Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

(Su)ludovanje

Davno izgubljena čast srpskih sudija i državnih tužilaca, i njihova zlodela (67)

Smrti u Visokom savetu sudstva

Srpski sudovi još donose presude "U ime naroda". I, uglavnom, protiv naroda, odnosno običnih građana, koji ne pripadaju gornjoj strukturi društva, niti organizovanim kriminalnim grupama koje drže na vezi i apanaži veći broj sudija i državnih tužilaca. Za razliku od državnih tužilaca, koji svojim zamenicima mogu da izdaju obavezujuća uputstva, sudije su potpuno samostalne u svom radu i odlučivanju. Na žalost, najveći broj delilaca pravde tako se i ponaša - nasilno, priprosto, ne poštujući zakonitost ni javni moral. Za tužioce i delioce pravde u Srbiji birani su podobni i prepodobni, loši studenti i još lošiji ljudi. Najgori medu njima je, svakako, ministar pravde Nikolica Selaković. Zašto se nemo posmatra propadanje i sunovrat Srbije i zbog čega je onda čudno što Evropska unija ne otvara ni jedno poglavlje u pregovorima sa Srbijom, pa ni ono o pravosuđu. O tome piše urednik Magazina Tabloid Milan Glamočanin, penzionisani načelnik uprave u policiji

Milan Glamočanin

Aleksandar Vučić je srpsko pravosuđe pretvorio u mehanizam za odbranu svojih najbližih saradnika od odgovornosti za brojna krivična dela. Na rukovodeća mesta postavio je kompromitovane, ali lojalne kadrove, a ostale sudije i tužioce zaplašio je pretnjama i pritiscima. I to mu je malo. Aktuelni proces izbora novih tužioca koristi za čistku poslednjih pojedinaca kojima su Ustav i zakoni značajniji od interesa vođe i njegovih tajkuna.

Način na koji to radi toliko je prljav da se pobunila čak i Zagorka Dolovac, republička javna tužiteljka za koju može da se kaže sve osim da nije politički podobna svakoj izvršnoj vlasti. Kad je videla šta i kako nameravaju da izvedu naprednjaci, Dolovac je digla glas. - Ako ne umukneš, plivaćeš Dunavom - odmah joj je poručio ministar pravde Nikola Selaković.

Umesto sebe, Dolovac je u Dunav bacila zakone i propise koji ometaju realizaciju Vučićevog plana. Ućutala je i pristala da učestvuje u zločinu nad pravosuđem.

U sali Visokog saveta sudstva, umro je 9. decembra ugledni beogradski advokat Jovan - Joca Pavlović, dugogodišnji zamenik okružnog javnog tužioca u Beogradu. U smrt su ga oterala surova lica članova Visokog saveta sudstva, koji su tog dana trebali da donesu odluku o prestanku sudijske dužnosti sudiji Apelacionog suda u Beograda Slavki Mihajilović.

Gospođa Mihajilović je jedan, po rezultatima najbolji sudija u najvišoj ''kući pravde''. Teško je bolesna. Dijagnoza -rak. Ona je ''kriva'', po odluci većine članova Visokog saveta sudstva što je zastareo predmet Sretena Jocića, kojim je bio osuđen na 10 meseci zatvora zbog posedovanja oružja - pištolja, koji je pronađen, prilikom pretresa njegovog auta, iza kola, sa više otisaka prstiju.

Sudija je zadužena predmetom četiri meseca uoči zastare. Dva meseca je provela na bolovanja, zatim dva puta zakazala sednice veća, ali su one odložene, jednoglasnom odlukom sudija, jer se braniocu nije mogao uručiti poziv.

Predsednik Apelacionog suda Duško Milenković pokrenuo je postupak za razrešenje sudije Mihajilović, tek kada je to zatražio dnevni list Blic! Magazin Tabloid je objavio presudu ovog suda kojom je 11 meseci držan predmet sudija Trgovinskog suda u Beogradu, koji su osuđeni na zatvorske kazne, a potom je došlo do zastarelosti. U odlučivanju su učestvovali i predsednik suda Milenković i njegova zamenica Nadežda Mihajilović. Ali, o odgovornosti nema ni govora. Samo u jednoj godini na području odgovornosti Apelacionog suda u Beogradu zastarelo je preko dve hiljade predmeta, osuđujućih presuda!

Srpskim pravosuđem drma gey grupa, koja napada i kažnjava najslabije - bolesne, i nemoćne sudije i tužioce, i demonstrira svoju surovost.

Advokat Pavlović je, nakon završne reči, gledajući u lica članova Visokog saveta sudstva, i njihovu životinjsku spremnost da ostave bez posla smrtno bolesnu koleginicu, toliko se potresao da je dobio infarkt, ostavši na mestu mrtav.

Neki od članova Visokog saveta sudstva su, nakon što je telo advokata izneto iz zgrade, insistirali da odmah donesu odluku, ali je, zbog formalnih razloga, odloženo streljanje i jednog od najboljih i najpoštenijih sudija srpskog pravosuđa - Slavke Mihajilović.

Najuporniji i najbezočniji u progonu sudije Mihajilović je ministar pravde Nikolica Selaković, jedan od najomiljenijih momaka premijera Vučića. O ovom slučaju pisaćemo u sledećem broju...

Trenutno, gey lobi koji drma srpskim pravosuđem ima još prioriteta...

Politička podobnost, umesto profesionalna sposobnost

Najvažniji zadatak je smena Miljka Radisavljevića s mesta tužioca za organizovani kriminal. Iako je Radisavljević skandaloznim postupcima u istrazi ubistva Slavka Ćuruvije i montiranju optužnice za Miroslava Miškovića pokazao spremnost da slepo izvršava naloge Aleksandra Vučića, njegovo mesto je namenjeno Mladenu Nenadiću. Taj „advokat mafije", kako ga nazivaju njegovi Čačani, blizak je prijatelj drugog, važnog čoveka...

Nenadić je konkurisao na dve funkcije: za javnog tužioca u Višem javnom tužilaštvu u Čačku, i za Tužioca za organizovani kriminal. Prema konačnoj rang listi kandidata, koju je 23. novembra 2015. utvrdilo Državno veće tužilaca, Nenadić je zauzeo tek četvrto mesto na listi za Čačak, a drugo za najvišu tužilačku funkciju, s istim brojem bodova kao i Radisavljević. Da nisu čisti poslovi potvrđuju ocene pismenih testova. Na lakšem Nenadić je osvojio 30, a na težem maksimalnih 50 bodova, što potkrepljuje sumnju da je, naravno mimo propisa, pred test za mesto Tužioca za organizovani kriminal unapred dobio na uvid i pitanja i tačne odgovore.

Za beogradskog tužioca biće postavljena Nataša Krivokapić-Čitaković, za koju Blic tvrdi da je „kandidatkinja'' Nikole Petrovića. Krivokapić-Čitaković je krajem prošle godine postavljena za vršioca funkcije Višeg javnog tužioca u Beogradu, a sada će dobiti pun mandat od šest godina. Od kada je postavljena, očigledno se smanjilo nasilje tužilaštva nad novinarima, kao i zloupotreba tužilaštva od strane policije.

Bes na rad ovog tužilaštva iskazao je i premijer Vučić, kada je, pun mržnje, odgovarao na pitanje novinara šta misli o puštanju na slobodu bivšeg policajca, kojeg je ministar policije dr Nebojša označio kao sumnjivo lice, koje je planiralo atentat na premijera, jer je, navodno, 8 puta viđen u neposrednoj blizini stambenog objekta u kojem živi premijer. Tužilaštvo je odbacilo krivičnu prijavu, jer nije postojao nijedan dokaz da je pomenuto lice znalo da Vučić živi na toj lokaciji, a njegov alibi su potvrdile i osobe koje je on obezbeđivao, kao i čuveni poligraf. "...Eto, hoću da verujem u ispravan rad institucija, ali mi je čudno da se ta osoba, nakon puštanja, nije oglasila, nije zatražila odštetu". (A imao je na raspolaganje Informer, Pink, Politiku, Novosti, medije koji su ga već bili osudili!)

Da je pri izboru tužioca važnija politička podobnost nego profesionalna sposobnost, dostojnost i ostali pozitivni uslovi koji su propisani zakonom, pokazuje primer Gordane Čolić.

Pažnju javnosti je privukla krajem 2005, kad je, kao šef Trećeg opštinskog tužilaštva u Beogradu, odbila da podnese zahtev za istragu protiv Vladana Batića, koji je tada bio pritvoren i osumnjičen da je zloupotrebio položaj ministra pravde i omogućio nezakonito puštanje na slobodu Nenada Jovanovića, zvanog Mali Bidža, iz požarevačkog zatvora. Iako je krivičnu prijavu pisao Batićev naslednik na mestu ministra pravde Zoran Stojković, Čolićka je procenila da nisu postojali „čak ni osnovi sumnje, a kamoli činjenice, dokazi ili svedočenja" na kojima bi se zasnivao postupak. S, istim obrazloženjem odbacila je krivičnu prijavu Gradimira Nalića protiv Čedomira Jovanovića, procenivši da nije oklevetao nekoliko savetnika Vojislava Koštunice izjavama u kojima ih je optuživao za saučesništvo u ubistvu Momira Gavrilovića.

Vođenjem istrage i prikupljanjem „dovoljno dobrih dokaza" za podizanje optužnice protiv Zorana Janjuševića, Čolićka je dobila pohvale ministra Stojkovića, ali nije prošla instruktivne preglede Republičkog javnog tužilaštva.

Treće tužilaštvo je ostvarilo najlošije rezultate rada, pa je okružni tužilac dva puta podnosio zahtev za suspenziju i razrešenje Gordane Čolić zbog „nesavesnog i nestručnog rada".

Zahvaljujući političkoj podobnosti, Državno veće tužilaca, odbilo je odluke o suspenziji. Čolićku je imao ko da štiti. Njen zet Dragan Kopčalić od 1996. do 2000. bio je predsednik beogradskog odbora Demokratske stranke. Onda se prevario, na izborima za predsednika DS-a podržao je Slobodana Vuksanovića i pao u nemilost Zorana Đinđića. Poražen, zvanično je napustio politiku. Na funkciju u stranci nije se vratio ni posle Đinđićevog ubistva.

Nije ni morao, „žuto preduzeće" preuzeli su njegovi najbliži prijatelji Dragan Đilas, Boris Tadić, Žika Anđelković Pauk i kum Bojan Stanojević, bivši gradski menadžer. Majstorski su upleli politiku, biznis i pravosuđe. Kopčalić je ekspresno razvio svoju građevinsku firmu „Montera", vlast mu je ustupala najunosnije poslove i privatizaciju državnih preduzeća.

Međutim, u vreme sramne reforme pravosuđa, koju je u jesen 2009. godine DS sprovela preko ministarke Snežane Malović, Kopčalićeva svastika je već bila suviše kompromitovana da bi ostala na čelu nekog beogradskog tužilaštva. Tadić je za Čolićku, ali ne samo za nju, ipak našao dobro rešenje, dao joj je funkciju Višeg javnog tužioca u Pančevu.

Iako bi moglo da se pomisli da premeštanje iz Beograda u Pančevo predstavlja degradaciju, njen slučaj pokazuje suprotno. U paketu s Anom Borović, koja je postavljena na funkciju Osnovnog javnog tužioca u Pančevu, Čolićka je dobila beneficije kakve malo ko ima. Svaka je dobila svoju limuzinu i vozača za prevoz od Beograda do radnog mesta. Ne zna se ko je odobrio da se za potrebe tužiteljki kupe automobili, izdvoje plate za šofere, gorivo i amortizaciju, ali može da se okvirno izračuna da je iz državnog budžeta isplaćeno oko 35 miliona dinara. Uz sve to, njihove plate nisu ispod 160.000 dinara mesečno, što je mnogo više od onoga što primaju mnoge pančevačke sudije koje na posao putuju autobusom ili vlastitim vozilima iz Kovina, Kovačice, Vršca ili njihove beogradske kolege koje u sudove i tužilaštva dolaze iz Batajnice, Borče, Žarkova...

Kad se uračunaju dnevnice, dodaci za dežurstva i naporna savetovanja u turističkim centrima poput Palića, Tare i Vrnjačke Banje, jasno je da Čolićka i Borovićka uživaju izuzetne privilegije, sasvim suprotne u odnosu na rezultate njihovog rada.

Za pet i po godina njihovog rukovođenja Višim javnim tužilaštvom i Osnovnim javnim tužilaštvom u Pančevu. naneta je ogromna materijalna šteta budžetu. U tom periodu njih dve su izgubile 535 postupaka pred sudovima u Pančevu i Vršcu. Pred Osnovnim sudom u Pančevu doneto je ukupno 239 presuda kojima se optuženi oslobađaju od optužbe i 39 presuda kojima se optužba odbija zbog nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja.

Pred Osnovnim sudom u Vršcu doneto je 199 oslobađajućih presuda, a 25 tužbi je odbijeno zbog zastarelosti. Zbog toga je na teret budžetskih sredstava Viši sud u Pančevu, na ime troškova postupka, isplatio iznos od 57.642.254 dinara, a Osnovni sud u Vršcu na ime istih troškova isplatio je 31.696.857 dinara. Dakle, stručnost Čolićke i Borovićke koštala je poreske obveznike ukupno 89.339.111 dinara. Ali, i to je samo deo štete koju su nanele, pošto u ovoj računici nisu obrađeni najskuplji izdaci - odšteta isplaćena osumnjičenima zbog neosnovanog pritvora, za koju je nadležno Ministarstvo pravde. Za te pare moglo je da bude izgrađeno nekoliko obdaništa, narodnih kuhinja ili da, na primer, 12762 prosvetna radnika dobiju pomoć od po 7.000 dinara.

Bez obzira na te poražavajuće činjenice, Državno veće tužilaca Gordani Čolić i Ani Borović dalo je najviše ocene i postavilo ih u vrh rang liste kandidata za izbor na funkcije tužilaca. Izgleda da je prevagnula Čolićkina spremnost za saradnju u aferi oko „Vršačkih vinograda", u koju su uključeni pojedinci iz vrha vlasti. Upravo takvi kadrovi, kompromitovani i nestručni, idealni su za Aleksandra Vučića, moraće da rade u njegovom interesu, na štetu svih normalnih građana u Srbiji.

A 1. Dve decenije čekanja na pravdu

Građanin Dragan Kajtez iz Novog Sada, Fruškogorska broj 31 osetio je surovost pravde, kada je dele sudije, poput Đure Tamaša, trenutno sudije Apelacionog suda u Novom Sadu.

Gospodin Kajtez je sa svojim komšijama sklopio ugovor o korišćenju zajedničke prostorije, na period od 15 godina, od njih je dobio pismenu saglasnost da zajedničku prostoriji pretvori u prostor za privrednu delatnost. Komšijama je, o svom trošku, uveo interfone, okrečio zgradu, sve ono što je u ugovoru i pisalo.

Onda su se neke komšije popišmanile, odbijajući da mu omoguće nesmetano korišćenje tog poslovnog prostora. Tužbu protiv njega, za poništaj ugovora, podnose Radmila Marinković, Zorana Popov, Jelena Letić , Dušan Letić Nikola Basarić, Petar Pejića, Danica Ercegovčević, komšije iz zgrade.

Ugovor sa komšijama gospodin Kajtez je sklopio daleke 1996. godine (5. oktobra), a spor je započet 16. aprila 1997. godine, podnošenjem tužbe. Kajtez je bio sprečen da prostor renovira i počne sa radom.

''...Tako postupak za poništaj ugovora koji sam dobio, jer je zahtev tužbe za poništaj ugovora odbijen, trajao je od 16.04.1997. godine do 25.02.2009. godine ili oko 13 godina!" - kaže Kajtez

Pri tome je samo veće Okružnog suda u Novom Sadu kojim je dva puta predsedavao sudija Đura Tamaš sada sudija Apelacionog suda u Novom Sadu, držalo žalbu na odbijanje i ponavljanje postupka od 2006. godine, da bi tek na više zahteva predsedniku suda donelo jedino moguću odluku da se žalba odbija, čime se postupak konačno završava.

''...Ja sam prostoriju zakupio 1996. godine, a deo vlasnika stanova je svojom tužbom sa kojom formalno nisu uspeli, u stvari suštinski uspeli jer su mi oduzeli svo ugovoreno vreme od 1996. do 2009. godine ili više od 13 godina, samo zbog toga što su pojedine sudije namerno sporo radile a nije nepoznato da je jedan od sudija Opštinskog suda naročito pokazivala (i još pokazuje) interesovanje za ovaj predmet, jer joj je otac Radivoj Gajinov prvo potpisao saglasnost za ugovor, a kasnije me je tužio i spor izgubio?!? Tako mi je u parnici koju sam dobio namerno, sporim radom pojedinih sudija, isteklo vreme iz ugovora o zakupu i više nije bilo ni moguće ni racionalno, a i razboleo sam se od svega ovoga da prostor završim i opremim za jednu godinu a i dalje su mi isti ljudi pravili probleme pa sam rešio da tražim naknadu štete i da tužim one koji su prvo dali saglasnost, a kasnije „pišmanili" kaže Kajtez - dodajući da sudije koje su tako 'sudile' da dobijem spor, ali da zbog protoka vremena ništa ne mogu uradim ostale su i dalje u sudu da rade svoj posao samo su još napredovale''.

Kajtez podnosi tužbu 07.02.2010. za naknadu štete, izazvane od strane tuženih-vlasnika stanova koji su ga neosnovanom tužbom, i drugim radnjama, i ometanjem u trajanju od 13 godina sprečili u izvršenju zakonitog i punovažnog ugovora o zakupu prostorije za obavljanje delatnosti zaključenog na 15 godina.

Međutim, spor ide isto tako, na isti način kao prethodni.

''U ovom predmetu za naknadu štete je prvo sudila sudija Bojović Vesna, koja je zadnje ročište održala dana 17. oktobra 2011. godine, na kome je odredila saslušanje parničnih stranaka. To saslušanje je bio poslednji dokaz, pre koga su izvedeni svi ostali uključujući i dva veštačenja. Iza toga je očigledno sledovalo zaključenje rasprave i donošenje presude.

Sudija Bojović je na ročištu održanom dana 17. oktobra 2011. godine zadnje ročište zakazala za dan 23. januara 2012. sa početkom u 10:15 časova na kome je trebalo da se izvede dokazivanje saslušanjem stranaka. Zakazanog dan na vratima kancelarije u prizemlju zgrade gde se nalazi sudnica Vesne Bojović zatečeno je drugo ime i prezime, a zalepljeno je i obaveštenje da je sudija Bojović preseljena u sudnicu 28/a u prizemlju.

Sledi novi hod po mukama g. Kajteza, pisanje pritužbi, slanje na mnoge adrese, uvek isti odgovor da nisu nadležni, da su sudije samostalne..

Presudom Osnovnog suda u Novom Sadu od 04.10.2013. godine, usvojen je delimično precizirani tužbeni zahtev tužioca i tuženi stanari su obavezani da isplate 410.950 dinara na ime štete, kao i troškove postupka. A, veštaci su štetu opredelili na 6.568.798,55 dinara. Apelacioni sud u Novom sadu, predsednik veća je nezaobilazni Đura Tamaš, koji je ostario sa Kajtezovim predmetom, opet menja presudu, smanjuje troškove postupka, odugovlači....

Gospodin Kajtez, u pismu Tabloidu, prilaže 20 presuda, rešenja, žalbi. Ni posle 20 godina, jedna obična parnica, nije dobila svoj epilog. Šta da odgovorimo gospodinu Kajtezu. Pravda je u Srbiji spora, i nije više ni dostižna.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane