Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Da se ne zaboravi

Ekskluzivno: Svetozar Livada, "Oluja" kao poraz koji se želi pretvoriti u najveću pobedu (2)

Nenajavljeni građanski rat

Sociolog, istoričar, političar i demograf, Svetozar Livada (rođen 1928. godine u Primišlju kod Slunja), član prve posleratne Komisije za ratne zločine i nosilac Partizanske spomenice 1941., doživeo je da vidi i užase građanskog rata devedesetih i raspad poslednje Jugoslavije. Kao vanredno kvalifikovana ličnost kad su u pitanju srpsko-hrvatski odnosi, Livada u razgovoru sa publicistom Branislavom Gulanom, govori o ksenofobiji u Hrvatskoj, antisrpskoj histeriji koju je početkom devedesetih smišljeno potpaljivao Tuđmanov režim u Hrvatskoj, ali i progonu svega što je srpsko sa prostora na kojima su Srbi vekovima živeli.

Razgovarao: Branislav Gulan

Dakle, ,,Oluja'' je po svim parametrima nekažnjeni istorijski zločin. Naravno kao deo sveopće državne strategije i temeljnog cilja hrvatske nacionalne revolucije bila je etničko čišćenje. Dovoljno je navest primjere iz gradova u kojima nije bilo rata, a prognano je s brojnim brutalitetima azijatske torture cca 125.000 Srba i oteto 25.000 stambenih objekata, minirano 10.000 objekata, samo u Splitu je deložirano 10.000 građana. Razorena je toponomastika i onomastika, razoren je katastar, falsificirana povijest i proveden kompletni kulturocid.

Srbi danas tamo nemaju ni jedne jedine srpske institucije osim okljaštene pravoslavne crkve, praktično bez vjernika. Metodologija rata "spaljene zemlje" to potvrđuje, da je to zločinački pothvat. Taj se teritorij danas zove "novooslobođeni", a praktički je katastarski oslobođen od autohtonog stanovništva.

Za one koji ne znaju Franjo Tuđman je realizirao ono što je Ante Pavelić planirao (pobiti, pokrstiti, protjerati), ali nije uspio zahvaljujući antifa-šizmu. Da nije bilo ta dva mehanička udara na srpski korpus, prema ekstrapolacionoj računici Srba bi danas u Hrvatskoj bilo 1,5 milijuna. Nažalost reducirani su na samo 180.000 rezidencijalnih Srba u Hrvatskoj. Međutim, Tuđman bijaše ne samo autokrat, falsifikator i srbofob nego "profesionalni osvetnik" i mizantrop što sam i osobno iskusio zbog negativne recenzije njegova dva plagijata: Rat protiv rata i Dvadeset godina socijalističke Jugoslavije. Da bi se osvetio Srbima, naložio je Saboru da se sve njihove nekretnine poslije "Oluje'' podržave (nacionaliziraju).Protiv tog antidržavničkog čina, suprotnog naslijeđenoj i vlastitoj legislativi te međunarodnim normama radio sam u timu elaborat kao poznavalac katastra za Vijeće sigurnosti. Sakupio sam preko tisuću adresa Srba u inozemstvu i napisao cirkularno pismo, da traže zaštitu preko ambasada čiji su državljani za svoj alekvotni dio. Vijeće sigurnosti naložilo je Hrvatskoj da se ovaj apsurd dokine. Na žalost, nije to imalo apsolutnog efekta, jer je kolonizacijom dodjeljivanje nekretnina smatrano definitivnim rješenjem srpskog pitanja u Hrvatskoj. Klicalo se, a i danas se ponavlja "sve je Hrvatsko!", priča prof dr Svetozar Livada, sociolog iz Hrvatske, koji je za vreme raspada SFRJ bio i posmatrač UN, za Magazin Tabloid u razgovoru sa publicistom Branislavom Gulanom.

Za onoga tko je propovijedao genocid kao koristan čin za popravljanje povijesti mogu se očekivati svi apsurdi. Tuđman je protjeranim Srbima iz gradova gdje nije bilo rata ex lege naložio da im se oduzme stanarsko pravo i to još uvijek traje čime je potpuno narušena srpska elita u gradovima, veli Livada. Nerijetko su oteti svi sadržaji stanova. Osim toga, ozakonio je pretvorbu kao pljačku stoljeća i za decenije osiromašio svoj vlastiti narod. Samo ga je smrt spasila da ne bude zbog brutalnog etničkog čišćenja procesuiran u Hagu. Nadamo se ipak da će to biti učinjeno procesom zločinačkog pothvata.

Jedan od najvećih političkih apsurda sveukupne politike u Hrvatskoj što manjinsku vladu u Hrvatskoj podržavaju dvije biološki pogođene društvene grupe: Srbi s razorenom biološkom podlogom za reprodukciju i umirovljenici kojima je otet minuli rad i izvršen nasrtaj na tekuća primanja, pa tri i pol godine umiru ranije u istim generacijama. Dakle, vlastodršci kao kanibali jedu svoje prethodnike. Premijer koalicione partnere javno prezire, ignorira i negira, a oni ga ovisnički podržavaju.. Nije li to očevidni apsurd politike "kao mogućeg" u praktično nemogućim okolnostima?

"...O Oluji sam pričao i pisao još dok je trajala jer bijah duboko angažiran, ali i poslije. Danas,više od dve decenije poslije istražio sam brojnu dokumentaciju nevladinih organizacija, brojne izvore publicistike, pregledao brojne videozapise i obišao prostore, 'uzduž i poprijeko', desetine puta. Gotovo sam sagledao sve što angažiran pojedinac može sagledati. Došao sam do spoznaje da je to povijesni nekažnjeni zločin koji se mitomanski slavi. Istovremeno to je najveći poraz Hrvatske. To je nedržavnički čin ostvaren kao najpogrešniji način očuvanja integriteta države'', ističe Svetozar Livada, sociolog iz Hrvatske koji je ceo svoj život posvetio borbi za pravima Srba u Hrvatskoj. Na novinarsko pitanje da li je bila moguća Hrvatska i bez rata, jer je poslije pada berlinskog zida nastalo preko 20 novih država bez rata, predsjednik Tuđman je odgovorio: "Naravno da je mogla, ali ne bi ostvarila sve svoje ciljeve". Drukčiji odgovor nije se mogao očekivati od jednog rasiste (pogotovo što mu žena nije Srpkinja ni Židovka) i propovjednika genocida (Bespuća..., str. 164) i srbofoba ("Srbi su remetilački faktor"). Evo što je o tome posebno rekao 1998. godine:

"...Hrvatska je riješila srpsko pitanje u Hrvatskoj. Mi smo prihvatili povratak dijela Srba u Hrvatsku, kako bi onemogućili napade na Hrvatsku i prigovore kako je Hrvatska nastavak NDH i da ne želi ni jednog Srbina. Riješili smo srpsko pitanje i Srba više neće biti 12 odsto i šest odsto, Jugoslavena koliko ih je bilo. A, tri odsto Srba, koliko će ih biti, neće više ugrožavati hrvatsku državu".

Razorena duša

,,S bolom konstatiram kao ruralni sociolog kome je svako selo zavičaj, da sam istim osjećajem sažalijevao svaku razorenu kuću, svako selo, svaku instituciju Muslimana, Bošnjaka, Hrvata, Albanaca, kao svoj vlastiti dom. Jer seljak nema, kao uostalom mnogi drugi, ni rezervne kuće, ni njive, ni sredstava rada, ni zavičaja. Jednako sam se sjetio takvih razaranja u Drugom svjetskom ratu kad su gorjele potleušice, jednodijelne i dvodijelne brvnare s ognjištima koje "niti grije niti peče, ali šuma dogorijeva", kaže jedan pjesnik. A, sad su gorjele goleme zgradurine, cijela sela, pa i regije, u plamenu nestajale institucije i svi sadržaji nerijetko s gabaritima većim od tadanjih potreba. Bili su građeni od durabilnog materijala-tesanca, prenapregnutog betona, utopljene, hortikulturno dekorirane i ljudski oplemenjene. Što da kažemo o njihovoj opremi i golemim sredstvima rada, sve je to opljačkano ili uništeno. To je za mene bilo teže što sam naučnim metodama pratio kako su rasle i poput Feniksa nicale iz pepela. Kako su kroz ta naselja prolazila četiri revolucionalna vala naše industrijalizacije i deagrarizacije (elektrifikacija, širenje komunalija, saobraćaja i masovnih medija). Dakle, kroz naša sela prvi put je tekla kao proces rurbanizacija. Kada sam doživio posljedice tog zloglasnog zločina prema ljudima, naseljima i krajevima, zakleo sam se da ću protiv toga zločina i bezumlja nepristrano svjedočiti i, da ću se boriti da se mitomanstvom zločin ne opravdava jer je riječ o najgrubljem vandalizmu na ovim prostorima krajem 20-og stoljeća. Pa valjda se jednom mora priznati da nema države iznad neponovljivog života pojedinca'' dodaje Livada.

Spaljena zemlja

Prokletstvo duge i bogate biografije omogućilo mi je da mogu pouzdano reći da sam bio i boravio u najviše hrvatskih ruralnih naselja i da sam komunicirao licem u lice s najviše seljaka. Istraživao sam ratne zločine poslije Drugog svjetskog rata, sređivao građu oružanih akcija, nicanje vlasti, formiranje institucija. Izučavao sam kolonizaciju i procese deagrarizacije bez presedana. Zbog toga sam kao svjedok vremena uočio poražavajuću činjenicu da je ratom "spaljene zemlje" u Hrvatskoj od preko 6.400 seoskih naselja, cca 1.500 razoreno. Paradržavni vandali razorili su 300 hrvatskih naseljenih aglomerata, a hrvatski "talibani" u ime novonastajuće države i osvete nacije cca 1.200 srpskih naselja. Sve to golemo bogatstvo nadgradnje dio je hrvatskog bogatstva, graditeljske kulture, a nestalo je u dimu i pepelu, ukazuej naš sagovornik. Tako da nas preko matrice rata povezuju samo zločini i zločinci sa sveukupnim zločinstvom. Nažalost sve je to nevalorizirano, nekažnjeno jer to nitko ne istražuje sustavno, a tako se neljudski politički zlorabi da tome nema kraja. Jer, nećemo da se suočimo s istinom o sebi. Valjda želimo da nam drugi povijest pišu. A, ovdje je bio bezumni neobjavljeni građanski rat, najgori od svih ratova, dugo trajao i ostao nedovršen oktroiranim mirom. Zbog toga traje na drugi način "duhom nemoralne politike", pra autor progona u Hrvatskoj tu Drugom svetskom ratu i u ,,Oluji'' 1995. godine.

Ta velika ljudska stradanja, ta još golemija razaranja objekata i institucija "bitkom nad bitkama" slavi se s političkim trijumfom i koncelebriranim misama zahvalnicama. Učesnici tih zločinačkih poduhvati poduhvata pretvara se u heroje, a praktički nitko ne ulazi u suštinu i posledice koje je taj zločinački poduhvat doneo. Nestali su brojni nevini ljudi i golemi minuli rad. Nestalo je golemo naprezanje i trud, investicioni napori, građevinski poduhati vlastite nadgradnje i golemo nadanje brojnih pojedinaca. Istovremeno prognanima je otet zavičaj, obezdomljeni su i skoro vraćeni iz egzila u kameno doba svoga zavičaja. Ta podela, to licitiranje "naši i vaši" ukazuje na bezumlje da nismo jedan rod. Razorio nas je neporaženi ustaško - četnički sindrom do nivoa ekološke katastrofe. Tu smo svi poraženi. Do te mere da srpsko pitanje doista više nije pitanje Srba minorizarnih na ostatke ostataka u Hrvatskoj, nego pitanje Hrvatske kao moderne, demokratske i tolerantne države.

Nacionalna kontrarevolucija

Sve su strukture bile uključene u etničko čišćenje. Čak i "umjetnička" satnija. Nekadašnji intendant HNK spasio se bijegom u pidžami. U Saboru Srbi bijahu proglašeni "nevjernim Danajcima".

Devedeset godišnjem svjedoku povijesti, autoru 7.000 dana u Sibiru Karlu Steineru bi oduzeta mirovina da umre od gladi. Kandidatu za Nobelovu nagradu Branku Horvatu bi zabranjen pristup na fakultet izmenom brave kabineta. Osnivaču Ekonomskog fakulteta akademiku Dušanu Čaliću ne dozvoliše kondolenciju povodom smrti.

U Rakovici preredigiraše natpis na spomeniku Rakovačke bune. U Saboru Vladimira Nazora nazvaše "moralnom mizerijom", a Pavelićevog panegiričara Vinka Nikolića proglasiše "nestorom hrvatske književnosti". Biskupa Strossmayera, učenjaka i donatora proglasiše "štrocom". Umalo ne osnovaše alternativnu akademiju i maticu. Poslaše 40.000 kompleta Enciklopedije Leksikografskog zavoda u Zagrebu u rezalište. Pet najviđenijih intelektualki proskribiraše i proglasiše "vješticama iz Rija". Dakle, nacionalna kontrarevolucija ne zaboravi ništa, ne poštedi nikoga i unakazi vlastitu povijest. Čak su i crkve odstupile od svoje misije i duboko se umočile u etničko čišćenje, pripasujući i posvećujući oružje, prokazujući drugog ali i otimajući dobra. Ilustrisimus Kuharić, npr. u Corriere della Sera i na Međubiskupskoj konferenciji u Mariazellu izjavljuje urbi et orbi da se Srbima nije ništa dogodilo, da su bili pozvani da ostanu, da je riječ o "samoizgonu".

Ta izmišljotina suprotna je svim znanstvenim dosadašnjim spoznajama o seljaku, da bi on kao nekadašnji glebe ad scriptus bio spreman da dobrovoljno napusti kuću, posjed, inventar, zavičaj, grobove, uspomene, običaje i otišao u neizvjesnost poradi neke politike. To je sad novi intelektualni zločin prema seljaku, a seljak ne znači zanimanje nego način života. Taj način života Marx s pravom naziva "idiotskim". Ali to je jedini način na koji seljak zna, umije i mora da živi sada, ovdje i tamo jer drugi niti poznaje ali ni ne priznaje. Nije li to rafinirani oblik prokazivanja žrtve.

Ta neistina me prisilila Franji Tudjamnu za života uputim pismo s brojnim faktima, uz ostalo navodim i primjer iz Udbine "prije ću Srbina ubiti nego mu kuću vratiti", kako kaže jedan prognani katolički svećenik iz Bosne upozorivši ga, da ako se ne postavi prema ovome činu i istini o stradanju naroda "da nema pravo na ispovijed. Nažalost nije mi odgovorio. Pokojni Đuro Kokša, s kojim sam prijateljevao do smrti reče mi više u šali: "Dobra opomena, al' bez efekta jer crkve i kad ne govore istinu ostaju stoljećima bezgriješne. Sjetite se, prijatelju, križarskih ratova'', dodaje Livada.

Potresni prizori

Potresen zločinom i blasfemičnom neistinom vrhovnog prelata crkve u Hrvata dr Svetozar Livada je zamolio jednog časnika UNPROFOR-a da mu iz dokumentacije video zapisa izabere neke scene. Dobio je potresne prizore takozvane krucifikacije pribijene žrtve na vlastita vrata, odsječene glave, masakrirano tielo i razorenu nadgradnju iz Medačkog džepa. "...Zatim sam kao jedan od 500 koordinatora u povodu Bljeska opisao zločine granatiranja civilne kolone koji je trajao 17 sati nakon potpisanog primirja o predaji. Izjava ministra Šuška u Saboru da je 400 ubijeno, a preko 1.000 ranjenih. Ni danas se ne znaju grobovi ubijenih ni mjesta liječenja ranjenih. Pričalo se po Sisku da su završili u Siemens-Martinovim pećima željezare Sisak. Sve je to bilo u Saboru popraćeno frenetičnim aplauzom. Zaključio sam da su zločini Medačkog džepa i Bljeska bili trenažna generalna proba za zločinački poduhvat Oluja i nedvojbena poruka za Kuharićev "samoizgon". Tu se ogleda da li je Hrvatska "najkatoličkiji prostor u onom kršćanskom smislu'', kaže Livada.

Posebnu pažnju istraživanja Svetozara Livade, privlači odnos katoličke crkve u ovoj istorijskoj misiji. On kaže da se ona u laičkoj državi drsko postavlja kao patron: ,,Crkva u Hrvata u ime konkordata utječe na izbor intendanta kazališta, ministra kulture, nastave u školama, obavljajući prisilnu asimilaciju. Određuje ritam rada u trgovinama, miješa se u TV programe i sadržaje medija. 'Kultom pagoda', što je narod siromašniji crkva je veća. Gradi antiurbane monstrume proždirući prostor. Iz njihovih dvorišta proviruje domaći fašizam - kvislinzi. Župnici propisuju 'štibru' za kršćanske usluge. Kakvo je stanje duha neka posluži citat najizvornijeg analitičara našeg prostora Viktora Ivančića iz njegove knjige Vita activa: '..Možeš ti tom svom narodu otvarati oči koliko god hoćeš, nedjeljom slini u crkvi i žvali biskupske ruke, a ostalim danima upravo obožava svoga krivoustog fašistu i njegovu kriminalnu bandu! Neizmjerno ih obožava, razumiješ! Katolička crkva i autoritarna vlast za ovaj su narod savršena koncepcija sreće! Njegov ljigavi mali diktator, ergela ministara i državnih tajnika, sve do jedan razbojnici najvišeg ranga, raskalašeno pedofilsko društvo iz Biskupske konferencije - to su za ovaj narod uzori i ikone kojima je u stanju ljubiti stopala! I nema te opačine koju neće počiniti za njihovu ljubav, pa onda uglavnom to i čine - urlaju i kolju, bljuju slapove mržnje, proganjaju dojučerašnje susjede, trpaju se u uniforme, drkaju na himnu, a nedjeljom kleče i čekaju oprost grijeha od dežurnog pedofila za oltarom!', kaže Livada, a pa dodaje: Što se tiče Srpske pravoslavne crkve ona to čini isto ali na mističniji način propovijedajući Svetosavlje koje to nije nikada bilo niti može biti. Premrežena je misticizmom i raznoraznim sektama. Figurira kao noseći stup države za razaranje društva. U prostorima sukoba napustila je i crkve i vjernike. A, u poraću postaje snažna interesna grupa za povrat imovine zapostavljajući interes i vjernika i naroda. Obje crkve nisu se odredile prema fašizmu ali sav politički autoritet grade preko militantnog antikomunizma - "vukući krepanoga konja". Iz njihovih dvorišta reciklira se rat i skrivaju i zločini i zločinci.Tragično je da to laička država podnosi ali i rijetko posijani, a još rjeđe nikli agnostici, ateisti i razumni ljudi'', podvlači Livada.

Nekažnjeni istorijski zločin

Dakle, ,,Oluja'' je po svim parametrima nekažnjeni istorijski zločin. Naravno kao deo sveopće državne strategije i temeljnog cilja hrvatske nacionalne revolucije bila je etničko čišćenje. Dovoljno je navest primjere iz gradova u kojima nije bilo rata, a prognano je s brojnim brutalitetima azijatske torture cca 125.000 Srba i oteto 25.000 stambenih objekata, minirano 10.000 objekata, samo u Splitu je deložirano 10.000 građana. Međutim, otac iuris prudensa koji je i danas na sceni primus inter pares jednom prigodom kliče "kad mi pobijedimo, Srba neće biti", a drugom prilikom "ako se i pokoji Srbin vrati zagorčit ćemo mu život" i to je doista učinio stavivši ih u corpus separatum. Ništa nije vrijedilo što su Srbi ove prostore zadužili radom, znojem, krvlju i ljubavlju. Pa Srbi kao autentična etnička grupa nisu registrirani sui generis što je jedinstven primjer u Europi. Odjednom su postali "ekološko", a ne ljudsko i demokratsko pitanje. Ovaj se "velikan" okitio svim intelektualnim indulgencijskim titulama od članstva PEN kluba, počasnog doktorata i ustavokrojitelja. Ne može vladati sobom, a (vidjeti Feral Tribune, 28. veljače 2005.godine), htio bi vladati s čovječanstvom i jednim selom "pride". Nema u što nije kad je o Srbima riječ umočen. Prema tome država se ne može konstituirati na nekažnjenom povijesnom zločinu i istovremeno neosuđenom intelektualnom začinjanju, induciranju i provođenju toga zločina. Dakle, Hrvatsku kao uostalom i Srbiju treba zakonski denacificirati "da se carska ne poriče", jer drugog izlaza nakon tako dugog persistiranja na ustrajavanju zločina nema niti može biti.

Masakriranje Srba

Uostalom i Njemačka se te pošasti zakonima morala osloboditi. Da navedem još nekoliko primjera državnih apsurda prema svojim sugrađanima, nadgradnji, institucijama i kulturi. Dakle, nakon 15 godina nisu do kraja procesuirani već javnom mnijenju dobro poznati brojni konkretni zločini i zločinci. Brojni konkretni i poznati primjeri razaranja i klasičnog kulturocida, ističe Livada, i dodaje: Srbi su masakrirani na području Hrvatske i u vreme raspada SFRJ.

Nema procesa o sveukupnom progonu i masakriranju Srba u Vukovaru čak u vreme zajedničke države. U Gospiću je samo jedan deo zločina do kraja sankcioniran, ali ima obilje drugih konkretnih slučajeva žrtava i razaranje dela Gospića, gde su pronađene žrtve "mina iznenađenja", razarenje Jasikovca i nekih ubijenih civila. Split je slučaj poznat po apsurdu brojnih tortura u logoru "Lora" i farsi s oslobođenim evidentnim zločincima. Zadar je čuven po tzv. "kristalnoj noći" i razaranju cca 300 objekata, a nije predmet sudske arbitraže. Osijek je postao interes pravosuđa kad se Branimir Glavaš, pretorijanac HDZ-a odmetnuo. Sisak je slučaj s najbrojnijim monstruoznim zločinima, navodno ubijenih preko 600 civila. U neposrednoj okolini Siska jednoga su seljaka čerečili između dva traktora, a procesa nema, žrtva postoji. Šibenik je na svoj način slučaj. Ali što da se kaže o Zagrebu, metropoli i njenom koncentracionom logoru, "paviljon 22" o kojem je snimljen i film, gdje se računa da je netragom nestalo preko 200 ljudi.

Dakle, ni metropola nema osećaja za sudbinu svojih sugrađana ali to je imalo užasavajuću sveopštu poruku kao deo etničkog čišćenja Srba. To je bio dovoljan povod za svakog onog od 18.000 isteranih.

Zločin i šutnja

Vojno redarstvenom akcijom „Oluja'' u režiji, SAD i asistenciji ambasadora kao guvernera hrvatske, a odlukom prema Brijunskim transkiptima 31 . 07. 1995. odlučeno je pod predsjedavanjem Franje Tuđmana" da Srbi nestanu!" Dakle, ovdje nikada ništa se ne događa se bez trećeg. Tako je 5. avgusta 1995. godine pokrenuta je armada od preko 200.000 dobro naoružanih vojnika Republike Hrvatske. Prema mojoj procjeni paradržavna tvorevina SAO Krajina mogla je imati nešto preko 40.000 vojnika s prosjekom starosti preko 40 godina, a prosjek starosti oružanih snaga Republike Hrvatske ispod trideset godina No zona SAO Krajine bila je pod protektoratom OUN sa oko 40.000 UNPROFOR-ovih vojnika raznih naroda. Legitimnost akcije je bila načelno pravo suverene države, ali niti jedno tjelo OUN nije delegitimiralo njene protektivne snage. Čak su neki sklonjeni kod UNPROFOR-ovih jedinica gde su u metežu izgubili živote! U Akciji su bile i hladnjače, a tek nakon završetka se utvdilo zašto su išle - da pokupe i uklone mrtve, da im se ni broj nikada neutvrdi! Dakle, ta akcija predstavlja zločin i šutnju, o onom što se u njoj planirano desilo!

Za vreme ,,Oluje'', 1995. godine, prvi put su Srbi iz Krajine shvatili da su instrumentalizirani i napušteni. Veze su američki avioni „sredili" i praktično nije bilo nikakovog ozbiljnog otpora, nego panika i bjeg.

RAZORENI OBJEKTI U "OLUJI"

............

Kuće......24.752

Gospodarski objekti......12.341

Zadružni domovi......182

Ambulante......56

Crkve......78

Muzeji......29

Groblja......181

Trgovine......325

Vodovodi......113

Trafostanice......96

Industrijski pogoni......167

Spomenici......920

Krčme......211

Zanatske radnje......410

Skladišta......118

Broj povratnika......18.210

Broj obnovljenih kuća......2.734

Broj poginulih......1.820

Broj nestalih......3.700

Tragično je što je sav taj nekažnjeni teror obavljen u ime regularne države sa krunicama oko vrata i brevijarima u džepovima ili ruksacima uz prisustvo kapelana, vikara najkatoličkijeg naroda. I onda se pretvara u „domovinsku svetinju!" Te najmorbidnije ispovjesti koju otkrio sam u haškoj arhivskoj građi, priča Livada.

Međutim, u ovoj zemlji danas nitko se ne raduje životu. Ne mogu naći čovjeka od formata da „klikne" u Hrvatskoj. Odustanimo od glorifikacije Pirove pobjede svi smo poraženi!, priča Livada. Jer to okrutna stvarnost potvrđuje posvuda oko nas. Ne samo da nema političara i državnika, nego nema intelektualca, akademika, profesora biskupa, pravnika, filozofa, etičara, povjesničara, učenog kršćanina, književnika, pjesnika, moraliste itd, itd. A, od kuda da ih bude kada su građanski rat pripremali i opsluživali ga, u njemu bili žrtve i zločinci. Izdali su sebe, profesije, zvanja, očekivane uloge i narod. Avaj jadnika! Osim rijetko posijanih i nemoćnih pojedinaca. Sve je politika konzumirala...."Nikog nema!" da tu istinu kaže i ostane živ. Organizirana laž nadvladala evidentnu istinu. Avaj! Po tisući put avaj. Nalazimo se u stanju duha čuvene dosjetke Diogena s upaljenom svijećom na trgu usred bijela dana s pokličem: "Tražim čovjeka?!", ukazuje Svetozar Livada.

(Nastavak u sledećem broju)

A 1. Doživotni svedok i žrtva genocida

(O dr Svetozaru Livadi)

Profesor dr Svetozar Livada, završava devetu deceniju života. Rođen je i ceo život proveo je u Hrvatskoj. Roditelji su mu Srbi iz Hrvatske, a on je kako sam kaže doživotni svedok i žrtva genocida. Čovek, koji se ceo život bori u ratu i miru, za slobodu, za život u svojoj zemlji. Završio je studije, doktorirao i postao redovni profesor Sveučilištu u Zagrebu, predavao je na Filozofskom fakultetu.

To je čovek čudesne energije koji je doživeo, proživeo i preživeo 40 operacija na kostima i jednu na srcu. Počelo je sve u Drugom svetskom ratu. On je sedam godina neprekidno ležao u bolnicama, tako da se domaći i strani lekari ne mogu da načude kako je on uopšte živ. A, živ je i živahan. Za to vreme primio je preko 250 litara krvi, koju su mu dali ljudi gotovo svih rasa, vera, nacija i kultura. Zato je krvno vezan za sve kulture. Kroz njegovo telo prošlo je 17 metaka, a jedan metak i dan danas nosi u sebi, samo ne sme reći gde (u debelom mesu) i neće da ga vadi. To je čovek zbog strašnih preloma i gnojenja obje natkolenice, skraćen za 12 santimetara. Telesno, je dakle, skraćen, ali duhovno je porastao. Najčuveniji strani i domaći ortopedi uložili su zaista mnogo truda da ga spase. Ipak, pored svih njih, najveću pomoć u tim trenucima pružio mu je Čerčilov sin, koji je Livadu upoznao sa svojim ocem. Tada ga je Winston Čerčil posetio u bolnici rekavši tom prilikom bolničkom osoblju: „Zakrpajte ovoga da svedoči o našem vremenu." To su i uradili.

Danas je Livada 100 odsto ratni vojni invalid, nosilac Partizanske spomenice 1941, a posle Drugog svetskog rata bio je član Komisije za ratne zločine, a za vreme raspada SFRJ devedesetih godina prošlog veka posmatrač UN. Kao mlad bio je i član SKJ. Na pitanje kada je i zašto isključen, on to negira, pa ističe da je Partija iz njega izašla!

Prema rečima jednog njegovog sagovornika, Livada ima prenaseljeno pamćenje, pa svaki nevini grob oplakuje kao grob najrođenijeg, što je dalo povoda Stipi Šuvaru da ga nazove kordunaškom narikačom.

Livada ceo život nosi buntovničku nežnost. On je filozof i istoričar po pozivu, a demokrata i sociolog po nalogu koji na potresan način svedoči o zločinima na ovom balkanskom tlu. Njemu je kao sociologu sela, svako selo zavičaj, a njegov zaviča je nekoliko puta uništen od strane mrzitelja života. Njegov dom je prvi put uništen za vreme Drugog svetskog rata, pa je posle toga njegov dom bio na svakom mestu gde je sretao časnog čoveka.

On je intelektualni proleter kome su sećanja, izneta publicisti Branislavu Gulanu, sva njegova pokretna i nepokretna imovina. On je svedok ubijanja i stradanja na prostorima bivše Jugoslavije, za vreme Drugog svetskog rata, u vremenu između ratova, ali i poslednjeg rata u kome se raspala Jugoslavija. U tome je bio i posmatrač UN, obišao je celo ratno područje i video užasno divljanje, pa ističe da će se posledice tog građanskog rata na prostoru nekadašnje SFRJ osetiti tek u XXII stoleću, jer su to posledice koje traju.

Život je proveo u ratovima, bolnicama, zatvorima, a to je bila borba za opstanak. Tada je govorio ja sam robijaš koji sluša samo svoju savest! U svojim delima ističe da ovo područje Balkana karakteriše i ubijanje gradova, na primer Vukovara, Sarajeva, Dubrovnika, kao središta različitih duhovnih moći i kao mesta susreta svih mogućih razlika. On i sad ističe: "...Bio rat domovinski ili otadžbinski, odbrambeni ili oslobodilački, viteški ili herojski, humani ili čist kao suza, rati i zločin idu zajedno''!

Za građanski rat koji je bio u Jugoslaviji on kaže: "U njemu nema pobednika, ni heroja jer je to bio rat bez pravila, bez stida i kajanja, svi su u njemu poraženi!"

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane