Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Druga strana

Izgubljeni srpski diktator traži nove saveznike

Šejtan je došao po njega

Do juče je Aleksandar Vučić prizivao nemačke doboše, ali se sada priklonio turskim zurlama tvrdeći kako je budućnost Srbije u snažnom turskom zagrljaju. Srbija nema nikakvu evropsku perspektivu, tako da Vučić sada sanja o Srbiji u okviru obnovljenog Osmanskog carstva, odnosno „Turskog komonvelta", na šta su počeli već da upozoravaju i uticajni evropski političari.

Mersiha Hadžić

Zvanično je srpska spoljna politika usmerena ka pristupanju Evropskoj Uniji i očuvanju teritorijalnog integriteta, računajući tu i okupirano Kosovo i Metohiju. Nezvanično se dešava sasvim suprotno od toga: EU je sve dalje i dalje, a osnovni cilj naših političara je da nađu način kako da naciji saopšte da je Kosovo definitivno predato, odnosno prodato Albancima.

Nemačko ministarstvo spoljnih poslova je u svom aprilskom izveštaju navelo kako su najvažniji pregovori sa Srbijom o njenom pristupanju Evropskoj Uniji otpočeli 14. decembra 2015. kada je, kao prvo otvoreno, za Nemačku najvažnije Poglavlje 35, koje vodi ka, kako se to obazrivim diplomatskim jezikom naziva, „normalizaciji odnosa sa Kosovom". Sva ostala poglavlja su otvorena kasnije, neka nisu ni do danas, pa je već iz ovog postupka jasno da je primarni cilj nemačke diplomatije da se nađe prihvatljivo rešenje za njihovo političko mrtvorođenče, samoproklamovanu Republiku Kosovo, a ne nužno i da se Srbija učlani u EU. Čak šta više, čini se kao da bi zvanični Berlin bio najsrećniji kada bi Srbija priznala Kosovo, bez da se i jedna od te dve zemlje posle toga nađe u okvirima Evropske Unije.

Iz ovih razloga, dalje pregovore o pristupanju Srbija može jedino da vodi svesna da je njena, eventualna, želja o priključenju jedno, ali da velike zapadnoevropske sile, prvenstveno Nemačka, imaju druge ciljeve. Ako objektivno posmatramo srpsku diplomatiju u poslednjem periodu, videćemo kako su naši političari svesni ovoga.

Domaći mediji su ovo prećutali, ali je austrijski dnevni list „Die Presse" 17. februara 2017. objavio da se Aleksandar Vučić svom austrijskom kolegi, kancelaru Kristijanu Kernu, na večeri održanoj dan ranije poverio kako smatra da bi carinska unija zemalja kandidata za članstvo u Evropskoj Uniji realno mogla da se ostvari za pet do šest godina, odnosno ne pre 2022. godine.

Samim tim, pošto se radi o ekonomskoj uniji zemalja „kandidata" (a ne članica), ni sam Vučić ne smatra realističnim mogućnost da Srbija punopravno članstvo u EU dobije pre 2025. godine, a to je, za jednu ovako nestabilnu državu kao što je Srbija, daleka budućnost. S obzirom na Bregzit, referendum u Kataloniji, uspeh evroskeptične desnice u celoj Zapadnoj Evropi i nestabilnost u Nemačkoj posle poslednjih parlamentarnih izbora, veliko je pitanje da li će EU u ovom obliku uopšte doživeti 2025. godinu.

Inače je i sama ideja pomenute carinske unije jedna od fantazija samog Vučića, koja, za sada, nema podršku ni jedne od ostalih zemalja, eventualnih članica. Sam Vučić je Kernu rekao da namerava da se u narednom periodu sretne sa političarima iz Bosne i Hercegovine i Albanije kako bi dobio njihovu podršku za ovu svoju ideju. Do tih razgovora do danas nije došlo, ali je otvoreno drugo poglavlje ovog plana iz koga se vidi konačni cilj ove navodne „carinske unije".

Nedavno je, prilikom posete Redžepa Tajipa Erdogana, potpisan sporazum o posebnim trgovinskim odnosima Srbije i Turske, kojim je, između ostalog, predviđen bescarinski uvoz pojedinih proizvoda iz Srbije. Osim toga, predsednici Srbije i Turske su najavili intenzivniju privrednu saradnju.

Turska je veoma nepouzdan partner i trenutno je u fazi eskalacije diplomatskog sukoba sa Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskom Unijom. Da podsetimo kako, posle SAD, Turska ima najmnogoljudniju armiju u okviru NATO pakta.

Pošto je veći broj nemačkih državljana, između ostalih i novinara i boraca za ljudska prava, uhapšen u Turskoj pod lažnom optužnicom da su bili deo zavere i neuspelog vojnog puča, Nemačka je zapretila da bi mogla da izdejstvuje ekonomske sankcije Evropske Unije prema ovoj zemlji. U najmanju ruku zbližavanje Srbije Turskoj u ovom trenutku izgleda kao nesmotren i loš politički potez kojim se iritira Nemačka, ali je to, u stvari, veoma dobro smišljen scenario kojim se Srbija udaljava od Evrope, pa čak i od Rusije, i predaje Ankari u ruke .

Erdogan uopšte ne krije svoju nameru da, po uzoru na britanski „Komonvelt", stvori „Turski komonvelt" koji bi obuhvatao sve zemlje kojima je nekada vladalo Osmansko carstvo, a čije bi sedište bilo ili u Ankari, ili u Istanbulu. Ova nova Osmanska imperija, o kojoj je turski predsednik često govorio i čije je stvaranje utkao i u program svoje partije, manje bi bila bazirana na ekonomskoj saradnji, a više bi to bilo podjarmljivanje malih država. Zbog toga analitičari odbacuju naziv „Komonvelt" (koji podrazumeva saradnju) i češće koriste izraz „Novo Osmansko Carstvo".

Turska sebe smatra prirodnim zaštitnikom ne samo svih turkofonih naroda, već i balkanskih muslimana, budući da je islam na ove prostore stigao na kopljima osmanskih osvajača. Moderne arapske države Bliskog Istoka i Severne Azije su preveliki zalogaj čak i za jednu Tursku (koja je, bez sumnje, regionalna sila), tako da se Erdogan za sada fokusirao na turske nacije proistekle posle raspada Sovjetskog Saveza i na balkanske patuljke. U ovom trenutku mu je Aleksandar Vučić najvažniji, ako ne i jedini saveznik.

Zato je saradnja Srbije sa Turskom ne samo očigledno skretanje sa proklamovanog puta u Evropsku Uniju, već predstavlja predavanje cele naše države u novo tursko ropstvo. Vučićeva fantazija o carinskoj uniji zemalja kandidata za članstvu u EU je početak stvaranja „Turskog komonvelta", odnosno „Novog Osmanskog Carstva" i njegovog širenja na Evropu.

Posle aprilske večere sa Vučićem austrijski kancelar Kern je apelovao na zemlje članice Evropske Unije da više pažnje posvete Srbiji, jer mu je bilo jasno da stvaranje „carinske unije" nije približavanje Zapadnog Balkana Briselu, već stvaranje uslova za prodor Erdogana u Evropu. Austrijski ministar spoljnih poslova i dobar poznavalac prilika na Balkanu i u Srbiji, Sebastijan Kurc, je kao kandidat za kancelara na upravo održanim parlamentarnim izborima u kampanji isticao da Austrija mora više da se zalaže da se zaustavi prodor islama u Evropu.

Iz ovih njegovih reči nije teško izvesti zaključak kako je upravo Vučića identifikovao kao faktor nestabilnosti i to zbog politike udaljavanja od evropskih načela i vrednosti i priklanjanja islamskim despotijama. Kurc je, inače, do skora važio za velikog zagovornika politike „otvorenih vrata" prema migrantima.

Sultan Erdogan je nagovestio velike investicije, ponudio je, iz cinizma, da Turci restauriraju Ćele kulu. Zatražio je hitnu smenu rasima Ljajića, smatrajući mlakonjom i možda sledbenikom Abdulaha Gulena, a zahtevajući da odmah iza Vučića bude Muamer Zukorlić, miljenik turskih službi bezbednosti i mafije.

Neki analitičari tvrde da je Vučić primoran da šeni pred Erdoganom, jer je otpisan od Arapa, na tragu su mu američke službe bezbednosti i pravosuđe, koje je blokiralo njegove račune. A možda mu je ovo samo pokazna vežba da Amerikancima poruči da on traži novog gazdu, ako ga oni više neće. A, neće ga.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane