Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Ispovest

Ispovest

Ispovest ekonomskog ubice: ...Dužnost nam je bila da uništavamo! (5)

 

Bio sam ključni čovek projekta

 

Prikriveni ekonomski ubica je vrhunski profesionalac, plaćenik u funkciji velikog kapitala, a cilj njegovog delovanja je uveravati zemlje trećeg sveta da su one strateški važne za ekonomiju SAD i da treba da prihvate zajmove u milijardama dolara...Oružja ekonomskih ubica su falsifikovani finansijski pokazatelji, podmićivanje, seks, a često i ubistva. Džon Perkins je i sam bio školovan da bude ekonomski ubica. Njegova knjiga "Ispovest ekonomskog ubice" ( u originalu: Confessions of na economic hitman), u kojoj iskreno govori na čemu današnji svet počiva, postala je globalni bestseler. Tabloid će u narednim brojevima objaviti najinteresantnije delove ovog izuzetnog svedočanstva

 

Džon Perkins

 

 

Naša jedanaestočlana grupa provela je šest dana u Džakarti, prijavljujući se Ambasadi SAD, susrećući mnoge funkcionere, organizujući se, ali i odmarajući se uz bazen. Zapanjio me broj Amerikanaca koji su živeli u "Intercontinentalu". Uživao sam posmatrajući lepe mlade žene, supruge američkih rukovodilaca u naftnoj kompaniji i inženjera, koje su dane provodile uz bazen, a uveče bi odlazile u pet-šest mondenskih restorana u hotelu i izvan njega.

Zatim je Čarli preselio našu ekipu u planinski grad Bandung. Klima je tamo bila blaža, siromaštvo ne tako očito, a razonode mnogo manje. Dali su nam kuću za goste koja je pripadala Vladi, a zvali su je njisma; dali su nam je u celini, sa šefom, kuvarom, baštovanom i brojnom poslugom. Kuća je sagrađena u doba holandske kolonijalne vladavine, a bila je pravo prirodno sklonište. Njena velika veranda gledala je na plantaže čaja po blagim brežuljcima sve do padina vulkanskih brda na Javi. Osim stana, bilo nam je obezbeđeno i 11 specijalnih vozila "Tojota", svako vozilo sa vozačem i prevodiocem. Na kraju su nam darovali članstvo u ekskluzivnim klubovima za golf i tenis u Bandungu. Smestili su našu kancelariju u niz kancelarija u lokalnom sedištu kompanije za elektronske uređaje, u vlasništvu Vlade.

Meni su prvih nekoliko dana u Bandungu sadržavali niz sastanaka s Čarlijem i Hauardom Parkerom. Hauardu je bilo sedamdeset i više godina, a bio je penzionisani planer za opskrbu Nove Engleske, odnosno njenog sistema elektrifikacije.

Hauard Parker je sada bio odgovoran za prognoziranje količine energije i njenog kapaciteta za napajanje ostrva Jave u razdoblju od sledećih 25 godina; takođe je trebalo tu svoju prognozu da podeli u pojedinačne prognoze za gradove i regije. Budući da je potreba za električnom energijom u znatnoj meri u odnosu sa privrednim rastom, njegove su prognoze zavisile od mojih privrednih planova. Preostali članovi naše grupe izradiće zatim ekspertski plan u vezi s tim prognozama, locirajući, planirajući elektrocentrale, transmisiju i distribuciju vodova te transportne sisteme, i to tako da što delotvornije zadovolje naše prognoze.

 Na našim sastancima, Čarli bi stalno naglašavao važnost moga posla i dosađivao mi potrebom da budem što veći optimista u svojim predviđanjima. Klaudin je imala pravo rekavši da sam ja ključ celog projekta.

"Prvih nekoliko sedmica ovde bavimo se sakupljanjem podataka", objasnio je Čarli.

On, Hauard i ja, sedeli smo na velikim stolicama od španske trske u Čarlijevoj privatnoj kancelariji. Zidovi su bili ukrašeni tapiserijama od batika i prikazivali su epske priče starih hinduističkih tekstova iz "Ramajane". Čarli je pušio debelu cigaru...

"Inženjeri će sastaviti podrobnu sliku sadašnjeg energetskog sistema, kapacitete luka, puteva, železničkih pruga i tih stvari." Usmerio je cigaru prema meni: "...Moraš brzo delovati. Do kraja prvog meseca Hauard će morati imati prilično jasnu ideju o punom razmeru ekonomskih čuda, koja će se događati kad dobijemo novu online mrežu koordinata. Do kraja drugog meseca, trebaće nam više detalja - podeljenih po regijama. Posljednji ćemo mesec bavićemo se popunjavanjem rupa. To će biti kritično. Skupićemo glave. Na taj način pre nego što odemo odavde moramo biti savršeno sigurni da imamo baš sve informacije koje na budu potrebne. Kod kuće smo za Dan zahvalnosti, to je moj moto. Nema više vraćanja."

Hauard je izgledao kao simpatični tip poput dede, ali u stvari je bio ogorčeni starac koji se osećao zakinutim u životu. Nikada nije dosegao vrhunac elektroenergetskog sistema Nove Engleske i to ga je jako ljutilo. "...Maknut sam jer nisam hteo prihvatiti njihov način", rekao bi uvek iznova. Nateran je da ode u penziju, a tada, kako nije mogao podneti da ostane kod kuće sa ženom, prihvatio se konsultantskog posla za MAIN. Bio je to već njegov drugi raspored, a mene su upozorili i Einar i Čarli da pripazim s njim. Opisivali su ga kao tvrdoglavog, pokvarenog i osvetoljubivog...

Kasnije se pokazalo da je baš Hauard bio jedan od mojih najmudrijih učitelja iako ga tada nisam bio spreman prihvatiti. On nikad nije dobio instrukcije kakve je Klaudin dala meni. Mislim da su ga smatrali prestarim ili čak možda i previše tvrdoglavim. Ili su mislili da je u tom poslu nakratko, dok ne privuku nekog podatljivog novajliju kao mene i to za puni angažman. U svakom je slučaju s njihovog gledišta on bio problem. Hauard je jasno video situaciju i ulogu koju su želeli da on odigra, a bio je odlučan da ne postane talac. Svi atributi kojima su ga Einar i Čarli opisivali bili su pravi, ali barem je mali deo tvrdoglavosti izrastao iz njegovog ličnog zalaganja da im ne postane sluga. Sumnjam da je on ikada čuo za titulu EHM-a, ali znao je da ga žele upotrebiti za napredovanje oblika imperijalizma kakav on nije mogao prihvatiti.

Posle jednog sastanka sa Čarlijem pozvao me na stranu. Nosio je slušni aparat pa je prebirao po kutijici ispod košulje koja je kontrolisala glasnoću.

"Ovo je među nama", reče Hauard tihim glasom. Stajali smo kraj prozora zajedničke kancelarije s pogledom na miran kanal koji je obilazio zgradu PLN-a. Mlada žena kupala se u prljavoj vodi pokušavajući zadržati nešto čestitosti nabacivši labavo sarong oko svoga golog tela. "Oni će te pokušati uveriti kako će ta privreda poleteti visoko kao raketa u nebo", reče. "Čarli je nemilosrdan. Nemoj mu dozvoliti da prodre do tebe."

Njegove su mi reči stvorile osećaj da tonem, ali i želju da ga uverim kako je Čarli u pravu; konačno, napredak moje karijere zavisi od toga hoću li zadovoljiti svoje šefove u MAIN-u.

 

Moja uloga inkvizitora

 

 Hauarde, ovo nije Boston. Ovo je zemlja u kojoj dosad niko nije ni mogao dobiti električnu struju. Ovde su stvari drugačije. Okrenuo se na peti i mahao rukom kao da bi htio skinuti četkom.

"Samo napred," režao je. "Učini sve. Nije me briga s čime ćeš se pojaviti." Izvukao je stolicu ispod svoga pisaćeg stola i bacio se u nju. "Ja ću svoju prognozu razvoja energetike napraviti na osnovu onoga u šta ja verujem, a ne na osnovu nekakve ekonomske studije poput kula u vazduhu." Uzeo je olovku i počeo crtati na papirnatom bloku.

Bio je to izazov koji nisam smeo ignorisati. Krenuo sam i stao uz njegov sto.

"Ispašćeš prilično glup kad se ja pojavim s onim što svi očekuju - s bumom sličnim zlatnoj groznici u Kaliforniji - a ti predviđaš porast potrošnje električne energije u poređenju s onim u Bostonu u šezdesetima".

Bacio je olovku i zurio u mene. "Nesavesno! To je to. Ti - svi vi",  mahao je rukama prema kancelarijama oko naše, "prodali ste duše đavolu. U tome ste za novac. Sada", odglumio je smešak, a pružio ruku pod košulju, "isključujem svoj slušni aparat i nastavljam raditi."

To me streslo do srži. Besno sam izašao iz sobe i krenuo prema Čarlijevoj kancelariji. Na pola puta stao sam ne znajući šta želim učiniti. Umesto toga sam se okrenuo i sišao stepenicama, van kroz vrata u sunčevu svetlost popodneva. Mlada se žena penjala od kanala, a sarong joj je bio čvrsto omotan oko tela. Stariji je čovek nekuda nestao. Nekoliko dečaka se igralo u kanalu prskajući se i vičući jedan na drugoga. Neka starija žena stajala je u vodi do koljena i četkala zube, druga je prala rublje.

U grlu sam osetio veliku knedlu. Seo sam na ostatke starog betona pokušavajući ne obazirati se na prodorni smrad kanala. Borio sam se sa suzama. Morao sam razabrati zašto se osećam tako jadno.

"Vi ste u tome za novac." Neprestano su mi dolazile na pamet Hauardove reči. Pogodio me u živac.

Dečaci su se nastavili međusobno prskati, njihovi su veseli glasovi ispunjavali prostor. Pitao sam se šta da učinim. Šta bi me koštalo da postanem bezbrižan kao oni? To me pitanje mučilo dok sam sedeo tu i gledao kako su nestašni u svojoj blaženoj nevinosti, očito nisu svesni koliko riskiraju igrajući se u toj zagađenoj vodi. Neki stariji čovek s naprtnjačom i kvrgavom trskom posrtao je po nasipu iznad kanala. Stao je i promatrao dečake, a lice mu se preobrazilo u krezubo cerenje.

Možda bih se mogao pouzdati u Hauarda; možda bismo zajedno došli do rešenja. Odmah sam osetio olakšanje. Podigao sam kamenčić i bacio ga u kanal. Nabori na vodi su nestali, a isto tako i moja euforija. Znao sam da to ne mogu učiniti. Hauard je star i ogorčen. On je već propustio prilike da napreduje u karijeri. Sigurno sada neće popustiti. Ja sam još mlad i tek na početku, a svakako ne želim završiti kao on.

Buljeći u vodu tog prljavog kanala opet sam vidio pred sobom slike osnovne škole u Nju Hampširu, na brežuljku gde sam provodio praznike usamljen, dok su drugi dečaci otišli na svoje početničke plesove. Polako se smirila tužna činjenica. Još jednom u životu nisam imao s kime razgovarati.

Otkrio sam da mnogi nisu voljni sa mnom deliti podatke. Činilo se da su prestrašeni zbog moje prisutnosti

Te sam noći ležao u krevetu dugo razmišljajući o ljudima iz svog života - Hauardu, Čarliju, Klaudin, En, Einaru, stricu Franku - pitajući se kakav bi mi život bio da ih nisam nikada upoznao. Gdje bih tada živeo? Ne u Indoneziji, to je bilo izvesno. Razmišljao sam i o svojoj budućnosti i o tome kamo sam krenuo. Mislio sam o odluci s kojom sam se morao suočiti. Čarli je jasno rekao da očekuje od Hauarda i mene da predvidimo stope rasta od najmanje 17 odsto godišnje. Kakvu da prognozu napravim?

Iznenada mi se pojavila misao koja mi je smirila dušu. Zašto mi to prije nije palo na um? Odluka nije uopšte zavisila od mene. Hauard je rekao da će učiniti ono što smatra ispravnim, nezavisno od mojih zaključaka. Mogao bih odobrovoljiti svoje šefove visokom privrednom prognozom, a on će doneti svoju vlastitu odluku; moj rad neće imati nikakvog učinka na celokupni plan. Ljudi ponavljaju važnost moje uloge, ali nemaju pravo. Velik mi je teret skinut s leđa. Čvrsto sam zaspao.

Nekoliko dana poslije Hauard se razboleo od napada ameba. Mi smo ga hitno prebacili u katoličku misionarsku bolnicu. Lekari su propisali lekove i ozbiljno preporučili da se on odmah vrati u SAD. Hauard nas je uverio da ima već sve podatke koji su mu potrebni i lako može iz Bostona završiti prognozu o potrošnji energije. Njegove riječi na rastanku ponovile su njegovo prethodno upozorenje.

"Nema potrebe za nameštanjem brojeva", rekao mi je. "Ja neću biti dio te organizovane prevare, bez obzira na to šta ćeš ti reći o začuđujućem privrednom rastu!"

Naši ugovori s Vladom Indonezije, Azijskom bankom za razvoj i USAID-om zahtevali su da neko iz naše grupe posjeti sva najveća naseljena središta na području gdje će se primeniti ekspertski plan. Odredili su da ja ispunim taj uslov.

Kako je to Čarli objasnio: "Preživeo si u Amazonu; znaš kako treba da se ponašaš sa insektima, zmijama i nekvalitetnom vodom."

 

Pogled drugim očima

 

Ta putovanja uglavnom su bila kratka, ne duža od dva ili tri dana. U međuvremenu bih se vraćao Bandungu. Žena koja je to organizovala imala je sina samo nekoliko godina mlađeg od mene. Zvao se Rasmon, ali je za sve osim majke bio Rasz. Bio je student ekonomije na mesnom univerzitetu i ubrzo se zainteresovao za moj posao. U stvari sam sumnjao da će me jednog dana zamoliti da ga zaposlim. Počeo me podučavati jeziku bahasa, koji je službeni u Indoneziji.

Stvaranje jezika koji se lako uči bio je prioritet predsednika Sukarna pošto je Indonezija dobila nezavisnost od Holandije. Na arhipelagu se govori više od 350 jezika i dijalekata. Sukarno je odmah shvatio da njegova zemlja treba da ima jedinstven jezik kako bi se ljudi s mnogih ostrva i iz mnogih kultura ujedinili. Sakupio je međunarodnu grupu lingvista, a jezik bahasa predstavljao je vrlo uspešan rezultat njihovog rada. Utemeljen je na malajskom, a izbegava brojne promjene glagolskih vremena, nepravilne glagole i druge zamršenosti koje su karakteristika većine jezika. Do ranih sedamdesetih većina Indonežana govorila je ovaj zajednički jezik, iako su se služili i dalje dijalektom ostrva Jave i drugim govorima unutar svojih vlastitih zajednica. Rasz je bio dobar učitelj s predivnim smislom za šalu, te je u poređenju s učenjem jezika shuar ili španskog jezik bahasa bio jednostavan.

Rasz je imao skuter i na sebe je preuzeo zadatak da me upozna sa svojim gradom i ljudima. "Pokazaću vam lice Indonezije kakvo još niste videli", obećao je jedne večeri i pozvao me da skočim na sedište iza njega.

Prošli smo pokraj predstave sa senkom lutaka, muzičara koji sviraju tradicionalne instrumente, gutača vatre, žonglera i uličnih prodavača koji nude svu robu koju uopšte možete zamisliti, od kopija američkih kaseta do retkih domorodačkih rukotvorina. Na kraju smo se našli u malom kafiću punom mladića i devojaka, čija bi odeća, šeširi i frizure odgovarali po modi nekom koncertu "Beatlesa" krajem šezdesetih godina; no svi oni su bili izraziti Indonežani. Rasz me upoznao s grupicom smeštenom oko stola pa smo i mi seli.

Svi su oni govorili engleski no na raznim stepenima tečnog govora, ali su cenili i podsticali moje pokušaje da govorim jezik bahasa. Otvoreno su o tome govorili i čudili se zašto Amerikanci nikad to ne čine. Nisam znao odgovor. Nisam mogao ni objasniti zašto sam ja jedini Amerikanac ili Evropljanin u tom delu grada, iako nas je mnogo bilo u klubu za golf i tenis, u otmenim restoranima, bioskopima i skupim samoposlugama.

Tu veče ću zauvek upamtiti. Rasz i njegovi prijatelji sa mnom su se postavili kao s jednim od svojih, uživao sam u euforiji što se nalazim tamo, delim s njima grad, hranu, muziku, udišem miris istih cigareta i ostalo što je dio njihovog života, šalim se i smem se s njima zajedno. To je, opet, sve bilo kao u mirovnim snagama i pitao sam se zašto sam uopšte mislio da želim putovati prvim razredom i odvajati se od ljudi kao što su ovi. Kako je postajalo kasno, oni su se sve više i više zanimali da saznaju što ja mislim o njihovoj zemlji i o ratu u kojem se moja zemlja bori u Vijetnamu. Svi oni su se užasavali nad tim što su nazivali "ilegalna invazija" i bilo im je olakšanje kad su otkrili da ja delim njihova osećanja.

Ona veče koju sam proveo sa Raszom i mladim Indonežanima i moja putovanja širom zemlje promenili su me. Otkrio sam da gledam svoje sugrađane Amerikance u drugom svetlu

Kad smo se Rasz i ja vratili u kuću za goste, bilo je vrlo kasno i sve je bilo u mraku. Od srca sam mu zahvaljivao što me uveo u svoj svet. On je zahvalio meni što sam otvoreno govorio s njegovim društvom. Obećali smo jedan drugome da ćemo to ponoviti, zagrlili se i otišli u svoje sobe. Ovaj doživljaj s Raszom probudio je u meni želju da provedem više vremena odvojen od MAIN-ove grupe. Idućeg jutra imao sam sastanak sa Čarlijem i rekao sam mu kako me zbunjuju pokušaji da dobijem podatke od ovdašnjeg stanovništva. Osim toga, veći dio statistike koja mi je trebala za izradu privrednih predviđanja nalazio se jedino u Vladinim kancelarijama u Džakarti. Dogovorili smo se da će biti nužno provesti još nedelju do dve u Džakarti.

Čarli je izrazio svoje žaljenje što ću morati da odem iz Bandunga u vruću metropolu, a i ja sam priznao da mi je ta pomisao mrska...

 Dok sam bio na sastancima sa političkim i poslovnim rukovodiocima, postao sam svestan suptilnosti koju su pokazali u odnosu sa mnom. Toga sam i pre bio svestan, ali sam tek sada primetio kako neke od njih ljuti moja prisutnost. Kad bi me, na primer, predstavljali jedan drugome, oni su se često služili terminima na bahasa jeziku, koji su, prema mom rečniku, značili nešto kao inkvizitor ili ispitivač. Namerno nisam odavao svoje poznavanje njihovog jezika - i moj prevodilac je znao samo da znam recitovati nekoliko običnih fraza - a ja sam nabavio vrlo kvalitetan bahasa-engleski rečnik, kojim sam se često služio kad bi oni već otišli.

Jesu li takva oslovljavanja bila samo jezičke slučajnosti? Pogrešna interpretacija u mom rečniku? Pokušao sam da uverim sebe da je to tako. Što sam više vremena provodio s tim ljudima, bio sam sve više uveren da sam postao uljez, da su od nekoga gore dobili naredbu da sarađuju i da nisu imali izbora nego da poslušaju.

 

 

                                       

 

O autoru

 

Američki ekonomista, novinar, obaveštajac i bivši "ekonomski ubica", Džon Perkins, rođen je 28. januara 1946. godine, u saveznoj državi Nju Hempšajer. Bio je jedan od vodećih svetskih ekonomista, pisao je za "Vašington post" i "Njujork Tajms", bio je u "mirovnim misijama" SAD u Ekvadoru (1968-1970), ali i aktivan učesnik kreiranja globalne imperije zajedno sa čelnicima Svetske banke, MMF-a i drugim svetskim finansijskim institucijama. Njegov posao sastojao se u ubeđivanju šefova država i vlada zemalja trećeg sveta, da pozajme dovoljno novca od globalnih finansijskih institucija kako bi se njihove zemlje našle u dužničkom ropstvu, posle čega bi se korumpirana elita u toj državi strahovito obogatila a resursi tih zemalja, njihova privreda i ekonomija, izvori vode i mineralni izvori - prepustili korporacijama i geopolitičkim interesima SAD. Posle rušenja Svetskog trgovačkog centra u Njujorku, u najvećoj tajnosti, Džon Perkins napisao je knjigu o svojim iskustvima: Ispovesti ekonomskog ubice (Confessions of an Economic Hit Men, 2004), što je nizu kasnijih Perkinsovih dela na istu ili sličnu temu, svakako najprodavanije i najpoznatije. Sa njim je razgovarao i u svojim dokumentarnim filmovima to zabeležio, i mladi srpski istraživač globalnog terora, Boris Malagurski.

 

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane