Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Amerika

I nad špijunima ima špijuna

Vikiliks je opelješio CIA

Kontrašpijunski agenti se upiru da dokuče kako su poverljivi opisi CIA haking instrumenata ukradeni od te obaveštajne agencije i da li je to uradio neko od zaposlenih u CIA, ili neko od njihovih saradnika, ruski hakeri ili neka kombinacija iz ove tri grupe. CIA je potvrdila da je više od 8.000 dokumenata, koje je na internet postavio Vikiliks, uključuju autentični materijal o metodama za hakovanje kojima se služi CIA, a neki od njih klasifikovani kao „strogo poverljivi". CIA takođe nije demantovala tvrdnju Vikiliksa da u svom kompjuterskom magacinu ima još mnogo više materijala koje će takođe objaviti. To se dogodilo prvih dana marta, a procena štete nije još objavljena. Ali, pošto su ti dokumenti autentični, oni pokazuju šta je CIA u mogućnosti da uradi u sferi dobavljanja obaveštajnih podataka. Možda je najveće iznenađenje ne sam sadržaj dokumenata, već činjenica da je neko sposoban da iz kompjutera ispred nosa CIA izvuče veću količinu ključnih, tajnih informacija. O ovoj nesvakidašnjoj akciji hakera piše urednik Magazina Tabloid Milan Balinda, dugogodišnji novinar američkog dnevnika Majami Heralda

Milan Balinda

Plen dokumenata koje je razotkrio Vikiliks prestavlja do sada neviđeni uvid na obim i strukturu CIA operacija, operacija u kojima učestvuje 36 različitih grana posvećenih provaljivanju i špijuniranju mobilnih telefona, komunikacionih programa i kompjuterskih mreža za koje se pretpostavljalo da su bili zaštićeni na internetu. Ispalo je da ništa digitalno ne može biti bezbedno, uključujući ni kompjutere CIA. Nameće se zaključak da je najslabija karika u bezbednosnom lancu ništa ni niko drugi do ljudskog bića. Da se prisetimo filmova o Džejms Bonu gde u zadnjoj prostoriji on fotoaparatom u obliku upaljača snima 20 dokumenata sa planovima dizajna novog sistema oružja. Danas pritisak jednim prstom na tastaturu nekog udaljenog kompjuteru može da izvuče hiljade stranica sličnih dokumenata. Baš kao u modernijim filmovima. Odluka da se ti dokumenti objave da bi ih video ceo svet ukazuje da CIA nisu opelješili ruski hakeri zaposleni u Moskvi, jer bi Moskva u tišini studirala dokumente i ne bih izbacila na otvoreno. Vikiliks je objavio da dokumenti dolaze od nekog sadašnjeg ili prošlog službenika CIA, ili od nekog njihovog spoljnog preduzimača. Istina je da je CIA krajem prošle godine posumnjala da im je neko zdipio gomilu poverljivih podataka.

Važno je napomenuti da je CIA zakonom zabranjeno da sprovode bilo koji nadzor nad pojedinicima unutar Sjedinjenih Država, uključujući i Amerikance u drugim zemljama. Svi pokazatelji podvrđuju da CIA to i ne radi. Dakle, meta su strani državljani izvan Amerike, a unutar SAD za to su zadužene druge agencije. FBI na primer. Objavljena dokumenta sadrže ukazivanja na stotine oruđa za hakovanje, koja često imaju koloritna imena: „Brutalni kengur", program dizajniran da izvuče podatke iz kompjutera i da ne bude primećen od strane antivirus aplikacije, ili „Bušilica čekićara", oruđe za špijuniranje uređaja koji nije povezan na internet. Vikiliks je takođe utvrdio da CIA ima virtuelne prislušne stanice nazvane „Džepni Putin". Iz dokumenata se vidi da CIA ima pet takvih stanica koje se nalaze na serveru ove agencije. Te stanice koristi Filijala za operativnu podršku CIA, a ta Filijala je neka vrsta posrednika između operativnog kadra CIA i saradnika, osoblja za tehničku podršku te agencije. U dokumentima koje je objavio Vikiliks ne navodi se gde se upotrebljavaju „Džepni Putini" i šta se sa njima prikuplja. Inače, te prislušne stanice, smatra se, koriste se za praćenje komunikacija između elektronskih uređaja.

Dobar deo ofanzivnih CIA kapaciteta izgleda da se nalaze u delu zvanom Centar za sajber špijunažu, organizaciji koja nadgleda desetine grana i grupa posvećenih specifičnim misijama i metama, od dešifrovanja sigurnosnih kodova na ejplovom ajfonu do provaljivanja u komunikaciona gnezda Islamske države. Iako je centar baziran u Severnoj Virdžiniji, čini se da ima ispostave širom sveta. Među njima je i velika hakerska stanica u američkom konzulatu u Frankfurtu, odakle izvode operacije širom Evrope, Bliskog istoka i Afrike, sudeći po dokumentima koje je objavio Vikiliks.

Jedan od dokumenata odnosi se na „putne preporuke" za grupu od nekih dvadesetak hakera koji su se bili uputili u Frankfurt. Strogo se preporučuje zaposlenima da putuju Lufthansom: „Pićence je besplatno, uživajte (u razumnoj meri)!" Objašnjava im se da izbegavaju reči koje bi otkrile da nisu zaposleni u Ministarstvu spoljnih poslova. Odnosno, da prikriju da rade za CIA. Sva imena u objavljenim dokumentima su izbrisana od strane Vikiliksa da se ne bi otkrilo ko su specifične osobe koje rade za CIA. U svakom slučaju, neki od dokumenata nose oznako „strogo poverljivo" i zbog toga se nameće zaključak da ko god ih je izneo iz kompjutera CIA, može da iznese, ili je mogao, skoro sve što naumi.

Značajno je što Vikiliks nije objavio, stavio na internet, programe koje CIA koristi, već je samo opisao šta ti programi mogu i šta rade. Da su objavljeni programi, koje Vikiliks ima, šteta po CIA bi bila neprocenjiva. I ne samo po CIA, nego za ceo svet jer bi te programe mogli da koriste i pojedinci i terorističke organizacije. A neki od dokumenata uputstva su poprilično zastareli jer jedan od njih opisuje kako da se brzo napravi digitalna kopija na flopi disku, mediju koji se ne koristi već nekoliko decenija. Očigledno je da Vikiliks nije hteo da napravi „nesmotreni potez". Ipak, objavljeni dokumenti ukazuju na kapacitet koji CIA ima u kontroli interneta i svih drugih elektronskih uređaja koji mogu da se povežu sa internetom, bilo da su to ejpl, android ili vindovs uređaji. To uključuje i moderne televizora, a one sa mikrofonima CIA je sposobna da pretvori u prislušnu stanicu, a isto tako i elektronika u automobilu može biti hakovana i automobil upotrebljen kao da su u njega ugrađeni prislušni uređaji. Takođe je postalo jasnije koliko je CIA velika organizacija, sa neverovatnim brojem zaposlenih i saradnika, organizacija koja doseže do svih uglova sveta. Ono što je Vikiliks do sada objavio nalazi se na 7.818 veb-stranica i 943 priključaka, a mnogo toga je bilo pre objavljivanja redigovano od strane Vikiliksa „da bi se zaštitili nevini". Bilo kako bilo, teško je prozreti šta Vikiliks još ima i šta će od toga kasnije postaviti na internet, a najavili su da će objaviti još.

Istog dana kada su dokumenti objavljeni u akciju je stupio FBI da istraži ko stoji iza čitave priče. Ono što je prvo objavio njihov direktor Džejms Komi bilo je da „u Americi nema takva stvar kao što je apsolutna privatnost". Direktor FBI je dodao da „svako od nas može da očekuje razumnu privatnost u našim domovima, u našim automobilima i u našim uređajima. Ali, to isto znači da sa dobrim razlogom sud i vlada, preko čuvara zakona, može da ograniči naš privatni prostor... Čak ni naša sećanja nisu privatna. Od svakog od nas se može zahtevati da kaže šta je video... U odgovarajućim situacijama sudija može da zahteva da bilo ko od nas svedoči na sudu o privatnim komunikacijama". CIA je takođe odmah objavila saopštenje u kojem je između ostalog stajalo da je „misija CIA da agresivno sakuplja podatke izvan zemlje da bi zaštitila Ameriku od terosrista, neprijateljskih država i drugih neprijatelja. Posao je CIA da inovira, da bude tehnološki najnaprednija i na prvoj liniji odbrane da bi zaštitila zemlju od stranih neprijatelja. Amerika ne zaslužuje ništa manje".

Inače, objavljeni dokumenti pokrivaju podatke u periodu od 2013. do februara 2016. godine. Uglavnom su to tajna dokumenta, a neki od njih su označeni kao „strogo poverljivo", a to znači ili da su skinuti sa „strogo poverljivog" servera, ili da ih je neko ostavio u manje poverljiv kompjuter. U svakom slučaju, počeli su da kruže, najverovatnije propagandni glasovi, da Vikiliks nije otkrio „ništa strašno" i da su mediji sve preuveličali.

Možda i nisu objavili „ništa strašno", ali je pitanje koliko od onih „strašnih stvari" Vikiliks ima u svojim kompjuterima. Od onih podataka koji bi bili opasni i za CIA, a i za ostatak sveta. U svakom slučaju Vikiliks je ponudio da pomogne IT kompanijama da saniraju svoje štete. Nude Guglu i Ejplu da im pomognu da otkriju i saniraju rupe u softverima kroz koje se provlače špijunski programi CIA. I dok te IT kompanije imaju odgovornost i finansijske razloge da zakrpe probleme u svojim aplikacijama, prihvatanje pomoći Vikiliksa otvorilo bi legalna i etička pitanja. Čak nije ni jasno šta je to što Vikiliks nudi. Na internet konferenciji za štampu lider Vikiliksa, Džulian Asanž, je izjavio da su neke kompanije tražile više detalja o ciljevima CIA sajber-špijunaže, odnosno namerama oruđa koje koriste. „Odlučili smo da radimo sa njima, da im damo neke ekskluzivne pristupe dodatnim tehničkim detaljima koje imamo, tako da bi oni mogli da rade na popravkama u svojim programima", rekao je Asanž. Ejpl je odbio da komentariše ponudu Vikiliksa, a Gugl nije uopšte odgovorio na zahtev za komentar. Majkrosoft je izjavio da se nada da će im se svako koji poseduje neko znanje o maljavostima njihovih aplikacija javiti „redovnim kanalima".

Moguće uslove koje je Vikiliks postavio u zamenu za kooperaciju sa IT kompanijama nisu bili odmah poznati. Ali, IT kompanije mogu da se suoče sa pravnim problemima ako prihvate ponudu, naročito ako imaju ugovore sa vladom ili zaposlene sa bezbednosnim pristupima. Ne-autorizovano objavljivanje tajnih dokumenata ne znači da su ti dokumenti onda javni.

Sarađivati sa Vikiliksom i proučavanje tajnih dokumenata prestavlja pravni rizik. Ipak, neki advokati drže se stavova da su informacije u objavljenim dokumentima poznate širokoj javnosti i da su već time postaje javne. U takvom slućaju IT kompanije, pretpostavlja se, ne bi imali pravnih problema ukoliko stupe u zajedničku akciju sa Vikiliksom. Takođe, naročito u Evropi gde su zakoni o privatnosti veoma striktni, ukoliko IT kompanije ne učine sve da poprave svoje programe, mogu biti optužene za neodgovornost. Po idealnom scenariju CIA bi sa IT kompanijama podelila svoja znanja o bezbednosnim slabostima softvera, kao što su to uradile neke druge vladine agencije. U svakom slučaju, ukoliko se sve dobro završi moguće je da na kraju Vikiliks izađe kao moralni pobednik u odnosu na CIA agenciju. Neki eksperti tvrde da odbijanje CIA da deli svoja saznanja sa IT kompanijama ovima ne ostavlja drugu mogućnost već da se obrate Vikiliksu za pomoć.

Interesantno je da je Vikiliks objavio dokumenta koje je nabavio 48 sati nakon što je američki predsednik Tramp optužio bivšeg predsednika Obamu da mu je ozvučio njegov toranj, sa stanom, u Njujorku. Tom optužbom Tramp je uleteo u dodatne sukobe sa FBI i nekim bivšim i sadašnjim visokim funkcionerima iz CIA. Nikad ranije viđena borba za moć između CIA i Bele kuće kulminirala je u jednom trenutku kada je bivši direktor obaveštajne agencije, Majkl Hajden, optužio Donalda Trampa za „nečuveno ponašanje". Hajden se takođe s gnušanjem osvrnuo na Trampova poređenja CIA sa obaveštajnim servisima „Rusa, nacista i Vikiliksa". Nikada ranije prethodni direktor CIA nije kritikovao aktuelnog predsednika sa tako jakim rečima. Ranije su visoki funkcioneri CIA imali poprilične nesuglasice sa predsednicima Džimijem Karterom, Ričardom Niksonim i Džon F. Kenedijem, to sukobljavanje moći vodilo se uglavnom u privatnim susretima tokom tajnih sastanaka i ponekad anonimnim curenjima upućenih medijima.

Tekući sukobi ne pokazuju znake smirivanja. Dok Tramp i njegovi savetnici vide „duboku državu" (državne moći iza zvanične moci) sačinjenu od liberala i CIA funkcionera sa namerom da potkopaju njegovo predsedništvo, Hajden označava vrhovnog komandanta, američkog predsednika, kao pretnju američkim obaveštajnim operacijama. Ipak na kraju, čini se da se kod Trampovih razlike sa CIA više radi o moći uopšteno nego oko specifičnih politika. Ukoliko bi šef države i njegove špijunske službe bilo ovoliko u sukobu u bilo kojoj državi na svetu, Amerika bi rekla da je ta država „nestabilna".

A 1. Šta je i kako deluje Duboka država

Duboka država (Deep State. Skrivena, nevidljiva, permanentna država) je skraćenica za tajnu spregu špijunskih agencija i nekih drugih delova institucija i pojedinaca. Definicija može da varira ali Duboka država uključuje CIA, NAS (Nacionalna sigurnosna agencija), Vojna obaveštajna služba i delovi Ministarstva spoljnih poslova i Ministarstva pravde, Ministarstvo državne sigurnosti i oružane snage. Termin „duboka država" dolazi iz turskog „derin delvet", a pojam je nastao nakon turskog saobraćajnog udesa iz 1996. godine. U vozilu su se nalazili zamenik istambulske policije, jedan član turskog Parlamenta i jedan poznati plaćeni ubica koji se nalazio na interpolovoj listi. Tada se otkrila sprega vlasti i kriminala, sprega koja je imala stvarnu moć u Turskoj.

Zvanična priča o Dubokoj državi bila je da tako nešto ne postoji u Americi. Sada se već kao delove te moći navode i ljudi iz finansijskog sektora, pa čak i iz korporacijskih medija. Što se državnih funkcionera tiče, radi se o onim grupacijama u Vašingtonu koje promena vlati direktno ne dodiruje, osobe koje ostaju na svojim mestima bez obzira ko je u Beloj kući. Ti funkcioneri nisu birani na izborima i nisu postavljeni od strane nekih političkih autoriteta. Dobar deo američke administracije u Vašingtonu ostaje na svojim mestima i posmatra kako predsednici dolaze i odlaze, a oni ih strpljivo posmatraju jer su permanentni. Da li oni pripadaju političkoj levici ili desnici zavisi ko se pita.

Neki posmatrači na američkoj levici vide spregu nacionalnih bezbednosnih agencija, vojne kompanije i korporativne lobiste kao bazu vlade u senci koja dominira politički život u zemlji. Levica tvrdi da je američka demokratija isuviše limitirana jer na kraju se sve svodi na dve partije. „Da li je Amerika bez stvarnog izbora demokratija?", postavljaju retoričko pitanje. Desnica pod Dubokom državom podrazumeva savez liberalnih političara i njihovih istomišljenika u državnim institucijama svih vrsta, kao i veći deo američkih medija, pre svega onih liberalnih glasila. U to bi, između mnogih drugih, spadali Njujork tajms, Vašington post, CNN, NBC... jednom reči, svi mediji koji nisu očigledno konzervativni. To bi bilo ubedljivo dominantni broj američkih glasila.

Teorijski, u demokratiji, radikalne partije morale bi da imaju mogućnost da pobede ukoliko bi mogle da privuku dovoljno popularnih glasova. Teorijski, u demokratiji, radikalnim, ako su izabrani da vladaju na slobodnim izborima, moralo bi da se dozvoli da sprovode svoje programe u okviru zakona i Ustava. Ali, u praksi se to ne događa. I ne samo u Americi. Takvo stanje bi moglo da se nazove i „napukla demokratija". Moglo bi da se navedu više primera kad u takvoj demokratiji na scenu stupa Duboka država. Recimo da pobedi komunistička partija koja bi da oduzme privatnu svojinu, što bi, naravno, bilo protiv zakona i Ustava. Ukoliko nema drugog izbora, Duboka država bi stupila na scenu pre nego što u zemlji nastupi građanski rat. Isto tako je moguće da na vlast stignu fašisti i krenu da sprovode svoje ideje. Država iz senke bi najverovatnije reagovala. Takođe je moguće zamisliti da u Belu kuću stigne predsednik koji je izuzetno nepromišljen i koji svojim delovanjem protiv sebe okrene državne institucije. Dakle, čak i kada Duboka država ne bi postojala, ne bi bilo iznenađenje da se ona formira u trenutku kada se oseti realna potreba za njom.

Američka demokratija je takozvana liberalna demokratija, ali je očigledno da širom sveta tu i tamo na izborima pobeđuju predstavnici ne-liberalne demokratije. Postavlja se pitanje: koliko daleko može stići slobodno izabrani, i demokratsko legitimni, predsednik koji sledi ne-liberalne pozicije? Ko bi intervenisao ako bi se Kongres našao u praktično nefunkcionalnoj situaciji? Analitičari tvrde da se u ovom trenutku američki Kongres nalazi u stanju u kakvom je bio dalekih 1850-tih godina, a to bi bilo desetak godina pre Građanskog rata. Jedno je sigurno, nije potrebno da tenkovi izađu na ulice američkih gradova da bi se situacija smirila. Šta se već radi je odmeravanje moći. Ko je jači, izabrani političari ili Pentagon, FBI ili NSA. Uostalom, situacija još nije blizu od alarmantne i očigledno je da se nova administracija prilagođava prirodi i pravilima posla.

Da li je vašingtonski establišment već prikočio prethodnog predsednika i da je zbog toga Obama razočarao progresiste koji su ga, u neku ruku, izabrali?

Inače, Duboka država, država u državi, uglavnom se sakriva na otvorenom i njene operacije uglavnom se odvijaju pri svetlosti dana. Sve je legalno. Kad CIA ugrađuje programe u kućne televizore koji tada postaju njihovi mikrofoni, onda je to legalno, jer služi da se špijunira van granica Amerike. I što je interesantno - tako nešto CIA ne koristi u zemlji. Osim, ako jednog dana bude potrebno, koristiće ga. Tada će to biti nelegalno, ali u takvom trenutku legalnost više neće biti važna. Na kraju ispada da je Vašington sedište legalne vlade, ali takođe i sedište, ako do toga dođe, vlade Duboke države. Ali ne samo Vašington, dobar deo moći nalazi se u Njujorku, možda danas najveći deo moći, a to bi bio Volstrit.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane