Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Do koske

Srpska fatamorgana: što je iluzija o Evropskoj uniji bliža, to je trošak sve veći

Goli i bosi na putu za nigde

Srbija je za 15 godina izgubila više od 10 milijardi evra zbog prihvatanja evropskih standarda i uvođenja trgovinskih sankcija nekim tradicionalnim prijateljima, kao što je Belorusija, a zauzvret je od EU stigla finansijska podrška od svega 1,5 milijardi evra. Ranije je Srbija iz pretpristupnih (IPA) fondova godišnje dobijala i preko 100 miliona evra bespovratne pomoći, a za 2016. je planirano da pristigne samo 29,71 milion evra i to pod uslovom da i naša država obezbedi 8,13 miliona evra učešća. Što smo bliži Evropi, to su troškovi veći, a finansijska pomoć manja.

Milan Malenović

Ozbiljni pristupni pregovori, između EU i zemlje kandidata traju, u proseku, oko deset godina. Najkraći su bili oni vođeni sa Slovenijom: otpočeli su 1996, a završili se 2004. Turska je 1963. započela pregovore sa tadašnjom Evropskom ekonomskom zajednicom, ali njihovo okončanje ni danas nije na vidiku. Kipar je evropskim putem pošao 1970, a Malta 1972. godine, ali su u članstvo Evropske unije primljeni tek 2004. godine.

Bez obzira na datum otpočinjanja zvaničnih pregovora, sve zemlje kandidati moraju još i pre toga da prihvate čitav niz propisa i normi Brisela i da svoju politiku usklade sa EU. Srbija je tako počela da postupa još 2001. godine kada je morala da uvede evropske standarde u čitav niz privrednih grana kako bi mogla svoju robu da plasira na evropskom tržištu. Da je u slučaju Srbije sve teklo kao u slučaju većine drugih zemalja članica, ona bi trebalo da postane punopravna članica oko 2018. godine, ali to se tada neće dogoditi, a verovatno ni celu deceniju kasnije i to pod uslovom da Evropska unija uopšte poživi toliko dugo.

Usklađivanje domaćih standarda sa onima koji važe u Uniji nije ni malo jeftin poduhvat. Evropski standardi, posebno oni u oblasti industrije, u suštini su nemački standardi, a oni su među najzahtevnijima na svetu. Sa druge strane, zemlje izvan EU nisu nužno oduševljene robom proizvedenom po tim normama, posebno ne odnosom kvalitet - cena, tako da najčešće dolazi do zastoja izvoza na tržišta izvan Evropske unije.

Bugarska je pre evrointegracija nosila nadimak „evropska bašta povrća". Posle početka primena standarda Evropske unije ona je ubrzo postala jedan od velikih uvoznika povrća. Ispostavilo se, naime, da autohtone bugarske sorte nisu po briselskim normama, a da uvozne ne daju zadovoljavajući prinos, tako da su Bugari, umesto da izvoze hranu, u međuvremenu počeli da uvoze i papriku po kojoj su nekada bili poznati u celom svetu. Isto to se dešava i sa Srbijom koja je u poslednjih 15 godina morala da se odrekne čitavog niza svojih autohtonih sorti i da preuzme one koje propisuje briselska birokratija.

Hrvatska narodna banka je izradila studiju procene gubitaka hrvatske privrede prouzrokovanih pristupanju Evropskoj uniji. Po HNB-u Hrvatska, samo zato što se orijentisala na evropsko tržište, svake godine u proseku gubi više od jednog procenta svog bruto domaćeg proizvoda, dok će ove godine taj gubitak narasti na 1,3 odsto. Hrvatski BDP u 2014. je iznosio 87 milijardi dolara, tako da je gubitak u novcu bio 870 miliona dolara. Uz to je Hrvatska, po proceni ranijeg ministra finansija Slavka Linića, samo za finansiranje neophodnih reformi platila još 616,8 miliona evra.

Srpska privreda je daleko više okrenuta tržištima izvan EU nego što je to ikada bio slučaj sa Hrvatskom, tako da je u procentima gubitak zbog odustajanja od tih tržišta u njenom slučaju viši i verovatno do sada iznosi oko dva odsto BDP-a godišnje, dok će i on rasti kako se više budemo približavali članstvu i svoju politiku usklađivali sa onom briselskom. U novcu to bi iznosilo oko pola milijarde dolara godišnje, odnosno za svih ovih 15 godina ukupno više od 10 milijardi evra.

U gubitke srpske privrede zbog našeg približavanja Uniji moraju da budu uračunati i oni koji su nastali zbog toga što smo se solidarisali sa EU i pojedinim zemljama uveli sankcije. Iako niko od nas niti traži niti bi bilo logično da traži da podržavamo političke odluke u čijoj izradi nismo učestvovali, vlada naprednjaka je od svog osnivanja udvorički sledila spoljnu politiku Unije.

Već na svojoj sednici od 2. novembra 2012. Vlada Republike Srbije na čelu sa Ivicom Dačićem (tada predsednik Vlade) i Aleksandrom Vučićem (prvi potpredsednik Vlade) ponizno se priklonila Evropskoj uniji i uvela sankcije Iranu. Posle je Maja Gojković prilikom posete Teheranu morala da ponižava Srbiju oblačeći hidžab u nadi da će nam Iranci oprostiti što smo im zabili nož u leđa i obnoviti međusobnu trgovinsku saradnju.

Sankcije Iranu su u javnosti prošle potpuno nezapaženo, kao i mnoge druge koje je vlast SNS-SPS uvodila. U proleće 2013. Srbija se pridružila sankcijama EU protiv Belorusije, uvedenim zbog navodnih kršenja ljudskih prava. Ne treba zato da nas čudi što su Belorusi odustali od planiranih kupovina "Ikarbusa" i FAP-a, što je u pribojskom slučaju na kraju rezultiralo otpuštanjem radnika i odlaskom preduzeća u stečaj.

U isto vreme kada su uvođene sankcije Belorusiji, uvedene su i Kongu i Obali Slonovače, a bile su planirane i sankcije protiv Moldavije, pa čak i Kine?!? Sve je ovo rađeno u tišini, daleko od javnosti, zbog čega postoji sumnja da je vlast i Rusiji uvela neke sankcije o kojima se još uvek ne govori.

Moldavija je članica CEFTA sporazuma, a sa tim zemljama Srbija ima suficit u međusobnoj trgovini od 1.734,9 miliona dolara (2015. godina). Još veće približavanje Srbije EU imaće za posledicu pojačano udaljavanje od CEFTA-e i samim tim smanjenje prihoda.

U istom periodu u kome je Srbija izgubila više od 10 milijardi evra zbog prihvatanja evropskih standarda i trgovinskih sankcija, od EU je stigla finansijska podrška od svega 1,5 milijardi evra. U početku, kada je Srbija posle petooktobarskog puča tek kretala put Evropske unije, iz pretpristupnih (IPA) fondova je godišnje dobijala i preko 100 miliona evra bespovratne pomoći. Za 2016. je, međutim, planirano da pristigne samo 29,71 milion evra i to pod uslovom da i naša država obezbedi 8,13 miliona evra sopstvenog učešća. Što smo bliži Evropi, to su troškovi veći, a finansijska pomoć manja.

U konačnom zbiru, Srbija je za petnaest godina izgubila više od 10 milijardi evra zbog ograničenja trgovine sa zemljama izvan EU, hiljade hektara domaćih oranica jeftino su uzeli stranci od kojih većina nije iz EU, a naša zemlja je zbog svoje solidarnosti sa Briselom i uvođenja sankcija trećim zemljama izgubila tamošnja tržišta, ali i neke od tradicionalnih prijatelja i saveznika. Uz sve ovo dolaze i troškovi nastali zbog toga što smo morali svoju privredu da upodobimo zahtevima EU. Na kraju, naš put u Evropsku uniju, u koju nikada nećemo ni ući, koštaće nas približno koliko i Bugarsku koja je pristupila 2007. posle 14 godina pregovora i reformi koje su je, zajedno sa gubicima nastalim zbog povlačenja sa tržišta trećih zemalja, koštale oko 50 milijardi evra, a kao pomoć je iz IPA fondova primila ukupno samo pet milijardi evra.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane