(P)likovi
Aleksandar Vučić nema šanse da se izvuče iz krize koju je sam izazvao

Pomračenje samozvanog boga Sunca

Da bi zaveo jednoumlje i tiraniju, Vučić je blokirao demokratske procese i sprečio normalan rad izvršne, zakonodavne i sudske vlasti. Za dvanaest i po godina smenio je sedam vlada, kroz koje je prodefilovalo 85 ministara. Nijedna vlada nije izdržala do kraja Ustavom predviđenog roka, a najduže je opstao prvi kabinet Ane Brnabić, čak 949 dana. Tokom 2020. i 2022. godine, vlade su bile u tehničkom mandatu čak po devet meseci, prvo 236, a onda 245 dana. Ukupno, Vučić je vladao 890 dana, dakle više od 2,5 godine, bez legitimne vlade i Skupštine. I sad, kad mu se tron ljulja, uzalud pokušava da se nametne kao jedini politički autoritet u Srbiji. Posledice Vučićevog avanturizma opisuje zamenik glavnog urednika Magazina Tabloid Predrag Popović, bivši urednik u Dnevnom telegrafu, Nacionalu i Pravdi, nekada blizak Vučićev saradnik i prijatelj.

Predrag Popović

Apsolutna vlast podrazumeva apsolutnu odgovornost. Aleksandar Vučić priznaje samo prvi deo tog političkog aksioma. Za sebe hoće apsolutnu vlast, a odgovornost za sve zločine koje je izvršio prebacuje na najbliže saradnike, rođake, kumove, na sve i svakoga.

Vučić je izdao, prodao i predao Kosovo i Metohiju, a javno je tvrdio da su za utvrđivanje albanske državnosti nad „kolevkom srpstva“ krivi car Lazar, jer je izgubio boj na Gazimestanu, i patrijarh Arsenije Čarnojević, jer je odveo Srbe s tog prostora, prepuštajući ga Albancima.

 „Naš narod na KiM ima razlog za zadovoljstvo, postigli smo dobre sporazume. Večeras se uspostavlja Zajednica srpskih opština“, objavio je Vučić 25. avgusta 2015. godine, da bi u proleće 2023. naredio Srbima da izađu iz svih kosovskih institucija, kako bi Albanci preuzeli vlast u četiri opštine na severu Kosova. Vučić je ukinuo civilnu zaštitu i pravosudni sistem na Kosmetu i predao telekomunikacijsku i energetsku infrastrukturu, uključujući Gazivode, a prihvatio „kosovske“ pasoše, lične karte, registarske tablice, sve... Na kraju, zaključio je: „Kriv je Ivica Dačić, on je potpisao Briselski sporazum„.

Na isti način Vučić se već odriče odgovornosti za kriminalne i korupcionaške projekte, kojima je naneo nesagledivu finansijsku i privrednu štetu Srbiji. „Beograd na vodi je moje delo, ja sam ga osmislio i realizovao„, hvali se Vučić, ali čim se suoči sa kritikom podseća da je ugovor sa arapskom fantomskom kompanijom Eagle Hills potpisala Zorana Mihajlović.

„Doveo sam najveću kinesku rudarsku kompaniju i omogućio novi život u celoj istočnoj Srbiji“, rekao je Vučić. Kad dođe na red utvrđivanje odgovornosti za taj katastrofalni potez naprednjačke vlasti, Vučić će uprti prstom u Aleksandra Antića, on je potpisao ugovor sa kineskim ZiĐinom o tzv. prodaji Rudarsko-topioničarskog basena Bor.

Tako se već odrekao dugogodišnjeg političkog, poslovnog i mafijaškog saradnika Veljka Belivuka, a odreći će se i Predraga Koluvije, Gorana Vesić, Bratislava Gašića, Siniše Malog i svih ostalih saradnika.

Kad mu prigusti, Aleksandar Vučić će se odreći i sina Danila, pa čak i brata Andreja. U monoteističkom sistemu, koji je formatirao na osnovu vlastitih kompleksa više vrednosti i uverenja koja su mu nametnuli Dijana Hrkalović, Dragan J. Vučićević, Jovana Jeremić i slični idolopoklonici, Vučić se proglasio za boga Sunca. U njegovoj dogmi, bog može biti samo jedan, svi ostali nisu bitni. Tako misli i priča, tako se ponaša u javnosti i, što je najgore, tako vlada, kao da je gospodar života i smrti, duša i tela svih podanika.

Za dijagnostifikovanje Vučićevih mentalnih poremećaja nije potrebna psihoanaliza, dovoljno je pogledati način na koji vlada i posledice koje je izazvao svojim apsolutizmom. Statistika je neumoljiva, otkriva sve simptome njegove patologije.

Od 2012. do danas, Vučić je sastavljao i obarao sedam svojih vlada. Na premijerskoj funkciji smenjivalo se njih četvoro: Dačić, Vučić u dva mandata, Ana Brnabić u tri mandata i, nakratko, Miloš Vučević. Ministarske funkcije vršilo je ukupno 85 politikanata. Većini su već zaboravljena imena i uloge koje su imali. Čak i pažljiviji pratioci političkih dešavanja ne mogu da se sete kojim resorom je upravljao izvesni Slobodan Cvetković, ili politički anonimusi poput Snežane Bogosavljević Bošković, Adrijane Mesarović, Tomislav Jovanović, Dragan Glamočić, Anđelke Atanasković i njima sličnih marioneta za jednokratnu upotrebu.

Od tih slučajnih prolaznika mnogo je važniji podatak da je Aleksandar Vučić vladao 890 dana bez vlade u punom mandatu. Nijedna njegova vlada nije odradila pun mandat, Ustavom određen na četiri godine. Najduže je izdržala prva vlada Ane Brnabić, čak 949 dana. Dačić je na mestu premijera proveo 521 dan. Vučić je u svojoj prvoj vladi sastavio 628, a u sledećoj samo 293 dana. Nasledila ga je Brnabićka, koja je izdržala rekordne dve i po godine. Usledile su njena dva skraćena mandata sa sličnim rokom trajanja. Drugi premijerski staž joj je trajao 451, a treći 465 dana. Vučević je na mestu predsednika Vlade proveo 242 dana.

Sistemski, Vučić je uporno obarao vlade i raspisivao vanredne izbore kako bi svoj apsolutizam nametnuo kao jedini kontinuitet. To mu je omogućilo da 890 dana, odnosno dve i po godine, bez ikakvih ustavnih i zakonskih ovlašćenja, samostalno donosi odluke.

Po njegovom naređenju, padale su vlade koje su imale i podršku 247 narodnih poslanika. Stabilnost izvršne vlasti, pa makar ona bila i ovako štetna kao što je naprednjačka, Vučić je podredio svojoj potrebi da izazivanjem kriznih situacija širi haos u celom društvu. Bolesna strategija metastazirala je u dva slučaja, posle obaranja druge dve vlade, koje je predvodila Ana Brnabić.

Srbija nije imala legitimnu Vladu u periodu od 4. marta 2020. do 28. oktobra 2020. Vučić je iskoristio pandemiju korona virusa za uvođenje tiranije. Oborio je Vladu, raspisao izbore, a deset dana kasnije proglasio pandemiju i počeo da sprovodi sulude eksperimente.

U sledeća dva i po meseca, Vučić je vladao zabranom kretanja ljudi, policijskim časom, suspenzijom građanskih prava, pa i pravo na lečenje. Posledice su tragične: Srbija je imala najveću stopu smrtnosti lekara na svetu, a treća je u procentu smrtnih slučajeva kompletne populacije.

Dok su drugi umirali, Vučić se bogatio. Samo u prva tri meseca pandemije, iz republičkog budžeta je nestalo 4,2 milijarde evra. Predstavnici naprednjačkog režima su tvrdili da je taj novac potrošen za nabavku zaštitne opreme, medicinskih aparata, vakcina protiv Kovida 19 i izgradnju bolnica, koje danas zvrje prazne. Vlast do danas nije podnela zvanični izveštaj o trošenju novca građana.

Uglavnom, Vučić je 2020. godine vladao 236 dana bez legitimne Vlade. Dve godine kasnije je ponovio proceduru. Ana Brnabić je drugi premijerski mandat okončala 22. januara 2022. godine, a sledeća Vlada je konstituisana 26. oktobra 2022. Dakle, Srbijom je 245 dana upravljala Vlada u tehničkom mandatu.

Umesto korona virusa, za devetomesečno trajanje Vlade u ostavci, Vučić je iskoristio redovne predsedničke izbore. Da bi povećao svoje šanse za pobedu u prvom krugu, Vučić oborio Vladu i spojio predsedničke,  parlamentarne i lokalne izbore. Znao je da ne sme da uđe u drugi krug izbora, jer bi se tada stvorila referendumska atmosfera u kojoj bi glasači birali između njega i Srbije. Zato je spojio izbore, kako bi prinudio aktiviste iz svog kartela da se udruženim snagama bore za svoj i, što mu je najvažnije, njegov opstanak na vlasti. Na slične načine manipulisao je i svim predhodnim vladama.

Na majskim izborma 2012. godine, Vučić se, ispred koalicije oko Srpske napredne stranke, kandidovao za gradonačelnika Beograda. Pretrpeo je težak poraz od Dragana Đilasa, kao i SNS od koalicije oko Demokratske stranke na parlamentarnom nivou. Međutim, Tomislav Nikolić je pobedio Borisa Tadića na predsedničkim izborima, što su zapadni centri moći iskoristili kao alibi za dovođenje SNS-a na vlast. Vašingtonski i briselski mešetari pametno su procenili da Tadić ne može da obavi njima najvažnije poslove oko učvršćivanja državnosti albanskog Kosova, pa su na vlast instalirali onoga za koga su procenili da može – četničkog vojvodu Nikolića. Ivica Dačić je dobio mandati predsednika Vlade, a s njim i Aleksandra Vučića.

Sa funkcijom tzv. Prvog potpredsednika Vlade, Vučić se nametnuo kao šef kartela u nastajanju. U tome mu je pomoglo iskustvo iz Srpske napredne stranke. Iako je tamo postojala dve decenije utvrđivana hijerarhija, po kojoj su Šešelj i Nikolić imali imidž radikalskog vodećeg tandema, dok je Vučić važio za trećeg čoveka po uticaju, svi su znali da to nije realan odnos snaga. Odlaskom Šešelja u Hag, Vučić je postao vođa radikala, ne samo u operativnom i organizacionom, već i u ideološkom smislu. Glumeći skromnost, preuzeo je poluge moći, koje je iskoristio krajem 2008, kad je kreirao i realizovao puč u radikalima i stvaranje SNS-a.

Prevarnu proceduru je ponovio u tzv. Dačićevoj Vladi. Iako su naprednjaci izbornu kampanju vodili pod parolama o borbi protiv kriminala i korupcije, „žutih lopova“ i spremnosti da po svaku cenu odbrane srpsko Kosovo, Vučić je pristao da u tom kabinetu sarađuje sa osmoro ministara iz vlade Mirka Cvetkovića, uključujući i Mlađana Dinkića, kome se zaklinjao da će ga lično sprovesti u zatvor.

Dinkić je iz „Dačićeve Vlade“ ispao 2013, prilikom prve rekonstrukcije, a njegov resor je podeljen, pa su na mesta ministara finansija i privrede postavljeni autsajder iz inostranstva Lazar Krstić i Saša Radulović. Dačić sve vreme sa sobom vuče interesnu grupu koja upravlja Socijalističkom partijom Srbije: Slavicu Đukić Dejanović i Aleksandra Antića, uz povremene ministre Branka Ružića, Novicu Tončeva i Đorđa Miličevića. Svi bivši slobisti, ubrzo su shvatili da im šef nije Dačić, nego Vučić. Zadržali su funkcije u SPS-u, ali i u Vladi.

Tomislav Nikolić i njegovi izabranici nisu imali taj talenat, nisu se prilagodili, pa su otpali. Zajedno s Nikolićem, Vučić je očistio stranku i vladu od njegovih ljudi. Iz ministarskih fotelja su izbačeni Milan Bačević, Ivan Mrkić i Bratislav Petković.

Vučić je tada pokrenuo kampanju protiv Miroslava Miškovića. Zaklinjući se u rešenost da se obračuna sa „najopasnijim kriminalcem u Srbiji“ i po cenu svog života, montirao je optužnicu protiv Miškovića i njegovog sina, kao i još nekoliko njihovih saradnika. Vlasnik Delta Holdinga je proveo sedam meseci u pritvoru, da bi, desetak godina kasnije, kad je oslobođen optužbi, naplatio odštetu od 30 miliona evra, i to samo po jednom zahtevu, dok na rešenje čekaju dva međunarodna spora koja je pokrenuo protiv Republike Srbije. Odštetu od 30 miliona evra nije platio Vučić, nego građani. Em je prevarom osvojio glasove lakovernih birača, em je svoj uspon platio novcem svojih žrtava.

Na isti način, kako je počeo da gradi vlastiti kult boga Sunca, Vučić pokušava i danas da se izvuče iz pomračenja u koje je upao. Posle masovnog ubistva pod nadstrešnicom novosadske Železničke stanice, narod je ustao u odbranu svog prava na život. Iako su optužbe za korupciju, koja je dovela do ubistva 15 građana, usmerene prema Vučiću, jedini ispravan put do istine i pravde trasirali su studenti. Uporedo sa blokadom fakulteta, protestima na ulicama i zahtevom da državne institucije rade svoj posao, studenti su stavili Vučića na pravo mesto. Umesto da se s njim preganjaju, da odgovaraju na njegove medijske i politikantske spletke, jednom rečenicom su izazvali pomračenje boga Sunca. Porukom „tebe ništa nismo pitali“, razbili su Vučićev dugogodišnji mehanizam hipnoze, kojim je trovao narod.

Istom porukom, nedavno je Rektorski kolegijum vratio Srbiju u ustavne okvire. Članovi Rektorskog kolegijuma Univerziteta u Beogradu – rektor Vladan Đokić, prorektori Dejan Filopović, Zorica Vujić i Nebojša Bojović, i generalni sekretar Marija Kostadinović – odbili su Vučićev poziv na pregovore. Objašnjenje je jednostavno, logično i, ono što najviše smeta tiraninu, sasvim je u skladu sa Ustavom i zakonima: ni profesori, baš kao ni predsednik države nisu ovlašćeni da pregovaraju i donose odluke o zahtevima studenata.

– Niz nedoslednosti u javnim istupanjima predstavnika državnih organa ne uverava da je dijalog koji vodi ispunjenju studentskih zahteva moguć, a ni delotvoran ako se organizuje između dva strane koje nemaju mandat da o zahtevima raspravljaju i kojima zahtevi nisu ni upućeni. Poziv na dijalog dolazi u trenutku kad su prekoračene sve moralne i zakonske norme, u atmosferi opšteg nepoverenja. Kao predstavnici Univerziteta i akademski građani dodatno smo obeshrabreni da je predloženi dijalog moguć zbog kontinuiranih napada usmerenih protiv akademske zajednice u medijskom prostoru, a još brutalnijih, nedopustivih, fizičkih napada u javnom prostoru. Univerzitet u Beogradu još jednom insistira na ispunjenju studentskih zahteva od strane nadležnih institucija i podseća da se dijalog mora voditi u atmosferi uzajamnog uvažavanja između svih relevantnih aktera, sa poverenjem u institucije i u okviru pojedinačnih nadležnosti. Univerzitet u Beogradu spreman je da studentima pruži ekspertsku podršku u cilju utvrđivanja ispunjenosti zahteva, da svoje dalje aktivnosti na uspostavljanju društvenog dijaloga usaglasi sa odlukama studentskih plenuma i time očuva jedinstvo Univerziteta – navodi se u saopštenju Rektorskog kolegijuma.

Uživljen u ulogu boga Sunca, Vučić sigurno nije očekivao ovakav odgovor. Da jeste, ne bi ni pozivao na dijalog. Ranije su mu prolazili ovakvi trikovi, kojima je sprovodio političke prevare pre, tokom i posle svih izbora. Sa opozicionim liderima je uvek lako izlazio na kraj. I pre nego što je završena procedura na beogradskim izborima 2022. godine, dok su se brojali glasovi, Vučić je na pregovore pozvao Dragana Đilasa. Poziv je prihvaćen, Đilas je otišao u zgradu Predsedništva, na Vučićevo kanabe, iako ni on nije ovlašćen da pregovara u ime kompletne opozicije, kao što predsednik države nema pravo da se meša u lokalne izbore.

Dve godine kasnije, Vučić je preko posrednika, američkog ambasadora Hila, uspeo da uveri deo opozicije da izađe na ponovljene beogradske izbore i omogući legitimitet vlasti SNS-a. Za razliku od prethodne prevare, Đilas je odbio da učestvuje u tom izbornom inženjeringu, ali posledice su iste. Da je tada institucionalizovana volja Beograđana, koji su glasali protiv vlasti SNS-a, danas bi kompletna srpska politička scena izgledala drugačije, a bog Sunca bi s nebeskog trona bio skinut i smešten u prigodnu ćeliju, gde mu je i mesto.

Svaki bog, da bi bio bog, mora da ima vernike. I Aleksandar Vučić ih ima. Sam tvrdi da ima 17.000 ljutih „lojalista“, koje predvodi njegov brat Andrej. U crkvi su se, kaže, zakleli na krv da će ga braniti. Tako je u njegovoj mašti, koju plasira preko svojih medija. U stvarnosti, brane ga Ana Brnabić, Dragan J. Vučićević, Vladimir Đukanović, Jovana Jeremić i Jelena Karleuša, dok se ostali poltroni zadovoljavaju objavljivanjem krvavog srednjeg prsta, kojim poručuju šta misle o studentima, srednjoškolcima i njihovim roditeljima. Kakav bog, takvi i vernici.

Vučić nije uspeo da pad zaustavi na načine koje primenjuje otkad je stupaio na političku scenu. Propali su pokušaji da studente predstavi kao ustaše, hamasove teoriste, Soroševe plaćenike koji pripremaju obojenu revoluciju i novi Majdan. Nije uspeo ni da ih uplaši svojim crnokapuljašima, prenjama noževima, prebijanjem bejzbol palicama, povređivanjem automobilima, privođenjem i hapšenjem. Naprotiv, režimski pritisci su homogenizovali ceo narod. Razmere podrške studentima mogle su da se vide na njihovom maršu od Beograda do Novog Sada. Studenti su dočekivani kao oslobodioci, prolazili su kroz špalire ispred kojih su postavljeni stolovi sa hranom i pićem. Posle veličanstvenog okupljanja u Novom Sadu, po njih je otišlo oko hiljadu taksista, da ih, opet kao oslobodioce, vrate u Beograd.

Može samo da se pretpostavi kako se osećao tiranin dok je gledao te prizore i upoređivao ih sa scenama iz svojih propagandnih priloga, u kojima je otvarao puteve i pruge mahanjem ljudima koji ne postoje i dok je svoje mitingaše plaćao sa po dve crvene i jednim sendvičem sa parizerom. I takvi detalji definišu razliku između Vučićeve i prave Srbije. S jedne strane su njegovi vernici iz kriminalnih klanova, talog sa Pinka i iz Informere, plus ucenjeni i podmićeni nesrećnici, a s druge strane studenti i profesori.

U očajanju, Vučić pokušava da razliku anulira po receptu koji je primenio u vreme razbijanja Srpske radikalne stranke. Novi imidž evroatlantskog fanatika, tada je izgradio odbacivanjem radikalskog velikosrpskog nacionalizma. Sad namerava da iza sebe ostavi Srpsku naprednu stranku, opeterećenu mafijaškim aferama, pljačkom javnih resursa i pojedinačnim ubistvima, kao što su likvidacije Olivera Ivanovića, Vladimira Cvijana, Dejana Jovića, Stanike Gligorijević i ostalih žrtava. Na teretu naprednjačkog kartela nalaze se i masovna ubistva u rudniku Soko, u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“, Duboni i Malom Orašju, pod novosadskom nadstrešnicom i u staračkom domu u Barajevu. Vučić tog tereta, kao zmijskog svlaka, namerava da se ratosilja osnivanjem novog političkog pokreta.

Po običaju, Vučić i ovu prevaru finansira iz republičkog budžeta. Zloupotrebom funkcije predsednika Republike, za svoje lične političke potrebe organizuje mitinge i turneje po unutrašnjosti, koje ne plaća Srpska napredna stranka, nego svi građani. O trošku budžeta, on angažuje helikoptere, vozila, vojno i policijsko obezbeđenje. Ne zna se koliko državu koštaju izgubljeni radni dani državnika i policajaca, ali i direktora i radnika javnih preduzeća i ustanova, koji su prisiljeni da dolaze i aplaudiraju na njegovim skupovima. Takođe, javna preduzeća moraju da zakupljuju autobuse i druga vozila za transport naprednjačke sirotinje, koja za sitne pare i pod pretnjama mora da učestvuje u tom karnevalu. Ne zna se ni koliko su plaćene bina, osvetljenje i ozvučenje, hrana i piće, koja se deli publici.

Rekonstrukciju SNS-a i lično rebrendiranje Vučić sprovodi s nadom da će opet uspeti da prevari Srbiju. Ako u tome ne uspe, a neće, moraće da primeni neko od krajnjih rešenja. Prvu ideju, o raspisivanju novih vanrednih izbora, već je počeo da realizuje ostavkom Miloša Vučevića na mesto premijera. Vučić planira da izbornom kampanjom „pokrije“ studentske i građanske proteste. Da bi uspeo u tome potrebno mu je da se nekoliko opozicionih stranaka usključi u izbornu proceduru. Kao u vreme opozicionog bojkota, za izbore 2020. godine, dovoljno bi bilo učešće dve-tri opozicione stranke. Sada bi tu ulogu, uz posredovanje stranih centara moći, mogli da ponesu Pokret slobodnih građana Pavla Grbovića, Levo-zeleni front Radomira Lazovića i Dobrice Veselinovića, a moguće i Kreni-pokreni Save Manojlovića i Narodni pokret Srbije Miroslava Aleksića. Ko god bi se upustio u tu igru bio bi kažnjen od glasača, ali nagrađen od Vučića i stranih mentora. To je već viđeno.

Međutim, opozicija se zasad čvrsto drži stava da neće pristati ni na kakve izbore pre nego što budu ispunjeni studentski zahtevi i promenjeni izborni uslovi. Ukoliko opozicija ne popusti, Vučić ima načina da ipak iznudi izbore. Dovoljno je da podnese ostavku na mesto predsednika države, pa da izazove izbore, koje ni opozicija ne bi mogla da ignoriše. U istom paketu, na isti dan mogli bi da budu održani vanredni parlamentarni izbori na kojima će Vučić voditi kampanju za povratak na funkciju predsednika vlade. Kako sada stoje stvari, tiranin nije spreman da preuzme toliki rizik. I on je svestan da bi skraćivanjem predsedničkog manadata mogao samo da ubrza konačni pad s vlasti i ekspresni transfer na optuženičku klupu.

U tim spekulacijama, kao poslednju varijantu za izlazak iz krize Vučić je planirao izazivanje ozbiljnijih uličnih sukoba, pa da prolivanje tuđe krvi iskoristi kao povod za uvođenje vanrednog stanja. No, za tako ekstremne poteze nema dozvolu stranih gospodara. Pritom, on već ima vanredno stanje u svojoj stranci. Nekoliko istaknutih funkcionera, među kojima su i određeni pripadnici dvorske svite, već su počeli da prebacuju novac na račune stranih banaka, pa i da svoje firme prodaju ili ih preregistruju u evropskim i azijskim državama ili u karipskoj of šor zoni. I drugi naprednjaci, koji se još nisu odlučili na bekstvo, upadljivo se distanciraju od vođe. Većina čeka da vidi ishod Vučićevog igrokaza sa prevremenim izborima. Ako to propadne, oni će se potruditi da zbrišu na vreme.

Kolika nervoza vlada u kartelu vidi se i po fizičkom obračunu Aleksandra Šapića i Gorana Grbovića. Njihov višegodišnji sukob, koji traje otkad je bivši vaterpolista izabran za gradonačelnika Beograda a bivši košarkaš za direktora beogradske Arene, nedavno je prešao sa reči na šake. Po običaju, Šapić je izvukao deblji kraj. Tukli su ga selektor Nikola Stamenić i golman Denis Šefik, a tradiciju je nastavio Grbović.

Detalji njihovog kafanskog obračuna objavljeni su na društvenim mrežama, ali ne i u medijima. Šapić nije izlašao pred novinare i televizijske kamere ni posle masovnog ubistva u barajevskom staračkom domu, ni posle pogibije dva čoveka u sudaru autobusa u Obrenovcu, pa ni povodom nesreće, koju je izazvao autobus kad je pokosio građane na stanici u Zemunu. Izvori iz vrha SNS-a tvrde da se Šapić povukao dok ne sanira povrede na licu.

Tako će i Vučić morati da se povuče usled teških i neizlečivih povreda rejtinga. S obzirom da apsolutna vlast podrazumeva apsolutnu odgovornost, posledice njegove trinaestogodišnje tiranije kao jedinu izlaznu varijantu garantuju mu ulaz u zatvor.

Scroll to Top