Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Dilema

Dilema

 

Novinarski pogled sa zapadne strane

 

Ne pravi se Englez ni ako si Srbin

 

 

Nije lako biti dopisnik iz inostranstva. Velika je to odgovornost i ogroman posao. Treba stati iza potpisa. Treba paziti da se država ili neki njen lobi ne uvrede. Mogu države da zarate zbog jedne ružne reči, jedne karikature ili fotografije. Može novinar da zaradi besu ili fatvu zbog povrede jedne religije ili nekog mafijoze. Dokaza ima na pretek: knjiga Salmana Ruždija ili afera danskih karikatura. Pored svega toga treba biti mnogo pametan i potpuno trezan u svakom trenutku da bi se razdvojilo istinito od lažnog i propaganda od informacije

 

Piše: Mile Urošević

    dopisnik iz Pariza

 

 

Koliko se u Francuskoj laže to ni baron Minhauzen ne bi mogao da smisli. Nije Francuska mnogo različita od ostalih demokratija medijskog tipa, a nije baš ni toliko daleko od neke obične policijske države tipa lajt diktatura. Medije vladaju, a ljudi iz senke manipulišu informacijama, tako da je zaista teško odabrati neku od ovih propagandi i dezinformacija da bi se od toga napravila tema za ovaj prvi dopis u ganc novoj godini. Odabrati jednu temu a ignorisati ostale je riskantno. Da li će to da interesuje čitaoce i zbog čega baš tu, a ne neku drugu? A svako ima naklonosti prema nekoj drugoj temi koju bi voleo da razradi i osvetli je iz nekog drugog ugla. Pogled sa zapadne strane. Tamo gde sunce zalazi, kao sloboda, i pada u vodu Atlantika.

 

Šta znači biti Francuz?

 

Sednem i započnem da pišem priču o predstojećim lokalnim izborima koji su zakazani za proleće i odmah mi se u članak umešaju rasizam i netolerantnost. Nikola Sarkozi zna unapred da njegova stranka gubi glat ove izbore i pokušava da zaplaši glasače tako što je pokrenuo jednu tabu temu od koje se Francuzima tresu gaće.

Da bi pridobio glasove Le Penovih glasača, on je postavio jedno pitanje koje niko sem Le Pena do sada i nije smeo da postavi: Šta znači biti Francuz i šta je zapravo identitet jedne nacije? Ovakva pitanja u zemlji koja ima nerešive probleme emigracije, pogotovo sa crncima i Arapima iz bivših kolonija, jeste čista provokacija opasna po građanski mir. Sarkozi zna koliko se narod plaši da ne uvredi muslimane. Ali on se još više plaši da mu ne oslabe poluge vlasti. Tako se cela država podelila na dva tabora.

Levica koja se bori za vlast traži da se odmah prekine sa diskusijom ko je Francuz a ko nije. Svi smo mi Francuzi ili, bolje rečeno, ko god dođe u Francusku on je Francuz, pogotovo ako je muslimanske vere. Desnica dodaje ulje na vatru i po ugledu na Švajcarce, koji bi da zabrane podizanje minareta, oni bi da zabrane muslimankama da nose feredže i burke. Poseban zakon predložen je na glasanju u skupštini i zemlja samo što nije eksplodirala. Muslimani se mobilizuju i, kako tvrde, zakon ili ne - ko želi da nosi burku nosiće je i dalje, šta nam možete. Očajni Francuzi vide da je sada prekasno da se bore protiv integrizma i samo se foliraju kako će da naprave jednu posebnu religiju za francuske muslimane koja se zove francuski islam. Hodže će da se školuju u Parizu i džamije će da se finansiraju lokalno da ne bi bilo uticaja islamskog kapitala spolja. Podizaće se džamije na sve strane, samo da se muslimani ne pobune.

 

Vakcina or not vakcina?

 

Vidim da je tema već svima poznata, a bogami i opasna, pa odlučim da ovaj dopis posvetim skandalu sa gripom H1N1 i kampanjom vakcinisanja. Preko četiri milijarde evra bačeno je a da niko ne zna da li su ičemu koristili vakcina i ogromne zalihe tamiflua. Država se obrukala kao nikada do sada jer je od naroda krila istinu. Pre svega istinu o zalihama vakcine, koje ni krajem tek prohujale godine nije bilo dovoljno za jednu desetinu stanovništva. Da bi doskočili nestašici, odgovorni su zabranili lekarima opšte prakse da vakcinišu, te su otvorili hangare i sportske sale po školama - za grupno vakcinisanje, i to samo po pozivu. Ko dobije pismo može da se vakciniše, a ostali da sačekaju svoj red.

Polemika o opasnosti vakcine i lečenju tamifluom potpuno je zbunila stanovništvo, tako da je gotovo došlo do panike kada se saznalo da je pet miliona ljudi dobilo grip, a oko 200 ljudi umrlo poslednjih meseci. U normalnim uslovima od običnog gripa je svake godine umiralo mnogo više ljudi, ali ove godine običnog gripa nije ni bilo. Prvi put u istoriji sezonski grip se nije pojavio. Nova panika pred Novu godinu: gde je nestao klasični grip?! Narod je naglo prestao da se vakciniše, a država ne zna šta da radi sa ogromnim zalihama lekova za koje je dala velike pare. Da li da ih proda ili pokloni nekoj siromašnoj zemlji?

 

Nuklearke i klima - eksplozivna tema

 

Zastanem sa pisanjem i pomislim da je tema boza jer se o ovome dosta pisalo, a i kod nas je slična stvar. Odlučim da pokušam da sročim nešto o panici koja je zahvatila francuske zelene ekologiste nakon propalog samita u Kopenhagenu. Planeta se zagreva, a lideri mrtvi hladni. Sarkozi nije uspeo da ubedi svet da smanji emitovanje ugljen-dioksida, a obećavao je. Za sve su krivi Kinezi i Obama. Neki bi da mu uzmu Nobelovu nagradu za mir i daju drugu, za ekonomiju. On brani magnate petrola, a ne klimu.

Stop. Ovo je svetska tema a ne francuska. Ideja o zagrevanju me nije zagrejala, pa odlučim da vam pišem o veoma kontroverznom pitanju obeštećenja žrtava francuskih nuklearnih proba u Sahari i na Pacifiku. To je sada aktuelno. Evo teme. Uostalom, ima teorija po kojima se klima menja upravo zbog silnih eksperimenata izvršenih prošlog veka u Rusiji, Americi, Kini, Australiji ili francuskim kolonijama na Pacifiku.

Nakon nekih 210 atomskih bombi koje su Francuzi ispalili za 35 godina bavljenja ovim sportom, oko 1.500 vojnika, oficira i tehničara je ozračeno. Svi koji su učestvovali u programu usavršavanja oružja smrti, zaradili su teške bolesti ili večni život. Nezahvalna država je sve obavila velom tajne i za razliku od Amerike, odbijala da plati svoje grehe. Ovih dana je donet novi zakon koji iako stiže kasno za stotine prevarenih, ipak predstavlja neku utehu preživelima i porodicama nestalih.

Taman sam hteo da podrobnije pišem o svim atomskim bombama koje su zagadile Pacifik i doprinele da pola zemaljske kugle omrzne Francuze, kad mi pade na pamet veoma aktuelna priča o mladoj Francuskinji koja je zatvorena u Iranu.

 

Od svega pomalo

 

Francuzi su besni kad god se neko usudi da hapsi njihovog zemljaka, a ima ih dosta po svetu, što zbog droge, pljačke i otmice ili samo obične špijunaže. Zatvorenica, madmoazel Rajs, samo je pokušala da bude dopisnik iz Teherana u vreme manifestacija protiv režima. Svojim telefonom slikala je stanje na ulicama, zbog čega su je uhapsili i proglasili špijunom.

Lepo sam vam rekao na početku da je opasno biti dopisnik iz inostranstva. Velika je to odgovornost i ogroman posao. Treba pronaći temu, podupreti je dokazima i zvaničnim materijalom. Treba paziti da se država ili neki njen lobi ne uvrede. Mogu države da zarate zbog jedne ružne reči ili neke karikature. Može novinar da zaradi besu ili fatvu zbog povrede neke religije ili nekog mafijoze.

Imao sam u vidu da nešto napišem o reagovanju Francuza na našu kandidaturu za ulazak u Evropu. Ali pošto ovo nije satirična priča, odustao sam. Mogu samo da kažem da je simbolično određen praznik stogodišnjice od sarajevskog atentata, na Vidovdan 2014, kao idealan datum - ali nemam dokaz. Pogotovo ako ne isporučimo mošti Gavrila Principa haškom tribunalu.

Na kraju se dosetim: pisaću o ekonomskoj krizi, koja se ovde najmanje oseća i gotovo da je davna prošlost, bar po izjavama Sarkozija i njegove klike. Da njega nije bilo, danas bi Francuska grcala u dugovima, a ovako je samo prezadužena. Da njega nije bilo, nezaposlenost bi dostigla rekord, tvrdi on lično. Inače, ovako je za sada samo najveća u zapadnoj Evropi.

Predsednik sa svega 30 odsto zadovoljnih građana i dalje tera svoje reforme i naplaćuje porez, čak i na odštetu koju bolesni i povređeni dobijaju od socijalnog. Da bi to kompenzovao, on sve bogate oslobađa plaćanja lokalne takse i ograničava njihov lični porez na maksimalno 50 odsto prihoda. Ekonomska politika je prava katastrofa, a francuska ministarka ekonomije je upravo proglašena za najboljeg ministra Evropske unije. Da čovek poludi od logike!

 A na pragu 2010. razloga za zabrinutost ima na pretek. Zna li ko da sve blago ovog sveta, sve vrednosti i sva baština planete ne vrede više od 50.000 milijardi aktuelnih dolara. To je mnogo para, ali manje nego što su dugovi svih svetskih banaka i suma državnih deficita. Nakon ovog zatišja, jedna nova ekonomska kriza je na pomolu. Očekuje se polovinom godine i treba da bude dvostruko jača od prošlogodišnje, bar kako tvrde neki eksperti. Zabrinjavajuća perspektiva, ali deprimirajuća tema.

No, budite nam zdravi i veseli, a ne tmurni i očajni - kao Francuzi. Uz jedno dobro francusko vino ili bar šampanjac, kad već oni neće našu rakiju, neka vam je srećna Nova godina. Živeli!

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane