Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Privatizacija

Privatizacija

 

Bivši konsultanti najpre opljačkali Srbiju do gole kože a onda postali multimilioneri

 

Džeparoši iz naše varoši

 

Potpuno pogrešnom i za državu i narod pogubnom privatizacionom politikom, iz Srbije su izvučene milijarde evra, dok je, istovremeno, stanovništvo dovedeno na rub propasti i gladi. Iza svega ovoga stoji jedna mala, ali odlično uhodana i organizovana grupa bandita, koja je do kraja ispraznila državnu kasu za sopstveni račun, a Srbiju u poslednjih pola godine svoje vladavine, dodatno zadužila za još 1,5 milijardi evra!

 

Milan Malenović

 

Privatizacija u Srbiji je praktično završena, jer ne samo da skoro da više nema šta da se proda, nego uopšte nema ni ozbiljnih kupaca za ono malo preduzeća koja nisu razdeljena. Prema zvaničnim podacima Agencije za privatizaciju do sredine 2011. prodato je 2.385 preduzeća za koja je naplaćeno 2,63 milijardi evra. Od toga se u državni budžet slilo tek oko milijardu evra dok je ostatak otišao na rad Agencije za privatizaciju i usluge raznih konsultantskih firmi.

Samo konsultant CES Mecon je od dolaska Mirka Cvetkovića na mesto direktora Agencije za privatizaciju, pa do danas za svoje usluge uzeo više od pet miliona evra. Zauzvrat je sudelovao u sklapanju čak 168 loših i naknadno raskinutih privatizacionih ugovora i  u nizu skandala koji su bili predmet posebne pažnje Saveta za borbu protiv korupcije.

Direktor i vlasnik ove konsultantske kuće je Zvonimir Nikezić, dugogodišnji prijatelj Mirka Cvetkovića. Zvonimirov sin Dušan Nikezić je zvanično samo državni sekretar u Ministarstvu finansija, ali pošto je premijer istovremeno i ministar finansija to znači da mladi Nikezić faktički vodi ovaj resor.

Drugi Zvonimirov sin je Pavle Nikezić, poslovni saradnik premijerovog sina Aleksandra Cvetkovića. U Jugoslovenskoj autorskoj agenciji (JAA) klan Cvetković je zvanično imao samo 5,6 odsto vlasničkog udela. Nezvanično su upravo oni upravljali celom agencijom, što se videlo i kada je Mirko Cvetković zbog pritiska javnosti svoja upravljačka prava nad akcija preneo na navodno nepovezana lica. Da su svi uvezani kao svinjska creva videlo se i po tome što je Aleksandar Cvetković postao predsednik Upravnog odbora JAA, dok je mesto direktora zauzeo - Pavle Nikezić.

 Dok je bio direktor Agencije za privatizaciju, i Mirko Cvetković je istovremeno bio i saradnik CES Mecona. Dušan Nikezić je, osim funkcije državnog sekretara, bio i Cvetkovićev zamenik dok je ovaj bio direktor Agencije za privatizaciju (2003. - 2004.), a usput je obavljao i funkcije predsednika Nadzornog odbora EPS-a i predsednika Upravnog odbora Energoprojekta, stižući da radi i kao član Skupštine akcionara Direkcije KS (proizvodnja borbenih vojnih vozila), radne grupe za praćenje i koordinaciju privatizacije Telekoma i Komisije za javnu nabavku usluga menadžmentskog konsaltinga za Telekom (odakle je direktno nameštao poslove firmi svoga oca i povezanim licima). Poslednja štetočinska uloga Dušana Nikezića bila je predsedavanje vladinom radnom grupom za železaru u Smederevu. Ako ni za šta drugo, mlađi Nikezić bi za ovo pod hitno morao da bude uhapšen, smatra i savetnik za strana ulaganja Milan Kovačević.

   Nekadašnji Sartid  je tokom vanrednog stanja predat američkoj kompaniji Ju-Es Stil za samo 23 miliona dolara (poređenja radi: za fudbalski stadion koji je pripadao čeličani Amerikanci su kasnije tražili 20  miliona evra). Krajem prošle godine je Ju-Es Stil najavio povlačenje iz Smedereva i radna grupa na čelu sa Dušanom Nikezićem predložila je početkom 2012, a vlada usvojila, da se čeličana od Amerikanaca kupi za simboličnu cenu od jednog evra.

   Prema tadašnjem obrazloženju premijera, ali i članova radne grupe formirane za ovu namenu, kompanija Ju-Es Stil Srbija nema dugova, kao ni kreditna zaduženja kod banaka. Takođe je objavljeno da je vlada otkupom železare dobila kompletna osnovna sredstva za rad u iznosu od 250 miliona evra i neto obrtna sredstva u vrednosti od 100 miliona evra.

   Istina je, kao i obično, sasvim drugačija...

 

 

U lopovsku kuću pošten svet ne zalazi

 

 

   Prema završnom bilansu koji je javnosti naknadno prezentovan,  ukupna zaduženja čeličane u Smederevu su 700 miliona evra, dakle dvostruko više od vrednosti njene imovine, i to onako kako ju je prikazao sam Mirko Cvetković. Pri tome, samo kompanijama u vlasništvu Ju-Es Stila duguje se oko 100 miliona evra i to za navodne usluge (Bog će ga sveti znati koje prirode su bile te usluge). Znači, čak i da su Amerikanci ostavili obrtna sredstva u neto iznosu od 100 miliona evra, oni najmanje toliko potražuju za "usluge" dok postoje i dugovanja za različitu robu koju su takođe isporučile ćerke firme američke korporacije. U suštini, skoro polovina potraživanja potiče od Ju-Es Stila i sa njime povezanih preduzeća.

   Po svemu sudeći američki mafijaši su masno zaradili od siromašne Srbije.

   Kompletna mućka sa smederevskom železarom je plod rada vrha Demokratske stranke. Njeni čelnici su je svojevremeno prodali Amerikancima, zatim su je vođe iste te stranke od Amerikanaca i otkupili preuzimajući istovremeno i neverovatno visoka zaduženja. Da li je baš slučajno da je u vreme poklanjanja železare Mirko Cvetković bio zadužen za privatizaciju, a da je otkup čeličane ugovorio sin njegovog dugogodišnjeg poslovnog saradnika i ličnog prijatelja, dok je Cvetkovićeva vlada to aminovala?

   Ako se preuzetom dugu smederevskog giganta dodaju i nova zaduženja i budžetski deficit, ispada da nas je vlada Mirka Cvetkovića u svojih poslednjih šest meseci života zadužila za dodatnih 1,5 milijardi evra. Očigledno je da je u toku veliko čišćenje trezora.

   Pored toga što je nakaradnom privatizacijom bratija iz CES Mecona (porodica Nikezić plus Mirko Cvetković) ruinirala srpski budžet, ona je upropastila i celokupnu privredu, jer zdrav kapital ne želi da dolazi tamo gde mešetare lopovi i prevaranti.

   "Model privatizacije većinskog vlasništva kroz javnu aukciju, odnosno tender negativno je uticao na razvoj tržišta kapitala u Srbiji, gde su se preostali manjinski paketi kupovali jedino iz razloga zaokruživanja vlasništva i izlaska sa berze, što nije pogodovalo akcionarima sa manjinskim udelom. Trgovanje tim paketima je učestvovalo u godišnjim prometima Beogradske berze sa svega pet do sedam odsto, što se smatra nedovoljnim za razvijanje tržišta kapitala", smatra Kristjan Verbič, predsednik Udruženja malih akcionara Slovenije.

   Posledica svega ovoga je to da u ovom trenutku ni jedna veća svetska kompanija ni ne razmišlja o nekoj ozbiljnijoj investiciji u Srbiji, što direktno utiče na loše konjukturne procene. U ovom trenutku se smatra da Srbija iz recesije može da počne da izlazi tek za dve godine, odnosno najranije 2014. i to pod uslovom da svetska privreda koliko ove godine krene sa sopstvenim oporavkom. Od toga, naravno, nema ništa.

   Dok su privatizacionim kupcima Mirko Cvetković i njegovi davali sva ovlašćenja, dotle su radnicima privatizovanih preduzeća oduzimana sva prava, pa čak i pravo na platu. Indikativan je najsvežiji primer iz valjevskog preduzeća Krušik Akumulatori, od privatizacije u vlasništvu Euro Balkan korporacija.

   Nezadovoljni uslovima rada i niskim (bolje rečeno - nikakvim) primanjima radnici ovog preduzeća su stupili u štrajk, a poslovodstvo je početkom jula odlučilo da otpusti prvih dvadeset radnika, dok se još njih 34 nalazi na spisku za otkaz. Obrazloženje bahatog vlasnika je bilo da je fabrika "odlukama Vlade Srbije iz decembra 2009. i jula 2011. godine obavlja delatnost od posebnog značaja za odbranu države", tako da radnici nemaju pravo na štrajk.

   Ova odluka, međutim, niti je objavljena u Službenom listu, niti ju je rukovodstvo dostavilo štrajkačkom odboru (pravdajući se da je dokument "strogo poverljiv"?!), a na tu činjenicu zaposlene rukovodstvo nije upozorilo ni kada je štrajk najavljivan. Više je nego jasno da se i ovde radi o nemilosrdnom obračunu sa radnicima od strane privatizacionog kupca koga je Agencija za privatizaciju pustila sa lanca. U međuvremenu je, inače, od pomenute Agencije zatraženo da raskine privatizacioni ugovor, jer kupac ne ferma njegove odredbe, posebno u delu kojim se regulišu kupčeve obaveze. Do sada se niko od nadležnih nije potrudio da radnike uzme u zaštitu.

 

 

Neki Dejan došao glave Tozi

 

 

Kriminalna privatizaciona politika dosadašnje vlasti proizvela je i čitavu plejadu "biznismena" za koje osim najuže porodice do juče niko nije čuo, a koji se danas razmahuju milijardama opljačkanim uz pomoć, ali i za račun vlastodržaca. Svi oni su jednostavno upravljali parama srpskih političara i služili se mogućnostima koje su im pružali zakoni krojeni po njihovoj meri. Jedan od tih skrivenih likova je i izvesni Dejan Babić, za koga do juče gotovo niko živi nije čuo, a koji je glavni krivac za agoniju Toze Markovića iz Kikinde.

   Dejan Babić je rođen u Sarajevu, a prve poslove je započeo tako što je imao fotokopir aparate na fakultetima, a jedno vreme je bio i uvoznik Rauch sokova. Bio je oženjen manekenkom i voditeljkom Politike Tanjom Stevanović (sada PR Madlenianuma) sa kojom se razveo dosta brzo zbog svoje sadašnje žene Milice Kostić, bratanice pokojnog poznatog i priznatog bankara Budimira Kostića, preko čijih je veza Babić dolazio do dosta povoljnih kredita i drugih transakcija. Tako počinje njegov put ka uspehu.

   Iako se dosta krije od javnosti, za Babića se zna da je vlasnik velikog broja preduzeća. Matična firma mu se zove ITH Trading d.o.o. ima sedište u Vlajkovićevoj ulici 12 u Beogradu  i zastupnik je nemačkog Stihl-a. Zvanični vlasnik preduzeća je Rastislav Lazić, koji je Babićev kum i čuvar njegovog kapitala.

   Pored ovog preduzeća Babić se dovodi u poslovnu vezu sa velikim brojem drugih firmi u kojima je vlasnik, takođe, preko povezanih lica. Tako je, na primer, dugogodišnja direktorka ITH-a Dejana Todorović bila i još uvek jeste i član Upravnog odbora Unifarma, Vetprom hemikalija, FAD-a, Toze Marković

   Zvanični vlasnik preduzeća BETA ITH PBB d.o.o. su firme EAST EUROPE INVESTMENT FUND C.V. iz Holandije i BELIDLE ENTERPRISES LIMITED sa Kipra, ali je sedište firme na istoj adresi kao i ITH Trading-a, a insajderi odlično znaju da se iza navodno inostranog kapitala krije Babić, koji u ovo preduzeće kao osnivački nenovčani kapital unosi i svoje akcije Pekabete i Privredne banke u Beogradu. Osim Todorovićke i Lazarevića, važan saradnik Babića je i Saša Jašarević. Skoro svi saradnici, koje Babić redovno menja, dolaze iz istih preduzeća: ITM, Invej, Veterinarski zavod, Lilly

   Lično ili preko povezanih lica Babić se kao privatizacioni kupac pojavljuje u FAD-u Gornji Milanovac (privatizacija je bila toliko "uspešna" da je jedna radnica izvršila samoubistvo na radnom mestu), Vetprom hemikalijama Beograd (oteran u stečaj), Unifarmu, Elektrometalu Beograd (rasprodati svi njegovi lokali na atraktivnim mestima u Beogradu, računajući i upravnu zgradu u ulici Gospodara Vučića)… Sa svojim prijateljem Draganom Đurićem (Zekstra) ortački kupuje Optiku Beograd preko Beta ITH PBB-a.

   Babić je bio preko svoje firme ISD (međunarodna distribucija šećera) pored Miodraga Kostića Koleta najvažniji akter afere sa šećerom, jer je upravo njegovo preduzeće evropska istražna komisija direktno optužila da je šećer od šećerne trske prepakivala i prodavala kao šećer od šećerne repe kasirajući usput evropske subvencije.

   U Tozi Markoviću i u Kikindi se Babić retko pojavljuje, a kada to čini obavezno dolazi sa grupom mladih i lepih devojaka koje voda kroz pogone praveći cirkus pred izgladnelim radnicima. Kompletno vođenje poslova u Tozi Markoviću prepustio je lokalnim satrapima, koji glume male bogove. Oni toliko maltretiraju radnike da je jedan od šefova nedavno metlom i lopatom dobio po leđima, kao opomenu da se dozove pameti i prestane da izigrava goniča robova.

   Sve su ovo slike i prilike iz Srbije, privatizovane po meri društva iz CES Mecona. Pošto je neverovatno da jedan iznajmljivač kopir-aparata za nekoliko godina postane multimilioner (u evrima) i vlasnik velikog dela srpske privrede, a da mu pri tome ne pomognu ili prijatelji iz redova mafije ili sa vrha vlasti (što je u srpskom primeru istovetno) biće zanimljivo kada pod pritiskom tužilaštva takvi likovi počnu da odaju čijim su sve kapitalom upravljali. Kada je najtunjaviji od svih modernih srpskih političara, Mirko Cvetković, za manje od decenije postao toliko bogat, koliko li je tek bogatstvo onih visprenijih od njega?

 

 

 

Prodato ili poklonjeno?

 

Od početka privatizacije 2002. do 2011. (posle gotovo da nije ni bilo prodaje!)  prodato je ukupno 2.385 preduzeća i ostvarena prodajna cena od 2,63 milijardi evra. Vrednost ugovorenih investicija bila je 1,13 milijardi evra, a socijalnog programa 276,68 miliona evra. Broj zaposlenih u tim preduzećima bio je 334.553 a knjigovodstvena vrednost 2,57 milijardi evra.

Od 2002. do 2011. godine objavljeno je ukupno 299 javnih poziva za tendere i 4.056 poziva za učešće na aukcijama, da bi na kraju ukupno na prodaju bilo ponuđeno 218 preduzeća na tenderima i 2.460 na aukcijama. Procenat uspešnosti na tenderima je 41 odsto, a na aukcijama 63 odsto. Broj zaposlenih u preduzećima koja su prodata putem tendera je 68.172, a na aukcijama 130.017. Od 2002. godine raskinuto je ukupno 37 tendera i 593 aukcijskih ugovora. Knjigovodstvena vrednost firmi koje su nuđene na aukciji bila je 978,14 miliona evra, a prodajna cena 881,96 miliona evra. Ugovorene investicije na tenderima bile su oko 931 milion evra, a na aukcijama 202,27 miliona evra, dok je vrednost socijalnog programa na tenderima dostigla 276,68 miliona evra.

 

 

 

 

 

  

Šef Mirko i službenik  Milojko

 

 

U vreme kada je CES Mekon radio na brojnim privatizacijama firmi poput Knjaza Miloša, Frikoma, Mlekare Šabac, Trajala, Beograd filma, ali i Semena i Veterinarskog zavoda Zemun, koje su sve redom od Saveta za borbu protiv korupcije ocenjene kao sumnjive, u Agenciji za privatizaciju je 2007. u svojstvu zamenika Mirka Cvetkovića, radio Dušan Nikezić, sin Zvonimira Nikezića vlasnika CES Mecona.

Među bisere "stručnjaka" Dušana Nikezića izrečenih sa mesta državnog sekretara u Ministarstvu finansija, spadaju i izjave da "još nema indikacija da se kriza javnog duga prelila u Srbiju" kao i da "iako porezi od prihoda padaju, a realne zarade su na silaznoj putanji, još uvek nema osnova da se umanje procene ekonomskog rasta". Iako već u trećoj godini globalne privredne i ekonomske krize Nikezić je zaključio kako još uvek "nema naznaka da će biti ugroženo fiskalno pravilo u Zakonu o budžetskom sistemu o visini deficita".

U CES Meconu su, osim Cvetkovića, još radili i Dijana Dragutinović (nekadašnja ministarka finansija) Milojko Arsić (bivši Đelićev specijalni savetnik i viceguverner NBS) i Boško Živković (predsednik Saveta guvernera NBS).

Zahvaljujući takvim nazovi stručnjacima javni dug Srbije je već premašio 51 odsto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Njihovom politikom je Srbija dospela u situaciju da će za četiri godine celokupnu republički budžet odlaziti na penzije, jer nema dovoljno radnika koji doprinosima pune Fond penzijsko-invalidskog osiguranja.

Isto tako, zahvaljujući totalnom osiromašenju kako građana tako i privrede, koje su proizvele "stručne" mere ovakvih likova, ukupni dug za struju u Srbiji iznosi milijardu evra, a za gas 700 miliona evra. Izlaza iz ove situacije nema, smatraju stručnjaci, jer su potrošači na ivici egzistencije i jednostavno nemaju para da plate za potrošnju energenata.

Upravo objavljeni podaci Eurostata pokazuju da srpski BDP po glavi stanovnika iznosi samo 44 odsto evropskog proseka. To je, dakle, rezime rada "stručnjaka" koji su uspeli da pokradu milijarde za sebe, a da narod gurnu na nivo neke centralno-afričke države.

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane