Do koske
Tužna je sudbina onih koji izdaju svoje
sunarodnike, pogotovu ako su njihovi predvodnici
Poslednja igra leptira
Šta znači kad šef Tadićevog kabineta kaže
američkim sagovornicima: "Učinićemo sve što tražite, samo neka sve ostane
za ovim stolom"? Da li je došao kraj ovakvim obećanjima i životima onih
koji obećavaju?
Milovan Brkić
Vojskovođa Aleksandar
Makedonski zapisao je da je pre boja obožavao one iz protivničkog
tabora koji špijuniraju za njega, a da ih je posle boja mrzeo najviše na svetu,
i da je morao da ih se otarasi.
Dolaskom takozvane Demokratske opozicije Srbije (DOS)
na vlast, stranački lideri i njihovi saradnici utrkivali su se ko će pre da
bude pozvan na brifing u američku, britansku ili nemačku ambasadu. Obaveštajnim
službama SAD, Velike Britanije, Nemačke... svoje usluge nudili su članovi
Otpora, stranački lideri, zaklinjući se da će raditi u korist vrednosti
zapadno-evropskih društava, bolje reći za nacionalne i obaveštajne interese
ovih zemalja i njihovih specijalnih službi.
Na suđenju Miloševiću u
Hagu, Ratomir Tanić, bivši potpredsednik Građanskog saveza Srbije, a
potom Nove demokratije, priznao je da je radio za britansku obaveštajnu službu.
Ostali nisu bili u prilici da priznaju za koje su sve službe radili, mada
spiskovi postoje.
Prvi DOS-ov predsednik
Vlade Srbije Zoran Đinđić slovio je za saradnika sa zaslugama
nemačke obaveštajne službe BND.
Uvidevši da je špijunaža
lični izbor, a da je vođenje državne politike u suprotnosti sa potkazivačkom
delatnosti, premijer Đinđić je shvatio gde je stvarana pozicija Srbije u mapama
i interesima međunarodne zajednice i velikih država.
Uoči streljanja premijer
Đinđić je javno kazao da je za zapadnoevropske države Srbija i dalje
remetilački faktor, da one ometaju uspostavljanje demokratskih institucija u
zemlji, i da je njihov prioritet da od Srbije odvoje Kosovo.
On se tada odlučio da
traži saveznike za svoju politiku, kojom je želeo da osnaži Srbiju, njenu
privredu, da stvori institucije demokratskog društva... Njegovi saborci,
uplašeni da ne izgube privilegije, pravo na surovu pljačku u tranzicionom
periodu, izveli su Đinđića pred streljački vod.
Nastavljajući politiku
udvorištva prema komesarima Evropske unije i administraciji SAD, novi
predsednik Demokratske stranke Boris Tadić, koji je postao i
predsednik Srbije, pod kapom prividne podrške njegovoj spoljnoj politici i
''unutrašnjim reformama'', stvorio je od te stranke najopasniju mafiju u
Evropi. Gospodin Tadić je opljačkao Srbiju do gole kože.
Šizofreno propagirajući
politiku da "Evropska unija nema alternativu'', on se do neslućenih
granica zgadio evropskim komesarima i šefovima vlada evropskih država.
Sva nerešena pitanja u
vezi sa granicama Srbije i njene teritorijalne celovitosti, zaštite prava Srba
u bivšim jugoslovenskim državama, srpski predsednik je, bez ikakvih ustavnih
ovlašćenja, sam rešavao. On je vodio spoljnu politiku, uveren da će
administracija iz SAD na taj način zaštititi njegove dve milijarde evra koje je
opljačkao od Srbije.
Šef kabineta predsednika
Srbije gospodin Miodrag Rakić je mlad čovek, iz muškog je harema Borisa
Tadića. Njemu je Boris poverio misionarski zadatak: da u Vašingtonu, srpskim
parama, bira američkog predsednika, što je razbesnelo administraciju i FBI,
koji još nije stavio tačku na istragu.
Gospodin Rakić je
poluinteligent. Želeći da ugodi svom šefu, a da se u jakoj muškoj konkurenciji
u Tadićevom okruženju izbori za svoj status, gospodin Rakić je sve izveštaje
bezbednosnih službi Srbije koji dolaze na sto predsednika sabirao i slao
ambasadi SAD u Beogradu. To traje već godinama, tako da su se i službe
izveštile, pa ne javljaju baš o svemu...
Nakon hapšenja Gorana
Hadžića, haški tužilac Bramerc izjavljuje da je ovaj optuženik, kao
i njegovi prethodnici, uhapšen zahvaljujući uspešnoj saradnji sa sekretarom za
nacionalnu bezbednost Srbije Miodragom Rakićem!
Čovek iz senke - i jeste senka. I on je, kao i njegov šef, smrtno bolestan i
uplašen. Gospodin Rakić je pre dve godine operisan u SAD. Izvađena mu je
prostata, zbog malignog oboljenja. Umesto da se posveti lečenju, Rakić se
posvetio izdaji. Barem on sebe tako doživljava.
Često putuje u SAD
stvarajući kod Tadića lažnu sliku o svom značaju kod Ujka Sema. Naime, gospodin
Rakić je bezbedonosnim službama, pozivajući se na svog šefa, naredio da budno
nadziru ruske, nemačke, kineske i izraelske diplomate u Beogradu, a da sve
podatke dostavljaju njemu, a on ih potom, šalje u Lengli.
Samo neuk čovek može da
misli da su diplomate pomenutih zemalja diletanti, poput naših, i da njihovim
uhođenjem nešto može da se sazna više, od onog što prislušni centar američke
ambasade koji je stacioniran u Krnjači saznaje. Ako saznaje!
Naravno, i obaveštajne
službe pomenutih država budno prate ludorije srpskog predsednika i njegovog
šefa kabineta.
Ali, u svojim očima,
Rakić je značajan čovek. Kao takav, on pothranjuje Tadićevo ludilo o sebi kao
lideru regiona. Zar evropski komesari, ali i ruske, američke, kineske i
izraelske diplomate ne znaju za Tadićeve pljačke, pederastiju, nasilje prema
bivšoj i sadašnjoj, još uvek zakonitoj ženi, za njegovu tešku i neizlečivu
bolest koja njegov život privodi kraju?
Pregovarajući pre neku
godinu u Vašingtonu o budućnosti Kosova, a naročito Srba u severnom Kosovu,
gospodin Rakić je obećao da će sve biti kao što američka diplomatija želi. Predaće
im Kosovo, samo da mu daju vremena. "Samo neka sve ostane za ovim
stolom", zamolio je svoje sagovornike Miodrag Rakić, čija porodica je
iz Žitorađe.
Iako u Tadićevom
okruženju česte dolaske u SAD-e pravda službenim razlozima, gospodin Rakić ide
i na lečenje. Iz njegovih pluća izvađen je isečak koji potvrđuje da su mu i
pluća zaražena kancerom. Ali, on leti dalje...
Dve saradnice Tabloida
uspele su da uspostave kontakt sa dvojicom telohranitelja g. Rakića. Ovog teško
bolesnog čoveka voze u blindiranim kolima, čuva ga više od 80 specijalaca. Oni
su opisali gospodina Rakića kao hladnog čoveka, mrtvog pogleda, retki osmeh mu
je kao u hijene, a veruju da on misli da je, u najmanju ruku, po značaju, odmah
tu, iza Baraka Huseina Obame. Rakićevo telo je mlohavo, deluje kao
starac Foča od stotinu ljeta. On komunicira samo sa Tadićem, a smanjio je i
reketiranje biznismena, jer su svi shvatili da su i on i njegov predsednik pri
kraju života.
Ne postoji nijedan
nacionalni interes kojeg se Boris Tadić i njegov dečko Rakić ne bi odrekli,
uvereni da će ih Ujka Sem pohvaliti. Makar ih pomaziti po dupetu. Što im je
bolest više "u progresiji", oni su u sve većoj paranoji. Misle da će
ih spasti vodovi telohranitelja, blindirana kola. Ako nas je istorija bilo čemu
naučila, to je činjenica da ne postoji čovek koji ne može biti smaknut na bilo
kom mestu, ili u bilo koje vreme, rekao je kum Vito Korleone u
istoimenom filmu.
Istorija je učiteljica
života, kažu. Ali ni Tadić ni Rakić poslednjih deset godina nisu pročitali
nijednu knjigu, nisu hteli da čuju mišljenja onih koji nisu iz njihovog
udvoričkog pederskog klana. A mogli bi da se sete slučaja Biljane Plavšić,
Ive Sanadera, ili pokojnog Miloševića, koji su platili visoku cenu
kao ''ljudi od poštovanja kod Ujka Sema". Američki obaveštajci plaćaju
svoje doušnike, ali ih se odriču čim prestane interes za njihovom izdajom.
Nastoje da ih se reše, najčešće ubistvom, ili ih prepuste linču svojih
sunarodnika.
Poslednji napad Tadića
na kosovske Srbe (prethodno je izgrdio Srbe u Republici Srpskoj, poručujući im
da moraju ostati u okviru BiH, jer on to garantuje), poslednji je let srpskog
predsednika u visine koje će ga odneti. Zameo ih vjetar, rekli bi Srbi
iz Hrvatske, kojih se srpski predsednik takođe odrekao, perući od njih ruke.
Tužna je sudbina onih
koji izdaju svoje sunarodnike, pogotovu ako su njihovi predvodnici.