Natrag

Pogledi

Putinova Rusija i Rusija posle Putina: velika bitka ruskog naroda za svoj prosperitet i za opstanak Evrope

Ratom protiv rata

Mada podaci pokazuju da je Putinova Rusija napredovala velikim koracima, istovremeno, oko njega se stvorila prebogata oligarhija, koja danas rasipa novac širom Evrope i Amerike, u najbogatijim centrima, tamo plaćaju porez a u Rusiju ulažu malo ili nimalo. Novac je ostao u rukama retke i odabrane manjine. Stepen neekonomske potrošnje, mogao bi da pojede budućnost. Ogromne mogućnosti Rusije gurnute su u stranu zarad interesa povećeg broja oligarha, konstatuje u svojoj analizi sociolog Goranko Đapić, jedan od naslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator i strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine

Goranko Đapić

Već je mnogo pisano o tome kada i koliki je utjecaj na Rusiju bio od strane londonskih bankara, a malo kasnije i od njene podružnice u Vol Stritu. To se osobito odnosi na posljednja tri stoljeća kada je nakon dolaska Menašeka Ben Izraelija Britanija evoluirala u veliku kolonijalnu silu. Što se Europe tiče od tada do današnjih dana temeljnica britanske politike svodila se na parolu i praksu - što slabija Europa; jača Britanija. Posljedica te politike su gotovo svi ratovi koji su ekonomski i politički cijepali i siromašili Stari kontinent. Čim bi se neka europska zemlja izdigla odmah su otvorene koalicije koje su pojele vlastitu utrobu i najposlije uspostavile stanje potpune političke impotencije. Kada se Rusija od vremena Petra Velikog počela naglo uzdizati i širiti cijelim azijskim prostorom, sve od Tihog oceana, bilo je samo pitanje vremena kada će zakucati na vrata Zapada i zatražiti svoje mjesto u europskim pitanjima.

U Londonskom Sitiju sva su zvona zvonila na uzbunu kada je mala, ali briljantna armija Suvorova prešla Alpe i ušla u Italiju. Njen prolazak kroz Rim, odmah je protumačen, prolaskom Trećeg Rima kroz Prvi Rim i to u svojstvu nastavljača tradicije Drugog Rima, onoga Ronšlantonovog!

Tada je izvedeno presudno ekonomsko i političko načelo - Rusija mora biti zaustavljena! U sljedećim stoljećima to će biti apsolutna konstanta britanske politike, a od druge polovine dvadesetog stoljeća osnova politike SAD, velikog nastavljača britanske politike pod snažnim pokroviteljstvom društva iz FED. A to je društvo čitavo američko društvo učinilo svojim najvećim servisom. I, tako, nakon rasula u posljednoj deceniji nakon raspada SSSR-a stigli smo do zamrznutog sukoba u Ukrajini. U Ukrajini? Nije li to zajedničko srce slovenskog svijeta kroz čitav milenij? Isti ekonomski, rasni i strategijski prostor!

Sukob, zamrznut u ruskom dvorištu

Nada FED, o apsolutnom svjetskom neorobovlasničkom poretku, takoreći da je pred ostvarenjem. Jednom je Napoleon ušao u Moskvu, a Hitler je bio pred njom. Ovaj treći put mora uspjeti. Neće više biti druge prilike. Sada ili nikada. San o potpunom uništenju ruske države i o dezintegraciji njenog naroda čini se bliskom javom. I to sve ratovima niskog inteziteta i nikako onim krajnje rušiteljskim koji bi sve obesmislio!? Uništiti Rusiju teritorijalno, politički, ekonomski i najzad i demografskim putem, činilo se izglednim. Zar to nije otvoreno rekla Madlen Olbrajt kada je zaključila da su ogromno Rusko prostranstvo i svi njegovi potencijali baština cijelog svijeta a ne samo ruske država? Razumije se, buduća baština FED.

Dakle nije novost, evo već tri debela stoljeća što uistinu sa Rusijom kane učiniti londonski Siti i podružnica na Vol Stritu. Može Rusija biti ovakova ili onakova - caristička, boljševička ili građansko - demokratska, ali svaka, ma baš svaka, mora jednom za svagda nestati! Kada to jednom bude zbilja, društvo iz FED će, vjeruje se u to, lako eliminirati sve ostale probleme. Što čini u sadašnjem trenutku ovaj tihi rat Rusiju ranjivom?

Kažemo tihi rat, jer je napad na Ukrajinu i invazija islamskog fašizma na europski Zapad u organizaciji društva iz FED. I taj ,,tihi rat" zapravo je sasvim pravi RAT. Iluzija je, nitko nije u miru! Rat bijesni oko nas.

Nakon raspada SSSR-a sve bivše članice ove goleme federacije našle su se u sličnoj krizi, teško zamislivoj i u praktično svim oblicima . Kako je tekla distribucija moći, bilo je očigledno da će novi posjednik sudbine biti dijelovi sigurnosnog sustava i podzemlje etablirano još u vrijeme Leonida Brežnjeva, kada se švercovalo zlatom i dragim kamenjem i stvarao RINOK (crna berza). Tako se uz pomoć nomenklature veoma obogatio dio partije i policije i završene su pripreme za jedan decenijski provizorij, koji će karakterizirati užasna diferencijancija na mali i prebogat sloj i golemu masu bivših trudbenika i uključujući i veći dio inteligencije čiji će status biti gori od lupenproleterskog.

Kulturna baština je zanemarena, moral je srozan. Ulicama je cvjetala prostitucija i trgovina narkoticima, štoviše bilo je mnogo djece uživaoca. Svaka je krađa i razbojništvo bilo nešto uobičajeno. Novi bogataši su siledžijski držali svoje feude (počesto kompletne gradove, pa i gubernije). Život nije mnogo vrijedio. Bio je to za predviđene dezintegracije društva.

Ipak, teturajući se jedno društvo se sakupljalo. Početni period Putinove vladavine protekao je u značajnoj stabilizaciji prilika. Nikle su značajne firme za trgovinu energentima, počelo se uveliko ulagati u građevinarstvo i infrastrukturu. Nikle su goleme robne kuće. Izvorom energenata omogućen je uvoz robe sa Zapada. Polako, zemlja se smirivala. Ali, ono što je onespokojavalo bilo je to da su se moć i bogatstvo skupili u malo ruku. Korupcija se organizirala i izgledala manje vidljivo. Moć energetskih korporacija se veoma uvećala. Veliki gradovi su počeli burno mijenjati svoj lik i ulice su bile pune kola sa Zapada, radnje su nudile veliki izbor birane uvozne robe.

Izgled je, međutim, varao. Novac nije tekao horizontalno već skoro sasvim vertikalno isključio u okviru ,,elite" što se obogatila deceniju ranije. Iza blještavila Moskve, Sankt Peterburga i još nekoliko većih gradova, krila se pustoš i depopulacija u unutrašnjosti. Nekadašnji sovhozi i kolhozi zarasli su u trnje i žbunje. Svuda se vidjela nebriga. Poljoprivredna proizvodnja je pala iza one sovjetske. Obilje hrane po velikim marketima stizalo je iz uvoza, sve je plaćano energentima, baš u nekim šeikatima gdje se i led uvozio! Ova iluzija nije mogla potrajati vječno, uostalom kao ni cijene nafte i plina.

Jednom riječju prodaja energenata i punjenje trgovina moglo je ići jedno vrijeme, ali ne i u nedogled.

Zemlja je ekonomski krvarila

To je izgledalo ovako. Dobit od izvoza je često i u ogromnim iznosima deponovana u inozemnim bankama i u njima se obrtala. Još je gora od toga bila kupovina nekretina po zemljama Zapada. Bio je to novac zauvijek izgubljen za Rusiju. Čitavi kvartovi Nice i Kana pokupovali su ruski tajkuni u tolikoj mjeri da na Azurnoj obali pored nacionalnih kanala, veoma dobro funkcionira kanal na ruskom jeziku čija je jedina namjera da zabavlja prisutnu gospodu novoposjednika. Nije zaboravljen biser američke istočne obale Majami kao ni biseri sa suprotne zapadne obale sve od San Dijega do San Bernardina. Razumije se dužna je pažnja posvećena i Menhetnu i Koni Ajlendu kamo obitavaju najbogatije njujorške obitelji. A, o kupovini preskupe luksuzne robe da i ne govorimo. Ruski tajkuni postali su njeni najveći kupci. Ogroman novac jednostavno je nestajao iz Rusije i zanavijek.

U Rusiji je od toga malo investirano. Unutaršnjost je ostavljena sebi samoj i ljudi su bježali u veće gradove. Ogromni potencijal za proizvodnju hrane potpuno je zanemaren, najviše što je postojalo svelo se na proizvodnju za lične potrebe.

U gradovima, na njihovom obodu tavori milijuni umirovljenika sa skormnim mirovinama, zajedno sa ostacima negdašnjeg radništva, sada polu-lumpen-proleterima. Iza podmoskovlja što izgleda kao ,,Alisa iz zemlja čuda" prostire se pustoš. Nestali su i tragovi negdašnje proizvodnje. A, tisuće milijardi eura nepovratno se obrću ili su ugrađene u luksuzne nekretnine od Europe do Amerike i u vodeće banke pod kontrolom izabranih. I baš tu se nalaze oni koji sanjaju san o Rusiji kakav sanja i Medlin Olbrajt i društvo iz FED.

Veliki novac koji se obrće na prodaji energenata blagotvorno utiče na biljku koja se zove korupcija. Dobrim dijelom naslijeđena administracija još sovjetske ere u sprezi sa tajkunima čini milje veoma uspiješnim po tome što u njemu nestaje ne manje para nego na Zapadu.

Ulaganja, naravno postoje. Posljednjih godina nešto se više ulaže da bi neizmjerna sirovinska i energetska bogatstva postala pristupačna ruskom narodu u njegovom nastojanju da poveća kvalitet života. Širenje populacije na Istok nešto je veće nego nekada, ali sve to još ne ide planiranom dinamikom. Izgubljeno je mnogo dragocijenog vremena i novca da se Rusija mnogo više podigne. Nije promišljen nikakav veliki investicioni ciklus kojim će se revolucionarno izmijeniti postojeće stanje prije svega u izgradnji komunikacije i novih naselja na Istoku, a potom i velikim programom povećanja proizvodnje hrane. Problem je u tome što sve ove mjere moraju pratiti modernizaciju ruske države i stvaranje manje ali efikasne administracije i ono što je najvažnije za stvaranje pravnog osnova za napredak građanskog društva. To danas Kremlj ubrzano pokušava da sprovede u djelo.

Upravljačka elita mora imati odgovorniji odnos prema javnosti i ona sama mora biti rezultat stope selekcije gdje je glavni momenat sposobnost i odgovornost, a ne koruptivni napredak zbog porijekla ili volje gospodara. Otvoreno moramo reći da oblik autoritarne vladavine koči pozitivnu društvenu populaciju, omogućuje masovnu korupciju i stavljanje osobnih interesa iznad državnih i društvenih.

Premda podaci pokazuju da je za doba Putinove vladavine nacionalni dohodak značajno napredovao, kao i ugled Rusije, moramo uza sva priznanja zaključiti da je model privrednog razvoja, koji se temelji na izvozu energenata i u rasipnom uvozu, ma koliko trenutno izgledao uspješan, na dužu stazu može biti faktor stagnacije. Sa sigurnosnog stanovišta, još gore - može biti opasan!

Ako bismo uvažavajući velike probleme sa kojima se suočila Rusija nakon raspada SSSR mogli naći opravdanje za model rentijerske privrede, sada je to nemoguće i netačno. Ranije nakon raspada SSSR-a jednostavno nije bilo izvora; onih financijskih kojima bi se održao i postepeno povećavao održiv razvoj i osnovna pravna sigurnost. Jedini nosioci državne moći bili su dezorjentirana vojska i sigurnosne službe. Sav strašan prevrat učinili su oni kao neposredni sudionici. Eksplozija kriminala nije bila fenomen koji je bilo mogućno preko noći rješiti.

Štaviše, čak je takav kriminal činiocu ekonomske transformacije možda bio neizbježan. Polovično sređivanje situacije moglo je otpočeti kada je bivša vlast preko svojih "angažiranih sudionika" našla svog Bonapartu u liku Vladimira Putina. Sređivanje rentijerske privrede moglo je otpočeti. Malo su stegnuti tajkuni, nešto su više morali dati od onoga otetog i novac je počeo pritjecati. Ma kako je uzalud iščezao na Zapadu ono što je ostalo izvjesno je da je podiglo zemlju iz ništavila. Dobro, možemo imati razumijevanje. Još nije posve jasno i povijest će to nadamo se jednom postaviti na svoje mjesto, jeli je ,,kineski model" bio mogućan u Rusiji i nisu li reforme postepeno uvođene u ekonomsku i političku sferu uz jaku političku stegu mogli nakog nekog vremena očuvati Sovjetski Savez uključujući i njegov daljnji utjecaj u Istočnoj Europi.

Kako god bilo, u prvo je vrijeme Putin stabilizirao stanje. Krah je izbjegnut. Rentijerska ekonomija imala je svoju pozitivnu ulogu, ali tada i ne za vječita vremena. Jer kada završi svoju ulogu, ona se mora mijenjati u zdravu , na proizvodnji i umijeću zasnovanu ekonomiju i društvo. Međutim opasnost je počivala u inerciji rentijerske ekonomije i osobnim interesima koji su iz te situacije proizilazili. Upravo, kada je nasušna potreba ukazivala da je vrijeme za promjene, za novi ekonomski i društveni oblik, parcijalni interesi su pobijedili. Novac je ostao u rukama beskrajne manjine. Stepen neekonomske potrošnje, pojeo je budućnost , ništa ozbiljno nije investirano niti je kvalitet građanskog života porastao. Ogromne mogućnosti Rusije gurnute su u stranu zarad interesa klase na vlasti.

Tu razumije se ne znači da mogućnosti ne ostaju i dalje. To je samo pitanje razuma i promjene u ponašanju. Ovako, ili onako, kasna faza rentijerske ekonomije je iscrpljena. Rekao sam i opasna. Ne, nisam pretjerao. Ova činjenica nije promakla društvu iz FED. Uništenje Rusije ma kakova ona bila njihov je vrlo promjetni posao. Evo već od 1913. godine, otkada je FED nezavisan od američke države i u privatnom posjedu koporacije, ta politička strategija je promjetna. Vidjeli smo kako su odmah reagirali na znake ruske moći ili nemoći. Sada im je sasvim jasno da Rusiju moraju napasti upravo sada kada se suočava sa potrebom da jedan ekonomski i društveni model mora otići, a drugi efikasniji i moderniji mora doći.

Kako se postavila sadašnja administracija u Kremlju? Bila je prinuđena na reakciju. Južni tok je miniran. Aktiviran je rat u Ukrajini. To je po mogućnostima i posljedicama najopasnija situacija pred kojom se Moskva našla od Drugog svjetskog rata. Balkanska politika Rusije, ionako skromna, gotovo je nepostojeća. Rat u Jugoslaviji praćen je i raspadom SSSR-a. Nije bilo mnogo toga što je Moskva mogla učiniti. Vrijeme je išlo na ruku društvu iz FED. Malo koji dio pocijepanog Balkana nije u rukama SAD. Pravac egejsko-vardarsko-moravsko-dunavska dolina u rukama je SAD i pratećeg ostalog NATO-a.

Upravo sada, protutnjala je prva ofanziva islamskih fašista u osvajanju ekonomskog Zapada i Europe uopće.

Spiritus movens ovog napada je vlada SAD, zapravo društvo iz FED, preko svoje lutkarske družine kako je ispravnije nazvati tu pseudovladu. Naizgled, europski je Zapad zaustavio dalji prodor. Zavladalo je primirje. Ma, vraga je išta ozbiljno zaustavljeno! Slijedeći će napad biti još masovniji i duži jer tvorci te strategije stare bezmalo čitavo stoljeće ni za centimetar nisu odustali od te strategije. Čeka se da se šokirana javnost malo smiri pa ide drugi čin. To je sigurno.

Ovaj napad ima dvostruki smisao. Jedan je da se Europi zada još jedan udarac u nizu udaraca kojima je izložena već više od stoljeća. Drugi je da se definitivno Rusiji spriječi kontrola nad Dunavskom dolinom i da se izolira od Zapada. Izuzev u Siriji, Rusija nije reagirala na loše vijesti sa Balkana. Sve agresivnija Turska jeste u lošim odnosima sa Rusijom, ali zasada je sukob izbjegnut.

Sada se može vidjeti kako je neozbiljno prekoračena čitava posljednja decenija. Rusija je ozbiljno suočena sa agresijom SAD, takoreći pred svojom kućom. Propusti, da se novac investira u Rusiji, da se zemlja spremi da proizvodi dovoljno hrane u mogućnom sukobu, da se mnogo ranije kvalitetno naoruža, da se kvalitetnijem životom podstiče demografski rast umjesto da se toliki novac ostavi neprijatelju koji to nije kroz povijest ni krio. Smiješno je da ruski tajkuni uredno plaćaju francuskoj državi porez na velike nekretnine na Azurnoj obali nakon što su iznijeli novac za koji svojoj državi nisu platili ni centa.

Doduše, to nikako ne znači da SAD nemaju nikakovih problema. Daleko od toga. Divljačka politika magova iz FED uzdrmala je srednju klasu i problemi se ne smanjuju već se neprekidno uvećavaju.

Pobunu u Evropi treba pomoći

Golemi novac je u sve manje ruku. Ostatak je u sve više ruku, a to znači svakome sve manje. Unipolarni svijet je uveliko prošlost. SAD su se upustile u projekt povratka svijeta na pedesete godine prošlog stoljeća u zlatno doba Damberton Ouksa kada je dolar bio alfa i omega. To je doba prošlo. Realnost je da svijet nije više unipolaran niti ekonomski niti politički, ni vojno. Druge ekonomije stiču pravo na postojanje. Projekt da snižavanjem ukupne ekonomske moći propadnu ekonomije u porastu, a preživi isključivo ekonomija SAD i to držanjem svih ostalih u stanju potpune potčinjenosti veoma je neizvjestan. Nije mogućno da se svijet sunovrati u neobarbarizam bez primjene ozbiljnog nasilja, zapravo rata.

Ruskom vođstvu nije nepoznato da je dugoročna strategija SAD konačno urušavanje njihove zemlje. Oni znaju da to nije omiljeno tek prekjučer, već još od britanskih vremena. Jasno je da ne može biti potpunog gospodstva nad čitavim svijetom od strane potpune manjine iz FED, dok god Rusija postoji fizički. Oni će je stiskati i iscrpljivati sve dok potpuno izolirana kolabira. Njene nevolje moraju djelovati obeshrabrajući na Kinu i Europu u cjelini. Oni će sve učiniti da je udalji od partnera i ostave usamljenu.

Premda se propušteno teško nadoknađuje, okolnosti će tjerati Rusiju na hitne mjere u vrijeme kada je to mnogo teže učiniti nego protekle decenije, kada se obilno bacao novac, mogućnosti i samo vrijeme. Možemo se nadati da oklijevanje više nema, a postoje i mogu se relativno brzo aktivirati resursi. Treba biti realan i brz. Vremena za bacanje više nema.

Recimo da islamski pohod izazove reakcije mnogo jače nego što su europski Vučiću predviđali. Moguće je da dođe do raspada briselske Europe i rasta svijesti da američko-briselska EU predstavlja sve radikalno suprotno interesima Europe. Ta bi situacija iziskivala rasipanje snaga SAD( FED) i dovela ih u krizu. Bez i malo oklijevanja svaku pobunu u Europi odmah se mora pomoći. Od životnoga je značaja za sve nas da se djeluje krajnje energično. Ima li Rusija za to resurse? Zasigurno da ima. Brzina i odsustvo, oklijevanja presudno je jer može biti kasno.

Možda više nećemo imati šanse da budućim generacijama pružimo išta izuzev izbjeglištva pred islamskim terorom čiji je promoter na srpskim prostorima petokolonaš Aleksandar Vučić. Iskustvo što ćemo izvući iz ruskog problema neka ostane za sva vremena. Nikada više i nitko se ne može igrati nacionalnim interesima u onoj mjeri u kojoj je to opasno po opstanak naše rase, naše civilizacije, naše obitelji i najposlije naših jedinih i neponovljivih života.

Glosa

Realnost je da svijet nije više unipolaran niti ekonomski niti politički, ni vojno

Glosa

Ruski tajkuni uredno plaćaju francuskoj državi porez na velike nekretnine na Azurnoj obali nakon što su iznijeli novac za koji svojoj državi nisu platili ni centa

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane