Zadnja strana
Koliko sam dugačak
Piše: Toma Nikolić, isposnik
Četvrtak je veče. Sutra je Veliki petak. Posetili su me
sveti oci, a da li su mi grehe oprostili, nisu mi rekli. Ni patrijarh Irinej ni
sveštenik Radić nisu me pitali da li se kajem što sam se u crkvi zakleo da neću
izdati Srpski radikalnu stranku, niti svoga kuma Vojislava Šešelja. Možda zbog
toga što su i oni izdali druga svog, vladiku Artemija. Ako i među svetim ocima
ima takvih obračuna, velim, oprostiće i grehe moje. A grešio sam, nisam znao...
Četvrtak je, dakle, uveče, primio sam naforu, malo vode,
vino mi nisu preporučili. Posetio me je Boris, pa ambasador Konuzin, primio sam
poruke patrijarha, mitropolita... Sve što mi kažu uđe na moje levo, a izađe na
desno uvo. E, na to svoje desno uvo slušao sam do sada samo Acu (Vučića), a ako
se ne opružim, od sada ću slušati samo svoju ludu glavu.
Tišina pred veliki sveti praznik. U sobi sve miriše na
smrt. Takve su bolničke sobe.Ove su još i čiste. Polako tonem u razmišljanja.
Odjednom vidim pred očima sebe. Toma grobar, iz mlađih
dana. Pljunuti ja. Merka me, nešto metrom prelazi peko mog kreveta, i pita
nekog: Izvinite, a koliko je pokojnik dugačak?
Ja se trzam, telo mi slabo, i duša mi slaba, i pitam tog
Tomu: Gos'n Tomo, to sam ja, Tomislav Nikolić. Ja, vođa radikala, pa sad
naprednjaka, dvajes' godina sam poslanik, a ničim isprovociran...
Zagleda me Toma grobar i zove nekog i zapoveda mu:
Reume, sačekaj malo sa odvođenjem ovog mrtvaca. Prvo napiši izveštaj apostolu
Pavlu kakva sve sranja ovaj pravi dole
na zemlji. Reum prilazi, nešto mi poznat njegov lik. Bože, pitam se, pa to je
Vojin Vuletić, naš bivši gensek! Njega smo umrli kad se zamerio Voji!
Reum (pokojni Vuletić) mi se unosi u lice i propituje
me: "Sećaš li se ti, gospodine Nikoliću, kada sam ja od kase odvajao, da
to Vojine oči ne vide, da ti doturim neku desetinu hiljada maraka, da stan
iznajmiš i da se ne jurcaš po parkovima sa onu Gocu?"
Osećam da klimam glavom. Toma grobar seva očima i
ubrzava Reuma da me ispituje.
Otvori dušu grešni čoveče, sada je Reum već služben. Ako
hoćeš da te smestim u predvorje pakla, a ne u sam pakao, otvori dušu svoju, i
reci tvom bivšem bratu koliko si težak. Meni se učini da pita koliko sam
dugačak, a on onda biva direktan, i pita koliko sam miliona evra uzeo od Borisa
Tadića, da mu služim i da ga pomažem.
Počinjem da se pravdam, a Reum me rukom prekida:
"Znam", kaže, "koliko smo ti mi dali dok smo služili pod
Slobom". Pominje stan, kola, sinove, moje sokolove, Zeku iz Partizana,
stanove za đecu, njihove plate.
Vrpoljim se, gleda me preteći Toma grobar, a Reum ne
uzmiče: "Jesi li ti, Tomislave Nikoliću, drpio od Borisa, za njegov prvi
mandat da izgubiš izbore, 20 miliona evra?", besni Reum. Meni se oči
zasijaše, i omače mi se, tako da toj cifri dodadoh još dva miliona, koje mi je
Aca dao, kada je Borisov mali Miki (Rakić) naplatio nedeljni reket nekih
vojvođanskih biznismena.
Reum dalje pita: "Dobro, to i vrapci znaju, mada ti
i mali Vučko mislite da je Srbež luda, i da ništa ne razabira. Reci broj za drugi
mandat", preti Reum.
Taman sam zinuo da kažem, kad se oglasi Toma grobar.
Pogleda me zlim pogledom, u kome prepozna svoj svakodnevni, te ne izusti brojku
od novih 25 miliona, koje mi je Boris isplatio na inostrani račun. Toma grobar
ukori Reuma što je konkretan u pitanjima. Kaže mu da apostol sve moje grehe
zna, njihovo je samo da iznude druga priznanja. Meni nešto laknu, neka sve
pitaju, samo ne za moju imovinu. Bože, molim se, što apostol ne pita za imovinu
mog prijatelja Baćkovića.
Reum se malo smekša, pa poče izokola... Reci , Tomislave
Nikoliću, stari folirantu, ko tebe prevede žedna preko vode, da te dovede
dovde, da se ispružiš koliko si dugačak, da ti Reum uzme meru, i težinu?
Pomislih, red je da jednom budem iskren, ali se ujedoh
za jezik. Toma grobar se nasmeja, onako spontano, što meni nije nikad pošlo za
rukom, i ja zastadoh. Reum me ohrabruje. Reci, kaže Vojin Vuletić, to te mali
Aca zajebo. A...? On se dogovorio sa Mikijem (šefom kabineta Borisa Tadića) da
njegovi pometu još nekoliko stotina miliona evrova (od Telekoma), a sve uz
tvoju pomoć? Je li Aca obećao Mikiju da vi zaluđujete siroti narod, tobož vašim
gandijevskim otporom, mirnim protestima, da ne hulite na vlast, da raju držite
na sindžiru? A znaš li šta je Aca obećao Stanku Subotiću Canetu? Misliš da mi
ne znamo da si se iz Brisela sam vratio, a da je Aca svratio do Caneta. Cane
odrešio kesu, daje sve, samo da se vlast obori, da skine poternicu za sobom.
Šta ti je prekjuče rekao Milan Beko, kad te je posetio?
Glasno zastenjah. U sobu utrča sestra. Lepa mala, lepe
sise... Oči mi se otvoriše, ona mi obrisa znoj. Odmarajte se gos'n Tomo, sve
oči su uprte u vas. Srbija godinama gladuje zbog vas i Ace. Htedoh da je pitam
za majku, ali ona ode...
Meni opet pred
očima Toma grobar. Reum se kezi, preti prstom i pita: "Znaš li ti,
Nikoliću, brate moj, kada sam ja otišao Bogu na
ispoved. Smeši se i još dodaje - kad ste me ti i Voja poslali u Gradsku
bolnicu, kod vaših lekara. Mene prođoše žmarci. Znači, vidim ja gotov sam...
Glasno pričam, a ono opet pred očima mi Reum koji vrti glavom i tvrdi:
"Nećeš ti, kurvo stara, kod nas! Potreban si Borisu još, kao mečka Božana.
On će pre kod nas, nego što tebe provedemo kroz čistilište. Niko bolje od tebe
i Ace ne služi banditima. Htede da me udari, ali mu Toma grobar zadrža ruku.
"Pusti ga, neka sam priča", zapoveda on Reumu.
Onda sam se predao trenucima istine. Sve sam priznao. I
pare sam pominjao, i srpsku stoku koja me sledi, pominjao sam svoju opčinjenost
vladarima. Zaplakah, moleći Reuma za oproštaj. On poskoči i zamumla: "....
Ti gladuješ za 50 miliona evra, a pola Srbije gladuje zato što ih ti zamajavaš
i držiš pod uzdom. Misliš li ti da će Voja da ti oprosti? Da će Cane da ti
oprosti? Gde ti je ta ambasadorka Meri Vorlik, gde su Acini britanski rezidenti?
Znaju oni bre ko ste vas dvojica."
Hteo sam sve da priznam jer me je hvatao san, da me Aca
gadno navukao, da sam shvatio da je to
deo strategije da Boris, koji umire od sida i sistemske bolesti, hoće da se
osveti Srbima, da im skine gaće. To je bila moja misija koju mi je Aca odredio... Taman kada sam hteo da
zaplačem, prvi put iskreno, osetih ruku sestre na čelu. Nije vam dobro
gospodine, kaže.
Pitam tihim glasom kako je napolju, koliko Srba plače
zbog moje tuge i nesreće. Ona se saže, šapće mi na uvo, jedva čujno - ''raduju
se gospodine, očekuju da što pre odete. Jedan
manje. Kada vi odete, nema ko da služi ovu žutu bandu. A i Voja dolazi
početkom maja. Cane će poslati svoje emisare iz Nikšića. Na pominjanje njegovog
imena zamolih je da mi stavi jastuk na
usta, da umrem od nežne ruke. Znam kako su prošli oni koji su nam se zamerili.
Sestra se uspravi i oštro me ukori. " Boris Tadić
je vaš gospodar."
Bože, štrecnuh se. Pa svi znaju o čemu je reč. Auu, Bog
te video, šta li će biti sa malim Acom? Zašto se Meri ne javlja. Makar preko
kurira da posalje neka uputstva. Zasto
Cane ćuti?
Pada mi mrak na oči.
I bi sudbina.