Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi
Zabrane
Politički procesi: progon reči i misli u doba
diktature (4)
Epohe
ne umiru preko noći
Obimnim istraživanjem srpskog književnika i publiciste
Marinka Arsića Ivkova, objavljenim pod nazivom "Krivična estetika",
detaljno je opisan mehanizam gušenja stvaralačkih sloboda u nekadašnjoj
Jugoslaviji, a posebno u Srbiji, od kraja Drugog svetskog rata pa sve do
današnjih dana. Uloga partijskih sudova i tužilaštava u službi političkog
progona umetnika i umetničkih dela, slobode govora i slobode mišljenja, zabrane
knjiga i kontrole štampe, temelj su ove, od javnosti prerano sakrivene knjige.
Jer, ništa tako slikovito ne svedoči o kontinuitetu ovdašnjih diktatura, kao
što svedoči rad poslušnog pravosuđa, kako onog jednopartijskog, o kome je ovde,
na samom početku reč, tako i današnjeg, višestranačkog, zapravo, takođe
jednoumnog, u službi vlastodržaca, o čemu "Krivična estetika"
upravo i govori...
Marinko
Arsić Ivkov
Krivična estetika je za sobom ostavila pustoš.
Pometnja na polju umetnosti traje i danas, iako vreme komunističke
diktature već odavno liči na ružan san. Vrednosti koje je krivična estetika tako radikalno istumbala
još uvek nisu na svom mestu. Ponovno vrednovanje, naročito
dela nastalih pod komunističkom vlašću, ne samo što
nije izvršeno nego nije ni otpočelo!
U književnosti
je naročito potrebno temeljno, kvalifikovano i odgovorno, ponovno čitanje. Takvo čitanje svakako će
neke vrednosti da potvrdi, neke da ospori a neke da rehabilituje i iz tame u
koju su nepravedno (ili kako bi rekli krivični estetičari,
zlonamerno) gurnuti, vrati na svetlost dana. Mnogo je sitnih duša,
udvorica, poslušnika bez časti i karaktera prodefilovalo tom šašavom
pozornicom, opštom bolnicom, i načinilo lom...
Dovoljno je da prelistamo književne
kritike u dnevnim listovima za poslednjih pedesetak godina pozorišne
repertoare, čitanke i udžbenike književnosti, spiskove školske lektire, nagrađenih i slavljenih književnika, pa da nas spopadne jeza. Sto je
još gore, to nesrećno vreme udvorištva i nemorala nije samo istumbalo vrednosti, nego je uništilo
i osećaj za vredno.
Surogat- epigonstvo, plagijat, kič više
se ne razlikuju od originala i prave umetnosti. Pored toga, jedna toliko
bolesna epoha stvorila je interesne grupe, klanove, kamaraderiju, koji kao
gubave kraste guše i ono malo preostalog zdravog tela i brane svoje mesto osvojeno pod
komunističkim stegom.
Nasleđeni teror na glavnom
koloseku
Mračni ljudi iz mračne prošlosti mislili su i na budućnost! Blagovremeno su klonirali svoje
naslednike, po svemu nalik njima, osim po obrazovanju.
Razmestili su ih po redakcijama, fakultetima i svim
drugim institucijama preko kojih se nadgleda umetničko stvaralaštvo. Tako je i mlađi naraštaj dobio predstavnike nesposobne da se oslobode autoriteta i da nezavisno,
po svojoj savesti vrednuju umetnička
dela. Zato su mnoga imena još uvek nedodirljiva,
a nezavisna misao bauk koga se svi plaše -
od naučnih institucija i fakulteta, do književnih
novina i časopisa. Dovoljno je otvoriti
rubrike kulture većine dnevnih listova (ukoliko uopšte postoje), vrata škola i jezikoslovnih
fakulteta, pa zaključiti da se gotovo ništa nije promenilo...
Oni koji su vršili progone za račun režima ili su mu podanički služili, i danas uživaju privilegije koje im je taj režim
dao. Njihove žrtve i dalje su na društvenoj i umetničkoj
margini. A što je najgore, klonirani profesori stvaraju nove klonirane naraštaje nastavnika, klonirani kritičari vaspitavaju novu
generaciju kloniranih kritičara i čitalaca.
Zogovićeva konstatacija iz 1946. godine da je ,,književni život očišćen od Ijudi koji su izdali i književnost i domovinu" verodostojnija je na početku trećeg milenijuma nego u vreme kad je izrečena!
Takva kompozicija danas škripi i stenje postkomunističkom Srbijom... Međutim, tužno
je što još
niko od novih mašinovođa nije ozbiljnije pokušao da tu anahronu kompoziciju zaustavi na najsporednijem
koloseku istorije. A o utvrđivanju
odgovornosti bar nekih od velikog broja krivičnih estetičara da i ne govorimo. Delovanje većine njih ne podleže krivičnom
gonjenju, ali to ne znači da izmiče svakoj pravnoj odgovornosti. Da bi potpuno raskinule s
autoritarnom prošlošću, lustraciju (odstranjivanje aktera, servisera i
beneficijara autoritarnih režima sa javnih funkcija, uz sprečavanje da ih određeno vreme vrše), kao poseban vid pravne odgovornosti, primenile su
mnoge zemlje bivšeg istočnog bloka...
Vesele stranice tužne prošlosti
Vladajuća
garnitura u Srbiji, međutim,
mrzovoljno gleda na pravno sankcionisanje i najtežih krivičnih
dela bivšeg režima.
Štaviše,
velik broj komunističkih
funkcionera i danas zauzima visoke položaje u državnim
organima i institucijama.
Jedino što
možemo da konstatujemo, jeste da su vreme i probleme kojima
se u Krivičnoj
estetici bavimo dobro analizovali i
oslikali, svako iz svog ugla, Dragoljub Todorović u pominjanoj knjizi o Dobrici Ćosiću, Ivan
Ivanović, u knjizi
Drainac između
četnika i partizana, Ilija
Moljković, naročito u tekstu Pošast partijsko-policijskih dogovora, Nebojša Vasović u dva teksta o knjizi Borislava Mihajlovića Mihiza Autobiografija
o drugima i Predrag Čudić u knjigama Saveti mladom piscu ili književna početnica...
Treba pomenuti i Predraga
J. Markovića, koji u ovde navođenoj knjizi ukazuje na problem klanova, kamaraderije
i lažnog disidentstva, zatim tekstove Ivana Ivanovića, Parabola o Miloševom konju i Mihajla Mihajlova o privilegovanom
položaju marksističkih ,,disidenata" u odnosu na nemarksističke, mada i mnogi drugi tekstovi koje smo
koristili pominju i osvetljavaju, na ovaj ili onaj način, tu pogubnu zaostavštinu komunističkog režima.
I pored ovako pesimističnog zaključka, svet koji je stvorio krivičnu estetiku nepovratno nestaje. U spomenaru koji nam je
ostavio ima i veselih stranica i njih ćemo možda
duže pamtiti nego one kojima smo se do sada bavili...
U spomenaru, pre svega, privid dominira nad stvarnošću. Hiljade, stotine hiljada ljudi se upinju da dokažu da tako i treba da bude. Prividni teoretičari od prividne nauke stvaraju prividan pogled na svet. U
ime kojeg prividni maršali i
prividni političari
vladaju prividno najpravednijim poretkom na svetu, uz pomoć prividno ravnopravnih građana i prividno privilegovane radničke klase. Da nije bio toliko maligan, komunizam bi bio
paradiranje kolektivnog Don Kihota na đogatu zvanom marksizam.
Otac kosmosa u stihovima
Da bi održao taj privid života, režim
je posezao za silom i propagandom koja je alhemičarski preobraćala istinu u laž i obratno, zatim stalnim ponavljanjem golih laži, lažnom
univerzalnošću (,,opšte je poznato"), prezirom prema činjenicama (,,poluistine"), dominacijom komentara
nad vešću, zaključivanjem
pars pro toto, zastrašivanjem,
stvaranjem prividnog jezika, progonom slobodne misli, zatočenjem neposlušnih. ,,Za to vreme, oni koji su ostali na
prividnoj slobodi, prividni novinari (u stvari, društveno-politički radnici), prividno su nas informisali (vršili propagandu). Slobodnu reč zabranjivali su prividni sudovi (imenovani od prividnih
skupština u kojima su sedeli prividni poslanici izabrani u
prividnim izborima) u prividnom sudskom postupku (kojem je odluka prethodila)
prividnim presudama (donetim u komitetima) u ime prividne istine (zvanične propagande) da bi zaštitili od uznemiravanja prividnu javnost (Partiju)...
Po središtu
spomenara šepuri se onaj za koga
pesnik Pero Zubac tvrdi: Kad bi naša Jugoslavija bila devojčica, onda bi Tito bio njen tata. Pesnikinja iz svih komunističkih čitanki,
Mira Alečković zamera kolegi po peru na skromnosti, i otkriva čitaocima da je ,,drug Tito" najverovatnije otac
svemira, jer jednim pogledom utiče na promene u vasioni: ...A otkud sad još jače sunce sinu? To drug Tito gleda, dete, u daljinu...
Da je ova kosmička teorija ispravna svedoči stihovima Adam Puslojić: Ime večnosti je Titovo ime...
Nakon ovakvih pesničkih preporuka, razumljivo je zašto se akademije nauka i univerziteti takmiče ko će
pre da okiti ,,oca kosmosa"zvanjem počasnog doktora ili da ga primi za počasnog člana.
Ovo utrkivanje naročito je
bilo izraženo u vreme obračuna sa ,,crnim talasom" u umetnosti. U jednoj od
beseda, prilikom proglašenja za počasnog doktora Srpske akademije nauka i umetnosti, laureat
je podsetio akademike da nauka mora da bude sila u službi radničke klase, lopata u
rukama grobara starog društvenog uređenja!
A kako je video svoju ulogu u tim grobarskim poslovima? U
jednom govoru 1962. godine, Josip Broz je samog sebe proglasio odgovornim, i to
pred istorijom, ne samo za industrijalizaciju i agrikulturu već i za nauku i kulturu.
Šta je onda preostalo njegovim podanicima, nego da se i
sami, skromno (?), ubeleže u
spomenar.
Poljoprivredni stručnjaci oglasili su se gromoglasno, što otkriva i autentično mičurinski novinski
naslov: Pirinač
osvaja vojvođanska
slatinasta zemljišta. Lekar i general Gojko Nikoliš u svojim
sećanjima ("Korijen, stablo, pavetina") priznaje
da je dugo verovao u nešto u šta nisu verovali ni najzaostaliji i najneobrazovaniji
Ijudi: da će nauka uspeti da
Staljina održi večno živim!
Direktan prenos čiste fiolozofije
Uvek spremni filozofi su već na osnivačkom kongresu Srpskog filozofskog društva 1951. godine razbucali zapadnu filozofiju i metnost.
Misao na Zapadu odavno opada, kategoričan je Dragan Jeremić, a sa Hajdegerom, Šenbergom, Pikasom i Bretonom ona je zapevala labudovu pesmu. Marksizam u svim
elementima dominra nad trulom zapadnom filozofijom, zaključuje i Mihailo Marković godinu dana kasnije u Književnim novinama. Veljko
Korać zadaje završni udarac pronacisti Osvaldu Špengleru (nemački
istoričar i filozof, prim. red.). Dragan Jeremić na sastanku aktiva filozofa komunista 1962. godine,
ustaje u odbranu filozofskog znanja Petra Stambolića.
Književni
resor ne zaostaje za filozofskim. Milovan Đilas 1952.
godine kritikuje izdavače što objavljuju Kamija, i s ponosom napominje da ga on nije
čitao! Takođe se zalaže
za zabranu objavljivanja Žan Pol Sartra i Andre Žida, ali daje
propusnicu Tomasu Manu, kao što ju je nešto ranije dao i
Dostojevskom, uz napomenu: Može! Uz dobar predgovor. Veliki pisac ali i veliki
reakcionar!
Među književnim ratnicima i Erih Koš se ističe
otkrićem da su Sartr i Andre Malro izdajnici radničke klase!
Velibor Gligorić savetuje prozne pisce da motive traže u govorima partijskih rukovodilaca, pa tek onda u
stvamosti. Govori su realniji od realnosti. A prema mišljenju filozofa Dušana Nedeljkovića, oni su i
više od toga. On je svojim studentima na čas doneo radio-aparat kako bi mogli da slušaju direktan prenos Petog konresa KPJ: Šta ja imam da vam pričam, ne trebaju vam nikakve knjige, ovo vam je čista filozofija!
Dušan Matić upisuje: Ljudi su nekad odlazili na hadžiluk, u Meku ili na Hristov grob... A naša omladma, pa i mi stariji, idemo na prugu Brčko - Banovići! Ja sad
znam - i to sam video na pruzi - da je već sasvim sigurno da će između fizičkog i umnog rada suprotnosti zaista nestati jednog dana.
Na pruzi ona je sasvim iščezla!
Ova tvrdnja je i
zaista bila proročka, imamo
li u vidu da ju je izrekao autor i ovog slogana u našem spomenaru: Perspektiva je pred nama, ona nije iza
nas!
Milan Bogdanović otkriva jednu teorijsku intimnost: književnost je muškog pola! Tu muškost književnosti
daje politika. ,"...Hteti depolitizirati književnost ustvari bi značilo hteti izvući iz nje ono što je sama njena srž, ono što
je sam njen, element, osnovni njen životni nerv. To bi, drugim rečima, značilo
na nekakav način je kastrirati, ako
mi dopustite ovu reč. Oduzeti
joj tu potenciju, značilo bi u
suštini izdvojiti i izvući iz književnosti
ono što je u njoj književno, što
je estetsko u njoj..."
Prelazak sa divljaštva na varvarstvo
Protiv Flaša Gordona, junaka nove kapitalističke mitologije, i stripa, najunosnijeg vida protivnarodne
publicistike, najupornije ratuje književni kritičar Zoran Mišić u listu Mladost. Ako njegove zasluge za srpsku
književnost i budu zaboravljane, ostaće uspomena na njegov megdan sa dotada nepobedivim Flašom i s prepredenim ugursuzima, čijim stripovanim pustolovinama pod imenom Tri ugursuza
za vreme okupacije nije bio zadovoljan jer ,,se uvek komično završavaju,
bez mnogo napora i krvi".
Novinar Dušan Savković bije neravnopravnu bitku protiv zapadnog ,,prljavog
plesa", naročito protiv
sambe, koja izgleda lepo jedino kad je igraju crnci. Ne postoji ,,pristojan rečnik kojim bi se opisale razne figure savijanja i
presavijanja usko pripijenih igrača crvenih lica i svetlih očiju".
Draža Marković se upisuje u spomenar tvrdnjom da su umetničke slobode u komunističkoj Srbiji apsolutne - kad je u pitanju forma dela. Što se sadržine tiče,
pojasnio je ovu svoju tvrdnju visoki partijski funkcioner, to je teren na kome će Partija zauvek ostati. Dijalektički materijalizam je moćno oružje,
kojiin možemo da se krećemo u svim naukama, pa i u estetici, piše za potomstvo Puniša Perović. Zato odluke o književnosti treba da budu donošene na drugom mestu, a ne među književnicima.
Ukratko: oni koji traže više slobode u umetnosti, poručuje Puniša,
rade isto što i četničke
bande i informbirovci.
Rodoljuba Čolakovića,
predratnog teroristu, Književne novine
su, povodom njegove smrti, stavile rame uz rarne s Ivom Andrićem i Miroslavom
Krležom i proglasile ga jednim od naših najvećih
pisaca memora, nastavljačem dela Vuka
Karadžića i Prote Mateje Nenadovića!
Dolazak komunista na vlast, Radovan Zogović smatra krajem predistorije i početkom istorije čovečanstva:
"...U predistoriji, tj. u kapitalizmu, umetnost je, u svom vulgarnom i u
svom prefinjenom vidu, namijenjena manuelnim i intelektualnim radnicima kao
sredstvo obmane, zaglupljivanja, trovanja, zavadanja radnih Ijudi, kao sredstvo
borbe za spasavanje imperijalizma, za proširivanje sfere njegovog uticaja...". Veljko
Vlahović ulazi u
spomenar rečenicom koju je
izgovorio na VI plenumu CK SKJ 1956. godine:
,,...Neki bi želeli da materijalizam mirno spava pored idealizma,
odnosno da materijalizam bude bez zuba, da ne vodi borbu sa raznim idealističkim i reakcionarnim shvatanjima i pogledima...".
"Ne samo kod nas, nego i u
svijetu..."
Josip Broz, Veljko Vlahović, i Oskar Davičo akteri su književnog prikaza namenjenog ne samo spomenaru negoi
nastavnicima i profesorima:
,,...Ako je Veljko Vlahović u djelu Revolucija i stvaralaštvo dao
osobenosti naše socijalističke revolucije i ideologije samoupravljanja kao pune
potvrde Titove političke
strategije, onda je i Oskar Davičo u ovoj poemi o Titu pokazao da je Titov stvaralački genij projektovani trijumf velikana na zemlji, i to ne
samo na ovom dijelu jugoslovenske grude na kojoj slobodno žive i stvaraju naši narodi i narodnosti, već i na cjelokupnom zemljinom šaru...".
Pošto je
Josip Broz na omladinskom kongresu januara 1963. godine napao apstraktne
slikare, mladi aktivista s Beogradskog univerziteta Đoko Stojičić, na plenumu Gradskog komiteta, 4. aprila 1963, ističe pozitivan primer studenata Kragujevačkog univerziteta, koji su uništili apstraktnu sliku plaćenu 700.000 dinara (primera radi, ceo pozajmni fond tog
Univerziteta iznosio je 350.000 dinara!).
Mesto u spomenaru zaslužuje i jedan sudija, odnosno njegova presuda. Reč je o Venijaminu Pejoviću, sudiji beogradskog Okružnog suda, koji je pesnika Gojka Đoga osudio na dve godine zatvora. Za razliku od svih
drugih presuda, njeno obrazloženje na mahove podseća na lirski esej ili na srednjoškolski pismeni zadatak iz književnosti. U njemu
ima mnogo sudijinih ,,lirskih" razmišljanja o suštini poezije, koja s predmetom nemaju nikakve veze, a
naročito ne s izrečenom presudom. Obrazloženje presude sudija završava kao neki letopisac pritisnut melanholijom: ,,No,
vreme izriče pravdu i stavlja sve
stvari na svoja mesta." Kao da tim tekstom ne šalje čoveka
na robiju! Za spomenar je i slučaj
s pripovetkom ,,Pod maskom gostiju" Sabita Rustemija, objavljenom u
časopisu Fjalja 1981. godine. Autor je osuđen na četiri
godine zatvora, zato što priča, prema nalazu suda, "o šiptarskoj pobuni u proleće 1981. godine"... Činjenica je, međutim, da je priča napisana i predata redakciji pre tih događaja (štaviše, jednom je već bila objavljena!).
Nad stradalnicima često se ismevaju humoristi pojedinih režimskih glasila, verujemo često i ne znajući da svojim humorom teraju vodu na režimsku vodenicu i da dodaju svoju grančicu na raspaljenu lomaču.
Navešćemo
dva primera iz rubrike Večernjih novosti
,,Tako Reći Nezvanično" (na prvi je ukazao Feliks Pašić): Jovanu
Hadži-Kostiću je do šale... Hadži-Kostić piše: "...Ja ne vidim nikakvu razliku između romana i pozorišne predstave Kad su cvetale tikve. Za razliku od
drugih, koji učestvuju u žestokoj diskusiji, priznajem da još nisam ni roman pročitao, a kamoli predstavu video...".
Prelistavanje spomenara završavamo rečenicom
kojom počinje ova knjiga. Neka nas ona, kao Danteov Vergilije,
povede u beskrajne krugove krivične estetike. "...taj naš sistem se pokazao najboljim do danas ne samo u našoj zemlji nego uopšte u svijetu...."
Sve je prividno i danas
Slobodnu
reč
zabranjivali su prividni sudovi (imenovani od prividnih skupština u kojima su sedeli prividni
poslanici izabrani u prividnim izborima) u prividnom sudskom postupku (kojem je
odluka prethodila) prividnim presudama (donetim u komitetima) u ime prividne
istine (zvanične
propagande) da bi zaštitili od
uznemiravanja prividnu javnost (Partiju)...
Mračni ljudi iz mračne prošlosti mislili su i na budućnost! Blagovremeno su klonirali svoje naslednike, po
svemu nalik njima, osim po obrazovanju.
Iz
biografije autora
Marinko Arsić Ivkov je rođen 1950. godine u Staparu, na severu Bačke, diplomirao je opštu
književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu i kao nezavisni intelektualac i
književnik bio opozicija Titovom, Miloševićevom i svim režimima do danas, što
je dovelo do njihove saglasnosti da njegovo delo marginalizuju ili prećute uz
dobru pomoć kritičarskih klanova i nadležnih državnih službi. Autor je nekoliko
romana i pripovedaka, a u javnosti je, uprkos svemu, najbolje bila prihvaćena
njegova "Antologija srpske udvoričke poezije", koja je
uvredila bivšeg, i opomenula sadašnje i buduće diktatore.