Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Krici i odjeci

Krici i odjeci

Zločin koji nije trebalo da se vidi: Ko je u stvari bio Luj Adamič i zašto jedna ulica u Beogradu nosi njegovo ime

 

Komunista kome savest nije čista

 

   Društvo za očuvanje sećanja na holokaust iz Zrenjanina, uputilo je Tabloidu pismo u kome donosi neke do sada nepoznate činjenice o delu i ličnosti Luja Adamiča, američkog književnika i publiciste jugoslovenskog porekla, osnivača i prvog predsednika Udruženog odbora američkih Jugoslovena, ubijenog u svom stanu 1951. godine, u vreme antikomunističke histerije pod vođstvom Džozefa Makartija

   

   

    Istražujući holokaust koji su u NDH počinile ustaše nad Srbima, Jevrejima, Romima i Hrvatima antifašistima, u knjizi autora Avra Menhetna (1914-1990), na naše veliko zaprepašćenje saznali smo ko je zapravo bio Luj Adamič.

    Smatramo moralnom obavezom, kao Društvo koje se stara za očuvanje sećanja na sve žrtve holokausta, da vam predočimo neke nove činjenice o čoveku po čijem imenu je nazvana i jedna ulica u Beogradu. Iz tih razloga, a pred senima žrtava NDH, smatramo našom moralnom obavezom da zatražimo da ona dobije drugi naziv.

O čemu se tačno radi? Avro Menhetn, naime, prvo opisuje kako je doktor Miloš Sekulić, po želji Draže Mihailovića i episkopa Srpske pravoslavne crkve, pošao na put do jugoslovenske vlade u egzilu sa ciljem da preda dva bitna dokumenta: prvi je bio mapa štaba Draže Mihailovića, a drugi dva apela srpskih episkopa upućena nacističkim okupacionim vlastima u Beogradu da posreduju kod Pavelića i zaustave pokolj Srba u NDH. Kada su dokumenti konačno dospeli do jugoslovenske vlade u egzilu, sa njima se događaju čudne stvari.

U petom izdanju knjige "Vatikanski holokaust" (objavljeno 1986), pod podnaslovom "Senzacionalni izveštaj o najužasnijem verskom pokolju 20. veka", autor Avro Menhetn piše:

"...Uprkos negiranjima i izvrtanjima, ostaje činjenica da su se hrvatska zverstva dogodila i niko o tome nije bolje znao od članova jugoslovenske vlade. Da li da svoj glas autoriteta ustupe apelima Srpske pravoslavne crkve? Izbila je ozbiljna kriza. Hrvatski i slovenački članovi vlade - svi katolici - zapretili su da će doći do nepopravljivog raskola u vladi. Ne sme se smetnuti sa uma da je u to vreme najvažniji cilj vlade u egzilu bio da ostane jedinstvena, to jest da sačuva u zajednici tri glavne nacionalnosti, Srbe, Hrvate i Slovence, koji su stvorili Jugoslaviju, i tako spreči raspad Kraljevine a istovremeno isturi jedinstven front nasuprot Hitleru. Kako bi izbegla glavni raskol vlada je konačno odlučila da ne objavi vest o pokoljima. Uprkos takvoj odluci vlade u egzilu, vesti su ubrzo procurele. Hronika (The News Chronicle) je objavila članak o tome 3. januara 1942. godine:

"...180.000 ubijenih u teroru nad Srbima. Masovna ubistva muškaraca, žena i dece opisao je Patrijarh Srpske pravoslavne crkve u dokumentu koji je stigao do jugoslovenskog poslanstva u Londonu. To su najstravičniji zapisi o bestijalnostima prikupljeni u ovom ratu... U selu Koritu, piše Patrijarh, 163 seljana je mučeno, vezano po tri i bačeno u jamu. Neki su još uvek bili živi, pa su ustaše bacile bombe da ih dokrajče..."

"...266 leševa je bačeno u ovu jamu. Potom je polivena benzinom i zapaljena. Više od 600 ljudi je ubijeno u i oko Krupe u periodu između 25. i 30. jula. Većina njih je iskasapljena noževima, sekirama i kosama za travu. U jednom mestu je četvoro pravoslavnih Srba raspeto na vratima svog doma, mučeno, a potom zaklano" prenosi Dnevni telegraf (Daily Telegraph) 3. januara 1942. 

Članci u štampi su na obe strane Atlantika izazvali proteste koje je poveo Nadbiskup iz Kenterberija.  Katolici su pokrenuli dvojaku kampanju umanjivanja i kleveta. Jedan od najuspešnijih promotera te kampanje bio je američki katolički levičar slovenačkog porekla, Luj Adamič. Adamič je poveo kampanju da dokaže američkom narodu da nije istina da je bilo pokolja. Ili, ako ih je i bilo, lažirani su. Najzad, mada to nije i poslednja Adamičeva kleveta, bila je da je "četnički kurir", kako je nazvao doktora Sekulića, bio nacistički agent!   

  Prema Adamičevom "zapažanju", "zverstva su bila samo propaganda... sa ciljem podsticanja antikatoličanstva". Međutim, kako bi dao privid "nepristrasnosti", Adamič je konačno objasnio u knjizi pod naslovom "Moja domovina" (My Native Land) kako se ophodi prema tom pitanju.

"Šta smo mogli da učinimo", piše dalje, "...možda ima osnove za neke od tih užasnih priča... (zapazite da priznaje, mada nevoljno)... Niko iz naše male grupe u Nju Jorku nije mogao da ode u okupiranu Jugoslaviju da ispita činjenice. Najbliže gde smo mogli da stignemo bio je London". 

"Rezime koji sledi obuhvata činjenice koje su spoznate i potkrepljene", nastavlja Adamič. "Došlo je do velikih pokolja Srba u Hrvatskoj, ali", komentariše Adamič, "ukupan broj žrtava nije ni blizu 180.000 (najniža brojka koja je ranije predočena). Pouzdani proračuni u Jugoslaviji su da je reč o desetinama hiljada ubijenih...", te da "vinovnik pokolja nije hrvatski narod, nego ustaše". 

Treće, "da, katolički sveštenici su pokatoličavali pravoslavne", priznaje Adamič, ali "katolički sveštenici u Hrvatskoj bili su u pratnji ustaških odreda smrti i "pokrstili" su hiljade pravoslavnih Srba u katoličanstvo pod pretnjom smrti od ustaških pušaka, slično onome kako su španski oci u pratnji konkvistadora 'pokrstili' Indijance u Srednjoj i Južnoj Americi".

Adamič nije mogao da negira postojanje fotografija pokolja, ali je prokomentarisao da niko ne treba da veruje tim snimcima. Evo njegovih reči:

"Bilo je fotografija poklanih. Video sam ih. Neke su bile neizrecivo užasavajuće. Bilo je slika velikih gomila leševa, ili načičkanih glava, kofe pune ogrlica od ljudskih očiju... Ali je samo nekoliko tih fotografija izgledalo autentično... Jasno je bilo da su većinu njih montirali fotografi Gestapoa. Na dve ili tri slike među ustašama su stajali ljudi u odori katoličkih sveštenika".

Nakon tih napisa Adamič izvodi svoj zaključak: "...Sve ili većinu fotografija", piše on, "uslikali su agenti Gestapoa koji su ih predali srpskim pravoslavnih sveštenicima... Pravoslavni sveštenicu su reagovali onako kako je Gestapo i očekivao... Moraju da te podatke dostave Jugoslovenskoj vladi u Londonu... Gestapo je pomogao da se to izvede. Srpski vesnik, doktor Sekulić, izašao je iz Jugoslavije, okupirane od Sila osovine, sa nemačkim i kvislinškim pasošem... i predao je fotografije, izveštaj marionetskog patrijarha i druga dokumenta - koja je Gestapo odobrio - jugoslovenskim diplomatskim zvaničnicima u Istanbulu. Potom je materijal hitno poslat u London preko tog istog kurira, Sekulića... Britanske vlasti su ga uhapsile... kao nacističkog agenta... ali je oslobođen na insistiranje uže klike jugoslovenske vlade..." 

"Uža klika", nastavlja Adamič, "prenela je podatke Gestapoa o pokoljima poslavši ih diplomatskom poštom Fotiću (Konstantinu, prim. red.) u Vašingtonu i drugde... Takođe je predala priču Nadbiskupu u Kenterberiju, koji je reagovao baš onako kako su ta klika i Hitler priželjkivali" i tako dalje.

  Katolici i američka štampa i radio, koji su bili pod katoličkom kontrolom, te vlade savezničkih zemalja, nasele su na Adamičevu priču. Ishod toga bio je da su zverstva umanjena, njihova verodostojnost je bila pod znakom pitanja kada im nije pripisivana antikatolička propaganda i najzad su zaboravljena. Nije Adamičev lobi bio ograničen samo na to. On je uspeo da spreči da istina dođe do krugova koji su imali dovoljno autoriteta da spreče produžetak te situacije, pa je tako došao i do predsednika Sjedinjenih Američkih Država. 

Ipak, Adamič je potom morao na sudu da polaže račune doktoru Sekuliću, ali i Vinstonu Čerčilu! Adamičeva knjiga Večera u Beloj kući (Dinner at the White House), (da citiramo Pravni izveštaj Visokog suda pravde od 15. januara 1947) "...sadrži opis večernje sedeljke koju je organizovao pokojni Predsednik Ruzvelt, na kojoj su prisustvovali gospodin Vinston Čerčil, tadašnji premijer i autor knjige. Knjiga kritikuje ličnost gospodina Čerčila i njegovih postupaka i navodne politike u vezi sa ratom..."

U toj knjizi gospodin Adamič insinuira da su "...Motivi britanske politike u Grčkoj bili makar delimično povezani sa činjenicom da je Hambrova banka u Londonu, glavni zajmodavac Grčke (podizanjem svojih zajmova na 17 procenata) izvukla Vinstona Čerčila iz bankrotstva 1912. godine..."! 

"...Poput Sekulića, Čerčil je presavio tabak i podneo tužbu za klevetu. Četiri godine kasnije, 1951. godine, gospodin Adamič je ubijen u američkom gradu Milfordu. Stvarnost o katoličkim pokoljima i prisilnom pokrštavanju mnogima su ostali kao nejasni obrisi, ne samo zbog njihove neverovatne prirode, već i zbog katoličkog lobija. I ovaj autor je sam bio mnogo godina skeptičan po pitanju toga. Naviknut na tehnike lavina informacija ratne propagande (kojom su se u to vreme koristili obaveštajni i politički krugovi savezničkih ratnih mašinerija), čak i nakon susreta sa doktorom Sekulićem, autor je prihvatao katolička zverstva sa skepticizmom. Bilo je potrebno nekoliko godina pre nego što je konačno postao ubeđen u njihovu verodostojnost. U tom periodu je stupio u vezu sa Jugoslovenima svih društvenih slojeva: od generala Mirkovića, čoveka koji je izazvao rušenje jugoslovenske vlade kada je potpisala pakt sa Hitlerom i tako gurnuo svoju zemlju u tabor Saveznika (1941) do najskromnijeg fizičkog radnika..."

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane