Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Nismo mi od juče

Od života smrću spasen

Zoran D. Milojević

Vukoje je ležao u otvorenom sanduku postavljenom na dugačak astal koji je stajao nasred sobe. Puno ljudi je bilo u kući, a mnogo i u dvorištu.

Bio je voljen i poštovan od ljudi, cenila se njegova reč, a mogao je svako i da mu se pohvali i da mu se požali i da zna „gde se reč zatekla, kod drugog nije otekla". Za vreme rata je mnogim Mitrovčanima dovozio drva za ogrev. Sekao je svoju šumu, tovario na volovska kola i stizao u razne kuće. Kad bi ga domaćin pitao koliko je dužan za drva, Vukoje bi odgovarao: „Meni ništa, od Boga zasađeno, od Boga dostiglo da ogreje čoveka"! Ako bi u kući bilo dece, donosio bi nešto sira i po koje jaje, pa stidljivo uguravao domaćici u ruke, kao da ga je sramota da ga neko ne vidi: „Snašo, uzmi ovo da ti se deca malko omrse"!

Često je pomagao četnike Todora Dobrića i Ravnogorce Žike Markovića i Bude Dobrića. Jednom je doneo balon od pet litara rakije i dao ga Todoru: „Da imaš čime momcima rane da spereš, kad ih sustigne metak". Todor ga je zahvalno pogledao, a onda brižno pitao: „Imate li vi tamo rakije za vas?" „A šta će nam rakija? Za našu seljačku, težačku muku je dovoljna i voda"!

U jesen četrdeset četvrte, oko Đurđica, u selo uđoše partizani. Štab se namestio baš u njegovu kuću. Komandant oštro odmerava Vukoja, pa kaže: „Ubismo Todora, Lempu i Žiku, al' nam uteče Budo"! Vukoje ništa ne reče. Komadant ga odmerava pogledom: „Ti nas baš i ne voliš, koliko mi se čini?!" „Ne volite ni vi mene", nehajno odgovara Vukoje. „Otkud znaš da te ne volimo", dreknu komandant?! „Ne znam", ravnodušan je Vukoje.

Tada komandant viknu: „Je li, seljo, šta ti kažeš što ti pobismo one što si ih pomagao?"

„Dobro ste učinjeli."

Komandant je bio iznenađen količinom rezignacije koju je čuo iz Vukojevih reči, pa ništa više ne reče.

U prvim posleratnim godinama nekoliko puta su ga zvali da svedoči o nekim „četnicima". Kroz Mitrovicu se prenosila priča da je svaki razgovor s islednikom bio sličan:

„Vukoje", počeo bi islednik, „ti si domaćin čovek, pa znaš te stvari. Budi iskren, pa kaži, ko je pomagao četnike za vreme rata?"

„Svi"!

„Eh, svi", odmahnuo bi rukom islednik. „Nemoguće je da su baš svi".

„Nije samo Milija", kao da bi se setio Vukoje, „ali i on je bio s njima..."

„To znamo, bogamu", nervozno bi viknuo islednik! „Kaži nam neko ime"!

„Mogu sva imena da vam kažem", smireno je nastavljao Vukoje, „ali, što ja da vam govorim, kad imate spisak stanovnika sela. Svi sa tog spiska su pomagali četnike."

„A ti"?

„I ja, kako bih mimo ljudi"?

Islednik bi stao ispred njega, upiljio mu se u oči:

„Ako su svi pomagali četnike, ko je od njih pomagao nas oslobodioce?"

„Niko"!

„Kako, niko"?

„Tako, niko! Nije vas nigde bilo, a da smo vas videli u Kolašinu za vreme rata, pomogli bi, i vi ste naši, iako volite da budete tuđi"!

Posle trećeg ovakvog razgovora, odlučili su da ga više ne zovu na razgovor.

U godinama kada su Kolašinci, s puno ljubavi i žara, slali jedni druge na Goli otok, Vukoje je psovao i kleo po selu:

„Dabogda svi ogoleli i otekli"!

Samo jednom su mu trojica „kožunlija" ušla u dvorište:

„Vukoje", obrati mu se jedan, „ a ti nikako da se izjasniš jesi li za Tita ili za Staljina?"

„Kao da se izjašnjavam jesam li za trulu jabuku ili trulu šljivu."

„Šta to trabunjaš", ljutito viknu kožunlija?!

„A zašto da se izjašnjavam kao da Titu i Staljinu nije dosta lomatanja po šumama i gorama?! Imaju oni preča posla, nego da se motlaju ovamo kod mene po Kolašinu, gde ni čestitog puta nema, a svud je šuma i gora"!

Kožunlija samo odmahnu rukom i sva trojica izađoše iz dvorišta.

Kad je ubijen Krcun, Vukoje je vrteo glavom:

„Eh, pa ne vole gazde kad sluge vole da ručaju s njim za istim stolom".

A kad je smenjen Ranković, progunđao je:

„Ni gazde nisu više ono što su bile. One negdašnje bi isluženog slugu prodale ili bacile životinjama u kavez, a ove današnje ih penzionišu."

U selu ga niko nije razumeo, samo se šuškalo kako „iz njega progovara neko mlogo pametan".

Nije hteo da ide na doček, kad je Tito poslednji put dolazio na Kosmet. Samo je odmahnuo rukom:

„Ja ga zvao u goste nisam, a oni koji su ga zvali, neka ga i gošćevaju i prave mu čapraz-divan"!

Eto, Vukoje leži u sanduku, a žena mu Mlađena kuka nad njim:

„Ej, kuku mene, đe ću ja sinja kukavica bez tebe, moj Vukoje"?!

„Ćuti, Mlađena", viknu pop Sava! „Ne rugaj se Bogu! Vukoje se oteo s vešala! Njega ti je smrt od života spasila!"

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane