Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Rusija

Leonid Rešetnjikov, direktor Ruskog instituta za strateška istraživanja poručuje

Treba vratiti Rusiju koju smo izgubili

Nema tako mnogo ljudi koji znaju stvarne skrivene motive mnogih istorijskih, ponekad tragičnih događaja, koji su se dogodili u Rusiji i svetu u poslednjoj deceniji. Jedan od njih je Leonid Rešetnjikov. On je 33 godine radio u Spoljnoj obaveštajnoj službi, otišao je u penziju sa mesta šefa informativno-analitičkog odseka ove službe 2009. godine, u zvanju general-potpukovnika (general-lajtnanta). Gotovo odmah je bio postavljen, ukazom predsednika RF, na mesto direktora Ruskog instituta za strateška istraživanja. Taj Institut, čiji osnivač je, saglasno Ustavu, predsednik, priprema informativno-analitičke materijale za administraciju predsednika, Savet bezbednosti, ministarstva i vladine agencije. Ti materijali se razmatraju prilikom donošenja odluka koje se odnose kako na unutrašnju, tako i na spoljnu politiku.U ekskluzivnom intervjuu politikologu, generalnom direktoru medijskog holdinga Regioni Rusije, Olgi Černokriz, Rešetnjikov je podelio svoje ocene trenutne situacije u zemlji i svetu, kao i procene o tome kakav može da bude put daljeg razvoja Rusije

Olga Černokriz

Leonide Petroviču, sreli smo se pre pet godina, u februaru 2011. godine i tada je u zemlji bila potpuno drugačija atmosfera, nije bilo tako alarmantno...

L.R : Tada je situacija bila mirna, a sada nam je praktično objavljen rat - ekonomski, informativni, antidržavni.

U vezi sa tim, kakav je zadatak pred vašim Institutom i vama?

L. R. Da pomognemo, da pobedimo u tom ratu. Moramo pažljivo da analiziramo promene koje se dešavaju u svetu, da dotaknemo najakutnije teme i pripremimo materijale „za vrh" bez suvišne diplomatije i razmatranja očekivanja biznisa. A sa druge strane, da odgovaramo na informativne napade, informativni rat, koji je Zapad poveo protiv Rusije.

U toku je moćan propagandni napad. Evo samo nekoliko poslednjih naslova iz američkih izveštaja: „Putin - najkorumpiraniji u Rusiji", saopštenje „Rusija se sprema za nuklearni napad na Švedsku" itd. Naizgled apsudrni plan napada, ali njihovi organizatori s pravom očekuju određen efekat od njih. Naš narod nije naročito spreman za takav informativni rat. On se bavi svojim poslovima, a u slobodno vreme prinuđen je da kusa tu propagandnu „hranu". Mnogo ljudi razmišlja: čim su na Zapadu o tome pisali, to znači da nešto znaju, znači da nečeg tu ima, a od nas se skriva. U TOKU JE MOĆAN PROPAGANDNI NAPAD

Obični ljudi možda nemaju jasnu predstavu o radu zapadnih specijalnih službi. Jednom prilikom mi je jedan poznanik rekao: celu godinu sam proveo na studijama u Nemačkoj i niko me nije vrbovao. Pitam ga: a zašto je trebalo da vas zavrbuju? Možda ne predstavljate neku vrednost za specijalnu službu. A možda i predstavljate, ali su vas pratili i odlučili da vas ne vrbuju jer imate čvrsta patriotska ubeđenja. Objekat se pažljivo proučava. Oko njega agenti mogu dugo da se motaju, zatim se piše izveštaj u kojem se nalazi zaključak da taj čovek nije pogodan za vrbovanje, da ima težak karakter, da s njim mogu imati samo nevolje. A o nekom drugom mogu da donesu drugačiji zaključak: odmah se „peca", hajde da ga vrbujemo. To su primeri iz mog bivšeg posla.

Ruski institut za strateška istraživanja se suprotstavlja provokacijama sa Zapada na javnoj sceni. Nedavno smo zajedno sa analitičkim centrom Katehon, na čijem čelu se nalazi Aleksandar Dugin, pripremili izveštaj pod naslovom „Američka ideologija". Mi, nekako, ne primećujemo da je SAD veoma ideologizovana. Amerikanci su zaluđeni svojim mesijanstvom. U SAD smatraju da su oni odgovorni za razvoj sveta, da je to njihova misija.

Mene novinari pitaju: kako možemo da se dogovorimo sa Amerikom? Mislim da postoji samo jedan način: da se složimo da su oni vođe, a da su svi ostali potčinjeni, da samo oni predlažu pravilan sistem ustrojstva sveta. Mali deo našeg stanovništva, tzv. elita, sa tim se, kao što se može zaključiti, slaže. Ti ljudi, iako građani Rusije, teže ka takvom svetu i to je takođe problem.

A možda Amerikanci imaju na to pravo? Oni su u svojoj državi izgradili demokratiju koja, po njihovom mišljenju, radi efikasno.

L. R.: Amerikanci su stvorili neki sistem državne organizacije koji sada nameću celom svetu. Irak, Sirija, Libija, Egipat, Bugarska, Rumunija, Albanija, svuda gde su „uvezli" demokratiju došlo je do pada životnog standarda, sloma ekonomije, obezvređivanja državnosti i suvereniteta. Rusija devedesetih godina je rezultat implementiranja tog sistema. Sa znanjem ili bez znanja našeg najvišeg rukovodstva, to je drugo pitanje.

A. I. Solženjicin, koga su svojevremeno nasilno deportovali iz SSSR-a, poslao je saopštenje sovjetskoj inteligenciji u kojem je napisao da američke pantalone ne odgovaraju ruskoj zadnjici. On je video kako taj sistem deluje kod njih, i da će kod nas on dovesti do unutrašnjeg sloma ličnosti. I zaista, posle decenije grubog kopiranja američkih obrazaca, kod mnogih ljudi u Rusiji došlo je do samouništenja ličnosti, zato što Rusi, istorijski, imaju drugačije shvatanje života. U prvom književnom delu u Rusiji, „Reč o zakonu i milosti", mitropolita Ilariona iz 11. veka, postavlja se pitanje: šta je važnije, zakon (princip) ili duh? Već tada je za Ruse to bilo najvažnije pitanje. Zašto se kod nas tako dobro „primila" levičarska ideja? Pa zato što su ultraradikalni boljševici iskoristili težnju našeg naroda ka pravednosti. Hajde da sve podelimo, a one koji su protiv ćemo da uništimo, jer su oni protiv pravednosti. Tipični falsifikat i pljačka umesto tradicionalne hrišćanske pravednosti.

Nedavno sam napunio 69 godina, ali do dana današnjeg otkrivam nešto novo. Pet godina prolazim pored jedne zgrade u centru Moskve, i tek nedavno sam saznao da ju je izgradio moskovski trgovac, prezime nisam zapamtio, za udovice sa više dece. Četristo stanova. Svakoj od udovica poklonio je i šivaću mašinu „singericu". A u sporednoj zgradi je škola za decu udovica. To je pravednost, ali hrišćanska, bez ubijanja, logora, deportacija.

Nemoguće je da svi budu bogati. Ljudi se razlikuju. U jednoj knjizi sam pročitao Staljinovo pismo svom saborcu. Vođa je 1928. godine pisao: podelili smo zemlju, a izlgeda da mnogi neće i ne umeju da rade na njoj. To je ideja pravednosti u komunističkom shvatanju, koja nije životna. Ljudi nisu isti. Jednom je dato više, drugom manje. Evo, jedan moj saradnik divno piše, a usmeno se loše izražava, zato ne mogu da ga pošaljem na intervju. Ne ume i - tačka. A boljševici su deset godina nakon što su u krvi došli na vlast, odjednom otkrili da ljudi imaju različite talente i sposobnosti, te da materijalna jednakost ništa ne rešava. Trebalo je učiti bogosloviju, a ne demolirati - možda bi pravilno shvatanje ranije došlo i ne bi bilo revolucije. Naš pogled na svet se veoma razlikuje od američkog. Naša nacionalna ideja se razvijala hiljadu godina, a sada je to patriotizam. Za današnju situaciju to je pravilna formulacija. Ali, vremenom moramo da je produbimo i raširimo. Mi nismo obična država. U Rusiji je bila jaka civilizacijska ideja, a ne samo patriotizam. Rusija nije bila samo imperija, ona je bila civilizacija. Bez ideje civilizacije, naš narod kreće silaznom putanjom. Neko je tačno rekao da je ruski narod, narod podviga, ali između podviga se ponekad užasno ponaša. ODGOVARAJUĆI NA PITANJE KO SU RUSI, UVEK CITIRAM DOSTOJEVSKOG

Ko su Rusi? Da li su oni politički subjekt?

-L. R : Odgovarajući na pitanje ko su Rusi, uvek citiram Dostojevskog, koji je u svom Dnevniku zapisao: Rus, ako nije pravoslavni (ako je bez Boga u duši) - on je loš čovečuljak. Posebno je to bilo vidljivo devedesetih godina. Rus - to je pre svega stanje duha. Postoji duh, postoji ruski duh. Ali, ruski narod, to je državotvorni narod. Upravo je on, uz učešće drugih naroda, stvorio veliku Rusiju - civilizaciju, a ne samo državu. Oni koji ne priznaju tu činjenicu, to su svesni ili nesvesni neprijatelji Rusije. Primer: Jermak, koji je osnovao Tjumen i počeo proces sakupljanja sibirskih zemalja u rusku državu. Ali, neki tatarski naučnici protestvuju, kažu da njemu ni spomenik ne treba podizati, zato što je on razbio sibirske Tatare pre 400 godina. Sačekajte, a to što je ta teritorija ušla u sastav Rusije, to je plus ili minus za Tatare? Ako je plus, onda je Jermak heroj, ako je minus, to znači da ste protiv zajedničke države sa nama.

Predsednik je nedavno potegnuo temu bombi koje su pod Rusiju postavili Lenjin i kompanija, stvorivši Sovjetski Savez. Još dok sam radio u obaveštajnoj službi, 1985. godine, naš ambasador u Bonu poslao je rukovodstvu države zapis razgovora sa Jozefom Štrausom, istaknutim zapadnonemačkim političarem. Štraus je izjavio: „SSSR čekaju veliki potresi, jer ste u jednoj državi stvorili 15 država sa svojim vladama, zastavama, himnama, parlamentima. To će eksplodirati." Na opasku ambasadora da i u Nemačkoj -postoji federalni sistem, Nemac je odgovorio: „Kod nas je on na teritorijalnoj, a kod vas na nacionalnoj osnovi."

Naši prethodnici, boljševici, kako se meni čini, bili su hladni: kod njih je uočljivo odsustvo ljubavi prema Domovini. Sećam se kada sam prvi put posumnjao u njihovu pravičnost, iako sam tada bio komsomolac i verovao u učenje marskizma-lenjinizma. Zbunio me je slogan partije bošljševika u Prvom svetskom ratu - poraziti sopstvenu vladu. Nisam to mogao da razumem. U meni kuca srce sina pukovnika sovjetske armije i majke - Kozakinje. I ja nisam mogao da shvatim kako je bilo moguće istaći takvu parolu. Ili, druga teza: proletarijat nema svoju otadžbinu. Mene su vaspitali tako da volim Rusiju, i ništa drugo mi ne treba. Kako je moguće nemati svoju Otadžbinu?

Godinu dana sam radio u fabrici, pre nego što sam krenuo na fakultet. Nisam sreo nijednog radnika koji nije voleo svoju zemlju. Svi oni su voleli Otadžbinu. Smatram da su boljševici pokvarili mozak i dušu narodu nejasnim, a povremeno jednostavno đavolskim, parolama.

Radeći na knjizi o građanskom ratu, pronašao sam dokumente koji svedoče o tome da ako bi Kozak prešao crvenima, u Beloj armiji su ga sudski gonili kao izdajnika Otadžbine.

Kod crvenih je bilo drugačije: ako bi crveni prešao belima, onda su ga sudski gonili za izdaju radnika i seljaka. To je ogromna razlika. Ko smo mi bez Otadžbine? Tikva bez korena.

Po čemu se razlikujemo od drugih?

L.R: Razlikujemo se po tome što je za nas zakon - milost Božja. Hiljadu godina imali smo nacionalnu ideju - Sveta Rusija kao ideal. Komunisti su shvatili da ne mogu proći u Rusiji bez takve vrhovne ideje. Zamenili su Svetu Rusiju komunizmom, koji je, kobajagi, moguće izgraditi. Ali, zamena ne živi dugo, potrajala je jednu generaciju. A Rusi su se na idealu Svete Rusije vaspitavali vekovima.

Kada vide fotografije ljudi, nastale krajem 19. veka, mnogi kažu: kakva su im lica! Sada imamo drugačija lica. Objašnjenje je, kako mi se čini, veoma jednostavno. Ljudi iz tog vremena su takođe grešni, možda i više od nas. Ali, oni praktično svaki dan ponavljaju svete reči, i glavnu od njih - Bog. A mi smo u rečnik uveli psovke. Slušam kako devojke na ulici psuju, čoveku bude neprijatno. Mi smo uveli „crni" jezik, ili kako su ga nazivali sveti oci „truo" jezik.

Na jednom prijemu sam sedeo sa dvojicom admirala. I jedan je počeo da priča anegdotu, tvrdeći da je ona bila popularna u vreme carske flote. Anegdota vulgarna, puna psovki, apsurdna. Nemoguće je zamisliti da bi takvu anegdotu pričali carski pomorski oficiri.

Ako bi neko od njih opsovao, ne samo da ga ne bi pustili na brod, on bi ispao iz njihovog društva. Možda su takve anegdote pričali neki mornari, koje su onda oficiri bajonetima podizali. Nedavno sam pročitao jednu knjigu. Autor primećuje da je najveći problem - loš jezik u armiji. To je jezik naredbi i instrukcija. Među ruskim oficirama ranije toga nije bilo! Razgovarao sam sa potomcima belih emigranata, oni govore: možda je i bilo sličnih pojava, ali takve ličnosti se nisu zadržavale u oficirskoj sredini. A sada je kod nas psovka i ružan jezik uobičajena stvar. Ruski duh treba vratiti. Mislim da nama veoma smeta nedovoljna religioznost našeg naroda. Ruski nacionalizam, kao takav, nama ne odgovara.

Mi nismo tako uskogrudi. Mi smo ljudi široke duše, carska nacija. NAS SU JOŠ ONDA UČILI DA ŽIVIMO U JEDNOJ DRŽAVI, DA IMAMO ZAJEDNIČKU ISTORIJU, ALI UKRAJINA KAO DA JE STAJALA ODVOJENO

Etikete koje prišivamo Ukrajincima vode ka tome da ih odbijamo od formiranja njihove političke nacije.

L.R :Političke nacije... Kada sam studirao u Ukrajini, smatralo se da tamo živi 25 miliona Rusa, a sada ih uopšte nema. Oni se odriču svoje nacionalnosti, izjašnjavaju se kao Ukrajinci. Kako se to dogodilo? Još dok sam bio školarac, primetio sam da su mnoga deca iz 10-11. razreda, po poreklu Rusi i Jevreji, počeli da govore da su Ukrajinci. Nas su još tada učili da mi živimo u jednoj državi, da imamo zajedničku istoriju, ali Ukrajina kao da je stajala odvojeno. To su nam još tada ulivali. A onda, na univerzitetu, otkrio sam da postoji katedra istorije Ukrajine, i postoji katedra istorije Rusije. Postoji katedra istorije KPSS, a i istorija KP Ukrajine. To je smešno. Tako su se stvarale osnove za raskol. O Rusima se ništa nije govorilo tih godina u Ukrajini, sve je bilo sovjetsko, i to je najstrašnije. A kada je 1991. godine u Ukrajini počela antiruska propaganda, nikog nije bilo da se suprotstavi. Tačnije, ostalo je malo onih koji su se suprotstavljali, toliko malo da ih iz Rusije nisu ni podržavali. Za 25 godina većina ljudi postala je sklona primitivnom ukrajinskom nacionalizmu (čak nacizmu). Mi smo sami napravili čašu ukrajinskog nacionalizma i pomogli da se ona napuni, da bi danas iz nje isplivali nacistički geni. Tačnije, počeli smo da pomažemo Ukrajincima da je napune: oni toče, mi ne primećujemo.

Pre deset godina kod mene je došao rođak iz Ukrajine, dečak od 12 godina, razgovarao je sa mnom na ukrajinskom. Pitao sam njegovu majku, Ruskinju, o čemu se radi. Ona mi je odgovorila: „Kad bi ti samo znao šta tamo na tv-u i u školi o Rusima govore!" Počeo sam svako leto da ga pozivam u Moskvu. Išli smo na Kulikovsko polje (spomen obeležje bitke koja se odigrala 1380. kada su Rusi pobedili Tatare), na Borodinsko polje (gde se 1812. odigrala čuvena bitka između Rusa predvođenih generalom Kutuzovim i Napoleonove vojske), u manastire itd. Još jednom je došao kada je napunio 18 godina. Pitao sam ga gde bi želeo da idemo. Odgovorio mi je da želi da idemo na Borodinsko polje. Rekao sam mu da smo tamo bili već dva puta, a on je želeo da ide još jednom. Otišli smo. I, on je stajao na polju i slušao vodiča sa suzama u očima. Rekao mi je: „Žao mi je nas, Rusa." Ali, da bismo došli do toga, bilo je potrebno osam godina. Osam godina suprotstavljanja besnoj rusofobskoj propagandi u Ukrajini. I on više ne govori onako kako je govorio. UMESTO DA ČUVAMO RUSKU ISTORIJU, RUSKI JEZIK, TRADICIJU, MI SMO POČELI DA ŠTITIMO LENJINOVE SPOMENIKE

Meni se čini da danas, ovo o čemu govorimo, nije mnogo zastupljeno u većini domaćih izdanja. Nema društvene svesti...

L.R.: Mi smo u strašnoj inerciji. Umesto da štitimo i čuvamo ovo o čemu govirmo, rusku istoriju, jezik, tradiciju, mi smo počeli da štitimo Lenjinove spomenike. Maloumnici u Ukrajini ih ruše, a Lenjin je praktično stvorio ukrajinsku državu. Oni bi trebalo da se mole za njega i njegove saučesnike. Mi treba da podižemo ruski duh u Ukrajini, onaj duh koji Lenjin nije trpeo. Čini mi se da smo se poslednjih godina oslanjali samo na novac, na rešavanje političkih problema projektima. Damo novac, kredite Janukoviču i mislimo da Ukrajina nigde neće otići. A to što u Ukrajini postoji omladina okrenuta nacizmu, koja hoda sa bakljama - to su gluposti. Na kraju, Kijev je i uzimao novac, i sačuvao nacionalistički kurs. Rezultat: u Ukrajini nije bilo nijedne organizacije koja bi mogla da se suprotstavi nacionalističkim i rusofobskim orgijama, nije bilo ljudi na koje bismo sada mogli da se oslonimo. A bila su nekad i vremena kada je u Kijevu, Narodno veće Ukrajine moglo da na litiji okupi 15-20 hiljada ljudi. Ali, danas niko ne podržava Ruse u Ukrajini, kao da ih nema.

Rekli ste da ste počeli da sarađujete sa Duginim, sa njegovim centrom. Koliko njegova teorija o evroazijstvu (evroazijskoj saradnji) danas može da bude korisna za rešenje problema spoljne politike?

L.R. : On ima mnogo interesantnih ideja kada je o spoljnoj politici reč. Ali, ja nisam evroazijac, ja sam Rus, patriota, pravoslavni. Mi smo imali civilizaciju, tradiciju, svoj pogled na svet, koje smo umnogome izgubili. Za to smo uglavnom mi sami krivi, ali ni to nije moglo da prođe bez pomoći stranih sila. Rezultat toga je da smo krenuli pogrešnim putem. Smatram da klasični komunizam i kapitalizam ne donose ništa dobro. Sada je počelo da se govori o pomirenju crvenih i belih. Ali, sada nema ni jednih, ni drugih. O čemu tu ima da se razgovara? Treba govoriti istinu o našoj istoriji. Smatra se da ćemo uvrediti komuniste, one koji se zalažu za socijalizam, ako iznesemo Lenjina iz mauzoleja i sahranimo ga kao čoveka. A zar na taj način ne vređamo one koji nisu za komunizam, koji su stradali od njega? Ako ostavljamo Lenjina na Crvenom trgu, hajde onda da tu napravimo i groblje za bele. Ako govorimo da ne treba rušiti spomenike Lenjinu, zašto onda, pomirenja radi, ne bismo pored njegovih, stavili i spomenike belim herojima. Ili da sve spomenike iz tog perioda sklonimo i da kažemo jedni drugima: šta je bilo, bilo je, počinjemo ispočetka, a tu temu ostavljamo istraživačima, istoričarima. Naš predsednik vodi univerzalnu politiku za SSSR i Rusiju - bez represije, bez prisilnog nametanja neke ideološke šeme. NE RAZUMEM KAKO JE MOGUĆE UPOREĐIVATI PUTINA I STALJIINA, TO JE NEPRIRODNO

A Putina sa Staljinom upoređuju.

L.R.:Ne razumem kako je moguće upoređivati Putina i Staljina, to je neprirodno. Staljina su počeli da veličaju kao heroja. Mene iznenađuju neki biznismeni koji se, takođe, dive Staljinu. Pod njegovom vlašću, njih bi prve streljali. U vreme Staljinove vladavine bile su ogromne žrtve. Jedan poznanik mi je pričao da je njegov deda streljan, a on ipak Staljina uvažava. To se ni u šta ne uklapa. Nije mali broj onih koji tvrde da se u vreme rata sa Staljinovim imenom na usnama išlo u bitku, i u smrt. Moj otac je stigao do Berlina, on mi je pričao da nikada to nije čuo. On je bio pažljiv, pa je rekao da je možda tako bilo na drugim delovima fronta. Ali, on sam to nije čuo. Nešto drugo je važno. Tvrdi se da bi Staljina svi borci voleli. Ali, kada se 1956. godine progovorilo o kultu ličnosti, o Staljinovim represijama, na raznim nivoima vlasti su bili upravo borci-veterani. Imali su tada između 45 i 60 godina. Ispada da su svi oni ćuteći predali svog „ljubimca": možda je neko pisao pisma u CK, neko mrmljao kod kuće, ali praktično su ga se svi odrekli. Zato što su odlično znali kakav je život bio pod vođom, koliko ljudi je nastradalo. I kakav je strah postojao, od koga su želeli da se spasu.

Majka mi je, pred smrt 1980. godine, ispričala da je imala još jednu sestru, koja je sa mužem poginula 1937. godine. Ona je decenijama ćutala o tome, takav strah je bio u ljudima.

Kako ocenjujete sadašnje stanje političkog sistema u državi?

L.R.:Prelazni period (tranzicija) predugo traje.

Razmišljala sam o tome. Stvaraju se veštački, neodrživi socijalni projekti, neke strukture, koje ometaju efikasan razvoj države.

L.R. : Moramo da se okrenemo nasleđu ruskog konzervativizma 19. veka. Postoje istraživanja na tu temu. Odatle treba crpeti misli i ideje. Možda će partijski sistem vremenom iščeznuti. Građansko društvo postepeno će se promeniti, baziraće se na profesionalnim slojevima i organizacijama, postaće prava društvena aktivnost, neće biti politizovana.

Preda mnom se stvara cela klasa političara, to je suvišni trošak energije našeg naroda. On je već razočaran političkim sistemom koji kopira zapadni. Političari mogu da budu profesionalci, ali ne treba da ih bude mnogo. Treba proučiti nasleđe konzervativizma, i tada ćemo napraviti otklon od sadašnjeg političkog sistema, stvarajući novi. Poslednjih sto godina mi balansiramo između zelenaškog kapitalizma i kolhoza, i to ne izlazi na dobro. Smatram da je potrebno vratiti se na treći put, na onaj put kojim je išla Rusija hiljadu godina, kada je veoma mnogo ostvarila

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane