Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Druga strana

Kako su nas usrećili dušebrižnici iz Brisela

Robovska država Srbija

Skoro svaki drugi zaposleni u Srbiji nema prava na plaćeno bolovanje, nedeljni i godišnji odmor, regres, sindikalno organizovanje... Trećina zaposlenih nema nikakva zakonom zagarantovana prava, pa ne može u mnogim slučajevima ni da ostvari pravo na mizernu zaradu koja mu sleduje. Zakon o radu je namerno napravljen tako da štiti samo prava poslodavaca, dok prava radnika nikoga ne interesuju, čak ni nadležne inspekcijske organe koji u većini slučajeva ropski rad tolerišu tvrdnjom kako to nije zakonom predviđeno, ali ni izričito zabranjeno!?

Igor Milanović

Srbija je prva evropska zemlja koja je u 21. veku legalizovala ropski rad, iako je držanje robova bilo zabranjeno još od Prvog srpskog ustanka. Za ovaj povratak u mračni srednji vek najviše je zaslužan samozvani socijalista Aleksandar Vulin, koji je kao ministar za rad učinio sve što je u njegovoj moći da Zakon o radu jedino štiti interese poslodavca. Ustvari, izvršavao je nalog svog idola i gazde Aleksandra Vučića, uz aminovanje briselskih komesara.

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku iz takozvane Ankete o radnoj snazi u Srbiji je zaposleno 2.880.000 ljudi. Isti taj Zavod, međutim, u svojim analizama baziranim na izveštajima Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj zaposlenih u Srbiji svodi na 2.060.000 ljudi, tako da je broj zaposlenih na crno nešto iznad 800.000. Ilegalno zaposleni nemaju apsolutno nikakva prava.

Da li je Srbija, kao država robova, na ''dobrom putu ka EU'', kako nam svakodnevno saopštava gospoda iz Brisela i Vašingtona?

Indikativno je da se vlast zalaže za smanjenje broja radnika na crno, ali samo da bi mogla da naplati porez i doprinose za njihove plate, a ne da bi i njih uzela u zaštitu. Naime, poslodavac koji je uhvaćen da upošljava neprijavljene radnike mora samo da ih prijavi, a niko ne kontroliše da li on posle toga njima plaća plate i nije u obavezi čak ni da im plati radni staž za prethodno vreme, za koje su kod njega radili na crno.

Osim ovih, klasičnih ilegalaca na tržištu rada, postoji još više od pola miliona onih koje zakon ne zabranjuje, iako ih uopšte ne štiti. Reč je o više od 100.000 radnika zaposlenih na lizing, kao i oko 400.000 onih koji, navodno, rade preko takozvanih ugovora o privremenim i povremenim poslovima (takozvani PP ugovori), sklopljenih direktno sa poslodavcem kod koga zaista i rade.

Lizing radne snage je u suprotnosti sa Ustavom, pa čak i nekim odredbama aktuelnog Zakona o radu, ali se od strane nadležnih državnih organa toleriše (pod izgovorom da nije izričito zabranjen!?), tako da su na ovaj način zaposleni izjednačeni sa onima koji rade na crno. Jedina je razlika što iznajmljeni radnik ima pravo na plaćene doprinose, mada ih u praksi retko koji poslodavac plati, kao i zaradu, jer ukinu ''liznig'' firmu, kada treba da ih plate.

Prilikom izrade Zakona o radu, sindikati i stručna javnost su od Ministarstva za rad tražili da se jasno definiše ova materija, ali je tadašnji ministar Vulin to izbegao najaviviši „skorašnje donošenje" posebnog Zakona o iznajmljivanju radne snage, koji ni do danas nije donet. Tako su zaposleni preko agencija za lizing radnika ostali u svojevrsnom zakonskom vakuumu koji bezobzirno koriste poslodavci.

U nešto malo boljem položaju od iznajmljenih i radnika na crno su oni zaposleni preko PP ugovora koje sklapaju direktno sa poslodavcem kod koga rade (i radnici na lizing potpisuju istovetne ugovore, ali sa firmom koja ih iznajmljuje drugom preduzeću). Zakon poznaje ovu kategoriju radnika, i dozvoljava da jedan radnik na jednom radnom mestu bude najduže 120 dana u ovom statusu, a da posle toga mora ili da bude otpušten ili da mu se izda stalni radni ugovor. Poslodavci lako zaobilaze ovu odrednicu, tako da ima primera čak i u državnim i javnim preduzećima da radnik neprekidno po PP ugovoru radi više godina. Ni ovako zaposleni, međutim, nemaju pravo na bolovanje, nedeljne ili godišnje odmore, regres, sindikalno organizovanje...

Zakon o radu uopšte ne garantuje čak ni minimalnu zaradu radnicima koji su iznajmljeni ili zaposleni po PP ugovorima. To je jasno, više puta, kao tumačenje pomenutog zakona bilo saopšteno iz Ministarstva rada. Pravo na minimalnu zagarantovanu zaradu imaju isključivo oni koji su zaposleni na određeno ili neodređeno vreme, svi ostali zarađuju samo onoliko koliko im stoji u radnom ugovoru koji su potpisali slobodnom voljom - tvrde iz pomenutog ministarstva.

Posmatrajući iznete podatke koje prezentuje Republički zavod za statistiku, uočava se da je skoro svaki drugi zaposleni u Srbiji (preko 1.300.000 od ukupno 2.880.000 radnika) lišen osnovnih radničkih, pa i ljudskih prava, odnosno da je u ropskom odnosu prema poslodavcu.

Ovdašnje tržište ropske radne snage, međutim, smanjuje se iz godine u godinu i to ne zato što sadašnja vlast hoće da poboljša status radnika, već zato što svi koji mogu odlaze u inostranstvo. Proteklih 12 meseci mogli bi da budu rekordni što se tiče odlaska iz zemlje, jer je broj radnika brisanih sa liste nezaposlenih za oko 100.000 veći od broja novootvorenih radnih mesta. Svakako da je jedan broj otišao u penziju ili da radi na crno, ali daleko veći broj njih je uhljebljenje potražio u nekoj od zemalja u kojima se ceni radnik.

Pošto se na ovaj način smanjuje broj potencijalnih robova koji bi radili kod „stranih investitora" u Srbiji, vlast je morala da osmisli novi priliv besplatne i obespravljene radne snage - dualno obrazovanje.

Ovaj vid edukacije odavno se primenjuje u razvijenom svetu, ali počiva na sasvim drugim osnovama od ovoga koji se nameće srpskim đacima. U inostranstvu, naime, poslodavac ne samo da plaća učenika i finansira mu školovanje, već mu garantuje i zaposlenje posle završenog obrazovanja. Kod nas, teret plaćanja školovanja i dalje snose učenici, odnosno njihovi roditelji, a poslodavac ima samo obavezu da tokom školovanja zaposlenom učeniku isplaćuje mizerno malu platu koja jedva da pokriva troškove ručka u kantini.

O nekakvoj garanciji zapošljavanja posle uspešnog školovanja nema ni govora i tako nešto novi Zakon o obrazovanju nije ni predvideo. Zbog toga će ovdašnje kompanije svake godine uzimati novu generaciju učenika za rad ispod zakonom zagarantovanog minimalca, posebno jer samo u Srbiji zakon uopšte ne predviđa odnos stalno zaposlenih i radnika-učenika, kao što je to svuda u svetu. Teoretski, neko može da ima samo jednog zaposlenog, ali da posluje pomoću stotinak "učenika".

Dualno obrazovanje je samo još jedan vid ropskog rada, jer na ovaj način zaposleni učenici takođe nemaju pravo na plaćeno bolovanje, nedeljni ili godišnji odmor, a ni na sindikalno organizovanje. I ako su još maloletni, oni su poslodavcu potpuno predati na milost i nemilost, a pošto je ova nazovi „praksa" sastavni deo obrazovnog sistema, ona je samim tim i obavezna, tako da su učenici na silu oterani u ropstvo od strane vlasti, koja je dužna da ih uzme u zaštitu.

Pošto su sindikati dezorganizovani, a njihove vođe podmićene, teško je očekivati da će se u dogledno vreme bilo šta promeniti u odnosu poslodavca prema radniku. Srbija tako postaje ne država jeftine radne snage, već država potpuno obespravljene radne snage. Čak je i primanje mizerne plate za obavljeni rad -privilegija.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane