Do koske
Na putu
za Istok, za Srbiju nema
uslova i ucena, njen status je povlašćen
Rusi dolaze
Jedna nenaučena lekcija
skupo je koštala odlazeću vlast
u Srbiji. Nažalost, cenu su platili
njeni građani. Lekcija se ticala uloge Rusije u novom svetskom ekonomskom i političkom
poretku. Zašto je ruski kapital
dobar Nemačkoj a nije Srbiji?
Nikola Vlahović
Mada je po mnogo čemu od svih drugih pravoslavnih država
na Balkanu Srbija najbliskija sa Rusijom, ona tu okolnost, zahvaljujući slepoj
odanosti svojim finansijskim poverenicima iz Amerike i Evropske unije, do
današnjeg dana nije iskoristila.
Kad su se konačno setili da bi velika Rusija mogla biti
bolja od Velikog brata, za ovdašnje vlastodršce
već je bilo kasno. Početkom novembra ministar spoljnih poslova Srbije
Vuk Jeremić svim diplomatskim sredstvima je pokušavao da "dobije
termin" i da svom protivustavnom predsedniku države i partije omogući
razgovor sa Vladimirom Putinom. Iz Kremlja mu je odgovoreno, takođe
diplomatski, da termina nema i da su svi "popunjeni". Kao
"utešna nagrada" stigla je sugestija da taj razgovor ("o
slobodnom protoku ljudi, robe i kapitala") bude obavljen u Ukrajini, na
odgovarajućem nivou, sa predsednikom Viktorom Janukovičem, koji je, kao što je
poznato, neka vrsta geostrateške prethodnice Kremlja. Da li je i kako Tadić
položio taj "prijemni ispit", nije više ni važno, jer je njegov skori
odlazak sasvim izvestan.
Bila je ovo lekcija koja bi morala svakoj budućoj vlasti
u Srbiji da otvori oči i pomogne u sagledavanju novonastalih ekonomskih, vojnih
i političkih prilika u kojima se našao svet, a i Srbija, koja ipak nije mimo
sveta...
Ono što Tadićeva
administracija zajedno sa njim kasno saznaje, neka bude pouka nekim budućim
tvorcima nove državne politike Srbije...
Kad se u Srbiji govori nekritički o Rusiji, tu je
obavezno prisutan i neko od onih ideologa antisovjetizma, kojima tu nikako ne
bi trebalo da bude mesto.
Kad se stvari tako postave, onda je lakše razmatrati
buduću ekonomsku, kulturnu, vojnu i političku, dakle, državnu strategiju
Srbije, koja mora da pobegne iz samrtnog zagrljaja ovih i ovakvih
evrointegracija.
Prva lekcija koju moraju da savladaju ovdašnji politički
mešetari i zaslepljeni diletanti, glasi: Rusija nikome nije neprijatelj! Za
razliku od one druge velike sile koja je na putu svog neminovnog, istorijskog
zalaska, Rusija poslednjih trideset godina nije ratovala ni sa kim, nikome nije
upućivala pretnje niti je zavodila sankcije i "zavrtala ruku" na bilo
kakav drugi način! Rusija je ogromna zemlja, slobodna, prebogata i prirodno i
kulturno, orijentisana prema srpskom narodu blagonaklono, bratski i ljudski,
onako kako je i najveći deo srpskog naroda orijentisan prema Rusiji. U Rusiji
su koreni srpske kulture i srpske duhovnosti, a svi naši prosvetni i crkveni
oci vekovima su, pod okupacijom tuđinskih imperija, nosili luč slobode verujući
u Rusiju i njenu prirodnu i natprirodnu moć, kojom je snažila uboge srpske
heroje bez imena i prezimena što su se
rađali i umirali gledajući u Moskvu kao potonji nepokoreni bastion nade.
Zašto danas srpske vlasti ne mogu ili
jednostavno neće da shvate nekoliko prostih činjenica, kao, na primer, da je
svet tehnološki otišao napred, najviše u svojoj istoriji, ali da nigde nije
mrdnuo što se tiče pripadnosti određenoj veri, kulturi, pismu i jeziku?
Otkuda onda tako veliki otpor koji savremeni srpski
prodavci demokratije imaju u odnosu na današnju Rusiju i njene ekonomske
potencijale?
Ne treba mnogo biti mudar niti previše obavešten pa
shvatiti da je reč o ideolozima onih evroatlantskih integracija koje više ne
postoje u obliku u kome su postojale pre dvadeset godina. Reč je o ljudima koji
su, mahom, finansirani u ime te obećane zemlje i u ime nove utopije, zapravo
poretka, koji je nudio da opet sve damo za opštu stvar, a da ne uzmemo ništa!
Odlazećoj vlasi u Srbiji mogla je biti velika škola ono
što je Nemačka, kao ključan zemlja Evropske unije, uradila poslednjih godina, i
to u dva vrlo jasna pravca: ekonomsko savezništvo sa Rusijom i ekonomska
dominacija u nekoj drugačijoj EU, gde je već pala podela na prvu, drugu i treću
kategoriju zemalja članica. Da li je Srbiji mesto u toj predugoj i neizvesnoj
koloni, ako već ima najpovlašćeniji status sa Rusijom, kao najvećim i najjačim
ekonomskim partnerom Nemačke?
Poslovi ove dve moćne države prevazilaze sve što se u
dosadašnjoj istoriji evroazijskih privrednih integracija desilo. Govori li
nešto taj podatak srpskim vlastodršcima?
Pred kraj 2011. godine, ruski energetski gigant Gasprom,
koji je najveći veleprodajni isporučilac goriva na tržišta Evrope, osvojio je i
ona maloprodajna. Naime, Holding Gasprom je kupio drugu po veličini
energetsku i telekomunikacionu firmu u Nemačkoj (Envakom Servis), čime
je praktično na pragu potpunog preuzimanja energetskog sektora u Nemačkoj, a
posredno i u ostatku Evrope.
Ali, treba znati da ni moćna Rusija nije lako dospela na
ovo tržište, jer je prema beleškama ministra spoljnih poslova Rusije, Sergeja
Lavrova, koje je on sam objavio još 2007. godine, krivicom Zapada bilo osujećeno 13 velikih poslova u ukupnoj vrednosti
od 50 milijardi dolara, gde je naveo i primer kad je kupovina firme Opel
od strane rusko-kanadskog konzorcijuma bio osujećen "zbog grubog mešanja
SAD iz čisto političkih motiva", što Vašington čak nije ni skrivao.
Ipak, prema podacima Nemačkog centra za istraživanje
tržišta, odeljenja berlinskog Slobodnog univerziteta, više od stotinu velikih
ruskih preduzeća bavi se direktnim investicijama u ovom delu Evrope.
Uglavnom se to dešava u tri sektora - energetskom,
sirovinskom i metalurškom. Izvozni potencijal ruskih kompanija mnogo je
raznovrsniji nego što se iko u Evropi nadao.
Na samom početku svoje velike političke i državničke
karijere, Vladimir Putin je na jednoj tribini u Minhenu doslovno kazao da
"...Rusi idu u Evropu ne sa kalašnjikomov, već sa novcem. I taj
novac ništa nije gori
od američkog ili kineskog!"
Srpskim prodavcima magle i neistina
treba da bude jasna i
nedavna izjava bivšeg nemačkog
kancelara Gerhada
Šredera (koji je danas na čelu
ruskog giganta Gasprom u Nemačkoj),
u kojoj govori o "poslu milenijuma" sa Rusijom i
o kompletnoj promeni ekonomskog ambijenta na dobro obe
velike države.
Ako sve ovo nije jasno
zaslepljenim i samoniklim junošama Tadićeve administracije,
pa i njemu samom, dovoljno je pogledati kako je Milorad Dodik u Republici Srpskoj osnažio tekovine Dejtonskog sporazuma nakon ulaska ruskog
kapitala i preuzimanja ključnih energenata u ovom, danas najnaprednijem delu podeljene Bosne i Hercegovine.
Pametnome dosta, rekoše još davno
mudri Rimljani...
Rusija je za Srbiju, i oporavak
njene posrnule privrede odvojila deset milijardi evra. Tadićevi
pljačkaši radije uzimaju skupe inostrane kredite, zadužujući pokoljenja, jer
polovinu tog novca stavljaju u svoje džepove. Rusi ne daju mito.
Oni investiraju, a ta reč
je nepoznanica za Tadićeve pljačkaše, pa i za njega
samog.