Druga
strana
Srpska
diplomatija na srpskoj zemlji
Odbrana
praznom puškom
Aktuelni problemi na graničnim
prelazima prema Kosovu, koje naše mudro rukovodstvo naziva administrativnim, tipičan su primer
nemušte srpske diplomatije: Ako ne možeš da ih sve pobiješ, popusti im sve, ali
tako da izgleda kao da si se za to izborio, kao da si ih nadmudrio. Proglasi
pobedu i beži, ali dostojanstveno. Nemoj nogama u tur da se udaraš, da svi
vide. One koji su ti spasli obraz osudi kao huligane i ogradi se od njih. Jebeš
obraz, čuvaj guzicu, trebaće ti za fotelju, piše Mile Isakov, doskorašnji ambasador Srbije u Tel Avivu.
Mile Isakov
Kada je KFOR zapretio da će upotrebiti silu da ukloni srpske barikade sa
glavnih puteva na severu Kosova, građani su im telima preprečili put, a glavni
pregovarač države Srbije se američkom generalu pravdao da "niko ne može da
ubedi lokalne Srbe da se povuku", svestan da mu je to jedini preostali
adut za eventualne pregovore. I KFOR je zasad odustao. A ko može da
tvrdi da general nije popustio i zbog toga što se
prethodnog dana uverio da na srpskoj strani postoje i oni koji su spremni da na
silu uzvrate silom. Koje Srbija, naravno, takođe ne kontroliše, dapače osuđuje
kao neodgovorne huligane koji samo nanose štetu.
Dakle, država Srbija ne čini ništa osim što se žali razrednom starešini
na Kosovare, i Albance i Srbe, zato što pokušavaju da
svoje probleme rešavaju na svoju ruku. Ona nema rešenje,
ali traži da bude po njenom. Ona osuđuje i EULEKS i KFOR i
velike sile koje su izbacile njenog ministra iz učionice u Njujorku, i kosovsku
vladu i njene paravojne jedinice, i ekstremne Srbe sa crnim kapuljačama, a
ograđuje se i od Srba na barikadama, bez kapuljača. Ona nema nikakvog uticaja,
i ni na koga, ali traži da je svi slušaju. Ona
ne zna kako treba, ali zna da ovo što svi drugi rade ne
valja. Sve to, kao navijači sa tribina, prate srpski mediji neprestano
ponavljajući kako je pregovarač njihove države, već tri dana tamo sa narodom.
Kakva hrabrost! Kakvo žrtvovanje! Dobro, biti sa narodom baš i nije
običaj ove vlasti, a naročito biti sa tamošnjim narodom, ali ipak...
Nezgrapni
pokušaji
Postoje dve škole i dva glavna tradicionalna pravca u srpskoj
diplomatiji, ustoličeni od dva Miloša. Prvu je, za vreme
Kosovskog boja, zasnovao rodonačelnik srpske diplomatije Miloš Obilić,
koji je proburazio svog sagovornika Murata kada je stigao kod njega na
pregovore o primirju u vidu predaje. Drugu je utemeljio Miloš Obrenović,
kada je slao svoju prvu delegaciju na pregovore u Portu, ne bi li izgladio
odnose sa Otomanskom imperijom i novim diplomatskim načinom popravio viševekovni
vazalni položaj srpskog naroda, koji je usledio posle Obilićevog nezgrapnog
pokušaja. Dajući uputstva svojim pregovaračima, Knez Miloš im je sugerisao vrlo
jednostavnu i pragmatičnu taktiku: - Kad stanete pred njih, a vi se uskurčite!
A šta ćemo ako se i oni uskurče? - zapitao je jedan od njih. - A vi se onda
otkurčite!
Moderna srpska diplomatija temelji se na ta dva obrasca, sa malim
modifikacijama do kojih se došlo vremenom u kojem su,
na osnovu svetskih trendova, usvajani nova terminologija i sredstva. Ali,
matrica je ista, ako već ne možemo da dohvatimo partnere sa druge strane
pregovaračkih stolova koji su sve veći, a sve je više i posrednika koji ne
dozvoljavaju fizičke kontakte, onda mu ne treba dati ništa sve dok ne budemo
primorani da mu damu i više nego što je tražio. Tu je školu
srpske diplomatije ponovo ustanovio Slobodan Milošević, više po uzoru na
Miloša Obilića, a nastavljaju je i danas aktuelni predsednik i ministar spoljnih
poslova, više se oslanjajući na nešto moderniju varijantu
Miloša Obrenovića.
Važno je da su i jedni i drugi uvek imali
dostojanstven odgovor na univerzalno srpsko pitanje svih pitanja: A su čim ćemo
pred Miloša? I možda još važnije,
teme su iste: Kosovo i naš vazalski položaj. I ko
onda može da kaže da Srbija nema
tradiciju. Možda nema budućnost, ali tradiciju ima, i te kakvu. Koja to još
država sedam vekova ganja istu politiku, sa istim problemima, na isti način?
E sad, pošto smo izručili i poslednjeg haškog pitomca, su čim ćemo pred
EU? Sa Kosovom, naravno. A su čim pred građane? Isto sa Kosovom. A tema je?
Uvek ista. Naš vazalni položaj. Pa šta ćemo onda? Ne damo, naravno. Nikad
nećemo pristati. Zasad. A onda? A onda, nikad ne reci nikad. Pa rekli ste da
niko to od nas ni ne traži, da to nije uslov? I
nije, dosad. Zato mi treba da to pustimo, sada, pre nego što budu
tražili. Da ne bude da smo popustili pod pritiskom.
Treba to da obavimo pre nego što postane uslov, jer
poznato je da mi ne prihvatamo uslovljavanja. To je naš
princip. I ove haške begunce smo hvatali zbog nas, a ne zbog njih i
njihovih uslova. Takoreći principijelno. Evropska unija nema alternative, to je
još jedan naš princip, mi dakle samo poštujemo
principe. Ali i da ne priznajemo nezavisno Kosovo je naš
princip. Tako je i oba su principijelna. I oba treba principijelno da ispoštujemo.
Ne razumem! Ne razumem ni ja, ali to nije važno, važni su
principi i da mi ostanemo principijelni.
Čačkanje
mečke
"Mi smo protiv nasilja i osuđujemo sukobe. Mi hoćemo dijalog, ali
ako se stvari ne vrate na pređašnje stanje, nema ništa od dijaloga"! To je
princip. To je diplomatija. Ako vaše nasilno rešenje na
granici ostane, mi ćemo napustiti dijalog, a onda ćete tako moći da rešavate i
sve ostalo, jer mi smo protiv nasilja. Mi ćemo sve to lepo da osudimo i nikad
nećemo priznati, pa vi onda vidite šta ćete. Nećemo ući ni u Evropsku uniju,
ako to bude uslov, mada za nas EU nema alternativu. Pokazaćemo mi vama. Ne
znamo tačno još kako i sa čime, ali videćete vi svog boga. Posle bezbroj takvih
pretnji praznom puškom i puški je
dosadilo, pa je opalila. Oni koji su napali prelaze, samo su uradili ono što su
zvaničnici govorili - na svoj način. Oni su tako razumeli izjave tipa: Ne damo
Kosovo i ne damo prelaze. I krivi su, naravno, jer bukvalno tumače naš
diplomatski jezik. Jer ne znaju ono što svi u svetu znaju, da
se to samo tako kaže u srpskoj diplomatiji i da oni koji tako pričaju nisu
spremni ništa da urade. Da je njihova oštra retorika samo za domaću upotrebu,
da je junačenje povodom Kosova samo predstava za birače. Uostalom, tako je
ministar spoljnih poslova postao jedan od najpopularnijih političara. I u
zemlji, ali i napolju, baš zato što uspešno zamajava nas kod kuće. Znaju oni da
pas koji laje ne ujeda. Naročito ako su ga oni i dresirali.
Hajde da vidimo šta je tim povodom zapravo uradio? Obleteo je ceo
svet da bi ubedio da ne priznaju Kosovo one koji to inače ne bi uradili, zbog
sebe i svojih interesa, a ne zbog nas. A dobio je i mišljenje Međunarodnog suda
pravde, kojim je dovedeno u pitanje naše jedino čvrsto uporište, pravno. Jedini
međunarodni pravni akt koji je postojao na tu temu bila je Rezolucija 1244, u
kojoj piše da Kosovo pripada Jugoslaviji, odnosno Srbiji
kao njenoj naslednici. Zašto smo čačkali mečku?
Zašto smo sekli granu na kojoj sedimo. Zašto se uopšte išlo na
taj, pravni, teren, gde već imamo pozitivno rešenje. Šta bismo dobili još
jednom potvrdom da je pravno to tako, kad i vrapci znaju da je problem sa
Kosovom politički a ne pravni. Sad nemamo ni to što smo
imali, pošto je sud odgovorio u stilu "mož' da
bude, al' ne mora da znači", što se moglo i očekivati. Na slepačko pitanje
da li je danas dan, ne može se dobiti nikakav smisleniji odgovor od onoga koji
smo dobili: Jeste, ako nije noć! Izbili smo tako sami sebi iz ruke najmoćniji,
zapravo jedini argument i sad ko slepci tumaramo okolo, kukajući što nas niko
ne uvažava. Dok Srbi sa Kosova vode borbu u ringu, naši zvaničnici, kao
sekundanti iza konopaca, dele im savete, protestuju kod sudija i prete da će
ubaciti peškir. Kome pomažu? Kome prete?