Puc-puc
REZERVATIV
HOR
BEČKIH DEČAKA
Olga
Stojanović
U
Kulturnom dodatku "Politike", objavljen je , na naslovnici, tekst Slavenke
Drakulić-Ilić, pod naslovom : "Zašto se nisam vratila u Beograd", sa autorskim
komentarima Uroša Djurića, Milene Bogavac, Ljube Popovića i Danice
Vučinić.
Objavljivanje
ovog "bloka" u kulturnom dodatku "Politike" je, blago rečeno, ambivalentan, a,
strogo rečeno, probitačan uređivački potez, koji bi da "ovekoveči" Drakulićevu u
Srbiji, ali i da joj replicira iz pera autorski relevantne skupine, koja se
konstituiše kao rodoljubivo homogena izuzimajući Danicu Vučinić, koja u
novinski-lapidarnom napisu, podržava Slavenkin antibeogradski zapis. Drakulićeva
se obrušava i na najmlađu /srpsku/ populaciju, "literarnim" pitanjem : "A, šta
si radio u ratu, tata?" Ovakvim pitanjem se najdirektnije implicira nečiji
"tatin rad" u ratu i ne dopušta se bilo kakvo odsustvo iz ratnog okruženja i
njegove provenijencije. To znači, da je svaki mladi čovek u Srbiji, rođen
devedesetih, moralno obavezan da postavi ovakvo pitanje, jer je, eo ipso, svaki
tata, rođen šezdesetih, po definiciji morao biti u rušilačkim, inicijalnim
/srpskim/ ratovima, odnosno, morao im je doprinositi samim svojim postojanjem
!
Na
ovom "mestu" intimističke" ispovesti, Slavenka se malo odveć zaigrala i, uz
pomoć uređivačke kulturne politike "Politike", dobila mesto koje ne zavređuje,
sa nivoa onih intelektualnih dometa koje ovaj "Dodatak" kontinuirano
ovaploćuje.
Fenomenološki,
Slavenka se može pojaviti kao autorka kulturnog dodatka ovog lista, štaviše, to
bi moglo i moralo biti zakonomerno, s obzirom na "main-stream" i zasnovan
uređivački gard spram "inokorespodenata" srpske kulture i umetnosti, ali je
rečeni "blok", na čelu sa objavljivanjem teksta Drakulićeve, ipak ostavio ukus
neprovarljivog modernog "epohalnog" egzibicionizma, koji, čak, više nije ni "in"
već je retro-evropejsko pripovedanje salonske "neo-jugo-nostalgije", sa ukusom
elitizma osamdesetih. U kulturnoj novini tog istog Beograda, u koji se
Drakulićeva, s obrazloženjem "ne može vratiti"...
Pošto
sa Drakuliućevom delim generacijsko-obrazovno-feminističke pečate iz /pre/minule
epohe, sudeći po rečenom tekstu, ne mogu, a da ne opazim upravo nedostatak
darovitosti, koji Slavenka inače nedvojbeno poseduje, a koji joj, čak i
usprotivljen Uroš Đurić - i dalje ne odriče. Ja ih
odričem.
Baveći
se kulturom ne znam - da li mi je nejasnija Slavenka Drakulić-Ilić ili minuli,
mada dragi, kulturni dodatak "Politike" ...
Što
se tiče nejasnoća oko Drakulićeve, one se uglavnom formiraju u mom zgranjavanju
na njenu banalnost /osluškivanje razgovora na ulici, kao u naručenim dnevnicima
„Slobodne Evrope"/, koja joj do sada nije bila prirođenja,a što se, pak, tiče,
„Dodatka"; nije mi jasno, uličarski, ko tu koga kara / "karati", u prevodu,
znači i „grditi"/ !
Da
li Uroš Đurić "kara" Drakulićevu ili Ljuba
Popović "kara" oboje ili Danica „kara" svo troje, uključujući i odvažnu
autorku, mladu Milenu Bogavac?!
Izvesno
je, ipak, da je „Politika"doprinela promociju Drakulićeve, uprkos polemičko-kitičkom tonu svoga „bloka",
što se naročito pečatalo na slučaj pisca Vladimira Arsenijevića / trenutno
promotera svoje uvazene i relevantne najnovije knjige/, Drakulićkinom ispisanom
pikanterijom o autorovom „otvaranju hladnog piva" u vreme kosovskog egzodusa
Albanaca...
Ta
patetika jedne svetske persone koja zasigurno otvara konzervu crnog kavijara svako malo, nedopustiva
je, stilski, 2009, mada je bila poželjna osamdesetih,kada je Slavenka stasavala
kao feministica, pisac i svojevrsna avangardistkinja, a Arsenijević kao
talentovan "brat-bratu"!
Fenomen
objavljivanja Drakulićkinog napisa u kulturnom dodatku „Politike" deo je
fenomena „main-stream"-a u /ne/opravdanom afirmisanju izvesnih autora i „opravdanom"
ignorisanju, te uljudnom prećutkivanju nekih drugih.
Što
bi rekao nekoć Ivo Andrić svojoj
poznanici u Knez-Mihailovoj ulici u Beogradu: "A, vi, Neno, uvek na vlasti..."
Neću notirati čija je ćerka bila Nena. Ipak hoću. Otac joj se zvao Boža Rundek,
predratni ministar policije.