Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Propadanje

Slom neoliberalizma, povratak i uspon ekonomskog patriotizma i suvereniteta (1)

Dželati i žrtve tržišnog fundamentalizma

Nova religija svemogućeg neoliberalizma i globalizacije polazi od stava da će "novi kapitalizam" doneti bogatstvo svima (to je ono što Vučić uporno deklamuje, dok narod vidi da je reč o pljački). Model "čiste tržišne ekonomije" američkog tipa kapitalizma u poslednjoj fazi razvoja, dominira nasuprot japanskom modelou "doživotne zaposlenosti" i evropskog modela "socijalnog partnerstva" ili socijalno-tržišne privrede. Vučićeva vlada primenjuje najvulgarniji oblik liberalnog (pljačkaškog) kapitalizma, koji vodi direktno u propast, ne samo narod nego i vlast koja je pojahala ovu Apokalipsu. O stvarnim i "nestvarnim" oblicima ovakvih ekonomija, piše prof. dr Slobodan Komazec, naš ugledni ekonomista

Prof. dr Slobodan Komazec

Neoliberalizam i tržišni fundamentalizam je ideologija nametnuta nerazvijenima, dok ih razvijene države, koje ih propagiraju, u osnovi ne primenjuju. najbolji dokaz za to je državno spasavanje najvećih banaka, osiguravajućih društava, berzi i velikih korporacija u novoj finansijskoj krizi na Zapadu. Ideologija tržišnog društva ili tržišni fundamentalizam polazi od dve pretpostavke, kojima se danas ekonomisti nerado suprotstavljaju: tržište kao „nevidljiva ruka" (iz klasične ekonomije) preko tržišne konkurencije i odnosima ponude i tražnje omogućava najefikasniju alokaciju proizvodnih faktora, odnosno najveću efikasnost i profitabilnost i Tržišni mehanizam omogućava ostvarivanje „socijalnog optimuma", što predstavlja i polaznu osnovu slobodnog delovanja pojedinca (liberalni individualizam). Liberalizam zahteva sledeće: smanjenje poreske stope krupnom kapitalu, slobodnu trgovinu, masovnu i brzu privatizaciju, kresanje javne potrošnje i smanjenje mešanja države u privredu, deregulisana finansijska i druga tržišta, smanjenje socijalnih rashoda...

Neoliberalna doktrina je, dakle, protiv mešanja države u privredu, jer će „prirodni zakoni ekonomije ponovo pronaći ravnotežu, te će stopa inflacije koju vidi kao oblik "ekonomske groznice" nekom čarolijom doživeti pad.

Neoliberalizam je ekstremni oblik neoliberalne teorije slobodnih tržišta. Najveći broj država u svetu (uz razvijene zapadne kapitalističke) prihvatio je osnovne preporuke Vašingtonskog konsenzusa. Prihvatanje tržišne supremacije do dogmatskog stava, istina "dovešće do privremene krize"- kako tvrde njegovi protagonisti, ali će vrlo brzo ekonomije tih država ozdraviti. Nova privatna struktura i vlasništvo brzo će nadoknaditi privremeni pad, a zatim će osigurati brz rast i približavanje nivou razvoja razvijenih država kapitalizma. Sve privrede država "u tranziciji", videli smo stav, odmah treba liberalizovati, stabilizovati i privatizovati (brzo, totalno i bez obzira na metod privatizacije). To je u stvari šok-terapija, a ne graduelistički i osmišljen planski pristup, blizak kejnzijanskoj teoriji i politici.

Pogrešno u celini. Radi se o ofanzivi i nametanju „modernog", od svih kontrola oslobođenog, neoklasičnog kapitalizma u čijoj osnovi je monetarizam.

Iz kejnzijanske teorije i makroekonomske politike poznato je da država u teškoj ekonomskoj recesiji mora trošiti novac (čak i emisioni) kako bi podstakla ekonomiju. Neoliberali i monetaristi zagovaraju vladinu strogost u porastu cena usred recesije. To je put u smišljeno izazvanu recesiju i krizu. Tržišna dogma i liberalizam idu "ruku pod ruku". Državni ekonomski intervencionizam je nepotreban, dok se uloga države i njena javna potrošnja trebaju stalno smanjivati.

Liberalna teorija tržišta i savremena država

Tržište je, poznato je, od velike ekonomske krize i razvojem državne intervencije, bilo nužno ograničeno državom. Najpre je to u klasičnoj ekonomiji i tržištu bilo svedeno na ulogu „noćnog čuvara", očuvanje mira, poretka i borbu protiv monopola. A kasnije se razvija državni intervencionizam u sklopu makroekonomske politike države i „korektora tržišne stihije", odnosno aktivnosti i mera u otklanjanju kriza (kejnzijanizam) u koje kapitalistička privreda periodično ulazi. Očito je to, kako se pokazalo u praksi, neoliberalna utopija, gde će tržište rešiti sve na optimalnom nivou.

Dakle, liberalno shvatanje države i tržišta zasniva se na uverenju da će tržište izvršiti najbolju alokaciju proizvodnih faktora.

Slobodno formirane tržišne cene same su u stanju da dovedu brzo do uspostavljanja i održavanja tržišne ravnoteže. Tržišni mehanizam je u stanju da osigura sledeće ciljeve u razvoju: stalnu ravnotežu svih sektora (strukturnu) i ukupnu (globalnu) - ravnotežu u privredi, stalnu i punu zaposlenost, optimalan ekonomski rast...

Klasični liberalizam čiste tržišne ekonomije nikada nije funkcionisao u čistom obimu, čak i pre nastanka kejnzijanske politike. Novija shvatanja, vezana za kejnzijansku i neokejnzijansku teoriju, traže stalno prisustvo državne intervencije na tržištu. Tržišni automatizam redovno vodi u krizu, depresiju, nestabilnost i nezaposlenost, tako da država mora da interveniše u otklanjanju tih neravnoteža. Tržište samo po sebi ne daje dovoljne i prave informacije, tako da odluke subjekata na tržištu nisu uvek optimalne i ekonomski racionalne, zbog čega i državni intervencionizam postaje objektivno nužan.

Radi se o nizu programa koji čine sastavni deo intervencije države u privredni i finansijski sektor, bez čega privreda zasnovana na klasičnoj ekonomskoj teoriji i liberalnom tržištu ne bi našla izlaz iz krize, odnosno redovno bi ulazila u poznate periodične krize ili recesije u razvoju.

Ekonomske funkcije savremene države mogu se svesti na tri područja: stabilizaciona funkcija, koja u sebi uključuje i odgovarajuće mere razvojne i strukturne politike, redistribucionu funkciju, koja uključuje područje raspodele i preraspodele dohodaka (budžetskom politikom). Ova funkcija uključuje i određenu socijalnu funkciju države u cilju "pravednije" raspodele nacionalnog dohotka.

Alokaciona funkcija kojom država usmerava privredne, radne i finansijske resurse u određene grane ili područja u koje novac i kapital logikom čistih tržišnih odnosa ne bi išao.

Disproporcije u razvoju bi nastale kao neminovnost automatskog delovanja tržišta, dok bi mnoge strateške grane od vitalnog interesa za društvo i nacionalnu ekonomiju (zbog niže profitabilnosti ulaganja) zaostajale u razvoju. Država preuzima brigu da ih podrži određenim merama, instrumentima ili direktnim ulaganjima.

Državni intervencionizam u ekonomiji sadrži celi spektar mera i instrumenata za usmeravanje i podržavanje ekonomskog rasta i socijalne strategije. Država, između ostalog deluje na sledećim pravcima: planira ekonomski razvoj, usmerava investicije, štiti domaću proizvodnju putem raznih mera zaštitne ekonomske politike (savremeni protekcionizam), odlučujuće deluje u politici obrazovanja, stimuliše i usmerava tehnološki razvoj, država obezbeđuje funkcionisanja velikih sistema (transport, energetika, saobraćaj, komunikacije), vodi makroekonomsku, razvojnu, stabilizacionu, finansijsku i spoljno-trgovinsku politiku, primenjuje brojne mere u cilju regulacije investicija, kontrole i politike cena, fiskalnih i monetarnih podsticaja (kamatna stopa, devizni kurs, krediti banaka, primarna emisija, finansijsko tržište)...Država kontroliše i ograničava oligopolske i monopolske strukture, kontroliše i usmerava formiranje novih firmi, ulaganja u nove investicije, a preko javnih preduzeća direktno interveniše u oblast proizvodnje, uvoza, investicija, razvoja, direktno utiče na transformaciju privredne strukture...

Savremeni državni intervencionizam sa modelom „obnova, reforme, razvoj" u novoindustrijalizovanim privredama krajem devedesetih godina, oslonjen na neokejnzijansku teoriju, doprineo je brzom ekonomskom razvoju ovih privreda (J. Koreja, Tajvan, Singapur, Hongkong, odnosno "pet tigrića"). To su tzv. novoindustrijalizovane zemlje. Model nastoji da izgradi "vođeno" i kontrolisano (a ne potpuno slobodno) tržište, a to znači socijalna i regulisana privreda (po uzoru na nemačko - japanski model kapitalizma).

U ovim privredna država je vršila izbor i podsticala prioritetne industrijske sektore, kreirala i sprovodila odgovarajuću (sebi podešenu) izvoznu, finansijsku, monetarnu, investicionu, stabilizacionu i tehnološku politiku. Režim spoljne trgovine, deviznih kurseva, korišćenja inostranih kredita, bio je visoko kontrolisan i centralno vođen. Vođena je politika supstitucije uvoza i snažne stimulacije izvoza. Uvoz je strogo kontrolisan i vrlo selektivan, a devizna kontrola vrlo čvrsta. Bankarski (nacionalno očuvan) sistem je putem kreditne i kamatne politike korišten kao glavna poluga državne stimulacije jednih i destimulacije drugih sektora u cilju restrukturisanja privrede.

Ovaj model je omogućio ovim privredama impozantnu dinamiku ekonomskog rasta (sve do 1998. godine kada je pod pritiskom napušten). Pojedine novoindustrijalizovane zemlje su se vrlo brzo približile visoko razvijenim privredama, da bi na pritisak MMF napustile ovaj vrlo efikasan model razvoja. Nažalost i države EU su prihvatile tržišni fundamentalizam iz SAD, uz krizu koja se produbljuje i sve češće socijalne potrese i ogromna socijalna raslojavanja.

Nova religija svemogućeg neoliberalizma i globalizacije polazi od stava da će „novi kapitalizam" doneti bogatstvo svima. Ortodoksni neoliberalizam je produkt krajnje ideološke pristrasnosti razvijenih kapitalističkih država, pre svega SAD.

Model „čiste tržišne ekonomije" američkog tipa kapitalizma u poslednjoj fazi razvoja zadominirao je nasuprot japanskim modelom „doživotne zaposlenosti" i evropskom modelu „socijalnog partnerstva" ili socijalno-tržišne privrede. Japanski model je u periodu 1950-2000. omogućio stopu rasta od 5,2%, a evropski model socijalnog partnerstva u istom periodu 3,4%, dok je u SAD to iznosilo svega 1,7%. Dolazi do prevlasti paradigme "čiste tržišne privrede" i monetarizam. Tu je veliku ulogu odigrao Vašingtonski dogovor, koji je stvorio novu platformu neoliberalizma (MMF, Svetska banka i Trezor SAD), ali i STO - Svetska trgovinska organizacija pod direktnim uticajem moćnika i nosilaca svetskog finansijskog kapitala i grupe najrazvijenijih država u svetu (G-8).

Proces globalizacije preko nagle liberalizacije trgovinskih i finansijskih tokova, deregulacija, privatizacija, uz stabilizacioni i „strukturni program prilagođavanja" MMF, razorila je navedeni model, koji je omogući ovakav visok privredni rast.

Model državnog intervencionizma „obnova-reforme-razvoj" uvažava logiku tržišta, ali je država otklanjala nedostatke tržišta. Ona je intervenisala kada tržište nije moglo da osigura optimalnu alokaciju resursa, podsticala je izvozni sektor, istraživanja i razvoj, obrazovanje, zapošljavanje i dr.

Uzroci sadašnjih kriza u gotovo svim državama u tranziciji su spoljnoekonomska liberalizacija i deregulacija finansijskog sistema. Liberalizacijom spoljne trgovine i smanjenjem carinske zaštite otvoren je put za nagli priliv inostrane jeftinije i kvalitetne robe.

Zbog pada nacionalne proizvodnje i ponude domaće robe, uz porast nezaposlenosti i domaće tražnje, otvaranje inostranih banaka ili prodaja domaćih banaka inostranom kapitalu-otvorilo je prostor za priliv stranog kapitala i povećanje kupovne moći preko kreditiranja sektora stanovništva za kupovinu inostrane robe.

Veštački izazvanih konjunktura i „stabilnost" izvedeni su gušenjem nacionalne proizvodnje i porastom nezaposlenosti. Odsustvo kontrole i nadzora centralnih banaka u pogledu zaduživanja u inostranstvu i kontrole nacionalnog bankarstva, nerealni, obično precenjeni, devizni kurs, velika kratkoročna zaduženost (unutrašnja i eksterna), deficiti platnog bilansa i ogromni deficiti javnog sektora, liberalizacija svih tržišta i procesa kriminalizacije društva, gubitak kredibiliteta države i institucija sistema, potpuna liberalizacija tokova kapitala i gubitak kontrole kapitala, slaba i nedovoljna kontrola bankarskog sektora i berzanskog poslovanja...

Klasične teorije spontanog razvoja, stalne ravnoteže i pune zaposlenosti, odnosno nepotrebnosti mešanja države u privredni život ponovo su oživele u obliku neoliberalizma i tržišnog automatizma (fundamentalizma). Velikom ekonomskom krizom (1929-33), srušen je i mit i dogma o spontanitetu i punoj zaposlenosti, na čemu izrasta sve razvijeniji državni intervencionizam kejnzijanskog tipa. Danas je osnovni stub ekonomija EU neprikosnoveni tržišni liberalizam.

Model stabilizacije i restrukturizacije koji nudi MMF neki autori su nazvali „veliki prasak" liberalizacije i deregulacije. Magična snaga delovanja tržišta na razvoj i stabilizaciju su osnova monetarizma. MMF proklamuje politiku smanjenja deficita budžeta, čak i budžetski suficit, povećanje, poreza i povećanje kamatnih stopa, smanjenje javne potrošnje što sve vodi padanju privredne aktivnosti.

Stalni rast državne intervencije do sada najvećim delom se ostvaruje kroz rast javnog duga, subvencijama, vojnim narudžbinama, nacionalizacijom, održavanjem „nerentabilnih segmenata" sistema u podržavanju profita, kao i nizom drugih monetarnih i fiskalnih ekonomskih mera.

Sve razvijeniji javni dug koji često prelazi i visinu bruto domaćeg proizvoda, a i sve šira međunarodna povezanost u kretanju robe, rada i kapitala, dovode do prevazilaženja kejnzijanske teorije determinisanosti nacionalnog dohotka, dopunjeni domaćim i međunarodnim dugom, dok se finansijski tokovi ne odvijaju više pod dominantnim delovanjem zakona vrednosti ili čisto tržišnih zakona već manje ili više razvijenim javnim sektorom i monopolskom strukturom, finansijskim fiktivnim kapitalom, u savremenoj privredi. Taj sektor zahvata od 35-62% nacionalnog dohotka, a uključujući i javni dug, onda često i iznad visine bruto domaćeg proizvoda.

Državni rashodi i prihodi postaju funkcija fluktuisanja ekonomske aktivnosti. Fiskalni i monetarni segment sistema kao celina slede razvoj pojedinih ekonomskih aktivnosti i različite manifestacije proizvodnje, raspodele i potrošnje. Time i savremeni budžet i budžetska politika postaju gotovo osnovni instrument stabilizacione i socijalne politike. Fiskalna politika se pretvara iz samo dopunskog, korektivnog faktora razvoja privrede, u osnovno područje preko kojeg se deluje na ekspanziju i stabilnost privrede. Strategija globalne ekonomske politike brojim intervencionim mehanizmima države (javni radovi, rashodi, nacionalizacija, državna participacija, izvoz i uvoz kapitala, kreditna politika, subvencije, međudržavni krediti, nabavke države i stvaranje rezervi, carine, devizna politika i dr.) uglavnom je orijentisana na postizanju danas najtežih problema nastalih iz nabujalih protivrečnosti savremenog kapitalizma (nezaposlenost, inflacija, depresivna stanja ciklusa, monetarna i finansijska kriza, kriza na berzama i teškoće u reprodukciji kapitala i dr.).

Međutim, tim transakcijama država je ušla u sve segmente privredno-finansijskog i socijalnog sistema. Preraspodelama u korist najamnina i plata kroz socijalnu funkciju i brigu za zaposlenost, budžetska politika je zahvatila veliki deo bruto domaćeg proizvoda i „neproduktivno" ga koristila, čime je ugrozila samu osnovu kapitalizma - profit. Efikasnost privrede je opadala, kao i profitna masa i štednja, investicije su slabile, privreda sve češće ulazi u „recesiju".

Nastaje period „reganomike" i „tačerizma", novi konzervatizam u korist krupnog finansijskog kapitala, ali na štetu radnika i najamnina. To je poznata koncepcija „ekonomike ponude". Najamnine se obaraju, država se potiskuje iz privrede, intervencija države slabi, dok jača uloga tržišta i ponude i štednje nasuprot funkciji tražnje.

Dolazi u stvari do sprege države i kapitala i oligopola na nacionalnom i međunarodnom planu. Socijalna funkcija i izdaci države se smanjuju, a briga za nezaposlenost prepušta tržištu sve do „prirodne" stope nezaposlenosti. Sukob interesa rada, kapitala i države oko preraspodele nacionalnog dohotka je zaoštren do krajnjih granica - na štetu zaposlenih, nezaposlenih i izdržavanih delova stanovništva. Neoliberalizam i automatizam tržišta otvara neslućene mogućnosti novih preraspodela i „legalne" pljačke radnika i nerazvijenih privreda. Fundamentalistička slobodna tržišta i novi konzervativizam doveo je do otvaranja privrede u svetu za prodor kapitala iz razvijenih zapadnih država. Države se na pokornost teraju šokom. Neoliberalizam je drugo ime za neokolonijalizam i masovnu eksploataciju.

Tržište je u sistemu izgubilo, čak i po većini građanskih ekonomista (pre svega pod uticajem starih protivrečnosti savremenog kapitalističkog društva), sposobnosti da automatski reguliše robno-novčane tokove, da je mesto verifikacije vrednosti i mehanizam koordinacije aktivnosti.

Razvojem kapitalizma, odnosno s njegovim postepenim prelaskom u drugu i poslednju fazu, u fazu monopolističkog kapitalizma ili imperijalizma, dolaze do punog izražaja sve protivrečnosti koje inače prate ovaj sistem proizvodnje i raspodele društvenog proizvoda. Sve češće dolazi i do pojava kriza i depresija, do hiperprodukcije raznih vrsta robe, visoke inflacije, deficita budžeta, visoke poreske presije, do masovne nezaposlenosti, što prouzrokuje velike i gotovo nepremostive teškoće u procesu reprodukcije ukupnog društvenog kapitala

„Teorija ponude" nastala kao posledica monetarizma i liberalizma, polazeći od toga stava, objektivno postaje zastupnik interesa monopolističkog kapitala uz sasvim izvesnu reprivatizaciju javnog sektora u privredi. Ova, očito konzervativna teorija, zalaže se za maksimalno ograničavanje prava radnika i smanjivanje njihovog udela u raspodeli nacionalnog dohotka, uz adekvatan porast učešća profita i privatnog kapitala. To je imalo za posledicu da su troškovi rada (plate i najamnine) za poslednjih dvadeset godina smanjile učešće u bruto domaćem proizvodu za oko 15% i to kod svih razvijenih država kapitalizma.

U savremenim državno-monopolističkom kapitalizmu danas gotovo ništa nije ostalo od uobičajenog shvatanja tradicionalno slobodnog tržišta. Njega najvećim delom regulišu države, s jedne strane i monopolističke organizacije s druge strane. Proizvodnja i ponuda gotovo su regulisane, a cene su malo gde odraz samo igre ponude i potražnje, dok su troškovi reprodukcije sve više pod uticajem transfernih i drugih rashoda države, odnosno regulativne politike razvoja i raspodele.

Danas državni rashodi učestvuju u bruto domaćem proizvodu većine razvijenih zemalja od 35-59%, dok regulisanje privatne i javne tražnje postaje sastavni deo razvijenih mera anticiklične ekonomske politike. Istina je da je došlo do negacije automatizma tržišne privrede uz istovremenu afirmaciju državnog intervencionizma, odnosno razvoja monopolističkog kapitalizma nepotpune (dirigovane) konkurencije.

Država, savremeno tržište i neoliberalizam

Državna intervencija u privredi je nužnost u otklanjanju slabosti tržišnog mehanizma, koji bi s jedne strane privredu mogao odvesti u visoku inflaciju i preteranu konjunkturu, a sa druge u veću krizu i nezaposlenost. Automatizma i potpuno slobodno (liberalnog) tržišta više nema, posebno iz razloga što se na svim tržištima javljaju privredni subjekti, država i stanovništvo, ali i snažni međunarodni monopoli i oligopoli.

Državni intervencionizam nastao širenjem kejnzijanske doktrine anticikličnog i antikriznog delovanja države (radi otklanjanja slabosti tržišnog mehanizma i slabosti stihijskog ponašanja privatnog kapitala) vodili su porastu javnih rashoda države. Stavljanjem pod državnu kontrolu svih vitalnih segmenata privrede, socijalnog sistema, sigurnosti, podsticanja privatnog preduzetništva, preraspodele dohodaka i osnovnih mera makroekonomske politike, te „poslovnog okruženja" u kojem privredni subjekti treba samostalno da se ponašaju, vezano je za sve brži apsolutni i relativni rast državnih prihoda i rashoda.

Stalni i sve veći pritisak javne potrošnje i poreskih izdvajanja dovode do otpora daljem rastu poreza u privredi, ali i preteranom ukupnom zahvatanju države i državnoj „neprivrednoj i neracionalnoj potrošnji"kako to često ističe. Istovremeno se javlja i kritika državne regulativne funkcije (potreba za socijalne izdatke, regionalni razvoj, zaštitu okoline i dr), jer to smanjuje efikasnost kapitala, dovodi do opadanja produktivnosti rada i opšteg pada profitne stope i mase profita.

Sada se zahteva ograničavanje javnog sektora, snižavanje poreza biznisu i smanjenje regulativne ekonomske funkcije države, što treba da osigura širi prostor za privatni kapital i privatnu inicijativu i veći profit. Dakle, štednjom iz nove krize, ali kojom štednjom? Ovaj „novi konzervativizam", kako se obično naziva, narastao kao otpor daljem širenju države blagostanja i „ekonomije blagostanja" znači oštro suprotstavljanje kejnzijanskoj ekonomskoj doktrini deficitnog budžetskog finansiranja - koja fiskalnim podsticajima, javnim rashodima i ekspanzivnom monetarnom politikom treba da oživi privrednu aktivnost i spreči ulazak privrede u fazu recesije. Taj monetarizam „ekonomije ponude" i „racionalnih očekivanja", kao nova doktrina, trebalo je da napravi zaokret u ekonomskoj misli i strategiji od javnog ka privatnom sektoru, od javnog neproizvodno-socijalnog ka privatno-profitnom sistemu. Ona, u osnovi, znači povratak neoklasičnoj teoriji i politici, povratak „magičnoj snazi tržišta", slobodnoj privatnoj inicijativi, „ekonomskoj dinamici proizvođača", ali i filozofiji racionalnog ponašanja pojedinaca i „inherentnoj stabilnosti privatnog sektora" (Fridman).

Država treba da smanji svoje rashode i ograniči svoje mešanje u privredu. To će umesto nje činiti odnosi ponude i tražnje i privatni kapital pod motivom profita. Današnjim neoliberalnim vladama je najveće svetogrđe zagovarati ekonomski protekcionizam i eventualni „ekonomski patriotizam".

Magična snaga tržišta je u potpunom raskoraku sa stvarnim odnosima u ekonomijama razvijenih kapitalističkih država. Više ideološko insistiranje na slobodi tržišnih odnosa praćeno je, sve više, ograničenim delovanjem tržišta, vrlo razvijenim proetekcionizmom razvijenih, manipulacijom ponudom i tražnjom od monopola i države, ogromnim subvencijama izvoznicima, što je posebno izraženo u međunarodnim ekonomskim odnosima i internacionalizaciji kapitala i korporacija.

Multinacionalne kompanije sele proizvodnju i ulažu kapital tamo gde su sirovine, energetika, jeftina radna snaga, velika poreska oslobađanja i stimulacije i sl. Na taj način prestaje da deluje automatizam domaćeg tržišta i igra ponude i tražnje. To se odnosi i na državnu intervenciju u regulisanju cena, stimulacijama, subvencijama, obaveznom otkupu, robnim rezervama i sl.

Slobodan pristup tržištima, otvorena vrata za inostrano privatno investiranje, sloboda privatne preduzimljivosti, propagiraju se baš zato da bi se time omogućili ekonomski i finansijski jačim snagama i zemljama dominacija nad slabijim i zato zavisnim zemljama. To je doktrina lažnog liberalizma koji osigurava finansijski i tehnološki neokolonijalizam razvijenih država.

Finansijski kapital (najčešće fiktivnog oblika, bez dodira sa nacionalnim dohotkom) osvaja svetska tržišta, deluje na investicije i strukturu razvoja država u koje odlazi. Oplodnja kapitala je odvojena od realne ekonomije. Finansijska ekonomija i spekulativni kapital dominiraju. Profitna stopa je nekoliko puta viša finansijskoj sferi u odnosu na realnu sferu.

Stabilizaciona politika nasuprot razvojnoj makroekonomskoj politici

Fridmanova teorija krize sadrži u sebi sledeće faktore: klizne kamatne stope, deregulaciju cena, slobodna spoljna trgovina, slobodno tržište, realna ponuda novca i dr. Takav sistem je podložan krizi.

Verovalo se da će liberalizacija kapitala i finansijskih tržišta dovesti do bržeg privrednog rasta. Nažalost to je samo uzrokovalo, produbilo i proširilo finansijsku krizu.

U borbi protiv inflacije kao osnovnog problema privreda, ekonomska teorija danas preporučuje visoku kamatnu stopu, što dovodi do daljnjeg obaranja profitne stope i investiranja, čime se i ekonomska kriza nastoji ublažiti ili odgoditi monetarnom ekspanzijom. Time je u monetarni sistem ugrađena suprotnost ciljeva i efekata ovih mera. Inflacione tendencije su inherentne savremenom visoko koncentrisanom kapitalizmu, koje svojim delovanjem na preraspodelu dohotka dovode do relativnog obaranja najamnina u dohotku, ono što kapital nije uspevao da učini pritiskom na radničke sindikate. Time se stvara dodatni prostor za akumulaciju kapitala i rast profitne mase. Savremena inflacija u kapitalizmu je time svesno izazvana, to je proizvedena inflacija od strane države i krupnog kapitala.

Država danas ne želi da ispusti kredit i novac iz ruku, upravlja njima kao snažnom polugom u razvoju, ali i iz razloga da se spreči ponavljanje velikih lomova u kreditnom sistemu, bankrotstva banaka i rastrojstva finansijskog sistema u celini (poučeni iskustvima iz velike ekonomske krize). Podsetimo se samo najnovijih događaja oko krize hipotekarnog tržišta u SAD i prihvatanja centralne banke SAD (FED-a) da interveniše s oko 700 milijardi dolara da spasava hipotekarne banke, finansijska tržišta, korporacije za nekretnine i opštu likvidnost privrede i bankarskog sektora. U narednim godinama takva intervencija je dostigla 24 biliona dolara.

Dakle, brojnim intervencionim mehanizmima države (vojna ekonomija, javni radovi, nacionalizacija, participacija, uvoz i izvoz kapitala, kreditna politika, kamata, međudržavni krediti, nabavke države i stvaranje rezervi, carine, devizna politika i dr.) nastoje da se reše, ili ublaže narasle protivrečnosti savremenog kapitalizma (kriza, nezaposlenost, inflacija, depresivna stanja ciklusa, monetarna kriza, reprodukcija kapitala, finansijske krize i sl.). To iz osnova menja odnose i faktore rasta kapitalističkih privreda.

Sada se pred ekonomsku teoriju u istraživanju savremenog kapitalizma opravdano postavljaju sledeća pitanja: odnos države i privatnog kapitala u formiranju ukupne funkcije potrošnje, investicija i štednje, delovanje države na ponašanje celokupne privrede, nasuprot ranijem dominantnom delovanju privatnog kapitala, osnovanost teorije nedovoljne potrošnje kao faktora kriza u savremenom kapitalizmu, s obzirom na redovno visoku potrošnju koja danas stalno prati razvoj kapitalizma, posebno preko vrlo razvijenog kreditnog mehanizma (ekspanzija kredita stanovništvu, jeftinih kredita preduzećima), odnosno potrošnje na uvozu kapitala i dugu, delovanje visokih socijalnih i vojnih rashoda, uz formiranje i strukturu ukupne funkcije potrošnje, posebno u formiranju robnih i kupovnih fondova (ponude i tražnje na tržištu)...

Da li je kapitalistička država uspela dugoročno da ovlada većim brojem kontrafaktora koji deluju nasuprot cikličnom kretanju privrede s tendencijom pada profitne stope? Da li je profitna stopa u svim sektorima osnovni motiv ponašanja, ili postoje i drugi motivi posebno u korporativnom i visoko monopolizovanom kapitalizmu? Šta se događa sa profitnom stopom, neiskazivanjem stvarnih rezultata poslovanja, profita i rentabilnosti ukupnog kapitala u uslovima internacionalizacije kapitala (povezane sa izbegavanjem plaćanja poreza u zemlji od strane privatnog korporativnog kapitala)?

Danas ne treba da se suzbija deflacija, već hronična inflacija, ali ni da se posebno stimuliše tražnja da bi se privatni kapital ohrabrio za investicije. To je usko povezano s „iluzijom novca", kada je novac dugo, ali neumereno, korišćen kao sredstvo za oživljavanje tražnje, što je dovelo do sve većeg razdvajanja realnog i nominalnog dohotka. Masa novca se brzo i stalno povećava, a njegovo svođenje na normalan, niži nivo, redovno izostaje. Isto tako, korišćenje novca za finansiranje državnog budžeta uglavnom kasnije se nije smanjivao (otplatama i gašenjem novca i dugova). To je dovodilo do stalnog rasta dugova, emisije novca, kamata na javni dug i ponovno nove emisije novca. Stalna inflacija praćena novom emisijom vodi visokoj tražnji u odnosu na ponudu. Rešavanje privrednih problema i krizno-inflatornog mehanizma danas se sve više traži u regulisanju ponude, (proizvodnje, privrednog rasta i štednje), a ne regulisanju globalne tražnje, posebno iz tražnje javnog sektora.

Ekonomski mehanizam zasnovan na principima kejnzijanske teorije i finansijske politike sve više se preusmerava na društvene investicije preko stimulisanja državnih investicija u nauku i tehnologiju, obrazovanje, pripremu i preusmeravanje zaposlenosti.

Neoliberalna ekonomija i „šok terapija" u krizom pritisnutoj privredi

Relevantnost monetarizma i liberalizma u privredi pogođenoj dubokom i kompleksnom ekonomsko-socijalnom (i razvojnom) krizom, do sada je jasna po svojim „rezultatima", posebno u našoj privredi, ali i u drugim „privredama u tranziciji".

Kriza se produbljuje, nezaposlenost se povećava, proizvodnja konstantno opada, socijalno raslojavanje društva je sve veće (oformljena je vrlo bogata manjina, uski sloj od 5-8% stanovništva, uz najveći deo osiromašenog stanovništva).

Socijalna infrastruktura se iz osnova menja, ali uz stalno slabljenje i drobljenje radničkih sindikata (pregovaračka snaga sindikata stalno slabi).

Mogućnosti zapošljavanja su sve manje, obzirom da investicije nisu oživele, uz istovremeni brz tehnološki razvoj koji traži sve manje rada. Nelikvidnost privrede podstaknuta restriktivnom monetarnom politikom stabilizacije je izuzetno izražena, a cena novca i kredita visoka. U eksternoj ekonomiji dolazi do enormnog rasta deficita trgovinskog i platnog bilansa, domaće tržište je preplavljeno stranom jeftinijom i kvalitetnijom robom. uz sve brži rast inostrane zaduženosti i obaveza iz eksternih dugova. Stvara se visoko zavisan razvoj oslonjen na strani kapital. Budžetski deficit ima tendenciju da „eksplodira" i da se sve više oslanja na kredite poslovnih banaka u rukama stranog kapitala, a u krajnjem slučaju na uvoz kapitala za finansiranje ne samo deficita budžeta, već i budžetnih rashoda u masi.

Krizno stanje ekonomije traži odgovor na pitanje: može li se (i kako) iz faze krize ka ekonomskom razvoju? Da li i dalje zadržati koncepciju liberalno-monetarističkog tipa i savete inostranih stručnjaka (predstavnika svetskog finansijskog kapitala, MMF, Svetske banke, Svetske trgovinske organizacije (STO) i predstavnika EU)? Da li se može od „divljeg kapitalizma" ka organizovanom socijalno-tržišnom sistemu (kao, uostalom, sistemu koga je do sada imala privreda Evropske unije).

Centralne banke ističu kao primarni cilj monetarne politike „borbu protiv inflacije", uz korišćenje visoke referentne kamate, a zatim restriktivna politike novca i kredita, „čvrst" i precenjen kurs domaćeg novca, politika uravnoteženog budžeta i dr. što je sve sastavni deo monetarizma danas. Restrikcija i smanjenje javnih rashoda (posebno socijalnog i transfernog karaktera), praćeni deregulacijom i visokom liberalizacijom, rušili su jedan socijalni sistem i ravnotežu u društvu, a oslobodili prostor za divljački pljačkaški sistem kapitalizma prvobitne akumulacije kapitala.

Može li se poći alternativnim putem u tranziciji i izlasku iz kompleksne krize? Kako oživeti domaće faktore razvoja i pokrenuti dinamičan i dugoročno održiv optimalan rast?

U bežanju od vulgarnog marksizma i potpune etatizacije privrede, socijalno uravnoteženog, ali i neefikasnog privrednog sistema, rukovodstva država i privreda u tranziciji su krenula u obnovu starog kapitalizma, ali sada vulgarnog tipa, turbo kapitalizma zasnovanog na pljačkaškom odnosu prema društvenom kapitalu i poništavanju prava radničke klase. Da li je formiran kompleksan model razvoja i privrednog sistema?

(Nastavak u sledećem broju)

Glosa

„...Protivim se svakoj vladinoj ekonomskoj intervenciji" (Milton Fridman).

Glosa

„...Izvući ljude iz siromaštva i uključiti ih u modernu ekonomiju-je dobro za ekonomiju, zemlju i društvo" (Karlos Slim Helu, najbogatiji čovek na svetu u 2011. godini).

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane