Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Sunovrat

Bogovi novca i robovi kredita: kako se ubija privreda, ekonomija i život u Srbiji (4)

Država duguje, banke pod stresom

Dok teče poslednji čin sloma srpske ekonomije, Vlada Srbije na čelu sa Aleksandrom Vučićem brutalno lažira stvarno stanje stvari, prikazujući suficit koji ne postoji, investicije kojih nema, porast izvoza koga nema, porast plata i penzija kojih neće biti, porast zaposlenosti koji ne postoji...I sve to dok traje najveći pad standarda u poslednjih pola veka i dok iz Srbije beži ko god je radno sposoban, školovan i spreman da potraži drugu domovinu. Naš ugledni ekonomista, prof. dr Slobodan Komazec, specijalno za Magazin Tabloid analizira uzroke i posledice ovakvog stanja, sa posebnim akcentom na teror krupnog kapitala, zelenaške kredite i Vučićevu strategiju ekonomskog ubijanja običnih ljudi i srednje klase

Prof. dr Slobodan Komazec

Sada se dobija prava slika o emisiji primarnog novca centralne banke (Narodne banke Srbije). Tako je u 2012. godini došlo do dodatnog povlačenja novca od 32,5 milijarde, što uz obavezne rezerve banaka stvara manje novca od 241 milijardu. Ako se tome doda i povlačenje novca preko prodaje 2,1 milijarde deviza centralne banke u zaštiti deviznog kursa od 153 milijarde. "Novčana suša" u privredi u toj godini iznosi 394 milijarde dinara. To se zadržalo sve do 2016. godine.

Nema primarne emisije na bazi reeskonta hartija od vrednosti privrednih subjekata (menice, obveznice).

Rentgenski snimak bruto emisije i procesa „neutralizacije" tokovima odliva primarnog novca po osnovnim kanalima odliva - daje pravu sliku primarne emisije i "popunjavanja" privrednih procesa novom količinom novca.

Kakvu podršku imaju poslovne banke i privreda od centralne banke kada je npr. u 2015. godini bruto povlačenje (smanjena ponuda primarnog novca) iznosilo 28 milijardi dinara uz neutralizaciju od 394 milijarde dinara. Stvarno smanjenje mase novca je 421 milijarda dinara.

Primarni novac (centralne banke) se emituje preko nekoliko osnovnih kanala (tokova), što se vidi iz prethodnog pregleda. Nas ovde interesuje primarna emisija i njena povezanost sa procesom stvaranja novca u privredi i po sektorima. Krediti bankama za reeskont hartija od vrednosti su klasičan sistem emisije, dok se to ne može reći za kredite za likvidnost, koji pokrivaju često i dugoročne plasmane banaka, čuvajući im time likvidnost. Indirektno primarna emisija time "popunjava" štednju, jer su kratkoročnim izvorima banke pokrivale investicije svojih komintenata. Kod plasmana u hartije od vrednosti jasno je da su menice kratkoročan instrument plaćanja i osnova za kratkoročne depozite (reeskont menica je nestao). To već nije slučaj kod obveznica javnog duga države koje treba da se kupuju i prodaju na otvorenom tržištu na osnovu formirane štednje (to je poznata „open market policy"). Kod kredita državi je jasna pozicija - krediti državi preko centralne banke iznad depozita države kod ove banke (neto pozicija države) pokazuje emisiju novca koja "nadoknađuje" štednju, odnosno dohodak iz raspodele (porezi, doprinosi, carine, takse).

Međutim, ovde se menja "kvalitet" sredstava, naime depoziti države kod centralne banke su iz dohotka (ili devizni), odnosno štednje (poreza) sterilišu se (demonetizuju) u bilansu centralne banke, dok joj se ta sredstva "nadoknađuju" kreditnim i to dosta skupim novcem (referentna stopa je iznosila 10,5%, a nedavno je iznosila 12% i 17% na godišnjem nivou). Prema tome, ovde je mesto štednji i dohotku, a ne kreditima kod poslovnih banaka. Plaćajući poreze i doprinose svi sektori imaju definitivan odliv dohotka u budžete i fondove, čime se dohodak poništava, a nasuprot tome povećava kreditna zaduženost javnog sektora kod banaka ili još gore, u inostranstvu - kao najgori oblik finansiranja budžetskog deficita.

Tu dihotomiju novca, dohotka i emisije novca centralne banke jasno uočavamo kod neto pozicije javnog sektora (države) kod centralne banke. Depoziti i krediti države kod banaka (u milijardama dinara)

Depoziti države su znatno veći od korišćenih kredita kod centralne banke za 235-287 milijardi dinara. Kod poslovnih banaka korišćeni krediti države su znatno veći od depozita. Ukupan "višak" depozita u bankarskom sektoru u odnosu na korišćene kredite kod centralne banke iznosi preko 235 milijarde dinara. Kod poslovnih banaka višak kredita iznosi 527 milijardi (2016. godina). Taj iznos se nalazi u dopunskom finansiranju budžeta kao stavka domaće finansiranje.

Ova sredstva formirana iz javnih sredstava kod banaka imaju karakter štednje, nalaze se na žiro računima (kao neutrošena sredstva države) u kratkoročnim depozitima banaka. To su u stvari dugoročna sredstva (iz dohotka) i treba ih tako tretirati u bilansima banaka. Moguće je izvući ih iz bilansa centralne banke i ponovo vratiti u bilans domaće Razvojne banke. Stvarna štednja drugih sektora (država, fondovi, banke) zamagljena je na ovaj način, čime su i bilansi banaka i javnog sektora nerealni i vrlo napregnuti. Depoziti države se, dakle, mogu izvući iz bilansa centralne banke i uneti u bilans nove Razvojne banke, za koju treba vezati i investicioni deo republičkog budžeta, sredstva ukinutog Fonda za razvoj Srbije, a zatim inostrane dugove koje država uzima za svoje potrebe. U ove banke se unose i sva sredstva deficitarnog finansiranja (što je bilo moguće učiniti i sa prihodima od privatizacije). Time bi najveći deo sredstava bio usmeren u razvoj i investicije. Za Razvojnu banku bi s druge strane bila povezana i centralna banka, koja bi osiguravala likvidnost privrednih subjekata koji ulaze u proces investiranja.

Devizna sredstva i emisija novca

Poslovne banke se mogu direktno zaduživati u inostranstvu (prekogranični krediti), posebno kod svojih centrala. Uzimanjem kredita i prodajom deviza centralnoj banci vrši se emisija domaćeg novca i povećavaju devizne rezerve. Poslovne banke sada za tako dobijeni novac kupuju hartije od vrednosti centralne banke (repo operacije). Novac se poništava kod centralne banke, ali ostaje velika obaveza centralne banke za plaćanje referentne kamatne stope. Emisija i poništavanje novca vrši se "sporednim tokovima" (centralna banka - poslove banke, ali i obrnuto) i nema nikakve veze sa robnim tokovima i proizvodnjom u privredi.

Umesto da centralna banka (preko poslovnih banaka) povoljno kreditira preduzeća to se prenelo na kredite u inostranstvu. Kreditni i kamatni mehanizam je isisavanje životnih sokova iz privrede. Banke se tuže da "nemaju kome da plasiraju slobodna sredstva", da su visoko likvidne, a rizici plasmana nesolventnoj i onesposobljenoj privredi (razvojno i likvidno) izuzetno visoki.

Privredni sektor je praktično uništen. Proizvodnja i razvoj blokirani, krediti banaka preskupi i guše privredni sektor, a bez kredita banaka nije moguća gotovo nikakva poslovna operacija. Tu je nastao gotovo začarani krug permanentne krize. Ni solventni tražioci kredita ne nalaze onoga ko bi im dao kredit!

Direktna zaduženost banaka u inostranstvu nekoliko poslednjih godina kreće se između 490 i 508 milijardi dinara. Preduzeća su povećala spoljno zaduženje sa 607 miliona (2001) na 9,2 milijarde evra u 2015. godini. Kada centralna banka na deviznom tržištu proda 1.620 miliona evra kao 2014. godine da bi "sprečila dnevne preterane oscilacije kursa" ona u stvari povlači domaći novac iz opticaja i smanjuje novčanu masu i likvidnost. Ako se uz to devize odliju u inostranstvo za dospela plaćanja - tada se smanjuje likvidnost u međunarodnim odnosima. Vodi se dvostruka restriktivna monetarna politika. Tako je u nizu godina vođena deflatorna politika preko očuvanja stabilnosti deviznog kursa preko intervencija centralne banke na deviznom tržištu.

Ako centralna banka kupi devize na tržištu, ona pušta u opticaj dodatnu masu domaćeg novca, čime se povećava likvidnost i kupovna snaga (novčana masa). Devize povećavaju devizne rezerve, čime se povećava i domaća i međunarodna likvidnost zemlje. Vodi se ekspanzivna monetarna politika na bazi deviznih transakcija.

Naravno, različiti su efekti da li se prodaja ili kupovina deviza vrši sa poslovnim bankama, preduzećima, državom ili stanovništvom. U efekte tih transakcija ovde ne možemo ulaziti.

Devizne rezerve NBS su oblik štednje i potencijalna kupovna moć države na raspolaganju.

Značajno je i u kom obliku su "angažovane" devizne rezerve centralne banke, zbog mogućnosti njihovog raspolaganja i efekata upotrebe. Da pogledamo osnovne podatke.

O monetarnim efektima deviznih transakcija osnovnih sektora ovde ne možemo šire raspravljati, dovoljno je istaknuti da samo jedan deo transakcija centralne banke daje monetarne efekte, drugi sektori samo preraspodeljuju novčanu kupovnu snagu i menjaju njen oblik.

Kontrola monetarnih i fiskalnih tokova

Zašto je potrebna kontrola monetarnih tokova? Upravo zbog ovih procesa transformacije i "zloupotrebe" novca i kredita u sistemu plaćanja. Bez strogog namenskog korišćenja kredita (što je sada moguće samo u prvoj fazi plaćanja) teško je voditi optimalnu i usmerenu monetarnu i kreditnu politiku. To je i razlog zbog čega se godinama zalažem za ponovno uvođenje SDK ili ZOP-a u naš sistem.

Podela depozita na kratkoročne i dugoročne pre svega je pitanje konvencije vezane za vreme, ali ne i za izvore novčanih oblika. Iz navedenog sledi i podela na dugoročne i kratkoročne kredite banaka i celi sistem monetarnog regulisanja, ali i monetarne politike.

U čemu je razlika domaćeg novca i deviznog novca (deviza i valuta)? Devizni novac se tretira kao inostrana akumulacija (štednja), bez obzira na kojoj osnovi je ušao u zemlju (i na kojoj je osnovi nastao). Plaćanja se mogu vršiti za sve namene i sve potrebe (preduzeća, države, stanovništva).

Kupovinom ili prodajom deviza samo se vrši promena imovinskog salda vlasnika deviza. Centralna banka kupujući devize samo ih menja za domaći novac (po određenoj ceni - kursu). "Imovina" (devize) iz inostranstva služi kao osnova za emisiju primarnog novca. Ako centralna banka na deviznom tržištu proda 40 miliona evra da bi "sprečila dnevne preterane oscilacije kursa" ona u stvari povlači domaći novac iz opticaja i smanjuje novčanu masu i likvidnost. Ako se uz to devize odliju u inostranstvo za dospela plaćanja - tada se smanjuje i likvidnost u međunarodnim odnosima. Vodi se dvostruka restriktivna monetarna politika.

Tada se i novčana masa (M1) i ukupna likvidna sredstva (M3) smanjuju za odgovarajuće iznose. Likvidnost se dvostruko snižava.

Nasuprot tome, ako centralna banka kupi devize na tržištu, ona pušta u opticaj dodatnu masu domaćeg novca, čime se povećava likvidnost i kupovna snaga (novčana masa). Devize povećavaju devizne rezerve, čime se povećava i domaća i međunarodna likvidnost zemlje. Vodi se ekspanzivna monetarna politika na bazi deviznih transakcija.

Poslovne banke se mogu direktno zaduživati u inostranstvu (prekogranični krediti), posebno kod svojih centrala. Uzimanjem kredita i prodajom deviza centralnoj banci vrši se emisija domaćeg novca i povećavaju devizne rezerve. Poslovne banke sada za tako dobijeni novac kupuju hartije od vrednosti centralne banke (repo operacije). Novac se poništava kod centralne banke, ali ostaje velika obaveza centralne banke za plaćanje referentne kamatne stope. Emisija i poništavanje novca vrše se "sporednim tokovima" (centralna banka - poslove banke, ali i obrnuto) i nema nikakve veze sa robnim tokovima i proizvodnjom u privredi. Zar imovina domaćeg sektora ne može biti osnova za primarnu emisiju? To sada mogu biti "izvedeni oblici imovine" kao hartije od vrednosti, a ne mogu robni oblici (proizvodnja, promet, izvoz, uvoz i sl), što se upravo događa preko politike "otvorenog tržišta" - kao osnovnog instrumenta monetarne regulacije, a to ne mogu (a trebaju) biti selektivni krediti za sasvim određene namene u proizvodnji, poljoprivredi, prometu, zalihama, pripremi proizvodnje za izvoz, izvozu, selektivnom uvozu i drugim namenama iz izabrane selektivne stimulativne monetarne politike centralne banke (a preko nje i poslovnih banaka).

Monetarni odnosi centralne banke, države i bankarskog sektora

Izvlačenje depozita javnog sektora (države) iz poslovnih banaka

Depoziti javnog sektora izvučeni su iz poslovnog bankarstva uključeni u bilans centralne banke, čime je otvoren proces njihove sterilizacije i "kreditiranja" centralne banke od strane sve siromašnije države. Kapital ili realni depoziti države (javni prihodi) umesto da se plasiraju i oplođuju u privrednim procesima, oni se sterilišu ili potpuno nekontrolisano troše. U takvom finansijskom sistemu deficit mora stalno rasti, ali i dugovi za finansiranje budžeta. Deficit budžeta se redovno unapred planira, a ne uravnotežen budžet. Odatle i ogroman rast troškova kamate u republičkom budžetu. Podsetimo se da je samo plaćena kamata "domaćim" bankama u 2014. iznosila 55 milijardi, a stranim bankama 55 milijardi dinara. U periodu krize 2008-2015. plaćena kamata "domaćim" kreditorima je iznosila 188 milijardi, a stranim kreditorima 174 milijarde. To iznosi ukupno 368 milijardi dinara. Domaće banke koje kreditiraju državu kupovinom HOV države su, u stvari, banke u stranom vlasništvu. Tako da se ukupno plaćene kamate odnose na strane banke.

Kakvi su uspostavljeni funkcionalni odnosi centralne banke i države? Centralna banka direktno je odobrila svega 1,2 milijarde dinara državi (bez povećanja u poslednjih šest godina), dok je koristila centralnu banku za svoje depozite oko 236-288 milijardi. Neto odnos ova dva subjekta ide u prilog centralne banke koja je poništila (višak depozita) oko 265 milijarde dinara (prosečno u 2015. godini).

Kod poslovnih banaka odnos države (i budžeta) je potpuno obrnut. Država se visoko zadužila kod poslovnih banaka za 570 milijardi dinara, dok je imala svega 108 milijardi depozita. Neto pozicija države je sa viškom kredita od 464 milijarde dinara. Država je emitovala obveznice javnog duga uz visoku kamatnu stopu između 11,9% i 14,6% u 2012. godini, a kasnije između 7,5% i 11%.

Kreditiranje države od strane centralne i poslovnih banaka

Da li je jasno čemu vodi ova operacija kreditima i depozitima države? Država (zvanično) koristi simboličan iznos kredita kod centralne banke, koji se već godinama zadržava na 1,2 milijarde dinara. Međutim, država „drži" kod centralne banke oko 158 milijardi dinarskih depozita i 108 milijardi deviznih (u dinarskoj protivvrednosti). Na taj način poništeno je oko 265 milijardi dinara u bilansu centralne banke. Država u osnovi „kreditira" centralnu banku?! Umesto da se ovi depoziti obrću kroz kreditnu politiku (uglavnom domaćih) banaka, ona se sterilišu i povećavaju problem globalne nelikvidnosti privrede i društva.

Kod odnosa države sa poslovnim bankama depoziti (na nižem nivou fiskusa) u malom iznosu nalaze se kod banaka od 95 milijardi i to dinarski 23 milijarde i devizni 72 milijarde dinara, dok država preko ovih banaka koristi preko 570 milijardi kredita. U tome se nalazi 360 milijardi dinarskih i 210 milijardi deviznih kredita. Neto pozicija države kod poslovnih banaka je takva da koristi više kredita od depozita u visini od 464 milijarde dinara.

Naplaćeni realni prihodi države se prelivaju i poništavaju kod centralne banke, a zatim se koriste krediti kod poslovnih banaka za finansiranje budžetskih rashoda. Inverzija je potpuna. Umesto da se tekući novac pretvara u likvidni kapital, ovde se "zamenjuje" dohodak i kapital novim kreditima banaka.

Država je u stalnom procesu povećanja kredita kod poslovnih banaka za dopunsko (kreditno) finansiranje budžeta.

Država kod poslovnih banaka koristi 570 milijardi kredita, uz vrlo visoku kamatu. Umesto da su depoziti država izvučeni iz bilansa centralne banke i vraćeni u bilanse domaćih banaka i razlikom u potrebnim kreditima za budžetsko dopunsko finansiranje iz sredstava centralne banke (niskokamatno) finansirala državu, sada se sve prenelo na komercijalne uslove kredita kod uglavnom stranih poslovnih banaka. Normalno je da kamatne obaveze države iz budžeta enormno rastu.

Primarna emisija nastala na osnovu zaduženja države kod centralne banke je iskrivljena. Naime, uključivanje depozita države u bilans centralne banke s jedne strane i davanjem kredita državi s druge - traži se neto pozicija države kod centralne banke. Međutim, zaboravlja se da uključivanje javnih prihoda (države) kod centralne banke znači njihovo poništavanje, čime se veliki deo javnih prihoda izvlači iz bilansa poslovnih banaka i ograničava njihova kreditna sposobnost, odnosno moć multiplikacije i likvidnost poslovanja.

Blokiranje finansijskog potencijala poslovnih banaka

Produžavanje krize privrednog sektora, stagnacija i slab rast, porast nezaposlenosti, slaba kontrola i osiguranje plasmana banaka, vodi velikim potresima u bankarskom sektoru. Povraćaj (naplativost) kredita postaje sve veći problem. U kojoj to državi i kojim sistemom neodgovornosti može da se desi da veliki "tajkuni" uzmu kod banaka ogromne kredite, bez adekvatnog obezbeđenja i ne vrate ih. Da navedemo samo nekoliko: Interkomerc 7,1 milijarda (62 miliona evra), Biohemija 13,5 milijardi (117 miliona evra), Zekstra oko 6 milijardi (50 miliona evra), Viktorija grupa 28 milijardi, MK grupa 22 milijarde, Farmakom koncern 55 milijardi, EPS 162 milijarde, Galenika 16 milijardi, Rudnap grupa 15 milijardi, Verano motors 12 milijardi, Invej 10 milijardi, Interkop 6 milijardi, Farlej investors 4 milijarde. To iznosi 1,3 milijarde evra neizmirenih obaveza - samo kod domaćih banaka. Uz to Srbijagas duguje jednu milijardu evra. To iznosi ukupno ogromnih 4 milijarde evra. Ukupan kapital banaka iznosi 5,5 milijardi evra. Ovakvi plasmani čine 13-15% bruto domaćeg proizvoda. Kriza se iz privrednog sektora prenela na javni sektor, a sada se preliva na bankarski sektor (koji je do sada bio dosta otporan na krizu), ali uz ogroman porast spoljnih dugova države, preduzeća i banaka.

Krediti Centralne banke poslovnim bankama, videli smo, nestali su, a time i selektivna i stimulativna monetarna politika strukturnog razvoja.

Repo operacijama se imobilišu ogromna novčana sredstva, dok se prodajom deviza centralne banke u cilju zaštite deviznog kursa od "preteranih dnevnih oscilacija" dodatno odlivaju sredstva iz privrede u banke i poništavaju. Nije nelogično da su preduzeća nelikvidna, a banke i preduzeća usmereni na sve veće korišćenje i kratkoročnih i dugoročnih kredita u inostranstvu. Banke su koristile u 2010. u inostranstvu 374 milijarde dugoročnih i 45 milijarde dinara kratkoročnih kredita. Dakle, ukupno 419 milijardi dinara. U 2015. to iznosi 253 milijarde dinara dugoročnih i oko 28 milijardi kratkoročnih, dakle ukupno 281 milijarda. Pri tome se zagovara deevroizacija i dedolarizacija našeg finansijskog i bankarskog sistema. Dinarizacija je dostigla do 27% u privredi, a 39% kod kredita stanovništvu.

Da pogledamo tu masu blokiranih i izvučenih sredstava.

Dinarska i devizna obavezna rezerva, repo operacije, rezervisanja za gubitke u 2015. godini iznose 816 milijardi dinara (što blokira 54% finansijskog potencijala banaka). Ogromna je masa sredstava koje banke ne mogu plasirati, što im povećava troškove i poskupljuje plasmane. To su imobilisana sredstva, koja im smanjuju kreditni potencijal. Kod rezervisanja za gubitke od 310 milijardi dinara (2015) na privredu se odnosi 254 milijarde, a sektor stanovništva 56 milijardi dinara. Ukupni depoziti u poslovnim bankama iznose 1.531 milijarda dinara, a blokirana i neplasirana sredstva 816 milijardi. To je već preko 50% finansijskog potencijala blokirano ili sterilno. Dodamo li tome i nenaplative kredite banaka od 381 milijardu - to su ogromna "neupotrebljena" sredstva.

Samo radi poređenja stopa nenaplaćenih kredita iznosi u: Turskoj 3%, Češkoj 6%, Sloveniji 18%, Mađarskoj 19%, Srbiji 23%, Crnoj Gori 25%, Albaniji 26%.

Loši i nenaplativi krediti sada iznose 3,9 milijardi evra. Visokorizični plasmani kod preduzetnika iznose 30%, pravnih lica 28%, stanovništva 9-10%.

Banke se tuže "da nemaju kome da daju kredite". Normalno je kada je privreda kroz privatizaciju i "tranziciju" gotovo uništena, a najveći broj preduzeća odveden u stečaj i likvidaciju. To je postala nesposobna i opljačkana privreda, a preduzeća teški finansijski bogalji onesposobljena za razvoj. U slabom finansijskom položaju, "opelješena do kostiju", totalno zavise od kredita banaka-ne pitajući za cenu (kamatu) važno je dobiti kredit, koji se teško vraća u krizi i neefikasnom poslovanju.

Skupa je cena ovakvog sistema monetarno-kreditnog regulisanja. Da li postoji i u tragovima težnja da se na ovom životnom sektoru provede suštinska reforma? Nema ničeg novog-reforme nema ni u tragovima, nastavlja se stara monetarna politika i sve teže poslovanje i samih banaka.

Preduzeća se zbog izostanka monetarne podrške okreću procesu zaduživanja u inostranstvu. Tako je dug preduzeća povećan sa 607 miliona evra iz 2001. na 9,5 milijardi u 2015. godini, a banaka sa 900 miliona na 2,5 milijarde i države sa 10,3 milijarde na 15,3 milijarde. Ukupan spoljni dug je povećan sa 10,9 milijardi evra na 26,8 milijardi. Hoćemo da smanjimo spoljni dug i terete iz duga (kamate i otplate), ali se ništa ne predlaže na ovom području. Nema ni jednog predloga kako izaći iz krize duga. "Razvojni čvor" preduzeća je sve više zapetljan, a traži se da se hitno razmrsi, jer sledi finansijski slom preduzeća, ali i javnog sektora, a zatim i duboka kriza u bankarskom sektoru.

Alarmantan je podatak da je nivo nenaplaćenih kredita privredi dostigao oko 3,9 milijarde evra. To je gotovo četvrtina ukupnih kredita. Ako se tome dodaju i obavezna rezervisanja za loše plasmane od 100%, tada opterećenje sredstava i bilansa banaka povećava iznad sedam milijardi evra. U docnji duže od 90 dana je 19.000 preduzeća i 16.000 preduzetnika. Vrednost njihovih pozajmica je od 250-300 milijardi dinara. Pri tome je ukupan kapital banaka oko 5,5 milijardi evra. Odnosi su više nego zabrinjavajući, jer visoko opterećuju bilanse banaka i njihovu poslovnu politiku. Banke ulaze u sve veće probleme. Pri tome je u kamatnu stopu "ugurano" ili ugrađeno niz elemenata koji sa stvarnom prirodom kamatne stope nemaju nikakve veze (libor, belibor, euribor, razni rizici). Banke se sve više suzdržavaju od novih kredita zbog rizika nevraćanja, jer je nezaposlenost velika, uz sve veći broj zaposlenih na određeno vreme, po ugovoru, za određene poslove. Sada se banke okreću da i takvima daju kredite.

Banke pod stresom

Banke se nalaze pod permanentnim stresom zbog:

1. Neusklađenih odnosa u ročnoj strukturi depozita i datih kredita, što im ugrožava likvidnost i solventnost (kratkoročni izvori čine 86%, dugoročni 14% potencijala banaka, dok dugoročni plasmani iznose 75%-80%%). Ročnost depozita i kredita je potpuno poremećena. Logično je da se banke uglavnom dugoročno zadužuju u inostranstvu, dok su kratkoročni dugovi simbolični. Bankama preti nesolventnost i nelikvidnost (sada se prinudno, neplasiranjem sredstava, povećava).

2. Prinudno je povećana likvidnost banaka, uz porast neplasiranih sredstava, uzrokovana visokim rizikom plasmana u krizom slomljenoj privredi, jer "banke nemaju kome da daju kredite".

3. Visoka je masa nevraćenih i nenaplativih kredita, što im ugrožava poslovnu politiku i rekreiranje kreditnog potencijala banaka,

4. Dugoročnost plasmana, spor povraćaj sredstava i nemogućnost da se izostanak priliva iz datih kredita nadoknadi novim depozitima u krizi. To je osnova narastanja i nelojalne konkurencije među bankama. Spor razvoj, ubijena privreda, osiromašeno stanovništvo i nezaposlenost, veoma ograničavaju rast depozita banaka, tako da sve više svoju kreditnu aktivnost zasnivaju na pozajmljenom stranom kapitalu.

Zbog velikog debalansa u bilansima banaka i dominacije kratkoročnih izvora (86%), a dugoročnih plasmana (80%) one su se uglavnom dugoročno zaduživale. Uz navedeno, dolazi do velikog odliva deviza iz dugova preko smanjenja spoljnih dugova banaka sa 5,1 milijardi evra (2010) na 2,2 milijarde u 2015. godini. I to je dodatni udar na likvidnost i devizne rezerve centralne banke (koje se dodatno snižavaju).

5. Bilansni odnosi su prenapregnuti tako da se mehanizam konverzije depozita (kratkoročnih u dugoročne plasmane) teško može i dalje provoditi u politici banaka.

6. Velika regulativna ograničenja kroz monetarnu politiku (obavezne rezerve i rezervisanja) imobilišu velika sredstva bankama i blokiraju finansijski potencijal banaka. Kreditna sposobnost se ubrzano smanjuje, a povlačenje i smanjenje plasmana i razduživanje u inostranstvu postaje operacija samospasavanja banaka.

Banke su postale veoma osetljive na sve oscilacije depozita, ali i na mere monetarno-kreditne i devizne politike. Lomovi i potresi u bankarskom sistemu su mogući i sve izvesniji iz sledećih razloga:

1) Naglo povlačenje depozita iz stranih banaka kod nas u matične banke - zbog produžene finansijske krize u tim državama i krize bankarskog sektora,

Smanjenje finansijske zavisnosti od stranih kredita, treba da je praćeno jačanjem depozitne baze banaka, čime se smanjuje jaz između domaće depozitne baze i domaćih kredita. To je zdrava finansijska operacija. Istovremeno to smanjuje osetljivost banaka i finansijskog sistema na spoljne šokove. Povlačenje sredstava od matičnih banaka može ugroziti finansijski sistem samo ako je naglo, nekontrolisano i u velikim iznosima.

Finansijski sistem Srbije je sada vrlo ranjiv na uticaje svetskog tržišta, posebno što je 82% banaka sa gotovo 90% potencijala banaka u stranom vlasništvu.

(Nastavak u sledećem broju)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane