Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

 

Druga strana

 

U ime oca, sina, devera i zaove

 

Nekima nije dovoljno što zastupaju svoju zemlju. Da bi bili neko i nešto moraju da je ponize.

 

Ana Borković

 

Kao i u slučajevima većine drugih modernih demokratija, službena spoljna politika Srbije nastoji da značajan deo protokolarnih formi diplomatskog komuniciranja u međunarodnim odnosima prebaci na polje javne diplomatije, dakle na neposredne kontakte i komunikacije sa domaćom i inostranom ekonomskom, obrazovnom, kulturnom i drugom javnošću, koja nije direktni predstavnik države i njenih institucija. Smatra se da se javnodiplomatskim aktivnostima i manirima ponekad efikasnije nego na oficijelan i protokolaran način mogu prezentovati spoljnopolitički interesi i ukupne vrednosti zemlje i podizati njen ugled u svetu.

Zbog toga se sve češće, pa i u našem slučaju, klasični spoljnopolitički "zadaci" i diplomatske "misije" poveravaju i prenose na ljude van diplomatske branše, sposobne da se u konkretnim situacijama u inostranstvu ili pred inostranim interesom u zemlji izbore za raznorazne trenutne ili dugoročne nacionalne ciljeve.

U prilici da budu "javni diplomati" najčešće su funkcioneri i službenici ministarstava, agencija, kulturnih, sportskih, naučnih i drugih organizacija i institucija, koji su u prilici da, na račun i za račun države, putuju po svetu i dolaze u (ne)priliku da je, svako na svoj način, zastupaju. Međutim, da pre delegiranja svake, pa i javne diplomatije nekima treba delegirati osnovne moralne zakone, profesionalne kodekse i tradicionalne bontone, bez suvišnih pojedinosti govore dva banalna ali karakteristična primera.

Pođe, tako, ministarka omladine i sporta Snežana Samardžić - Marković da, malo privatno malo službeno, "proprati" jedno događanje iz njenog resora u Hrvatskoj. U "delegaciji" povede sa sobom i muža i sina. I, kao, kad su već krenuli, još su u Beogradu, seti se sin da bi mogao da malo usput iz Hrvatske poseti i obližnju "šengensku zonu" radi šopinga. Ali, vraga - nema vizu. Tu se mama angažuje pa ad hoc, neposredno pre nego što su seli u službena kola, alarmira srpski diplomatski i konzularni establišment u Hrvatskoj da se sinčiću obezbedi šengenska viza. Dapače, da ga sačeka. Ono što mama nije htela ili mogla dan ili dva ranije u Beogradu, jer je sinčić svakako i dva dana ranije znao da će poželeti malo "šengena", trebalo je pod prisilom njene visosti da obavi diplomatska služba. Dalje se o svemu može samo nagađati i pretpostaviti kakvoj su panici i blamaži bili izloženi u Ambasadi u Zagrebu. Prvo je, naprimer, trebalo sačekati sinčića sa dokumentima, ukazati mu protokolarnu počast "po osnovu mame", u međuvremenu zvati vezu u nekoj od ambasada šengenskih zemalja - Italije, Slovenije ili Mađarske, moguće čak i da srpski ambasador moli nekog od ambasadora pomenutih zemalja, pri čemu se podrazumeva usluga za uslugu, potom da niži diplomati izdejstvuju produženje radnog vremena konzularnog odeljenja strane ambasade, da strepe da li će sinčić imati dovoljan fond dokumentacije i šta ako ne..., da garantuju za sve što sinčić nije ili nema, da se sinčić ne naljuti i požali mami ukoliko sve to potraje i stranci nešto zakomplikuju itd. A sve je to mama-ministarka svesno aranžirala prebacivši svoju vlastonosnu bolest na diplomatsku službu. Ovaj primer (sin je, navodno, uspeo da ode do Trsta) samo je jedan, gotovo nasumično izdvojen, od mnogih, bizarnih, koji diplomatiju mnogo koštaju i ponižavaju.        

Ili, pođe jedan običan savetnik (malo viši državni činovnik, kakvih po ministarstvima ima valjda na stotine), i to iz jednog "sporednog" ministarstva, na službeni put, službenim kolima, ne naročito ozbiljnim poslom, u jednu takođe susednu zemlju. Međutim, umesto da sedne, ode, obavi posao i vrati se, on dobije napad veličine pa, kao "državni emisar", počne da ispostavlja zahteve nadležnom diplomatskom predstavništvu svoje zemlje: da ga na granici, ako postoji i minimalna mogućnost, sačeka diplomatski službenik odgovarajućeg ranga (!?), da se na granici za njega obezbedi VIP tretman i da se provede kroz zaseban VIP prolaz rezervisan za VIP persone (!?), da mu se od strane inostrane policije obezbedi VIP nivo bezbednosti, uz eventualnu policijsku pratnju (!?), da ga, svakako, već na prilazima odredištu, a ne u samom diplomatskom predstavništvu, sačeka pratnja koja će ga dovesti do željene lokacije itd. I ne bude mu dovoljno da ovako kontaktira direktno sa diplomatskim predstavništvom, nego malo prilagođenu informaciju o svom itinereru i namerama prosledi Ministarstvu spoljnih poslova, da i oni svojim kanalima prenesu direktive "svojima" šta im je posao u vezi sa "VIP personom" i obaveste i strano ministarstvo spoljnih poslova da veliki državnik dolazi u njihovu zemlju !? Dok se vozi, maltretira domaćina sa pitanjem gde je i kakva svečana večera za njega o trošku domaćina obezbeđena, iako je za te namene dobio dnevnicu. Dakle, u ovakvim slučajevima, na domaćinima, srpskim diplomatama, ostaje da se batrgaju u dilemama da li da kažu "pusti budalu!", pa da ne mrdnu malim prstom, ili da "postupe po naređenju", pogotovo ukoliko je prosleđeno i posredstvom vlastitog ministarstva, pa da se kod vlasti zemlje prijema ponižavaju i blamiraju do grotesknih razmera. Sve zbog činovničkog ega nekog tipa, kakvih su puni autobusi GSB-a.

A sve se to negde nekad pojavi kao sramota u međudržavnim odnosima.

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane