Verovali ili ne
Jagodina-Svilajnac-Kragujevac:
potera za višim tužiocem
Opštepoznati anonimac
Aleksandar Petrović, viši tužilac u Kragujevcu, po potrebi postaje i lice u bekstvu, slobodno vreme
prekraćuje izradom mrtvačkih sanduka, a od monstruozne
rođake svoje supruge ne želi da zaštiti ni trinaestomesečno dete. Prava slika i
prilika reformisanih tužilaca
Igor Milanović
Aleksandar Petrović rođen
je u Svilajncu, gde je još uvek uredno prijavljen. Tamo je bio opštinski javni tužilac, a danas je na
mestu višeg tužioca u Kragujevcu. U karijeri je promenio nekoliko tužilaštava
iz Šumadije i Pomoravlja, ostavivši svugde svoj neizbrisivi trag.
Tužilac Petrović, koji je u privatnom životu dobar prijatelj dvojice Dragana
iz vrha Demokratske stranke, Šutanovca i Đilasa, poznat je po brojnim hobijima. Jedan od njih je da tuži
svakoga ko se usudi da pomene njegovo ime. U ovom trenutku na sudovima ima
petnaestak tužbi i zahteva za odštetu podnetih od strane građanina Aleksandra Petrovića,
a otkucanih od strane pisara zaposlenih kod tužioca Aleksandra
Petrovića.
U svim odštetnim zahtevima tužilac Petrović
tražio je pola miliona dinara, na koliko je sam procenjivao svoju čast
i duševni bol koji su mu naneli tuženi. U svim slučajevima
u kojima su tužene bile velike medijske kuće bliske režimu,
presuđivano je u korist tužioca Petrovića, pa zli jezici po Svilajncu tvrde da mu aktuelna vlast na ovaj način
plaća usluge iz prošlih vremena.
Odaće ga sanduci
Tužilac Petrović, tada još na službovanju u Svilajncu, bio je jedan od prvih koji je krenuo u obračun
sa u opoziciju odbeglim Dobrivojem Budimirovićem, popularnim Bidžom, dugogodišnjim
gradonačelnikom Svilajnca. Protiv Bidže, tužilac
Petrović podigao je šest optužnica i sve su odbačene.
Važna je dobra volja, a ne krajnji ishod, rezonuju žuti vladari, pa odlučuju
da svog vernog saradnika nagrade, i u finansijskom smislu i napretkom u službi.
Pored Petrovića, avanzovao je i tadašnji okružni tužilac iz Jagodine Goran
Busarčević, danas u Apelacionom tužilaštvu, koji je u svom zahtevu
za sprovođenje istrage od 4. decembra 2009. tražio i određivanje
pritvora za Bidžu. Ni od zahteva za pritvor, kao ni od same optužnice,
nikada nije bilo ništa.
Busarčevića i Petrovića dobro upućeni dovode u vezu i povodom još jednog slučaja:
misterioznog prepravka izveštaja o radu Petrovića,
kada je preko noći broj odbačenih optužnica ovog tužioca smanjen sa 78 na 38, što mu je pomoglo da bude reizabran i postavljen
na mesto višeg tužioca u Kragujevcu.
Čak
i kada se desi da sistem pogreši pa odbije neku od privatnih tužbi,
isti svom vernom saradniku pruža zaštitu od plaćanja sudskih troškova. Tako, po
potrebi, od višeg tužioca Petrovića postaje lice u bekstvu, kao što je bio slučaj
posle presude Osnovnog suda u Jagodini K. 347/10 od 11. februara 2010. godine.
Trik, koji je poznat Petroviću, sastoji se u tome da posle
nastupanja zastarelosti troškovi padaju na teret sudskog budžeta,
a ne stranke koja je izgubila spor. Trebalo je, dakle, samo sačekati
zastarelost i dotle odugovlačiti sa prijemom pomenute presude.
Telefaksom, upravnica pošte 35210 Svilajnac Živadinka Janković 6. aprila 2010. izveštava
sud u Jagodini da pošiljka ne može da bude uručena, jer "korisnik Petrović Aleksandar radi u sudu u
Kragujevcu kao sudija (?!), a majka odbija prijem iste". Dana 30. aprila
2010. sudija Nataša Savić-Zarkov traži od upravnice pošte ponovnu dostavu i napominje:
"Ukoliko primalac ili odrasli član domaćinstva
odbije da primi pismeno dostavljač će
zabeležiti na dostavnici dan, čas i ... pismeno će
ostaviti tom licu". Od tog momenta, u kući više
nema ni majke Aleksandra Petrovića.
Juna 2010. Osnovni sud u Jagodini se dosetio da zatraži asistenciju
policijske stanice u Svilajncu radi pronalaženja odbeglog Aleksandra
Petrovića, koji je i dalje uredno dolazio na posao u tužilaštvo
u Kragujevcu. Komandir stanice Dejan Mikić 4. jula 2010. izveštava sud "da su policijski službenici
PS Svilajnac u više navrata u popodnevnim i prepodnevnim časovima pokušali
da pronađu lice Petrović Aleksandra iz Svilajnca u Ul. 7. jula bb/4 radi uručenja
presude, gde tom prilikom isti nije pronađen". Glavni inspektor
Mikić napominje da u stanu nije zatečen nijedan odrasli član
Petrovićevog domaćinstva.
Nikome od mudrih jagodinskih sudija nije ni palo na pamet da bi dostava
presude u ovom slučaju, kada primalac nije na adresi na kojoj je prijavljen, mogla da se obavi
i putem njenog isticanja na oglasnoj tabli suda. Što da siromašnog
građanina Petrovića bacaju u trošak plaćanjem sudskih dažbina za spor koji je izgubio?
Da bi cela ujdurma bila još smešnija trebalo bi znati da je celom
Svilajncu, a i okolini, dobro poznato gde tužilac Petrović može
da bude pronađen skoro svakog poslepodneva. On, pošto završi
svoje tužilačke i ostale obaveze u Kragujevcu, dolazi u radnju pogrebne opreme koju u
centru Svilajnca drži njegova supruga i tamo se zanima zakivanjem mrtvačkih
sanduka.
Zlostavljanje
deteta
Supruga tužioca Petrovića je značajna osoba u jednom slučaju iz 2007. i 2008. godine kada je
njen muž iz samo njemu znanih razloga odbio da podigne optužnicu
protiv izvesne gospođe Bunčić, iako su postojali osnovana sumnja i čitav niz dokaza (između
ostalih i pet lekarskih izveštaja) da je teško
zlostavljala svoje trinaestomesečno dete.
Radnica Centra za socijalnu i dečiju zaštitu,
koja je htela da ostane anonimna plašeći
se da bi monstrum (kako ju je sama nazvala) mogao da uništi njen život, o svemu
pismeno obaveštava okružnog javnog tužioca. U svom dopisu ona ga moli da odmah
izvrši uvid u spise predmeta KTR 400/07 i 313/08 i objašnjava da je opštinski
tužilac Petrović predmet arhivirao jer je osumnjičena Bunčićka
prijateljica njegove žene. Naši izvori, međutim, gospođe Bunčić i Petrović dovode u familijarnu vezu, dok se sa socijalnom radnicom slažu u
tome da je Bunčićka Petrovićima ranije pozajmljivala pare.
Anonimna socijalna radnica obaveštava okružnog tužioca i da je Bunčićka
svojoj bebi nanosila teške telesne povrede po celom telu, sa prelomima ruke, i da ju je gušila
navlačeći joj plastičnu navlaku na glavicu, zbog čega je Centar podneo zahtev
za oduzimanje starateljstva majci. Tim povodom Centar je urgirao kod tužioca
Petrovića da požuri sa obradom predmeta, kako bi mogao da bude zaključen
i u Centru za socijalnu i dečiju zaštitu. Umesto toga,
Petrović odbija svaku dalju saradnju sa radnicima Centra koje 1. decembra 2008. i
izbacuje iz svoje kancelarije.
Srećna je država koja za višeg tužioca ima humanistu kao što je Aleksandar Petrović.
Čitav Svilajnac zna gde je moguće, i to skoro svakog
poslepodneva, pronaći čoveka za kojim država trajno bezuspešno traga.