Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Deca na rasprodaji

Deca su jedna od najznačajnijih izvoznih stavki ove države!

Rađajte, prodavaćemo vašu decu

Deca su jedan od najznačajnijih izvoznih stavki ove države. Srbija nema nikakva prava nad detetom koje usvoje i u svoju domovinu odvedu stranci. Ne može čak ni da se raspita da li je to dete živo, a nikakva prava nemaju ni biološki roditelji, bez obzira što im predloženi Zakon o pravima deteta garantuje pravo na nesmetani kontakt sa svojim detetom koje je smešteno u prihvatilište, ili hraniteljsku porodicu. Predlog Zakona o pravima deteta daje državi i deci široka prava bez jasno definisanih obaveza, dok roditelje u mnogim slučajevima svodi na neme posmatrače.

Igor Milanović

U toku je postupak usvajanja Zakona o pravima deteta za koje mnogi stručnjaci tvrde da će u suštini okrenuti roditelje protiv sopstvene dece, jer su mu odredbe nejasne, a pojedine je nemoguće ispuniti. Predlog Zakona kao dete definiše svako ljudsko biće mlađe od 18 godina.

Nepoštovanje odredaba ovog Zakona za posledicu može da ima i trajno oduzimanje deteta od roditelja. O tome bi po članu 38 smeo jedino sud da odlučuje, ali postoje i takozvani hitni slučajevi u kojima odlučuju Centri za socijalni rad. U praksi smo i do sad imali slučajeve da Centar, zbog navodne hitnosti, oduzme dete, a sud zatim mesecima ne može da donese odluku kojom bi dete ili bilo vraćeno roditeljima, ili trajno oduzeto. Pošto predloženi Zakon ima veoma rastegljive odredbe, može se desiti, na šta ukazuju mnogi stručnjaci, da deca bivaju oduzimana roditeljima i za najmanju sitnicu.

Jedan od primera, koji ističu kritičari ovog Zakona, jeste zaštita deteta od delovanja duvana. Ovo ne samo da obavezuje roditelje i ostale koji borave u prostorijama u kojima je lice mlađe od 18 godina, da se uzdrže od pušenja (što je, svakako, za pohvalu), već primorava roditelje da dete zaštite od kontakta sa duvanskim dimom, pa tako i onim koji dolazi iz komšijinog stana. Dejan Kostić iz Udruženja za zaštitu prava očeva izneo je slikovit primer kada roditelj otvori vrata stana da bi nešto uneo i tada u stan uđe duvanski dim od cigarete koju je neko zapalio na stepeništu. Ako u tom trenutku u redovni obilazak porodice dođe neko iz Centra za socijalni rad, može da nastane problem, kao što i predviđa član 11 stav 2.

Na više mesta u Zakonu se zabranjuje svaka telesna kazna, a izričito se pominje i da je „vaspitavanja dece telesnim kažnjavanjem" strktno zabranjeno. Niko razuman ne želi da fizički ili na neki drugi način maltretira svoje ili tuđe dete, ali je preterano najstrože, pod pretnjom oduzimanja deteta, sankcionisati i bezbolnu ćušku. Inače, članom 34 je zabranjeno mučenje deteta, tako da se „telesno kažnjavanje" jasno određuje kao svaki fizički kontakt koji može da prouzrokuje bol.

Ono što će predstavljati pravi problem za mnoge roditelje je član 10 stav 4 ponuđenog predloga Zakona koji ih obavezuje da za decu mlađu od 10 godina obezbede stalni nadzor. U zemlji niskih plata oba roditelja moraju da rade kako bi detetu obezbedili minimum za život, a predškolske ustanove su ili pune, il ih nema u mestu stanovanja. Sa druge strane, država nije obavezna da obezbedi uslove za nadzor deteta u situacijama kada su roditelji sprečeni da to čine.

Zakon na više mesta ističe obaveze roditelja, dok se državi uglavnom poverava nadzorna uloga. Tako su roditelji obavezni da svom detetu obezbede osnovno i srednje obrazovanje koja su, oba, postala obavezna. Tako član 36 stav 1 izričito napominje: „Roditelji imaju prvenstvenu i zajedničku odgovornost za podizanje i negu deteta." U stavu 8 istog člana posebno se ukazuje na obavezu roditelja da detetu obezbede osnovno i srednje obrazovanje, a u stavu 9 se roditelji obavezuju i da detetu (bez obzira na svoje finansijske mogućnosti) obezbede standard primeren njegovom uzrastu i razvoju, s tim da isti ne sme da bude niži od standarda samih roditelja?!?

Zakon, istina, obavezuje i državu da pomogne finansijski ugroženim porodicama, ali to je mrtvo slovo na papiru dok se ne izmeni čitav niz zakona i podzakonskih akata koji regulišu oblast socijalne zaštite.

U vreme kada je sastavljen predlog Zakona o pravima deteta izvršena je izmena Zakona o finansijskoj podršci kojima su smanjeni prihodi najosetljivijoj kategoriji porodica - onima sa decom invalidima. Roditelji dece s invaliditetom od usvajanja izmena Zakona u julu nemaju više pravo na naknadu za odsustvo sa posla zajedno sa naknadom za tuđu negu i pomoć. Za budžet je ovo zanemarljiva ušteda, ali je za pogođene porodice reč o značajnim sredstvima, jer većina njih ni ranije nije imala dovoljno sredstava za život. Osim toga, radi se o dva različita prava: pravo na nadoknadu za vreme bolovanja je stečeno pravo roditelja koji uplaćuje zdravstveno osiguranje, dok je pravo na tuđu negu pravo deteta sa invaliditetom.

Grupa roditelja je u septembru Ustavnom sudu podnela inicijativu za ocenu ustavnosti ovih izmena. Posle protesta dela javnosti Ministarstvo za rad, zapošljavanje, socijalna i boračka pitanja je jedino prihvatilo da osnuje radnu grupu za koju se ne zna ni da li se i jednom do sada sastala, niti kada će završiti svoj rad.

Toliko o obavezi države da finansijski pomogne decu čiji roditelji nemaju dovoljno prihoda.

Članom 27 stavom 1 predloženog Zakona o pravima deteta zagarantovana je privatnost, između ostalog, i prepiske koju dete obavlja sa nekom drugom osobom. Ovo znači da roditelji ni kod dece mlađe od 14 godina nemaju pravo da kontrolišu njihovu elektronsku poštu, kao ni SMS poruke koje primaju i šalju, pa im je tako oduzeta i mogućnost da svoje dete zaštite od pedofila, na šta su, inače, obavezni po istom ovom Zakonu.

Osim toga, kako neki ukazuju, roditelji su obavezni da detetu obezbede privatnost, što znači da moraju da imaju dovoljno veliki stan u kome će svako dete imati svoju sobu. Da li je ovoj siromašnoj državi realno očekivati tako nešto?

Zakon ohrabruje decu i druge da prijavljuju svaki vid kršenja prava deteta, pa se tako vraćamo u ona tamna vremena kada su deca prijavljivala roditelje. U članu 74 stav 2 izričito se zahteva primena mera zaštite dok je dete u roditeljskom domu (kao da su mu roditelji najveći neprijatelji), a u stavu 3 istog člana se obavezuju državni organi da daju „naročitu podršku detetu" za prijavljivanje i obaveštavanje. Ništa što se dogodi detetu neće moći da se sakrije, ali će se prijavljivati i ono što se nije desilo. Mogućnosti za zloupotrebu su brojne.

Član 71. predloga Zakona nabraja posebno osetljive grupe dece koja moraju da uživaju veću zaštitu od ostale dece, a između ostalih to su i deca pripadnici seksualnih manjina. Svaki vid diskriminacije ovakve dece je najstrože zabranjen, pa će tako i članovi porodice biti onemogućeni da iskažu svoje negodovanje zbog seksualne orijentacije koje je dete izabralo. Zakon izričito obavezuje roditelje da dete vaspitaju u duhu tolerancije, između ostalog i prema pripadnicima seksualnih manjina, što po zakonodavcu obuhvata i učenje deteta kako su istopolne veze sasvim normalne i prihvatljive. Sa druge strane, roditelji nemaju obavezu da detetu govore kako su veze osoba različitog pola normalne i još više poželjne, a pojedini stručnjaci čak smatraju da bi takvo vaspitanje bilo shvaćeno kao diskriminatorsko.

Član 57 je, možda, i najviše osporavan od strane stručne javnosti, jer u svom stavu 2 predviđa pravo deteta starijeg od 15 godina da medicinskim radnicima zabrani da o njegovom zdravstvenom stanju obaveste bilo koga, čak i roditelje. Roditelji su, inače, dužni da brinu o zdravlju svog deteta, a zakonodavac im istovremeno oduzima pravo uvida u njegov zdravstveni karton, tako da oni neće znati da li je njihovo dete ugroženo od neke bolesti i da li treba nešto da se preduzme. Član 56 stav 1 propisuje kako je dete starije od 15 godina u stanju da samostalno odlučuje da li će se primeniti neke medicinske mere. Roditelji i lekari imaju samo konsultativnu ulogu, s tim što su roditelji i dalje dužni da brinu o zdravlju svog deteta?!?

Osim toga, ostalo je nejasno da li ovo pravo o samostalnom odlučivanju podrazumeva i mogućnost da dete starije od 15 godina odbije primanje obavezne vakcine, a koje je pravo izričito oduzeto roditeljima dece mlađe od pomenutog uzrasta.

Svi ovi, takozvani „kaučuk paragrafi", koji mogu i ovako i onako da se tumače i primenjuju po slobodnoj proceni nadležnih organa, služe da se olakša proglašenje roditelja nesposobnim da vrše svoju roditeljsku dužnost, zbog čega će im deca biti lakše oduzimana. Osim toga, vaspitanje dece je na ovaj način faktički povereno državi, odnosno ona odlučuje kako će se dete vaspitati. Roditelji samo sprovode državni program, bez da im zakon daje mogućnosti da dete na bilo šta privole.

Dete faktički od rođenja samostalno odlučuje o svojoj verskoj i drugoj pripadnosti i na to roditelji više neće smeti da imaju uticaj. Lako možemo da dospemo u situaciju da roditelji budu optuženi za kršenje detetovih prava na slobodan izbor u slučaju da ga još kao bebu krste, ili obrežu, ili na bilo koji drugi način uvedu u versku zajednicu kojoj oni (roditelji) pripadaju.

Deca su jedan od najznačajnijih izvoznih stavki ove države. Kako ukazuje Dejan Kostić, Srbija nema nikakva prava nad detetom koje usvoje i u svoju domovinu odvedu stranci. Ne može čak ni da se raspita da li je to dete živo, a nikakva prava nemaju ni biološki roditelji, bez obzira što im predloženi Zakon o pravima deteta garantuje pravo na nesmetani kontakt sa svojim detetom koje je smešteno u prihvatilište, ili hraniteljsku porodicu. Pri tome, tvrdi Kostić, po nekim međunarodnim istraživanjima čak 10 odsto takve dece u inostranstvu dospe u ruke trgovaca ljudskim organima.

Srbija je omogućila nesmetano delovanje mnogim stranim agencijama za usvajanje dece i to bez detaljne provere. Jedna od njih je i „Hopscotch Adoptions Inc" iz Sjedinjenih Američkih Država. Pismom od 13. februara 2014. Dragan Vulević, načelnik Odeljenja za upravno-nadzorne poslove u oblasti porodične zaštite Ministarstva za rad, zapošljavanje, socijalna i boračka pitanja pozvao je pomenutu agenciju da u Srbiji vrši odabir dece koju bi njeni klijenti usvojili.

„Hopscotch" je u to vreme bio u centru afere trgovinom dece, a posebno je na udaru medija bila njegova direktorka Robin Sajzmor. Po nekim informacijama, naše vlasti su delovanje ove agencije odobrile na insistiranje Lee Spring, iz nevladine organizacije „Cherish Our Children International,". Oni koji je poznaju, kao što je na primer Vanesa Kačadurian iz Gruzije (koja je i sama imala neprijatna iskustva sa "Hopscotch"-om) tvrde da je jedini motiv Springove novac i nedvosmisleno ukazuju na mogućnost da je podmitila ovdašnje vlasti da izdaju odobrenje za delovanje ovoj agenciji u sred međunarodne afere u kojoj se našla.

Glosa

Predlog Zakona o pravima deteta zabranjuje svako telesno kažnjavanje dece i ona moraju da budu vaspitavana u duhu tolerancije, pri čemu ukazivanje na to da su veze između osoba različitog pola poželjne može da bude shvaćeno i kao diskriminacija. Roditeljima koji prekrše neka od ovih pravila deca će biti oduzimana lakše i brže, nego što je to do sada bio slučaj.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane