Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Pogled iz Amerike

Amerika puca sebi u nogu

Ko se seća Divlje Zapada?

Sjedinjene Američke Države neprestano se nalaze u ratu, što joj je možda i sudbina jer se to tokom istorije događalo svim „Rimskim carstvima". Neki od američkih ratova su veoma stari, kao onaj „rat drogama" koji traje već decenijama, a pobednik još nije na vidiku. U međuvremenu je taj rat prerastao u unosan posao, kao što skoro sve u toj zemlji preraste, u biznis. Potom je tu rat u Afganistanu koji je kao završen, a onda kao nije, a slično se događa i u Iraku. Rat u Siriji nije istinski ni započeo za Ameriku, ali američka vojna sila povremeno „testira" moć, osim što na terenu ima svoje trupe „legije stranaca". Ipak najstariji rat koji Amerika vodi je rat u kome ne može da pobedi: rat protiv same sebe. Taj rat se vodi uglavnom zato što se navike da se vode građanski ratovi teško osloboditi. Amerikanci svih boja, religija i političkih ubeđenja ginu jer su proglasili rat jedni drugima, tvrdi Milan Balinda, dugogogodišnji novinar američkog dnevnika Majami Herald

Milan Balinda

Sjedinjene Države izvojevale su svoju slobodu u borbi protiv nepravednih poreza u 18. veku, postigle nezavisnost, a onda su se sukobile same sa sobom u 19. Taj građanski rat stvorio je svoje heroje i svoje negativce o kojima se još prepiru i čiji spomenici se ruše sa pijedestala. Nepokorni naslednici Konfederacije nastavljaju da prkose pobednicima sa Severa. Indijanski ratovi bili su posebno brutalni i spadaju u građanske ratove. U to isto mogu se svrstati i borbe za građanska prava iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka. Naravno da je i to bio rat: bilo je mrtvih i ranjenih, gradovi su goreli i uniformisani ljudi su marširali ulicama. Ta borba za građanska prava još nije završena i nastavlja da prilaže ljudske žrtve i materijalne štete. Potom je tu rat uličnih bandi, rat koji vode između sebe, a ginu i nedužni prolaznici. Kad se u to umeša i policija, nastaje pravo opsadno stanje. Amerika ima najveću stopu kriminala u Zapadnom svetu, a gde su manjinske grupacije neproporcionalno zastupljene u robijašnicama. Da li će se 240-to godišnji eksperiment uspešnog društva završiti uličnim puškaranjima?

Amerika danas je podeljeno društvo, a „kuća podeljena protiv sebe ne može opstati". Ovaj čuveni citat u svom govoru rekao je Abraham Linkoln sredinom juna meseca 1858. kada ga je njegova partija kandidovala za predsednika države. Naime, on je parafrazirao jevanđelje po Mateju (12:25): „...Svako carstvo koje se razdeli samo po sebi, opusteće; i svaki grad ili dom koji se razdeli sam po sebi, propašće".

U toj metafori „kuća" se odnosi na Uniju koja može da se podeli po pitanju ropstva. Taj govor je održan dve i po godine pre nego što je Južna Karolina postala prva država koja je izašla iz Unije i tim činom najavila dolazak Građanskog rata. Bilo kako bilo, a Linkoln je te izbore izgubio, ali je dobio sledeće, Amerika je na razne načine podeljena do dana današnjeg. Američki Ustav se bazira na „podeli vlasti", ali balans nije uvek lako održati. Većini Amerikanaca u duši su usađene ne samo navike iz građanskog rata, već i avanturistički duh osvajanja „divljeg Zapada". Poklič „idi na Zapad, idi na Zapad" i dalje odjekuje u glavama mnogih Amerikanaca. Tada oni zategnu oroze na svojim revolverima.

Negativno oglašavanje, negativne kampanje i „ubistva karaktera" sastavni su deo američkih predsedničkih izbora i ukazuju na duboko ukorenjene psihologije građanskih sukoba. Potom je nakon 11. septembra izronio „rat protiv terorizma" koji je pao kao kec na jedanaest u ruke neo-konzervativnih i neo-hrišćanskih pokreta i Amerika podiže mač da bi ga vitlala iznad glava ostatku sveta. Problem nastaje kad se Amerika nađe pred stvarnom opasnošću i kada ne ume, ili neće, da adekvatno odgovori. Ovo je godina puna takvih primera. Godina uragana i požara u kojima su stradali stotine ljudi, izbegli milioni i u kojoj šteta iznosi stotine milijardi dolara. Na te prirodne katastrofe Amerika je uglavnom „neprirodno" odgovorila. Americi nad glavom možda lebdi još jedna „prirodna katastrofa". Njeno ime je Kim Jong Un. Kako sada stoje stvari drug Kim se preigrao, ali je njegovu igru prihvatio poglavica iz Bele kuće za koga u Americi mnogi tvrde, s pravom ili ne, da je takođe „prirodna katastrofa". Jong Un preti hidrogenskom bombom vlasniku najvećeg broja hidrogenskih bombi i načina kako da ih aktivira, dok Severnokorejci jedu krompir i pirinač koji stiže iz inostranstva i mese hleb takođe od stranog brašna. I ne jedu mnogo, osim Kima, naravno.

Tokom dve decenije Pentagon je operisao po jednostavnoj doktrini: Moramo uvek biti spremni da se borimo u dva rata istovremeno. Ali, od 2009. Pentagon je počeo da sumnja u svoju strategiju. Od 11. septembra priroda svetskih sukoba se promenila; vojska je morala da se bori u više od dva rata i da bude spremna za nekonvencionalne pretnje. Pentagon je priznao da „shvatili smo kroz bolna iskustva da ratove koje vodimo retko su ratovi za koje smo se pripremali". Federalna Agencija za kritični menadžment (FEMA) suočava se sa sličnim problemima Pentagona. Tri jaka uragana stuštila su se na tri različite i velike metropolitanske zone, a pričinjena šteta bila je višestruko veća od bilo koje koju su očekivali. Niko ne može da se seti kad je FEMA upravljala sa tri velike katastrofe istovremeno. Ta mlada agencija, formirana 1979. u poslednjih deset godina suočila se sa naglim rastom dolarske sume prirodnih katastrofa, ali će ova godina najverovatnije biti najskuplja.

FEMA po pravilo ne planira za najgore moguće katastrofe kada su u pitanju prirodne pojave. Suma novca za fond u rezervi računa se na proseku prethodnih prirodnih katastrofa. Pre nego što je uragan Harvi udario na Teksas u kasi je bilo 3,8 milijardi dolara. Potom su sledila još dva uragana i konzervativna preliminarna procena potrebnog novca izgleda ovako: od 65 do 190 milijardi za Harvi, od 50 do 100 milijardi za Irmu i od 40 do 80 milijardi za Mariju. Uragan Katrina preračunat u današnje dolare koštao je 160 milijardi. Za dodatna sredstva pita se Kongres koji mora svaki put da zaseda, a sezona uragana zvanično se završava 30. novembra. Katastrofalni požari u Kaliforniji gde je živote izgubilo više desetina ljudi naneo je veliku štetu lokalnoj privredi. Izgorela su mnoga postrojenja, kao i stambeni objekti i uništen je veliki deo čuvenih vinograda. Prirodne katastrofe su poslednjih godina učestalije i znatno jače u intenzitetu. Planeta se polako zagreva i vlažan vazduh iznad okeana pogoduje stvaranju katastrofalnih uragana.

Iz FEME procenjuju da bi mogli mnogo bolje da planiraju planove sanacija kada bi postojao fond od 100 milijardi dolara namenjenih toj svrsi. Poslednje prognoze visine šteta ukazuju da bi uragan Irma mogao da bude najskuplji u američkoj istoriji. Šteta se procenjuje na 172 milijardi dolara. Podvlačena je paralela između Irme i uragana Andru koji je pogodio Južnu Floridu 1992. godine. To je bio tek treći uragan u istoriji koji je dodirnuo tlo kategorijom 5, najvećom mogućom.

Zemljotres u Los Anđelesu iz 1994. bio je najskuplji u zemljotres u dosadašnjoj američkoj istoriji. Međutim, prirodne katastrofe ne završavaju se tu, uraganima i zemljotresima, pored požara nevolje mogu da donesu i suše. Ona iz 1988. bila je najgora nakon one iz 1930. Šteta je procenjena na 42,4 milijardi dolara a toplotni talas uzrokovao je smrt oko 5.000 ljudi. Poljoprivreda je pretrpela teške gubitke. Koliko je od tih prirodnih katastrofi izazvao čovek, namerno ili nehatno, predmet je vrelih prepirki širom sveta. Nova američka administracija odlučila je da istupi iz Pariskog dogovora o klimatskim promenama. Ukoliko se to zaista i dogodi, procenjuje se da će posledice biti katastrofalne. Za ceo svet.

Druga pojava u Americi, a koja nije prirodna, je relativno polagani ali sigurni propast demokratije. O tome se mnogo ne govori baš onako kao što se o alkoholizmu ne govori u kući alkoholičara ili uo konopcu u kući u kojoj je neko obešen. U svojoj knjizi Propadanje Zapada, prvo objavljenoj na nemačkom 1918. godine, a onda na engleskom 1926, autor Osvald Špengler je tvrdio da ono što se naziva „zapadna civilizacija" ulazi u „klasičnu fazu" gde će svi instrumenti kulture služiti za eksploataciju. Da će se oformiti nova aristokratija. Špengler ne koristi termin, ali sve kod njega liči na feudalizam srednjeg veka, odnosno modernu inkarnaciju - fašizam. U ovom 21. veku posmatrači kulturnih (civilizacijskih) kretanja razrađuju sopstvene teorije. To rade Džordž Soroš u svojoj knjizi Kriza globalnog kapitalizma i profesorka Norina Herc u Tihom preuzimanju. Zajedničko im je da ukazuju na ogromni i rastući procep između korporacija i pojedinaca. Pišu da još imamo poluge demokratije, kao što su izbori, ali i da sa njima može da se manipuliše. Nekima se čini da je Amerika stigla to tačke koju je Špengler video početkom dvadesetog veka u Evropi, i zaista postoje neke alarmantne podudarnosti. Naročito sa kasnim dvadesetim i tridesetim godinama prošlog veka kada su Italija, Nemačka i Španija izgubile demokratiju i ušle u fašizam.

Bio je to Franklin Delano Ruzvelt koji je spasao Ameriku od fašističke diktature uvodeći programe kao što su socijal sekjuriti (penzije), minimalne nadnice i prava na sindikalno udruživanje. Što se Američkog uticaja na ostatak sveta tiče, tu su stvari mnogo jasnije - taj uticaj drastično opada. U svom uredničkom članku od 17. oktobra, pod naslovom „Amerika se predaje" Njujork tajms insistira da Amerika gubi uticaj po svetu. Kaže da je sukob ideja između internacionalista i izolacionista uvek bio žestok i to uglavnom u redovima Republikanaca. Ali, nastavljaju, nakon Drugog svetskog rata svaki predsednik je izabrao da sudeluje u svetskim odlukama i ponekad sa „iznenađujuće pozitivnim uspehom". Ričard Nikson je izvukao Kinu iz izolacije, a Ronald Regan, koji je za Sovjetski Savez govorio da je „zla imperija", pregovarao je kontrolu naoružanja sa Gorbačovom. Dvajt Ajzenhauver i Barak Obama, koji su hteli da se Amerika manje „upliće", insistirali su na međunarodnom sistemu zasnovanom na demokratiji i slobodnom tržištu.

Njujork tajms nastavlja sa konstatacijom da je bilo mnogo grešaka i nepredvidljivih komplikacija koje su dovodile u pitanje „mudrost američke politike", ali sve u svemu svet je „imao koristi pod američkim voćstvom". Novi šef u Beloj kući, kaže prestižni dnevni list, koji je stavio „Ameriku prvo" istovremeno povlači Ameriku u drugi red globalnih odluka. Bela kuća kaže da će raskinuti dogovor sa Iranom oko nuklearnog naoružanja. To je dosta komplikovano jer su taj ugovor osim Amerike i Irana potpisali i Rusija, Nemačka, Kina i Francuska. Ovde se postavlja pitanje zašto bi Severna Koreja pristala na pregovore nakon što vidi da ih Vašington poništava!? Iz Vašingtona takođe stižu pretnje da će tražiti reviziju ugovora između SAD, Kanade i Meksika o slobodnoj trgovini, poznatoj po imenu NAFTA. Mada NAFTA može biti uzrok gubljenju nekih radnih mesta u Americi, njeni pozitivni efekti to daleko nadmašuju. Poslednje je da će se Amerika povući iz UNESKA.

Problemi sa susednim Meksikom imaju više lica. Pre svega ekonomskih, a potom političkih i ljudskih, ekoloških i dobrosusedskih. Najava zida duž granice ove dve zemlje, zida koje je skoro nemoguće podići, još više komplikuje situaciju, a može da ima katastrofalne posledice po ekonomiju obe zemlje. Pre svega Amerike, zaključuju eksperti. Iza te ideje stoje „ideološko politički razlozi" o štetnosti ilegalnih, a i legalnih, imigranata. Kada bi neko nameravao da uništi Sjedinjene Američke Države u relativno kratkom roku najefikasnije bi bilo da ne dozvoli imigrantima da se usele. Amerika ne samo da ne bi postojala bez imigranata, nego bez njih ne može da se održi. Ne samo zato što Meksikanci i Gvatemalci jeftino beru paradajz, već zato što se i na najvažnijim i najplaćenijim poslovima nalaze ili imigranti ili njihova deca. Čak su i foto-modeli imigranti. Većina njih, uključujući i bivšu modelkinju Melaniju Tramp. Čak je i majka današnjeg predsednika bila ilegalni imigrant.

Jedan članak o imigrantima u prestižnom američkom časopisu Atlantik, objavljenim pre neku godinu, istaknuo je da su četvorica američkih fizičara koji su upozorili 1939. godine na nemačku nuklearnu bombu, a njihovo upozorenje dovelo do Projekta Manhatan, rođeni su izvan Amerike. Bili su imigranti. Članak je podvukao da su imigranti i deca imigranata osnivači ili ko-osnivači skoro svih legendarnih američkih tehnoloških kompanija. Među njima nalaze se Gugl, Intel, Fejsbuk i, naravno, Ejpl. Stiv Jobs otac bio je Libanac i zvao se Abdulfatah Džandali.

Od 965 do danas najistaknutijih genija u Americi 209 su rođeni izvan Sjedinjenih Država. To bi bilo 21,7 odsto. Popis iz 2010. godine ukazuje da nešto manje od 13 odsto stanovništva Amerike su imigranti. Procenat genija među imigrantima je mnogo veći nego što bi se matematički očekivalo. Valjda je to razlog što od šestorice prošlogodišnjih američkih dobitnika Nobelove nagrade, svih šestorica nisu rođeni kao Amerikanci. Isti slučaj dogodio se i ove godine.

Imigranti su nagrađeni Nobelovom nagradom u 39 odsto slučajeva, odnosno 33 od 85 nagrada kada se radi o hemiji, medicini i fizici od 2000. godine. Zemlje iz koje su budući Nobelovci stizali su: Japan, Kanada, Turska, Austrija, Kina, Izrael, Južna Afrika i Nemačka. Sir J. Fejser Stodart, američki nobelovac rođen u Škotskoj, dobitnik Nobelove nagrade za hemiju prošle godine, je izjavio: „...Mislim da su Sjedinjene Države danas to što jesu uglavnom zbog otvorenih granica". Ideja da se u Ameriku puste samo „genijalni" je neizvodljiva i nema načina da funkcioniše. Prvo nije humana, a drugo sama inteligencija kod dece ne obećava da će neko postati dobitnik Nobelove nagrade. Može da se dogodi, ali može da postane i serijski ubica jer su i oni uglavnom veoma inteligentni. Ukoliko Amerika zaista krene da podiže taj „neprobojni i lepi" zid, ne samo da će zemlja ispasti smešna, već će mogući džihadisti naći načina da uđu u Ameriku. Oni ionako nisu dolazili preko meksičke granice. S druge strane, Meksikanci i njihovi južni susedi veoma su talentovani da preskaču preko zida, ili kada je to mnogo komplikovano, da prođu ispod njega. Oni stižu u Ameriku da rade i da plaćaju porez, a rade sve poslove koji im se nude, pa makar to bilo i u naučnim institucijama.

Bilo kako bilo, čini se da se Amerika u poslednje vreme nalazi pred stalnim pretnjama. Bilo da su one u obliku uragana, požara ili neke druge elementarne katastrofe, bilo da se radi o ljudskom faktoru, domaćem ili stranom. To se događa i sa drugim zemljama, Meksikom, na primer, ali je u Americi sve skuplje i štete u novčanom iznosu su značajnije. Osim toga, svet više obraća pažnju na ono što se događa u Americi nego negde drugde. Zemljotres u Meksiku Sitiju jeste stigao na naslovne strane novina širom sveta, ali nije se dugo na njima zadržao. Isto važi i za TV. Ono od čega strepi ceo svet je mogućnost nuklearnog sukoba između Severne Koreje i Amerike. Čak kad taj sukob ne bi stigao do atomskih eksplozija, bio bi veoma intenzivan. Naročito za Korejce, što se Severa, što sa Juga. O slučaju upotrebe atomskog oružja ne vredi ni raspravljati jer rasprave više neće biti relevantne. A u slučaju da Vašington odustane od dogovora sa Iranom, stvari će se komplikovati jer je Amerika samo jedan od potpisnika, a Evropa, Rusija i Kina intenzivno rade na širenju biznisa sa Teheranom. Ne može Vašington da svima nametne sankcije jer bi to bilo pucanje u sopstvenu nogu.

U jednom američkom romanu sa temom „kauboja", romanu sasvim dobro napisanom i u žanru koji se dosta čita u Americi, kraj je bio neočekivan. Naime, sve je teklo po redu, i čovek i konj i pas. Probijali su se hrabro kroz sneg preko brda i planina. Tipična priča o američkoj „urođenoj" upornosti, izdržljivosti i hrabrosti. Priča o modernom pioniru koji osvaja daleki Zapad. Sve je bilo u redu osim što je naš pionir zaradio veoma bolne žuljeve. Na kraju romana on skida čizme, vadi revolver i puca u žuljeve. Valjda se o toj knjizi zbog toga mnogo i pričalo; autor nije mogao da izdrži a da ne napiše glupost. Ta je knjiga postavila trend za mnoge kasnije romane koji su se završavali na „idiotski" način. Naravoučenije: nikad se ne za šta kauboju može da padne na pamet i da povredi samog sebe, ako već nema nikoga u blizini.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane