Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Pogled iz Moskve

Švedska, koja je smatrana za primer države blagostanja, sve više se pretvara u socijalnu kloaku

„Dok je Evropa spavala..."

U zemlji vladaju međusobno suprotstavljene bande, popunjene, pre svega, migrantima prve/druge generacije. Banditi ubijaju, siluju, trguju narkoticima i ne osećaju mnogo straha od ruke zakona. Švedska država priznaje svoju nemoć pred etničkim kriminalnim zajednicama, trpeći optužbe običnih građana da su nemoćni. Izlazak iz tog ćorsokaka za sada se ne vidi.

Piše: Vitalij Lekomcev

Prošle godine u Švedskoj je zabeleženo više od 1,5 miliona raznih krivičnih dela, što je za 4% više od 2022. godine. Za zemlju koja nema ni 11 miliona ljudi, to je mnogo. Šveđane posebno brinu dela nasilnog karaktera. U velikim gradovima prošle godine gotovo da nije bilo dana bez vesti o još jednoj pucnjavi ili eksploziji. Švedski ministar pravde Gunar Stromer kaže da broj pripadnika organizovanih kriminalnih grupa u celoj zemlji iznosi 30.000. Poređenja radi: švedska policija ima 22.000 zaposlenih, uključujući i službnike i drugo osoblje. Međuitm, postoji mišljenje da je navedeni broj skoro udvostručen - prema nekim ocenama, švedska policija ima oko 11.000 ljudi.

Plodno tlo za kriminalne zajednice su ljudi bez određenih zanimanja. Danas u Švedskoj ima oko 467.000 nezaposlenih. Problem se pogoršava jer često mnogi migranti koji su stigli iz najsiromašnijih zemalja Afrike i Bliskog istoka, nemaju drugih opcija za karijeru, osim kriminala.

Karakteristično je da u poslednje vreme statistike beleže rast nezaposlenosti među onim stanovnicima Švedske koji su se rodili van njenih granica. Istovremeno, u zemlji ima oko 150.000 slobodnih radnih mesta, za koje poslodavci ne mogu da nađu kompetentno osoblje. Ipak, mnogi od tih nezaposlenih ne znaju švedski jezik i čak nemaju ni osnovno obrazovanje. Šta oni da rade, ako ne žele samo da sede i žive od socijalne pomoći?

Mnogi od njih, naravno, pokušavaju da nauče jezik i upišu neke ozbljne kurseve, ali ne svi. „Godine 2014. imali smo 50.000 slobodnih radnih mesta, a sada 150.000; nezaposlenost se, pritom, ne smanjuje. To se ne može drugačije nazvati do ogromnim propustom državnog aparata i sistemskom greškom. Mnogim našim nezaposlenim ljudima nedostaju osnovne veštine da popune raspoloživa radna mesta. Migranti gotovo da i ne znaju švedski jezik, a takođe nemaju ni osnovno obrazovanje. Oni moraju prvo da nauče švedski, da bi dobili posao", jadikuje ministar za rad i društvenu integraciju Johan Person. Trebalo bi reći i da su tokom migrantske krize 2015. godine švedski mediji veselo govorili da se u zemlju useljavaju intelektualci, kao i da se nikada ranije nije pojavilo toliko novih visokokvalifikovanih inženjera, lekara i ekonomista u zemlji. Sada se mnogi od tih „intelektualaca" bave kriminalom.

Razne bande stalno se bore za preraspodelu sfera uticaja, koristeći ne samo automate, već i bombe sa daljinskim upaljačima. Jedan od brojnih sličnih slulčajeva dogodio se kasno uveče 26. septembra 2023. godine - na stepeništu jedne kuće u Heselbiju na severozapadu Stokholma čuo se tresak. Tri čoveka su prevezana u bolnicu. Policija je pretpostavila da se radi o pokušaju ubistva člana mafijaške grupe Fokstrot, koji je registrovan na ovoj adresi. „To se ovih dana dešava svuda. Živim ovde 13 godina i sada postaje stvarno strašno: u zemlji nema vlasti koja bi kontrolisala situaciju", požalio se novinarima stanovnik Heselbija po imenu Armando.

Ubrzo posle opisanog događaja desila se još jedna eksplozija u jednoj stambenoj zgradi u gradu Linčepingu. Spoljni zid se srušio, ostavljajući zjapeću rupu u prednjem delu trospratnice. Poginula je 25-godišnja devojka. Kako su rekli u policiji, ta eksplozija je takođe rezultat tekućeg sukoba etničkih bandi. A tokom noći 28. septembra 2023. eksplozija se čula u Upsali. Reč je ušuškanom studentskom gradu, udaljenom sedamdesetak kilometara od prestonice: njegove glavne atrakcije su srednjovekovni zamak, univerzitet, drevna katedrala i muzej nazvan po prirodnjaku Karlu Lineju. Eksplozija se čula u 3:45 ujutro u rejonu Sturvret - dve kuće su gotovo potpuno porušene i još tri ozbiljno oštećene. U jednoj od polurazrušenih kuća spasioci su pronašli mladu ženu sa teškim povredama. Uspeli su da je prevezu u bolnicu, ali je izdahnula. U policiji su rekli da je ta žena slučajna žrtva zločina čiji je cilj bio ubistvo sasvim druge osobe.

Došlo je do toga da kriminalne grupe koje su organizovane u Švedskoj već organizuju svoje obračune i u drugim državama. Nedavno je 34-godišnji Mustafa Aldžiburi, koji se smatra „desnom rukom" jednog od šefova švedske mafije Ravija Madžida („Kurdska lisica"), upucan u Bagdadu.

Zbog tog ubistva, iračka policija je uhapsila 19-godišnjeg državljanina Švedske, čija porodica je došla u ovu skandinavsku zemlju iz Albanije tokom 1990-ih. „O tom incidentu se žestoko raspravlja među običnim Iračanima. Kako to da švedske bande prenose svoje konflikte u Irak? To kod ljudi izaziva bes. Oni kritikuju iračku vladu i policiju. Ljudi pitaju kako to da strani kriminalci dolaze u Irak i tu vrše zločine", piše dopisnik „Švedskog radija" iz Iraka, Šahi Mvani. Po njegovim rečima, pomenutim slučajem bavi se irački sud, a ubicu neće vraćati u Švedsku. „To je povezano s tim što su u Švedskoj suviše blage kazne za slične zločine. U Švedskoj nema smrtne kazne, a tamošnji zatvori su hoteli u poređenju sa iračkim. Treba misliti na rođake žrtve i o tome kako učiniti da zločinac bude oštro kažnjen", rekao je irački advokat Ali al Tamimi.

Uzgred, pošto je već pomenuto da je nadimak Rava Madžida „Kurdska lisica", treba nešto i reći o njemu. Grupa kojoj je on šef drži veliki deo švedskog tržišta narkotika. Švedski novinar, specijalista za kriminal, Dijamant Salihu, koji je napisao knjigu o „Kurdskoj lisici", kaže da je on došao u Švedsku kao dete - 1986. godine njegovi roditelji su pobegli u ovu skandinavsku zemlju iz dela Kurdistana koji se nalazi pod kontrolom Iraka. Dobivši švedsko državljanstvo, mladi Madžid je mnogo vremena provodio sa rođacima koji su se već nalazili u kriminalnim vodama - upravo oni su ga „učili lošim stvarima". Prvi put je bio u zatvoru tri meseca 2006. godine, kada mu je bilo 20 godina. Zatim je još dva puta bio osuđen. Poslednji put, 2015. godine, policija je u njegovom domu našla tajno skladište u kojem je držao ukradeni alkohol, narkotike i nakit.

Odsluživši trogodišnju kaznu, Ravi Madžid je izašao na slobodu 2018. i formirao svoju grupu. Banda koju je stvorio, da bi osvojila svoje mesto, povela je rat sa drugim kriminalnim bandama. Izveštaji sa mesta incidenata potresli su Šveđane. Tako su ženu jednog od članova Madžidove bande upucali na sred ulice sa bebom u rakama.

A u januaru 2023. godine u jednom od trendi restorana u strogom centru Stokholma, došlo je do eksplozije bombe - bila je to još jedna epizoda ratova bandi. Kasnije su Madžidovi ljudi ubili člana suparničke bande direktno u njegovom domu, praktično pred očima porodice.

Pošto su posle hapšenja jednog od njegovih kurira policajci prikupili dokaze o „Kurdskoj licisi", on se dao u beg. Prvo je otišao u domovinu roditelja, u irački deo Kurdistana, a zatim u Tursku. Madžid nije odustao od razgovora sa svojim „zvaničnim biografom" Dijamantom Salihuom. On mu je ispričao da je dobio tursko državljanstvo zahvaljujući investicijama koje je doneo: prema turskom zakonodavstvu, za to je potrebno najmanje 400.000 dolara. Po rečima komesara policije Jakoba van Roja, koji vodi grupu operativaca, Madžid sada upravlja svojim narkobiznisom sa distance.

Šveđani su posebno ljuti što neki od pridošlica organizuju „lov" na lokalne žene. Na primer, nedavno je osuđen Somalac Abdirašid Adan Mohamud, koji je radio kao taksista. Somalac je zaključavao svoje klijente u autu i vozio ih izvan grada, gde bi ih silovao.

Švedsko tužilaštvo optužilo ga je za 16 dela: dva silovanja, tri pokušaja silovanja, dva „seksualna napada", sedam pokušaja nezakonitog zadržavanja, jedan napad i krađa ličnih podataka. Za ova dela dobio je četiri godine i devet meseci zatvora, uz deportaciju i desetogodišnju zabranu ulaska u Švedsku. Jasno je da takve kazne ne mogu da uplaše nasilnike. Kazne nisu dugačke, a švedski zatvori su komforni, sobe često podsećaju na hotelske. Šveđani su besni zbog toga. Nije slučajno da su na jesen prošle godine nekoliko švedskih tinejdžera postali pravi heroji u narodu, jer su obesili taksistu egipatskog porekla neposredno nakon što je silovao 14-godišnju Šveđanku - policija je odbila da se bavi ovim slučajem.

Nije isključeno da je Švedska blizu masovnih protesta poput onih u Irskoj gde je u jednom trenutku dara prevšila meru i migrantsko kriminalno ponašanje uzburkalo raspoloženje naroda i dovelo do pogroma u Dablinu.

Na sve strane lete optužbe prema policiji i sudovima zbog kukavičluka. U februaru ove godine švedske vlasti su deportovale gangstera Džefrija Kitutua, koji je u ovoj zemlji živeo 34 godine, ali nikada nije dobio državljanstvo. Došavši u Švedsku iz Ugande 1990. godine, sada 48-godišnji Kitutu decenijama je smatran jednim od najuticajnijih švedskih kriminalaca - on je bio na čelu grupa OPG Original Gangsters i No Surrender. Nekoliko puta je osuđivan na duže kazne zatvora, zbog prodaje narkotika i nasilnih krivičnih dela. Ipak, svaki put bi se, nakon izlaska iz zatvora, vraćao starom „zanatu". Poput mnogih drugih kriminalaca, zatvora se nije bojao - komfor švedskih zatvora je poznat, zatvorenici žive bolje od mnogih Šveđana koji su na slobodi.

Bez obzira na stepen njegove opasnosti za društvo, ranije nije ni razmatrano pitanje o deportaciji Kitutua. Radi se o tome da je došao u Švedsku pre svog 15. rođendana, a po prethodnim švedskim zakonima deportacija lica koja su došla u zemlju u tako ranom uzrastu bila je zabranjena. I tek su nedavne izmene zakona otvorile mogućnost za njegovu deportaciju. Džefri Kitutu je nedavno ponovo dospeo na sud, i tužilac je odmah tražio da ga zatvore na godinu i sedam meseci, a zatim prognaju uz doživotnu zabranu povratka. Kitutu je na sudu pokušao da izazove sažaljenje, pričao je kako sva njegova rodbina živi u Švedskoj, da nema nikakve veze sa Ugandom i da je, generalno, odlučio da „prestane" s kriminalom. Ali sud nije naseo na tužne priče i odlučio je da ga protera.

U januaru 2024. godine švedske vlasti su izradile novi predlog zakona koji bi otežao izdavanje državljanstva prestupnicima. „Nećemo više davati državljanstvo mladim ljudima koji su izvršili neko krivično delo ili su samo osumnjičeni da su ih izvršili", obećali su u vladi.

„Predlog zakona se odnosi na osobe koje su osnovano osumnjičene ili osuđene za određena krivična dela ili predstavljaju bezbednosni rizik za Švedsku", dodatno je razjasnila ministarka za migracije Marija Malmer Stenergard. Pitanje državljanstva za osuđene ili osumnjičene prestupnike dospeo je u prvi plan nakon što je, kako se ispostavilo, 17-godišnji momak koji je ubio u martu 2022. godine u teretani Delta Gym u Stokholmu regionalnog političara Frederika Andersona, dobio švedsko državljanstvo samo tir dana nakon što je izdat nalog za njegovo hapšenje. To je povezano sa činjenicom da ne postoje nikakvi zahtevi u vezi sa poštovanjem zakona za one koji treba da postanu švedski državljani. Izmene zakona treba da stupe na snagu 1. oktobra 2024. godine.

Takođe, nedavno se saznalo da švedska vlada od 28. marta uvodi specijalne „zone bezbednosti" gde policija može da radi slobodnije nego na drugim teritorijama. Režim „zona bezbednosti" na nekom konkretnom mestu ne može da traje duže od dve nedelje zaredom. „To, konkretno, znači da će u određenim zonama policajci dobiti proširena ovlašćenja za pretres i pregled vozila i građana u potrazi za oružjem, ali u vremenski ograničenom periodu i uz poštovanje određenih uslova", objašnjava ministar pravde Gunar Stromer. Međutim, on pravi ogradu i kaže da će biti zabranjeno zadržavati i pretresati ljude samo po etničkoj pripadnosti. Ipak, policajci će moći da proveravaju koliko god puta žele osobe koje im zbog svog izgleda deluju sumnjivo - ne samo odrasle, već i tinejdžere.

Mnogi, međutim, smatraju da ove mere nisu dovoljne i da su one zakasnele.

Ekonomista i pisac Sven Larsen koji je emigrirao iz Švedske u SAD, u intervjuu za mađarske novine The European Conservative kaže da širenje etničkih bandi može dovesti u pitanje samo postojanje švedske države.

„Švedska će postepeno nestati kao kohezivna nacionalna država. Zemlja će se „libanizirati" ili „balkanizirati", u zavisnosti od toga koje poređenje preferirate. Pad države će se ubrzati i zemlja će se podeliti na teritorije koje su pod kontrolom nedržavnih subjekata. Mislite da sam lud? Možda. Ali nisam prvi koji o tome govori", upozorava Larson, pozivajući se na knjigu pisca Brusa Bauera „Dok je Evropa spavala: kako radikalni islam iznutra ruši Zapad". Bauer je objavio svoje mračne prognoze još 2006. godine, a od tada, po Larsenovom mišljenju, sve je postalo mnogo gore.

2.

U EU se čuju pozivi za stvaranje sopstvenog nuklearnog oružja

Maštanje o „evropskoj bombi"

„U pozadini rastuće zabrinutosti u Evropi zbog činjenice da SAD mogu da smanje svoje vojne obaveze na kontinentu posle blokiranja, od decembra, daljeg finansiranja ukrajinskih vojnih napora i zbog toga što vraćanje bivšeg predsednika Donalda Trampa u Belu kuću postaje sve verovatnije, evropski lideri sve češće pozivaju na neophodnost povećanja ukupnog kapaciteta EU u oblasti nuklearnog oružja", piše američki vojni časopis Military Watch (MW).

Piše: Nikolaj Petrov

Pritom, MW se poziva na izjavu glavnog kandidata vladajuće Socijaldemokratske partije Nemačke na predstojećim izborima za Evropski parlament Katarine Barli, koju je 13. februara dala u intervjuu za nemačke novine Tagesšpigel. „Uzimajući u obzir nedavne izjave Donalda Trampa, mi više ne možemo da se oslonimo na „američki nuklearni kišobran"", istakla je ona, dodavši da bi „evropska bomba" mogla postati važan korak na putu stvaranja zajedničkih oružanih snaga EU, što su već predlagali lideri zemalja EU, posebno francuski predsednik Emanuel Makron.

Barli je primetila da, ako se SAD i dalje budu uzdržavale od finansiranja vojnih dejstava Ukrajine, Evropa će morati da preuzme na sebe mnogo više odgovornosti za to. Njena izjava došla je nakon posete nemačkog kancelara Olafa Šolca Vašingtonu. Ova poseta je pre svega imala za cilj da ubedi Kapitol hil da nastavi finansiranje Ukrajine. To, kako piše MW, „uopšte nije uspelo".

Ovaj časopis podseća da je u Evropi već razmešteno američko nuklearno oružje, a da Francuska i Velika Britanija imaju svoj nuklearni arsenal.

„Belgija, Nemačka, Italija, Holandija i Turska", dodaje MW, „takođe imaju garantovan pristup američkim taktičkim nuklearnim bombama B61, koje su razmeštene na njihovoj teritoriji, a u slučaju početka rata, u okviru Programa zajedničkog korišćenja nuklearnog oružja. To znači da sedam evropskih država koje imaju nuklearno oružje, mogu da nanose nuklearne udare ako dođe do konflikta sa Rusijom."

Štaviše, uskoro će se u Evropi pojaviti i najsavremeniji nosači nuklearnog oružja. „Od tih sedam zemalja", piše američki časopis, „sve, osim Francuske i Turske, do kraja decenije će rasporediti stelt lovce pete generacije F-35, koji su dobro optimizovani za zadatke isporuke nuklearnog oružja. Nemačka je dala svoje prve narudžbine za lovce F-35 upravo zbog njihovih naprednih mogućnosti za isporuku nukleranog oružja, što je posebno nedostajalo evropskim avionima Eurofighter."

I Poljska, najagresivnije raspoložena protiv Rusije, još je 30. juna 2023. objavila da teži da uđe u program zajedničkog korišćenja nuklearnog oružja sa SAD i sprema se da uskoro, već 2026. godine, počne da dobija lovce F-35.

Poljski predsednik Andžej Duda postavio je to pitanje još u oktobru 2022. godine, ali ga je tada, kako prenosi MW, odbio Stejt department SAD. Bez obzira na to, general poljske armije Jaroslav Kraševski nedavno je rekao da dobijanje nuklearnog oružja predstavlja cilj Varšave „u najbližoj budućnosti".

Na to Varšavu podstiče Velika Britanija. „U postameričkom svetu", pišu engleske novine Spectator, „poljski nuklearni kišobran mogao bi da pomogne da se obezbedi istočno krilo Evrope. To bi, takođe, bio alternativni način garantovanja bezbednosti Ukrajine, posle okonačnja borbenih dejstava, posebno ako članstvo u NATO više ne bude predstavljalo opciju (za Kijev). Ipak, nuklearna Poljska bila bi odgovor na večiti problem evropske geopolitike: „kako zaustaviti težnje Nemačke i Rusije da dominiraju na evroazijskom prostoru"", zaključuje Spectator. A Britanija, jedna od nuklearnih država u Evropi, mogla bi pritom biti uključena u „zajednička dejstva".

Poljski general Jaroslav Kraševski, bivši načelnik Raketnih snaga i artiljerije Kopnene vojske i bivši direktor Odeljenja za pitanja prevlasti oružanih snaga u Birou za nacionalnu bezbednost, u intervjuu za radio RMF24 rekao je da je dobijanje takvog oružja realan scenario, ali da je to „izazov za godine koje dolaze", jer njegovo posedovanje daje veoma visok nivo bezbednosti: „Takve države obično ne napadaju i mogućnost bilo kakvih dejstava u smislu provociranja lokalnih kriza čak se i ne razmatra."

Ipak, smatra Kraševski, preispitivanje sistema posedovanja nuklearnog oružja u svetu sigurno će se desiti posle okončanja oružanog konflikta u Ukrajini. „Zapadna Evropa se umorila od zastrašivanja Rusije. Potrebno je sve ponovo razmotriti, imajući u vidu takvog nepredvidivog suseda kao što je Ruska Federacija", rekao je general. Iako pritom, naravno, nije precizirao kada je to Rusija zastrašivala Evropu nuklearnim oružjem.

A poljski premijer Donald Tusk je tokom pres-konferencije posle nedavnog susreta sa nemačkim kancelarom Šolcom, izjavio da se ozbiljno odnose prema obećanju francuskog lidera Makrona da će obezbediti Evropi nuklearno oružje. Tusk je istakao da u Varšavi smatraju aktuelnom pretnju od strane Moskve.

„Veoma ozbiljno se odnosim prema rečima predsednika Makrona o tome da je Francuska spremna da pruži Evropi svoje nuklearne mogućnosti", rekao je poljski premijer. Ranije je francuski lider izjavio da Pariz ima odgovornost za zaštitu EU. Makron je precizirao da ta odgovornost utiče na potencijal Francuske za odvraćanje.

Ipak, realnu mogućnost da dobije nuklearno oružje Poljska danas ima samo od SAD. I u Vašingtonu već smatraju da upravo Evropa može da postane najpogodniji poligon za nanošenje nuklearnih udara po Rusiji.

Američki nedeljnik Njusvik je u novembru prošle godine objavio da nove verzije taktičke nuklearne bombe B61 omogućavaju da F-36 unište više od 310.000 stanovnika Moskve samo u toku jednog poleta ako bi bomba bila bačena na centralni deo grada. A u Sankt Peterburgu broj poginulih bi bio veći od 360.000 ljudi.

Posle ulaska Finske u NATO, dužina granice Alijanse sa Rusijom povećana je duplo, a to znači da „ratno vazduhoplovstvo SAD vide značajno širenje mogućnosti za raspoređivanje svojih F-35 u toj zemlji. Zato se široko razmatra mogućnost da i Finska dobije pristup nuklearnim bojevim glavama B61 za svoje F-35", ukazuje MW.

Ipak, zašto je zemljama EU potrebno njihovo spostveno nuklearno oružje, kada je poznato da se Rusija nije spremala niti se sprema da napadne nikoga od njih. U nedavnom intervjuu Takeru Karlsonu, predsednik RF Vladimir Putin je detaljno objasnio da se Moskva ne sprema da napadne NATO zemlje, naročito se to odnosi na Poljsku, Letoniju i druge Baltičke zemlje, iako u zapadnoj javnosti političari redovno plaše svoje građane ruskom pretnjom, odvlačeći pažnju od unutrašnjih problema.

Međutim, kao što je poznato, nuklearno oružje u Evropi je odavno razmešteno, ne samo na teritoriji Francuske i Velike Britanije, koje, kako se ispostavilo, imaju sopstveni atomski arsenal. SAD danas čuvaju nuklearne bombe u avio-bazama u Belgiji, Nemačkoj, Italiji i Holandiji.

A po porgramu Zajedničkih nuklearnih misija NATO (Nucelar sharing) SAD mogu da prenesu ovu oružje nizu zemalja Alijanse (sa kojima su zaključeni sporazumi o davanju nukleranih bombi njihovim vazduhoplovnim snagama u slučaju vojnih potreba). U slučaju da počne rat, bombe mogu da se instaliraju na avione u onim zemljama gde su dostupne, ali samo komanda SAD može da donese odluku o njihovoj upotrebi.

„U periodu od 1952. do 1968. godine između SAD i evropskih NATO zemalja potpisano je ukupno 68 tajnih sporazuma koji su regulisali principe „zajedničkog korišćenja" američkog nuklearnog oružja. Do danas su oni ostali tajni", napisao je u časopisu TVN24 Weekend, Macej Kuharčik.

U Moskvi pažljivo prate kako u Evropi počinju sve jače da zveckaju oružjem i već se stiglo do toga da razmišljaju o stvaranju sopstvenog nukelarnog oružja. Ipak, postoje sumnje u to da li su oni u stanju to da urade.

Kako je u intervjuu za radio Sputnjik izjavila zvanična predstavnica Ministarstva spoljnih poslova RF Marija Zaharova, ona ne zna „kako će se sve to uraditi" s tehnološke tačke gledišta, jer postoje „obaveze o neširenju" informacija o tome. Ona je, takođe, dodala da odbijanje sprovođenja istinske istrage o „Severnim tokovima" dovodi do pitanja o adekvatnosti ljudi koji se nalaze na vlasti u NATO zemljama.

„Više me brine to što zemlje EU pokazuju apsolutnu nesposobnost rešavanja običnih zadataka", rekla je Zaharova. „U nedostatku stvarnih ubedljivih činjenica koje ukazuju na to da su sposobni za zadatke srednjeg nivoa, bavljenje oružjem koje može da okonča naše globalno postojanje, nekako je suviše rano."

A što se tiče Makronovih reči o zaštiti EU francuskim nuklearnim oružjem, one su, kako kaže Zaharova „neosnovane fantazije".

„Od koga se Makron sprema da zaštiti članice EU, pa još primenom nuklearnog oružja? To je, naravno, dobro pitanje, za koje bismo želeli da dobijemo neka pojašnjenja. Ako se za potencijalnog agresora smatra naša zemlja, to onda tako i treba da formulišu. Onda još jednom govorimo o neosnovanim fantazijama na temu mitske ruske pretnje Evropskoj uniji i NATO", rekla je Zaharova na brifingu za medije. I dodala da slična retorika vodi samo „daljem rastu nepoverenja i gomilanju konfliktnog potencijala na evropskom kontinentu".

3.

U SAD su priznali da njihova špijunska organizacija aktivno pomaže Kijevu da „deluje protiv Rusije"

Na povocu CIA

Članak pod naslov „Špijunski rat: kako CIA tajno pomaže Ukrajini da se bori protiv Putina" objavile su nedavno najveće američke novine Njujork tajms. Izdanje je priznalo da je CIA za poslednjih osam godina oformila mrežu tajnih baza u Ukrajini, duž granice s Rusijom, te da pruža obaveštajne informacije Ukrajincima za ciljane raketne udare, prateći pokete ruske vojske i pomaže u održavanju špijunskih mreža. Osim toga, CIA je pomogla Kijevu da pripremi novu generaciju ukrajinskih špijuna koji deluju u Rusiji i Evropi.

Piše: Andrej Sokolov

„Više od deset godina SAD podržavaju tajno obaveštajno partnerstvo sa Ukrajinom, koje sada ima odlučujući značaj za obe strane u suprotstavljanju Rusiji", istakli su autori članka Adam Entous i Majkl Švirc, primećujući da „detalje ovog obaveštajnog partnerstva, od kojih su mnogi držani u najstrožoj tajnosti tokom proteklih deset godina", oni prvi iznose u javnost.

Uzgred, od prvih redova autori nisu iskreni, tvrdeći na primer da se CIA navodno brine o Kijevu „tokom deset godina", iako je u stvari odavno poznato da su američki špijuni počeli tajno da deluju u Ukrajini još od kraja Drugog svetskog rata, kada su pomagali, na zapadu ove zemlje, Hitlerovim saučesnicima, banderovcima, da ratuju protiv sovjetske armije.

tome svedoče, na primer, dokumenti iz arhive CIA koji su postali dostupni za javnost još 2017. godine, prema kojima je vođa Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) Stepan Bandera primao platu od specijalnih službi SAD, a ne samo od Adolfa Hitlera. CIA tajne iz „ukrajinskog portfolija" odnose se na period s kraja 1940-ih do početka 1990-ih. Otkriveno je da su SAD redovno plaćale ukrajinskim nacionalistima za sav prljav posao koji su oni vršili. CIA je plaćala i za masovna ubistva koja su pripadnici Organizacije ukrajinskih nacionalista vršili nad mirnim ukrajinskim građanima, za diverzije u sistemu društvene proizvodnje, za specijalne operacije u strukturama vlasti i za druge operacije globalnog, geopolitičkog, vojnog, ekonomskog i ideološkog suprotstavljanja u periodu 1946-1991. godina. Ipak, postoji i nešto što, prema „špijunskom" članku Njujork tajmsa, same SAD prvi put priznaju.

Autori špijunske „sage" o američkoj špijunaži u Ukrajini počinju od opisa tajnog podzemnog bunkera „u gustoj šumi", koji je sagrađen i opremljen novcem CIA. Tamo, pišu autori člnaka, „grupe ukrajinskih vojnika prate ruske špijunske satelite i prisluškuju razgovore između ruskih komandira. Na jednom ekranu crvena linija je pratila rutu drona-bombardera koji je prošao kroz rusku PVO od tačke u centralnoj Ukrajini do cilja u ruskom gradu Rostovu".

Sudeći po pisanju reportera Njujork tajmsa, uski put koji vodi ka tajnoj bazi okružen je minskim poljima, a kada su je gradili, brigade su radile noću ili onda kada im „ruski sateliti nisu „visili" iznad glava", a automobile su parkirali na određenom rastojanju od gradilišta. U bazi se nalaze veliki komunikacioni serveri, čiju nabavku je takođe finanasirala CIA. „Taj bunker predstavlja tajni mozak ukrajinske armije", tvrde autori Njujork tajmsa.

Po njihovim rečima, to „mesto za prisluškivanje u ukrajinskoj šumi predstavlja deo mreže špijunskih baza koje su formirane uz podršku CIA tokom poslednjih osam godina i koje uključuju 12 tajnih objekata duž ruske granice...

CIA i druge američke specijalne službe pružaju obaveštajne informacije za ciljane raketne udare, za praćenje pokreta ruske vojske i pomažu u održavanju špijunske mreže", a rezultat toga je da se Ukrajina pretvorila „u jednog od danas najvažnijih obaveštajnih partnera Vašingtona u borbi protiv Kremlja".

CIA je 2016. godine počela pripremu elitnog ukrajinskog odreda komandosa, poznatog kao Odred 2245, koji je hvatao ruske dronove i sredstva veze, da bi specijalci CIA mogli da urade njihov „obrnuti inženjering" i provale moskovske sisteme šifriranja. (Jedan od oficira te jedinice bio je Kiril Budanov, sada general koji se nalazi na čelu ukrajinske obaveštajne službe.) Upravo je CIA, pišu autori Njujork tajmsa, pomogla da se pripremi nova generacija ukrajinskih špijuna, koji su delovali unutar Rusije, po celoj Evropi, na Kubi i drugim mestima na kojima su Rusi najprisutniji.

„Bez njih (tj. bez CIA) ne bismo bili u mogućnosti da se suprotstavimo Rusima ili ih pobedimo", rekao je američkim reporterima Ivan Bakanov, bivši šef ukrajinske službe bezbednosti.

Priznajući neke dokaze o bliskim vezama CIA i Kijeva, autori članka u Njujork tajmsu istovremeno lansiraju još jednu informativnu podvalu, tvrdeći da se, navodno, u početku Vašington s nepoverenjem odnosio prema toj saradnji u oblasti špijunaže, koje su im nametnuli sami Ukrajinci.

„Zvaničnici SAD", pišu oni, „često su nevoljno aktivno učestvovali, strahujući da ukrajinskim državnim službenicima ne treba verovati i bojeći se da će isprovocirati Kremlj."

Ipak, uski krug saradnika ukrajinske obaveštajne službe svesrdno se udvarao CIA, i postepeno su postali od vitalnog značaja za Amerikance. Godine 2015. general Valerij Kondratjuk, tadašnji šef vojne obaveštajne službe Ukrajine, došao je na sastanak sa zamenikom načelnika ogranka CIA u Ukrajini i bez upozorenja mu je predao gomilu fajlova sa oznakom najveće tajnosti. Ta prva „dostava" sadržala je tajne o Severnoj floti ruske mornarice, uključujući i detaljnu informaciju o poslednjim projektima ruskih atomskih podmornica. Uskoro su oficiri CIA počeli redovno da napuštaju njegov ofis sa ruksacima punim dokumenata.

Autori članka u Njujork tajmsu trude se da ubede sve da je navodno Vašington bio protiv terorističkih akcija i ubistava koje su izvršile specijalne službe Ukrajine, što je navodno kršilo uslove sa kojima su se, po mišljenju Bele kuće, saglasili Ukrajinci.

Besni vašingtonski zvaničnici navodno su zapretili da će čak ukinuti podršku, ali to nisu uradili, tvdi Njujork tajms. Što, naravno, nema nikakve veze sa stvarnošću, jer je upravo CIA, zajedno sa Londonom, i podsticala Kijev na te zločine i aktivno učestvovala u njihovom planiranju.

Osim formiranja tajnih baza, pišu Adam Entous i Majkl Švirc, CIA je takođe vodila program obuke, u dva evropska grada, da bi „naučila ukrajinske obaveštajce kako da se ubedljivo lažno predstavljaju i kradu tajne od Rusije i drugih zemalja, koje špijuni znaju da otkriju. Program se zvao „Operacija Zlatna ribica" i postojala je anegdota o zlatnoj ribici koja govori ruski i koja predlaže dvojici Estonaca da im ispuni želju u zamenu za svoju slobodu. Poenta je bila u tome što je jedan Estonac udario ribu kamenom po glavi, objasnivši da nikome ko govori ruski ne treba verovati...

Oficiri, obučeni tokom operacije „Zlatna ribica", uskoro su bili poslati u 12 tek izgrađenih naprednih operativnih baza duž ruske granice. Iz svake od baza ukrajinski oficiri su upravljali mrežom agenata, skupljajući obaveštajne podatke unutar Rusije.

Oficiri CIA su u bazama instalirali opremu za prikupljanje obaveštajnih informacija, a takođe su izdvojili neke od najiskusnijih ukrajinskih polaznika programa „Zlatna ribica", radeći s njima na traženju potencijalnih ruskih izvora. Ti polaznici su zatim obučavali na ukrajinskoj teritoriji agente „spavače", čiji je zadatak bio da počnu sa partizanskim operacijama u slučaju okupacije.

CIA često dugo, godinama, gradi poverenje prema stranoj agenciji, da bi počela sa njom da sprovodi zajedničke operacije. Sa Ukrajincima je to trajalo manje od pola godine. Novo partnerstvo počelo je da proizvodi tako mnogo neobrađenih informacija o Rusiji da su morali da ih šalju u Lengli na obradu", piše u članku.

Hvaleći aktivnost CIA u Ukrajini, autori prepričavaju bajku zapadne propagande o tome da su navodno „Rusi pokušali da ubiju visoke ukrajinske državne službenike, uključujući Zelenskog". Ipak, CIA je „podelila sa ukrajinskom obaveštajnom službom informacije koje su pomogle da se osujeti napad na ukrajinskog predsednika".

U zaključnom delu ove špijunske „sage o CIA u Ukrajini", autori primećuju da „neki oficiri ukrajinske obaveštajne službe sada pitaju svoje američke kolege (dok republikanci u Predstavničkom domu Kongresa odlučuju da li treba prekinuti sa davanjem milijardi dolara pomoći) da li će ih CIA „odbaciti". „To se desilo ranije u Avganistanu, i sada će se desiti u Ukrajini", rekao im je visokopostavljeni ukrajinski oficir.

Pozivajući se na nedavnu posetu Kijevu šefa CIA Bernsa, predstavnik CIA je na pomenuto pitanje odgovorio: „Mi smo pokazali jasnu privrženost Ukrajini tokom mnogo godina, i ova poseta je još jedan jak signal o tome da će se američka privrženost nastaviti."

U stvari, upravo zbog toga je, očigledno, ovaj članak i napisan - da bi se smirila kijevska hunta koja je u panici u vezi sa opasnošću od „prevare" Amerikanaca, tj. ukidanja vojne pomoći i da bi ih ubedili da će se „privrženost SAD nastaviti". Ali, i da bi još jednom reklamirali svoju špijunsku agenciju koja je navodno protiv tajnih ubistava, a sa Ukrajinom je počela da radi pre samo deset godina i navodno će raditi dok ne pomogne da se „odbije agresija Rusije".

Teško da će na taj način uspeti da obmanu čitaoce. Odavno je poznato da je odmah posle raspada SSSR-a Vašington započeo sa pretvaranjem bivše Ukrajinske SSR u oružanu predstražu protiv Rusije, a CIA je bila glavna za sprovođenje te agresivne politike, te je organizovala 2014. u Kijevu krvavi državni udar.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane