Nuklearna kriza
Međunarodna agencija za
atomsku energiju najavila iransku A-bombu
Bije Mahmud, al' bije i Mosad
U svojim nedeljnim
novinama, 14. novembra, izraelski dnevnici doneli su vest o eksploziji na
naslovnim stranama. Naslovi su bili u stilu: "Misteriozna eksplozija u
iranskoj raketnoj bazi", dok su se podnaslovi pitali: "Ko je
odgovoran za napad na iransku vojsku?". Za izraelskog čitaoca bilo je
"jasno" da su za subotnju eksploziju odgovorni neki iz njihove
zemlje. A ti "neki" mogla je da bude samo izraelska obaveštajna
služba Mosad. O ovoj gorućoj svetskoj temi piše Milan Balinda, urednik Tabloida i bivši novinar američkog Majami
Heralda
Milan Balinda
Početkom novembra
izveštaj Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), koja deluje pod okriljem
Ujedinjenih nacija, vrlo odmerenim tonom ukazao je da iranski nuklearni program
ipak vodi ka atomskoj bombi. Taj suvoparni i tehničkim jezikom napisan dokument
od 25 strana uskomešao je ceo svet. Da li će Izrael, da li će Sjedinjene
Države, da li će koalicija zapadnih zemalja, a možda uz učešće Saudijske
Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, izbombardovati iranska nuklearna
postrojenja? Ne bi to bile ni prve ni jedine atomske bombe u komšiluku,
s obzirom na to da to oružje imaju i Indija i Pakistan, a ima ga i Izrael. Međutim, to bi se razorno
oružje nalazilo pod kontrolom izbezumljenog verskog fanatika kao što je to
sadašnji predsednik Irana Mahmud Ahmadinežad, koji preti da će gurnuti Jevreje
u more, da će Izrael zbrisati sa mape...
U međuvremenu obe
strane imaju naizgled nerešive probleme: Iran kasni sa bombama jer ih ometaju
američke i izraelske sabotaže, a Amerikanci i Izraelci nisu sigurni ni da mogu
da izvedu blickrig bombardovanje i koliko bi štete takva intervencija
uzrokovala. Tel Aviv je izračunao da kad bi i uništili neka ključna nuklearna
postrojenja, to bi vratilo Iran unazad samo dve ili tri godine. Postoji
nekoliko scenarija vojne intervencije protiv iranskog napora da se naoruža
atomskim bombama, ali nijedna od njih ne samo da ne garantuje uspeh već bi bile
veoma kontraproduktivne. Ostaju samo dve mogućnosti: jedna je da se uvedu
dodatne međunarodne ekonomske sankcije protiv Teherana, a druga je da se
nastavi sa neobjavljenim ratom koji se već uveliko vodi a o kome se ne priča
mnogo. Da, to je rat na drugom nivou u kome se ponekad dogodi i poneka
eksplozija u iranskim vojnim postrojenjima, u kome iranski atomski naučnici
ginu u svojim automobilima usred prometnih ulica Teherana, u kome kompjuterski
program uništava i po 100 centrifuga u ključnom procesu obogaćivanja
uranijuma...
Teorijski, na
papiru, postoji i treća mogućnost: rešavanje nesporazuma diplomatskim putem,
pregovorima. Ali i ta je varijanta već isprobana i kako bi u tom slučaju Iran
morao da odustane od atomske bombe - nije donela rezultata. Nuklearni program
je za krhku Islamsku revoluciju Irana vrsta lepka koji sprečava da se
društvo raspadne. Iran nije uzor nijednoj drugoj islamskoj državi, niko se ne
inspiriše iranskim sistemom. To je pokazalo i Arapsko proleće kada su građani
Egipta, Tunisa, Libije... menjali svoja zastarela društvena uređenja
pokušavajući da kopiraju evropske političke sisteme, a ne režim iz Teherana.
Bombardovanje iz aviona i sa brodova može i da se dogodi u nekoj svojoj
verziji, ali će, osim sabotaže, izolacija Teherana biti glavno oružje. Zapad je
pobedio u hladnom ratu bez potrebe da koristi svoje nuklearne bojeve
glave protiv Sovjetskog Saveza. Da li će Iran ipak uspeti na napravi atomsku
bombu kao što je to uradila Severna Koreja? Neće, jer je atomski Iran
neprihvatljiv za Sjedinjene Države, Evropu i Izrael. Osim toga, Severna Koreja
i nema funkcionalnu atomsku bombu, već samo neku vrstu "nuklearne
naprave".
Samo par dana
nakon što se IAEA oglasila svojim dokumentom u blizini Teherana, u vojnoj bazi,
dogodila se jedna, ili dve - po pričanju nekih svedoka, velika eksplozija.
Iranski autoriteti izjavili su da se eksplozija dogodila prilikom premeštanja
municije u vojnoj bazi koja se nalazi 45 kilometara zapadno od glavnog grada.
Onima koji su čuli eksploziju, a eksplozija je imala jačinu manjeg zemljotresa,
nije ličilo na eksploziju obične municije. Naime, nije trajalo više minuta, ili
čak sati, već je samo jednom, ili dvaput, izuzetno jako grunulo. U bazi je
poginulo oko 30 ljudi, uključujući i komandanta tog specijalizovanog vojnog
postrojenja, general-majora Hasana Mokadama. Veruje se da se u toj bazi nalaze
balističke rakete tipa Šahab 3, na kojima je nedavno izvršeno testiranje zamene
bojevih glava sa modelima budućih atomskih punjenja. Slična eksplozija dogodila
se i oktobra 2010. godine u jednoj iranskoj vojnoj bazi Revolucionarne garde
zapadno od Teherana.
U svojim
nedeljnim novinama, 14. novembra, izraelski dnevnici doneli su vest o
eksploziji na naslovnim stranama. Naslovi su bili u stilu: "Misteriozna
eksplozija u iranskoj raketnoj bazi", dok su se podnaslovi pitali:
"Ko je odgovoran za napad na iransku vojsku?". Za izraelskog čitaoca
bilo je "jasno" da su za subotnju eksploziju odgovorni neki iz
njihove zemlje. A ti "neki" mogla je da bude samo izraelska
obaveštajna služba Mosad. Takvo isto mišljenje imaju i zapadne obaveštajne
službe, ne zato što im je Tel Aviv javio, već što je to za njih bio jedini
logičan zaključak. Izraelska štampa takođe je podsetila svoje čitaoce i na
eksploziju u jednoj bazi južno od Teherana koja se dogodila novembra 2007.
godine. Novine su još podsetile na trojicu nuklearnih naučnika Irana od kojih
su dvojica ubijeni prošle godine, a jedan u julu ove. Ova poslednja eksplozija
u vojnoj bazi iranske Revolucionarne garde samo je dodatno pojačala misteriju
koja okružuje izraelsku tajnu službu Mosad, mada to nije jedina špijunska
agencija koja deluje u Iranu. Osim američke agencije CIA, naravno, u Iranu
operišu još nekih sedam do osam stranih špijunskih službi.
Nazvan "prvo
digitalno oružje geopolitičkog značaja" kompjuterski program Štuksnet
promenio je način kojim se vode prikriveni ratovi. Štuksnet je
sofisticirani kompjuterski virus koji može da infiltrira strogo zaštićene kompjutere koji nisu povezani na Internet. Taj
se program pojavio na ratnoj pozornici juna meseca prošle godine kada je napao
kompjutere u iranskom nuklearnom postrojenju zvanom Natanz gde naučnici
obogaćuju uranijum. Program je izmanipulisao centrifuge koje su se same
uništile, sve skupa oko hiljadu centrifuga, i na taj način pogodio iranski
nuklearni projekat u samo srce. Štuksnet može da se instalira sa USB
fleš memorije, na primer, a samo instaliranje i delovanje je neprimetno.
Program se kamuflira kao deo operativnog sistema. Inače, iranske nuklearne
centrifuge proizvela je kompanija Simens, te se postavlja pitanje kako
je Mosad saznao način na koji te mašine funkcionišu. Upućeni tvrde da su im u
tom trenutku pomogli Amerikanci. Štuksnet je veoma komplikovan program i
izuzetno skup da bi se napisao, zahteva mnogobrojne programere i dosta vremena,
te se smatra da to ne može da postigne niko drugi do same države. Izraelci su
takođe napravili egzaktne kopije iranskih centrifuga i testirali rad programa.
Nakon uspešnog napada Štuksnet programa, Iranci su napravili centrifuge
sa rotorima od karbon-fajbera koje je teško uništiti povećanjem broja obrtaja,
te je sada ostalo Mosadu da pronađe način kojim bi mogao da napadne nove
mašine.
U međuvremenu je američki predsednik Barak
Obama izjavio da će Vašington konsultovati Kinu i Rusiju o tome koje su opcije
na raspolaganju u slučaju iranskog nuklearnog programa, nakon što su Peking i
Moskva odbili da pojačaju sankcije usmerene protiv Teherana. A negde
istovremeno Izrael je rekao da više ne planira da obavesti Sjedinjene Države,
ili da od njih traži dozvolu za bilo koju akciju protiv Irana.
Tajni život gospođe Livni
Početkom osamdesetih godina prošlog veka
današnji vođa izraelske opozicije i najverovatnije jedan od budućih premijera,
Cipi Livni, bila je agent Mosada u Parizu. Bilo je to u vreme kada se izraelska
obaveštajna služba sukobljavala sa palestinskim terorističkim grupama i sa
nuklearnim ambicijama tadašnjeg iračkog diktatora Sadama Huseina.
"Bila je u elitnoj grupi", rekao je
o njoj bivši direktor Mosada Efraim Halevi, koji je iz sigurnosnih razloga
odbio da kaže šta je Livni radila u Parizu između 1980. i 1984. godine. Zna se
da ju je kao 22-godišnju devojku, nakon što je odslužila vojni rok, u Mosad
regrutovala njena prijateljica iz detinjstva Mira Gal. Na palestinskim internet
sajtovima Cipi Livni nazivaju "ubicom".
Rođena je u Tel Avivu kao Cipora Malka Livni
8. jula 1958. godine. Oba njena roditelja bili su istaknuti borci za nezavisnu
državu Izrael. Brak između Sare i Eitana sklopljen je na prvom venčanju nakon
proglašenja države Izraela i Cipi je njihovo treće i najmlađe dete.
Bila je poslanik u parlamentu, ministarka za
imigraciju, ministar za stanovanje i konstrukciju, ministar pravde, a januara
2006. postala je ministarka inostranih poslova. Vođa je Kadima partije koja je
imala najveći broj glasova na prošlim izborima, ali nije htela da uđe u
koaliciju osim da bude premijer. Ostala je kao vođa opozicije.
Magazin Tajm proglasio ju je 2007.
godine jednom od najuticajnijih 100 ljudi na planeti. Udata je i ima dva sina.