Podseæanje
Arèibald Rajs:
"Èujte Srbi", jedan prijateljski pogled na narod
koji ne ceni prijatelje (2)
Volite
da se žrtvujete u
ženevskim rovovima
U svom predsmrtnom delu "Èujte Srbi" iz
1928. godine veliki prijatelj Srba pita se "kako je nacija kao što je srpska, dopustila da je podjarmi šaka sebiènih i podmitljivih
politièara, gnusnih šiæardžija, zabušanata, profitera i
zelenaša?" Rajs opominje
Srbe: "U vašim rukama je vaša sudbina: blistava buduænost ili ropstvo!"
Tadašnji Srbi nisu èuli vapaj svog prijatelja, gotovo ga se odrekavši. Šta bi
se, meðutim, dogodilo danas!
Arèibald Rajs
Ono što zovemo kulturom nije sve što èini
vrednost nekog naroda. Prirodna moralna svojstva imaju u procenjivanju te
vrednosti u najmanju ruku podjednaku ulogu. Elem, srbski narod ima moralna
svojstva koja nadmašuju moralna svojstva mnogih drugih naroda. Iako manje prosveæen, mogao je, dakle, da pretenduje na neko dostojanstveno mesto. Nažalost, rðavim shvatanjem položaja svoje zemlje, a to
pogrešno shvatanje izaziva njena ohola i nepoverljiva uobraženost, vladajuæa klasa radi na obaranju tih moralnih vrlina srbskog naroda dajuæi mu loš primer.
Ta ljubomora kaste zvane "inteligencija" srbskog naroda ne
iziskuje se prema strancima veæ i prema sunarodnicima.
"Otmeno društvo'' tako ne dozvoljava nekom svom èlanu da se izdigne
iznad proseka. Svim sredstvima nastoji da prepreèi
put onome ko se osmeli i poželi da istupi iz
njegovih redova. Ako je, pak, nemoæno da ga u tome spreèi, progoniæe ga spletkama, èak i kletvama. Stoga pravi intelektualci ove zemlje, a ima ih, i to
mnogo, ne uspevaju u Srbiji, pa obeshrabreni napuštaju
borbu. Zato i najznaèajnija mesta u administraciji i drugde najèešæe zauzimaju ljudi bez ikakve vrednosti, zato vam je i politièki kadar kukavan.
I pored svega zavist nije svojstvena srpskom narodu. Srbski narod je
ambiciozan, a hrabar narod i treba da bude ambiciozan, ali nije ljubomoran.
Ljubomora je tekovina onog izroðenog
dela stanovništva, dela koji èini
"inteligenciju", kako se ona neopravdano naziva.
Ljubomora je uzrok jedne druge mane: nedostatka mere i preterivanja. Ta
mana se iskazuje u ukusima, ne u radu. Istina je da se sa radom u Srbiji ne
preteruje! Želite da se izjednaèite s drugima, èak i da ih nadmašite, a preterujete podražavajuæi ih. Pogledajte svoje žene na ulicama. Nisu to
više ljudska lica, to su veštaèke, žestoko obojene maske. Londonski i pariski krojaèi lansiraju modu širokih pantalona. Da ih ne bi proglasili "sitnim
provincijalcima", vaši mladiæi se odmah unakaraðuju pravim smešnim suknjama. Vaša inteligencija ropski prati sva zastranjivanja i sve gluposti
takozvanog savremenog života, i u tome još preteruje, bilo to u
modi, slikarstvu, vajarstvu, sportu itd. Ti ljudi ne uviðaju da prosto postaju smešni u nastojanju da
dostignu i prestignu druge kako bi zadovoljili svoju zavist. Potpuno gube iz
vida da æe odeæa skrojena za A. veoma loše stajati B., i
obrnuto.
Ljubomora vaše "inteligencije" se dobro slaže
sa zaèuðujuæom površnošæu. Ljudi vide samo spoljni sjaj, a sadržajem
se ne bave. Trude se da dostignu taj veštaèki sjaj. Neki put u tome uspeju, jer je vaša nacija inteligentna i vrlo nadarena, ali taj veštaèki sjaj brzo tamni pošto ga ne održava prava snaga, koja dolazi iznutra. Površnost se pokazuje svuda, kako u obiènom, tako i u
intelektualnom životu. Na primer, videli ste u inostranstvu, u Francuskoj, Švajcarskoj, Engleskoj, lepe i dobro održavane
hotele. Želite da idete njihovim stopama. Podižete
zgrade gde kamen zamenjujete štukom, bogati nameštaj od tvrdog drveta furniranim trièarijama iz Beèa. Lepo to izgleda dok je sasvim novo, ali ubrzo, buduæi da vi ni svoje zgrade lošeg kvaliteta ni
bezvredni nameštaj ne održavate kao što to èini švajcarski, francuski ili engleski hotelijer sa svojim hotelom
podignutim od dobrog materijala i nameštajem dobrog kvaliteta,
spoljašnjost i unutrašnjost vašeg hotela postaje jednostavno bedna. Ili, opet: da ne bi izgledali
inferiorniji od civilizovanijih nacija, vaši "intelektualci" kupuju
za velike pare nekakvu nauènu opremu. Oni se neæe znati njome služiti ili æe je prepustiti rðanju usled neodržavanja. Vaše Ministarstvo unutrašnjih dela ima
"Tehnièku službu" koju sam ja svojevremeno osnovao sa namerom da je malo pomalo
osposobim da vam bude od velike koristi. Pošto više nisam mogao da podnesem svakojaka zlostavljanja, naterali su me službenici i rukovodioci tog ministarstva, da napustim to mesto; zamenio me
je neinteligentan èovek koji je od obrazovanja imao dva ili tri razreda gimnazije i
podoficirsku školu. On je potrošio mnogo novca da bi kupio u Parizu i drugim mestima odliène instrumente i ureðaje, a ne zna njima da
se služi niti zna èemu služe. Stavio ih je u zastakljene ormare i od njih napravio izložbu nekorišæenih ureðaja. To ga ne spreèava da trèi na sve kongrese i da tamo pripoveda kako u službi kojom je zadužen da rukovodi (a ne rukovodi pošto je za to nesposoban)
ima toliko najpoznatijih aparata. Nije to spreèilo
ni vaše Ministarstvo unutrašnjih dela da toj službi, iako mu je savršeno poznata
nesposobnost njenog šefa, godišnje dodeljuje znaèajan kredit za takve detinjarije.
Vole
paragrafiste
Površno je i nauèno i univerzitetsko obrazovanje veæine vaših pravnika koji dolaze sa ovdašnjeg univerziteta. Zar
vi zaista mislite da napamet nauèena skraæena umnožena predavanja, bez pohaðanja nastave (u unutrašnjosti su ili obavljaju neki posao) mogu da zamene živu reè dobrog profesora?
Zar vrednost univerzitetske nastave nije baš u tome što profesor, naravno pravi profesor, prenosi svoj naèin razmišljanja, svoj naèin razmatranja problema na uèenike? Konkretne èinjenice koje profesor izlaže mogu da se naðu u hiljadama knjiga, ali naèin na koji ih on obraðuje i objašnjava jeste jedinstven i ne može se zameniti knjigama.
Kada student položi ispit, on praktièno ništa ne zna. Njega æe izgraditi sama praksa, i to pod uslovom da ga je profesor nauèio na koji naèin da sagleda stvari. Ako on to ne zna zato što nije iskoristio uticaj svoga univerzitetskog profesora, on ne vredi
više od bilo kog èoveka koji je napamet nauèio paragrafe iz knjiga.
Kad stupi u administraciju, on može postati samo loš
èinovnik.
Ta površnost vas navodi da precenjujete diplome, bar svoje, jer èesto iz zavisti neæete da priznate strane
diplome. Uostalom, šta dokazuje univerzitetska diploma? Kao što
sam veæ rekao, ništa drugo nego da njen vlasnik može pokušati, ako je inteligentan i vredan, da kroz praksu postane neko i nešto u struci. I zato, kao što sam veæ rekao, potrebno je da neposredno prima pouku nekog dobrog profesora.
Diplome steèene ispitima položenim tako što su za tu priliku napamet nauèeni paragrafi iz knjiga
ništa ne vrede. Mnogo, maltene veæina, diploma steèenih na Pravnom fakultetu vašeg Beogradskog
univerziteta takve su vrste. Meðutim, i te diplome
otvaraju vrata svake službe. Svejedno vam je da li neki kandidat za neko mesto u sudskoj,
policijskoj itd. administraciji zaista vlada predmetom tog radnog mesta i da li
je sposoban da valjano obavlja svoj posao. Dovoljno vam je da on ima diplomu
i... da je pravilno politièki obojen, o èemu æu kasnije govoriti. Vi, dakle, na položaje
visokih policijskih èinovnika želite da primite samo kandidate koji imaju diplomu pravnika, èesto bezvrednu univerzitetsku diplomu. Zašto
tu diplomu? Ona u policiji nije baš neophodna, jer se onih
nekoliko paragrafa koje treba znati lako uèi kroz svakodnevno vršenje dužnosti. A ono što se ne uèi na pravnim fakultetima i što je policajcu preko
potrebno jeste: tehnièko poznavanje zanata, inteligencija, marljivost, ljubav prema poslu,
moralna hrabrost, intuicija, posebna pronicljivost, hrabrost i poštenje. Èovek koji sve to ima postaæe odlièan policajac i ako nema (pravo) univerzitetsko obrazovanje. Ta služba treba da bude dostupna svakom pametnom, vrednom i èasnom èoveku koji ima ovaj neophodni dar. Vašim
ljudima iz policije sa diplomom uglavnom nedostaju talenat, marljivost i, što je najgore, èesto i poštenje.
Vaš
èovek iz naroda, seljak, neiskvaren uticajem profesionalnih politièara, nije podmitljiv. "Inteligencija" vam to jeste, i to od
najsitnijeg èinovnika sa ili bez diplome do ministra. Nisam lièno poznavao vašu zemlju pre svetskog rata, ali su mi posmatraèi kojima potpuno verujem tvrdili da su vam èinovnici bili mnogo manje podmitljivi nego sada. Istina je da imate i
opravdanje: viševekovna predstava turske istoènjaèke podmitljivosti. To opravdanje, meðutim, nije dovoljno da
bi se oprostilo preterano rašireno mito, koje èesto poprima sve oblike otimaèine. U toku rata sam
verovao da je onaj bugarski ministar na nekoliko meseci koji je za to kratko
vreme postao milioner neka bugarska specijalnost i da su vaši ministri suviše veliki rodoljubi da bi se bogatili na raèun države i zloupotrebom položaja. Bio sam naivan i
uvideo sam da nema razlike izmeðu ministra na
"ov'', "ev" i nekog na "iæ".
Osim nekoliko retkih izuzetaka, gledao sam kako bezbrojne vaše ekselencije od siromašnih, èak bednih ljudi postaju milioneri. Hoæete
li primere? Navešæu vam neke najtipiènije.
Gospodin Stojadinoviæ, inteligentan èovek, koji nije uèestvovao u ratu uprkos mladosti i dobrom zdravlju, postao je ministar
finansija. Kao takav, on odluèuje o sudbini vaših obligacija ratne štete, èija je nominalna vrednost od 1000 dinara pala na 50 i manje zato što država nije plaæala kamatu. On je po neznatnoj ceni pokupovao ogromne kolièine tog papira i, kada ga je za sebe dosta zgrnuo, on, ministar,
objavljuje da æe se kamate isplatiti. Istog èasa obligacija se penje
na 250 dinara i više, i tako gospodin ministar postaje multimilioner.
Gospodin Vukiæeviæ je bio obièan profesor provincijske gimnazije. Pošto
je postao politièar i predsednik saveta, danas poseduje dve velike zgrade u Beogradu, a
sam Bog zna koliko košta sam plac i podizanje takvih zgrada u glavnom gradu.
Lazar Markoviæ je sin vrlo siromašnog poštara. Tokom školovanja pomagali su ga neki imuæni graðani. Gospodin poslanik i bivši ministar Markoviæ danas je vrlo bogat, plaæa stanarinu 12.000
dinara meseèno i nehajno uveèe gubi hiljade dinara na kocki. Boža Maksimoviæ, nipošto bogat kao ni žena mu, postaje poslanik i ministar. Odjednom postaje bogataš, a njegova žena sada iskljuèivo u Parizu kupuje haljine, nameštaj i skupe sitnice za
stan. A šta reæi o Pašiæu koji je vrlo skromnog porekla? Istina, venèao se sa ženom koja mu je donela nešto novca. Postao je
jedan od najbogatijih ljudi u zemlji. A Velizar Jankoviæ? Zar verujete da je samo od poslanièke i ministarske plate
mogao da postane truli bogataš kakav je danas? No,
dosta je bilo primera, mogli bismo ih nabrajati u beskraj. Prilièno je muèno o tome govoriti, jer su ti ljudi liènim
bogaæenjem pokazali da je njihova briga za opštu
stvar bila samo sredstvo da bi se dokopali novca.
Ove neprijatne primere su, meðutim, sledili svi èinovnici od vrha do dna lestvice. Poslovni ljudi, strani industrijalci
i posrednici, koji dolaze u ovu zemlju da bi uspostavili poslovne veze i
ulagali kapital u ovdašnja preduzeæa to znaju i, ako žele nešto da urade, prinuðeni su da daju mito, a
to se uvek prihvata. Mogao bih vam navesti primere za to, i to mnoge, ali
mislim da to nije potrebno, jer ih i sami dovoljno znate. Ministri, generalni
direktori, rukovodioci službi itd. svi oni jedu
taj hleb koji ljudi od èasti i dostojanstva ne bi ni probali.
Je li vas potrebno podseæati da vagoni robe èesto i ne polaze ako ih ne pokrene svežanj
novèanica koje daje šefu stanice ili višem èinovniku nadležnom za odgovarajuæu službu? A da se predmeti na carini i kod policijskog komesara odugovlaèe ako nema podstreka u vidu bakšiša?
Sve je to vrlo ružno i, mada se samo manjina odaje toj sramnoj navici, srozava ceo vaš narod u oèima svakog èestitog èoveka. Kada se sudi o ponašanju sitnog èinovništva, može se i naæi olakšavajuæih okolnosti u èinjenici da je tako slabo plaæeno da je, radi preživljavanja, prinuðeno da potraži dodatne prihode. Za vaše ministre, ljude iz
politike, itd., meðutim, nema olakšavajuæih okolnosti. Oni stièu bogatstva tim neèasnim putem, a na to ih navodi samo ljubav prema novcu ili taština i oholost kako bi mogli raskošno da žive i time potisnu u zaborav svoje skromno poreklo.
Razmotrio sam posebno neke delove vašeg naroda i poènimo analizom onoga što vi zovete svojom
INTELIGENCIJOM o kojoj sam veæ u više navrata govorio.
Dugo vaš narod, inaèe tako bistar, nije mogao da zadovoljava žeð za "znanjem" ili zbog teškog jarma koji vas je
pritiskao, ili zbog nedostatka materijalnih sredstava jer je u ropstvu koje ste
trpeli samo retkim izuzetcima bilo moguæno da zarade dovoljno
novca i plate luksuz da pošalju decu u
inostranstvo, što je u to vreme bio jedini naèin da se steknu
temeljnija znanja iz nauke, umetnosti, književnosti, tehnike itd.
To se promenilo otprilike u poslednjoj èetvrtini prošlog veka. Osloboðena turske vlasti, zemlja poèinje da se razvija na
komercijalnom planu. Sve više srpskih mladiæa odlazi u inostranstvo da se napaja iz izvora znanja koja kod kuæe nisu nalazili. Meðutim, još nije bilo velikog bogatstva. Država je èesto, putem stipendija, plaæala troškove tog nauènog obrazovanja. Stoga su materijalne moguænosti srpskih studenata u inostranstvu najèešæe bile skromne, vrlo skromne. Ti mladi ljudi su bili prinuðeni da u najkraæem vremenskom roku preuzmu i nauèe ono najneophodnije. Uèili su, upijali ponekad i bez stvarnog razumevanja, znanje koje se
predavalo mladeži drukèijoj od njih i èija je prednost bila duga nauèna tradicija, što je nedostajalo mladim Srbima. Neki najdarovitiji, Slobodan Jovanoviæ, Skerliæ i drugi, ipak su uspeli, zahvaljujuæi izvrsnim liènim sposobnostima i izvanrednoj inteligenciji, da usvoje i sadržaj i njegov duh. Meðutim, kod mnogih drugih
znanje je ostajalo knjižko i nije se spajalo sa duhom.
Šta više, prinuðen da mnogo uèi kako bi što brže usvojio neophodna znanja, srbski student u inostranstvu nije imao
vremena da posmatra èak ni život zemlje u kojoj je studirao, a takvo posmatranje je jedan veliki
izvor opšte kulture. Ono malo slobodnog vremena koje mu je dozvoljavalo
studiranje provodio je sa zemljacima. Suštinska priroda zemlje u
kojoj je trenutno živeo ostajala mu je nepoznata i on je od svega toga zapažao samo površne pojave. Naravno, u svakoj zemlji ima i dobrog i lošeg, a ljudska priroda je tako sazdana da na nju loš primer snažnije deluje nego dobar. Zato su vaši srbski studenti, pored usvojenih struènih
znanja, u svoju zemlju doneli uglavnom ono loše
iz stranih zemalja koje su pohodili. Oni nisu shvatili niti su mogli da shvate
da je ono što su zapamtili samo beznaèajna sluèajnost i da ne poznaju suštinu zemlje u kojoj su
boravili. Ukratko, vraæali su se u zemlju sa izvesnim nauènim prtljagom ali je
njihove prirodne sposobnosti, nasleðene od svoje loze, manje
ili više nagrdilo ono loše što su videli, a što nije ublaženo onim dobrim koje nisu ni opazili.
To je bio koren deformisanosti vaše "inteligencije". Kad
ljudi iz grada steknu neko blagostanje i doðu u dodir sa profinjenijim životom,
veæ po pravilu su skloni da sebe smatraju višim od ljudi sa sela, koji žive
jednostavno i patrijalhalno. Bilo je još
mnogo gore sa vašim mladim ljudima po povratku iz inostranstva. Sebe su smatrali
superiornim. Prezirno su nazivali druge
one koji nisu imali univerzitetsku diplomu ili neki slièan papir - seljacima. A sebi su davali onaj smešni zajednièki naziv "inteligencija". Ti ljudi siromašnog duha ne uviðaju da se istinska
inteligencija ne stièe samo studijama, pa èak ni onim najvišim. Istinska
inteligencija je prirodan dar, a obièni
seljak može da bude sto puta inteligentniji od univerzitetskog profesora sa pola
tuceta diploma.
Oni koji su ostali u zemlji i pohaðali univerzitet u
Beogradu, gde su predavali nekadašnji stipendisti u
inostranstvu, brzo su pošli tim primerom. Žalosna posledica toga bila je što je sve više mladih gurano na studije, umesto da su od njih stvarani
poljoprivrednici znalci svog posla, i vešte zanatlije koji bi
mogli da prerastu u industrijalce. Umesto da sve više razvija osnovnu i poljoprivredne škole, svaki gradiæ je dobio "gimnaziju", a školovanje na
univerzitetu je bilo besplatno, što nije sluèaj ni u najdemokratskijim zemljama poput moje Švajcarske.
Inteligencija je postajala sve gordija i kod nje su se sve više gubila ona lepa svojstva vašeg naroda. Pre velikog
rata je ipak èuvala neke obzire, pa je èak i univerzitetska
omladina, buduæi èlanovi "inteligencije", još bila rodoljubiva.
Mnogi mladi studenti su u vreme Èelopeka stupali u èete Babunskog i drugih. Moralni nivo inteligencije je, meðutim, sve više opadao. Zato je najpreèa briga inteligencije,
kada je buknuo veliki rat, bila da na sigurno smesti svoje pripadnike. Istina,
ima i mnogo izuzetaka, ali oni koji su se izdavali za duhovne voðe nacije, po pravilu, nisu bili tamo gde im je bilo mesto po ulozi koju
su sebi pripisivali: na èelu naoružanog naroda, da budu prvi koji æe se žrtvovati. Ako ne bi uspeli da izbegnu služenje
u vojsci kopali bi i rukama i nogama kako bi se sklonili u pozadinu ili bilo
kakvu komisiju u inostranstvu. Mnogo, premnogo univerzitetlija,
"intelektualaca" - èesto rezervnih oficira
- bilo je u rovovima u Ženevi, Parizu, Londonu i drugim mestima. Zar Grolovi, Lazari Markoviæi, Beliæi, Radonjiæi, Bože Markoviæi itd. nisu shvatili da gube moralni ugled kod svakog èoveka poštena srca kome je poznato da njihovi vršnjaci
istih godina (dok oni lagodno žive u Švajcarskoj, Francuskoj, Engleskoj) herojski umiru braneæi otadžbinu na bojnom polju, na negostoljubivim planinama Makedonije i
Albanije? Da bi se opravdali, govorili su da æe
njihov pamet biti potrebna Srbiji posle rata kako bi se obnovilo ono što rat
bude uništio, pa da radi toga dobro èuvaju svoj život u skrovištu. Rðav izgovor. Ko je bio prevelika kukavica da ostane sa svojim narodom dok je u opasnosti i da se s njim žrtvuje ako bude potrebno, nema onog neophodnog uticaja u tome narodu
kada opasnost proðe. Pravi narod dobro oseæa da onaj koji ništa nije dao za otadžbinu nema nikakva prava
na nju.
Mnogi imuæni ljudi su sledili primer "inteligencije", ako ne radi sebe,
ono bar radi sinova stasalih za pušku. Koliko je snažnih mladiæa pretrpavalo
švajcarske, francuske i engleske univerzitete umesto da sa svojim ispisnicima
budu u rovovima. Oni su èinili buduæu posleratnu "inteligenciju" koju je trebalo saèuvati za otadžbinu! Najèuveniji zabušant meðu tom buduæom inteligencijom bio
je Pašiæev sin Rade. On je bio
prava sramota za srpsku zemlju, a to je ostao i posle rata. Zar ne bi bilo
mnogo lepše èak i radi uspomene na oca, da, umesto policijskog dosijea, sin
najpoznatijeg srpskog državnika ima obiènu kamenu ploèu sa natpisom : Rade Pašiæ, poginuo na bojnom
polju?
Veæ sam rekao da je meðu intelektualcima bilo
mnogobrojnih izuzetaka. Lièno sam poznavao
nekoliko èlanova univerziteta
koji su ispunili svoju dužnost, i to u
potpunosti. Mnogi se nisu vratili. Lekari koji su takoðe intelektualci, èesto pravi, skoro
listom su dali sve od sebe i smrt ih je znatno proredila. Oni su pružili lep primer. Gimnazijski profesori su isto tako imali mnogo svojih
meðu borcima, srazmerno mnogo više nego oni koji su morali da daju najsjajniji primer: Naduvena
"inteligencija" se tokom rata kao što rekoh isticala
kukavièlukom, a što je još gore, neki intelektualci su iskoristili nedaæe svog naroda za lièno bogaæenje.
U drugim zemljama, i
prijateljskim i neprijateljskim, "inteligencija" se odlièno žrtvovala na bojnom
polju ili se, ako nije bila sposobna da nosi oružje, satirala na pomoænim ratnim poslovima.
Iz biografije Arèibalda Rajsa
Dr Rudolf Arèibald Rajs je bio švajcarski forenzièar, publicista, hemièar i profesor na
Univerzitetu u Lozani. Istakao se kao kriminolog radom na istraživanju zloèina nad srpskim stanovništvom u vreme Prvog svetskog rata.
Na poziv srpske vlade Rajs
je 1914. godine došao u Srbiju da istražuje zloèine austrougarske, nemaèke i bugarske vojske nad
civilnim stanovništvom. Bio je èlan delegacije
jugoslovenske vlade na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Zavoleo je srpskog
vojnika i srpski narod i do kraja života ostao u Srbiji.
Meðutim, Arèibald Rajs, razoèaran nekim negativnim pojavama u društvenom i politièkom životu povukao se pred kraj života iz svih javnih funkcija. Živeo je skromno u svojoj
vili u Beogradu.
Umro je 8. avgusta 1929.
godine u Beogradu. Sahranjen je na Topèiderskom groblju, dok je po
njegovoj želji njegovo srce
sahranjeno na Kajmakèalanu.
Pred kraj života objavio je svoj ratni dnevnik u knjizi pod naslovom Šta sam video i proživeo u velikim danima. Kao svoje posmrtno
zaveštanje srpskom narodu ostavio je neobjavljen rukopis knjige "Èujte Srbi!", na francuskom jeziku!