Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Preko pune linije

Prećutni savez Istoka i Zapada: ko Srbiju drži kao taoca, u stanju "stalne privremenosti"

Vođa puta na stranputici

Skoro čitavu jednu deceniju, Srbija je talac političko - finansijske oligarhije vladajućeg režima, čije su vodeće stranke (SNS i SPS) naslednici propale ideologije iz devedesetih godina. Ta, "talačka kriza", stanje "stalne privremenosti", postala je obrazac po kome i međunarodna zajednica posmatra Srbiju i njen sadašnji režim na čelu sa Aleksandrom Vučićem. Shodno tome, ponašaju se i velike sile. Zašto Vučić uporno tvrdi da je konačno rešenje statusa Kosova "daleko", zašto Putinova Rusija neće pristati na predložene nagodbe i kako se samozvani "vođa puta" izgubio u sopstvenom lavirintu.

Nikola Vlahović

Sadašnja vlada Sjedinjenih Američkih Država želi da reši kosovski problem koji su napravile prethodne administracije, ali tako da predstavnici obe strane, Srba i Albanaca, dođu u Vašington i potpišu "novi Dejton", sporazum koji će Srbima oteti već oteto. Putinova Rusija, gledajući svoje interese, smatra da nijedno rešenje u ovom veku nije dobro i da treba zamrznuti konflikt.

U izjavi koju je 28. januara dao premijer samoproglašenog Kosova i neosuđeni ratni zločinac Ramuš Haradinaj, moglo se čuti da je "...Rusija digla ruke od Balkana i da ima druga posla". Njegov ministar spoljnih poslova, Bedžet Pacoli, stari saradnik ruske obaveštajne zajednice, tvrdi da je "miran što se Rusa tiče". Sa treće strane, evropski komesari i kompletna administracija Evropske unije, sklonili su se od kosovskog problema i čekaju šta će "veliki" da kažu. U sva tri pomenuta slučaja, Srbija je talac nerešenog statusa Kosova, a iznutra je talac Vučićevog režima.

Ova "talačka kriza", tačnije, "stanje stalne privremenosti" proširilo se i na BiH entitet, Republiku Srpsku, koja, takođe zbog nerešenog statusa Kosova, još uvek ne može da računa na "reviziju Dejtona". Najveći taoci ovog neverovatnog geopolitičkog zabrana, svakako su Srbi sa Kosova, posebno Srbi iz severnih opština, koji su taoci režima u Prištini, režima u Beogradu i politike takozvane međunarodne zajednice. Gledajući znatno šire, sve ovo govori da pre "čišćenja" kriminalnih balkanskih režima, neće doći ni politička rešenja.

U vreme pada berlinskog zida, (novembar 1991), dok su sve zemlje nekadašnjeg Sovjetskog saveza na čelu sa Rusijom krenule ka stvaranju parlamentarnih demokratija i slobodnog tržišta, Miloševićev režim u Srbiji javno je podržao grupu penzionisanih oficira KGB koji su pokušali da udare na "čoveka promena", Mihaila Gorbačova. Tadašnji režim, u kome je bio i veliki broj današnjih vlastodržaca, demonstrirao je neviđenu drskost, usled čega Rusija nije bila čak ni uzdržana kada se u Savetu bezbednosti glasalo za uvođenje do tada nezapamćenih ekonomskih sankcija (takozvani "spoljni zid") u novembru 1996. godine, a Jeljcinova vlada je ćutala 1999. godine kad je Srbija divljački bombardovana od strane NATO pakta.

Punih četvrt veka kasnije, početkom 2019. godine, u Srbiji je društvena, ekonomska i politička atmosfera skoro potpuno ista. Vučić je novi Milošević, a Srbija je takođe izolovana, samo na drukčiji način i drukčijim sredstvima. I onda i danas, takozvana zapadna alijansa ne vidi ovakvu Srbiju u svojim redovima, a Putinova Rusija drži se prilično rezervisano, bez obzira na sve pompezne dočeke i ispraćaje "bratske delegacije" i sve Vučićeve zakletve u večnu ljubav i odanost prema politici Kremlja.

Kad je 25. januara 2019. godine osvanuo veliki analitički tekst na portalu ruskog ogranka američke "Karnegi zadužbine za međunarodni mir" u kome zamenik glavnog urednika Maksim Samorukov piše da "Rusiji nije u interesu rešenje Kosova" te da su "Srbiji vezane ruke" (u tekstu pod naslovom "Zašto je Srbija umorna od ruske pomoći") to je za srpsku diplomatiju morao biti signal da se zapita: šta je stvarno Putinova politika na ovom delu Balkana?

Istina, pomenuti M. Samorukov u daljoj analizi ove teme navodi da je "...u ovom trenutku Rusija ključni saveznik Srbije zato što može da garantuje da Kosovo neće ući u UN i druge međunarodne organizacije..." Ali, već u nastavku, Samorukov nudi jedan zabrinjavajuće trezven zaključak: "...Spoljnom posmatraču rusko pasivno sabotiranje rešenja kosovskog sukoba liči na neograničenu podršku Srbiji, što, međutim, Beogradu ne ostavlja manevarski prostor u pregovorima o Kosovu"...

Autor postavlja i najdelikatnija pitanja: "...Zašto bi Rusija pomogla rešenje kosovskog sukoba? Da bi dozvolila Srbiji da se pridruži EU i nametne sankcije Rusiji? Da bi obavezala Ruse da moraju da traže vize kada posećuju Srbiju? Da bi Srbija zaoštrila bilateralni trgovinski sporazum sa Rusijom zarad EU? Da bi dozvolila Srbiji da produbi saradnju sa NATO i postane deo Zapada?"

Svi ovi mogući ishodi su nepoželjni po Rusiju, kojoj je, kako bi ih sprečila, jednostavno potrebno samo to da nastavi sa politikom odbijanja da prizna Kosovo! To između ostalog konstatuje ovaj ugledni američki analitički portal (na ruskom), kome treba verovati, jer mu je rad u Putinovoj Rusiji odobren "sa najvišeg mesta" i zato jer verno tumači ono što se u Kremlju ćuteći podrazumeva.

No, ono najgore rečeno je tek na kraju sledećom konstatacijom: "...Uveravanja da Rusija nikada neće ostaviti Srbiju na cedilu i da će učiniti sve što je u njenoj moći da očuva njen teritorijalni integritet deluju kao gestovi nepokolebljivog prijateljstva prema Srbima. U stvarnosti, srpsko rukovodstvo ne zna kako da se oslobodi te podrške, koja Beogradu ne ostavlja manevarski prostor u pregovorima o Kosovu" te da bi Srbija mogla da dođe do rešenja priznavanjem separatističkog režima u Prištini, tako što će se "razgraničiti" (priznati separatiste i pokloniti im deo svoje državne i istorijske teritorije), ali da to dugoročno nije u ruskom interesu.

Tako se, konačno, postavlja i krucijalno pitanje: ko današnju Srbiju drži kao taoca i ucenjuje je Kosovom? Jesu li to braća i prijatelji iz Moskve, jesu li to albanski separatisti i njihova podrška iz hladnoratovske "duboke države" unutar institucija Sjedinjenih Američkih Država (sa kojom i predsednik Tramp ratuje), ili je to Evropska unija koja Srbiju već godinama odbija uz obrazloženje da ne želi da "useljava konflikt"?

Po svemu sudeći, Srbija je ucenjena od strane sve četiri pomenute strane u kojoj svako ima svoje interese. A, iza srpskih interesa, dokle god ih bude "tumačio" Aleksandar Vučić, niko nikada neće stati! Eto najvećeg razloga zašto njegov primitivni, podli i kriminalizovani naprednjački režim što pre mora da bude zbačen.

Na poslednjem Svetskom ekonomskom formu u Davosu, Vučiću je javno rečeno da na rang-listi medijskih (ne)sloboda zemlja klizi ka Turskoj umesto ka Skandinaviji. Umesto bilo kakvog objašnjenja, odlazeći diktator je providno glumio nemoć i, o cinizma, tražio stranu pomoć da oslobodi medije iz njegovih kandži! Da sramota bude veća, Vučić se sastao i sa rukovodstvom međunarodne nevladine organizacije Reporteri bez granica, koji su ga podsetili da je Srbija u odnosu na prethodnu godinu u 2018. pala sa 66. na 76. mesto i počela da klizi u pravcu "razbraćene" Crne Gore, koja je na još gorem,103. mestu po medijskim (ne)slobodama ili "pozicijama" sa dna te tabele gde se nalazi i Vučićeva "saveznica", Erdoganova Turska (157 mesto).

Ali, Vučić nezadrživo jaše ka svom sunovratu i samo je pitanje koga će sve povući za sobom i sa koliko ukupno počinjene štete će u Srbiji svanuti prvi dan bez njegove vladavine. Jer, njemu je i ova država i ovaj narod nepodnošljiv teret, o čemu svedoče na stotine klevetničkih izjava koje je dao, poput one poslednje, kad je na međunarodnom Ekonomskom forumu u januaru ove godine, ponovio svoju omiljenu tezu sročenu u stilu Kralja Ibija: "...Čak i ako pitamo moj narod da li je zadovoljan, on će reći da nije zadovoljan i da je siromašan, iako sve ekonomske činjenice kažu drugačije!"

Ipak, svi svetski mediji, uprkos njegovim providnim i uvek lažljivim nastupima, pišu uveliko da u Srbiji "velike marginalizovane mase žive u bedi i strahu", da Vučićeva diktatura oštrom kontrolom nad medijima ukida pravo da se stanovništvo informiše o stvarnom stanju u državi i da su svi znaci diktature u odmaklom stadijumu vidljivi u svakom delu društva.

Početkom 2019. godine, grupa od 105 profesora i saradnika Filozofskog fakulteta u Beogradu, šokirala je Vučića pismom podrške masvnim građanskim protestima u kome piše da su u ponašanju aktuelne vlasti prepoznali brojne znake diktature, te da su lične, kulturne i ekonomske slobode građana - ukinute, da je opšti interes je podređen ličnom i partijskom, čestim vanrednim izborima i hiljadama amandmana je obesmišljen parlamentarni sistem, da postoje na hiljade nesankcionisanih plagijata i lažnih diploma, da je predsednik Srbije najuspešniji trgovac emocijama u novijoj političkoj istoriji Srbije, samo što on ne prodaje optimizam, empatiju i trpeljivost, već strah, zlovolju i netrpeljivost...

Politikolozi, filozofi, pravnici i sociolozi, koji su podržali građanske proteste obrazložili su to svojim uvidima u društvenu i političku stvarnost, opisujući sliku sveta koju nude Vučićevi medijski specijalci, kao i njihovu nasilničku praksu iza koje stoji protivustavna, protivzakonita, autoritarna, antidemokratska i huškačka vladavina samoproglašenog "Vođe".

Vrlo cinično, njegov odgovor na sve to je bio da mu je odlazeća nemačka kancelarka Merkel, navodno u poverenju rekla "da navrati u Berlin kad god hoće" i optužio "drugu stranu" da prodaje "emocije a ne činjenice". Istovremeno je švajcarski "Noje Cirihe cajtung" o Vučiću objavio tekst pod naslovom "Neprijatelj medija ima reč" u kome su ga autori doslovno ismejali.

Ali, Vučićev rat sa onima koji u Srbiji drukčije misle, nastavio se ne samo u medijima, nego i u savetu Evrope, gde je izvedena "akcija" pod komandom neizlečene radikalke Maje Gojković. U ovom slučaju, izvršena je opstrukcija učešća člana parlamentarne delegacije Srbije Branke Stamenković (jedinog predstavnika srpskog parlamenta ispred opozicije) da dođe na zasedanje Saveta Evrope u Strazbur tako što skupštinskim službama nije dala da je obaveste o zasedanju, ali je Stamenkovićeva, na intervenciju generalnog sekretara Saveta Evrope, stigla u Strazbur i ekspresno bila akreditovana. I to su posledice dugogodišnjeg tolerisanja Vučićeve diktature i "gledanja kroz prste" od strane celog Zapada na njegovo gaženje Ustava, parlamenta, zakona i svih institucija.

Sa druge strane, Vučićevo ljigavo i snishodljivo ponašanje prema svima i svakome ko ima bilo kakvog uticaja u Briselu, prešao je svaku meru. Tako će ostati upamćeno da je 28. januara 2019. godine, povodom dolaska predsednika Slovenije rekao: "...Razgovarali smo o evropskom putu Srbije. Imamo podršku Slovenije i želimo da se taj put ubrza. Ima tu mnogo toga kako i zašto, ali ključno pitanje je odnos Beograda i Prištine, i o tome smo pričali. Ja verujem da ćemo imati podršku Slovenije ako dođe do pronalaženje mogućeg rešenja koje će garantovati sigurnu budućnost i mir..."

Istina je bila sasvim drukčija, Pahor je (čak i javno na konferenciji za novinare) podsetio Vučića da je Slovenija priznala Kosovo i da mora da uvažava "obe strane ravnopravno". Čitav mali skandal "uveličao" je novinar RTV Slovenije, koji je pitao Pahora da li mu je poznato da je predsednik slovenačke vlade, Miro Cerar, nedavno izgovorio teške reči na račun Vučićeve vlasti i uopšte sve sumnje oko ulaska Srbije u EU, te da li zna da se Srbija nalazi u dubokoj političkoj krizi. Na kraju je novinar slovenačkog javnog servisa podsetio Pahora na "veliku sramotu", da su Srbi najbrojnija manjinska zajednica u Sloveniji već godinama, ali da ne mog da dobiju status nacionalne manjine. Umesto diplomatski uvijenih Pahorovih reči, Vučić je "uskočio da pomogne kolegi", pa je rekao kako je "naš prijatelj Cerar verovatno ustao na pogrešnu nogu", da nije tačno da je Srbija u političkoj krizi, te da su Srbi u Sloveniji prezadovoljni i da im ne treba ništa! Zatim je pozvao slovenačke privrednike da "masovno ulažu u Srbiju", a, ustvari, Slovenci u Srbiji registruju franšize svojih preduzeća i predstavljaju ih kao "srpska", kako bi iskoristili status Srbije kao najpovlaštenije nacije u Rusiji, gde Slovenija ima najmanje deset puta veći izvoz od Srbije! To je Vučićeva politika: Srbiji da ostane neki procenat od poreza, a njemu i njegovom kartelu, velike, neoporezovane provizije i razne feudalne "drumarine" koje naplaćuje van sistema. Dobro njemu i njegovima, a Slovencima još bolje!

No, iza ove šarene zavese, krilo se nešto drugo. Slovenija je kao članica NATO pakta i članica EU, zadužena da pomogne u "konačnom rešenju" oko Kosova. Problem je što je separatistička vlast u Prištini projekat bivših vlada SAD, a to sadašnja Trampova vlada želi da reši na način koji se Albancima sigurno neće dopasti, a ni Srbiji koja će u svakom slučaju biti na nemerljivom gubitku. Ipak, ne treba zaboraviti na činjenicu da je bivša OVK jedina teroristička organizacija na svetu čije vođe još uvek nisu osuđene ni za jedan jedini teroristički napad, da su Albanci jedini narod u Evropi koji su uspeli da iz jedne suverene države odvoje deo teritorije (to ne mogu Katalonci, Baskijci, Škoti, Rusi u Istočnoj Ukrajini...), da su Albanci jedini narod koji ima dve svoje države, a u trećoj, Makedoniji, faktički državotvorni narod uz Makedonce...Nikada to sami ne bi uspeli, da im prethodne vlade SAD nisu pomogle, zajedno sa svojim saveznicima u Evropi i van nje.

Vučićevom režimu loše vesti stižu sa svih strana...Tako su u subotu, 26. januara 2019. godine, sve važnije svetske novinske agencije objavile vest da je Vlada SAD pozdravila odluku grčkog parlamenta o ratifikaciji Prespanskog sporazuma, sa potpisom državnog sekretara Majka Pompea. U saopštenju Stejt departmenta piše da su "...lideri Grčke pokazali viziju, hrabrost i istrajnost u traganju za rešenjem spora oko naziva, što će u budućnosti omogućiti Republici Severnoj Makedoniji da zauzme svoje mesto u NATO i EU...", Samo dva dana kasnije (28. januara), SAD su ukinule sankcije ruskom aluminijumskom gigantu, kompaniji Rusal, i njene akcije su momentalno porasle na svim svetskim berzama. Sankcije su ukinute i za još dve kompanije povezane sa Putinovim multimilijarderom, Olegom Deripaskom.

Jesu li "tajne diplomatije" vlade SAD i Rusije napravile "kompenzaciju"? Da polako, "selektivno", dođe do ukidanja ekonomskih sankcija Rusiji, a da Rusija, kao najmoćnija vojna sila, ostavi egejsko - jadranski prostor evroatlanskoj alijansi pod kontrolom vlade SAD? Da li je "konačno rešenje" koje Srbiju zanima, da Kosovo ostane pod međunarodnim protektoratom i da dođe do "razgraničenja", ili je rešenje zamrzavanje svih procesa do daljeg? Zašto Vučić tvrdi da je "dogovor daleko", ako ga i nema ustvari? I da li on uopšte zna kakav će epilog sa Kosovom biti, ako znamo da dve najveće sile imaju poslednju reč o tom pitanju? Pojedini svetski analitičari smatraju da će najpre Vučić biti uklonjen zajedno sa još nekoliko korumpiranih vlada na Balkanu, a da će dugoročno gledano, neke sasvim drugačije administracije preuzeti zadatak "trajnog mira"...

Da je to sada, sa ovim političkim oligarhijama u regionu nemoguće, govori i podatak da je Srbija okružena malim, marionetskim režimima pod međunarodnim protektoratom, poput Bosne i Hercegovine, gde vrhovnu vlast i dalje predstavlja Kancelarija Visokog predstavnika (OHR-Office of the high respresentativ). Koliko je Zapadu, a i Rusiji stalo da se pitanje susedne BiH jednom zauvek reši, govori i podatak da nemoguću "troglavu" administraciju i dalje plaćaju sve strane "u održavanju mira". A, kakav je mir u pitanju, svedoči tome i podatak da tamo (kao i ovde) niko ne poštuje Ustav, da postoji čak13 nesprovedenih odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, 28 ustavnih odluka u Federaciji Bosne i Hercegovine i sedam odluka u Republici Srpskoj! I sve to, bez obzira što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine uspostavljen Dejtonskim sporazumom.

Srbija, na svojoj (još uvek) ustavnoj teritoriji, ima protektorat na Kosovu, gde je glavna vojna uprava na čelu sa KFOR-om, pa čak i takozvanu "kopnenu zonu" na jugu, u opštinama "viđenim" u Vučićevm trgovinama kao predmet pregovora "o razgraničenju". Srbija ima nerešene odnose sa Makedonijom, koja je priznala nezavisno Kosovo i koja je takođe protektorat NATO pakta, mada još uvek ne i članica ove alijanse. Na zapadu sa Hrvatskom koja je među prvima priznala Kosovo, ali je i sama u "živom pesku" usled masovnog posleratnog iseljavanja stanovništva (kako Srba tako i Hrvata), ostala običan koridor za transport evroatlanskih snaga, sa nekoliko beznačajnih baza na Jadranu i na kontinentalnom delu.

Šta je u takvom okruženju današnja Srbija? Izolovana od strane Istoka i Zapada, iznutra izložena teroru Vučićevog režima, izgleda potpuno bez perspektive. Ali, samo dok ne reši svoj unutrašnji problem i ne svrgne bolesnu, izopačenu diktaturu. Tada će svi dogovori biti mogući, i sa Moskvom i sa Vašingtonom, i sa Briselom i bez njega.

A 1. Godišnjica: kad su gorele ambasade

Srpskom pravosuđu bilo je potrebno čitavih 11 godina da utvrdi kako za paljenje američke ambasade 21. februara 2008. godine - niko nije kriv. Kao što niko nije kriv za kamenovanje ambasada Turske, Hrvatske i Nemačke, za spaljivanje zastava većeg broja zapadnih zemalja. Vlade SAD, Nemačke i još nekoliko zemalja, podsetiće opet Vladu Srbije na događaje od 21. februara 2008. godine, kad je Kosovo proglasilo nezavisnost, a sadašnji "golub mira", Aleksandar Vučić sa svojim "političkim ocem" Tomislavom Nikolićem, podiga na noge sve "patriotske snage" uz pomoć tadašnjeg državnog vrha na čelu sa Vojislavom Koštunicom. Uprkos jasnim nagoveštajima u šta će miting da se izrodi, šef Kancelarije Vlade Srbije za saradnju s medijima Milivoje Mihajlović izjaviljivao je tada da je cilj mitinga "da se kanališu nezadovoljstvo, bes i bunt", kao i "da se na miran način pokaže svetu da Srbija ne pristaje na nezavisno Kosovo". Podsetimo da je tog 21. februara i Vojislav Koštunica, držeću govor pred Skupštinom postavio nekoliko "večnih" pitanja koja danas mogu na različite načine da se tumače: "...Šta je Kosovo? Gde je Kosovo? Čije je Kosovo? Ima li nekog među nama ko nije sa Kosova? Ima li nekog među nama ko misli da Kosovo nije njegovo?" Izašao je te večeri i šumadijski "grobar", Tomislav Nikolić, paleći masu već viđenim radikalskim rečnikom: "...Ja vam obećavam, tako mi Boga, neću se smiriti dok Kosovo i Metohija ne bude pod kontrolom Srbije!" Epilog je poznat. Glavni podstrekači ovih događaja, danas su glavni podstrekači priznavanja kosovske nezavisnosti. A, i Tomislav Nikolić se "smirio" sa doživotnom predsedničkom apanažom i godišnjim budžetom od milion evra, u instituciji koja ne služi ničemu.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane