Pogledi

Za koga su u dva svetska rata stradale Rusija I Nemačka, a sa njima i ceo evropski continent?

 

Istoriju više nema ko da piše

 

Jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenta i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine u Beogradu, sociolog Goranko Đapić, specijalno za Tabloid piše o putevima i bespućema pred kojima se Evropa u novijoj istoriji nasla i pred kojima se, na dramatičan način nalazi i danas

 

Goranko Đapić

 

Stoljeće ranije, Stari kontinent je bio na zalasku dugog doba mira i prosperiteta. To se nije moglo lako uočiti. Trgovina i industrija bili su već dugo u postojanom rastu. Srednja kla- sa se stalno uvecavala i bo- gatila a nije nedostajalo ni zabave i razbibrige. Dvorska vjenčanja, pleh-muzika na ulici za široku publiku, samo su dodatno stvarali predstavu o Starom svetu kao postojanom i napredno...

Standardi u kulturi bili su viši nego ikada, a stalne naučne rasprave učinile su tehnološki napredak tako burnim kao nikada do tada. Ni vječite plačne Jeremije, nisu imale što da prigovore.

Dvije zemlje, dva carstva, posebno su od- skakala...Ujedinjeno Njemačko carstvo, politički, takoreći jučer nastalo, bilo je najbolje organizirano i najbolje disciplinirano u dubokoj vjeri da će u budućnosti biti još naprednije. Industrija toga carstva bila je najmoćnija u Europi i stalno je rasla, kao i njegova financijska moć

Drugo carstvo, Rusko carstvo, rašireno od Poljske do Vladivostoka, prepuno resursa i ogromnih ljudskih potencijala ubrzano se europeziralo, izlazeći iz najtežeg siromaštva brzo i dinamično,imajuć od 1905. do 1913. godine najveći tempo privrednog rasta od oko 80 odsto godišnje pod čvrstom kontrolom i vođstvom premijera grofa Stolipina.

Tako je brz proces pretvaranja zaostale kmetske države pod stegom feudalne oligarhije, u državu sve jače srednje klase rasla industrija golemih razmjera, rast željeznica i sve veće seobe iz sela u grad.

Politički život je bivao sve složeniji a društvo je doživelo pravi kulturni procvat nezamislivih razmjera, koji je uveliko prešao ru- ske granice. Bilo je to, najšire gledajući, društvo kome je najviše trebalo vrijeme, taj ključni faktor u sudbini Rusije koji se pokazao i sudbonosnim...

 

Rusija i Njemačka žrtve britanske diplomatije

Uprkos općem prosperitetu i rasirenom vjerovanju u neprekinuti rast, rasle su i podmukle snage jahača Apokalipse, u dubinama europskih kontroverzi i strahova. Bankari u Londonu postali su veoma zabrinuti zbog činjenice da čak dva carstva postaju sve ozbiljnija i da njihov uticaj jača u Europi. Stara kolonijalna sila Engleske i Francuske vidjele su da njihov monopol nad svjetskim bogatstvima dolazi u pitanje, a Engleska je posebno uvidjela da se nad bankarskim monopolom nadvila opasnost najveća od Napoleonovih vremena, opasnost da bankari budu istisnuti iz evropske politike za veoma kratko vrijeme.

I ne samo opasnost od rastuće moći Nemačke, već u perspektivi još veća opasnost od probuđene Rusije sa njenim neiscrpnim bogatstvima, golemim prostranstvima na najvećoj pojedinačnoj koncentraciji indoevropskog svijeta.

Tako je Prvi svjetski rat u osnovi bio rat da se u sudaru dva carstva međusobno unište oba u korijenu. Morali su biti uništeni privredno, državno, a njihova populacija uništena ili ostavljena da polako iščezava u bitisanju lišenom svake nade i izgleda. Time bi Europa oslabljena bila tek neka letargična tvorevina pod stalnom paskom Britanije, odnosno elite židovskih bankara i krojača stvarne historije, one koje nema u zvaničnim udžbenicima širom svijeta.

Bio bi to konačan poraz grčko-rimsko kršćanske civilizacije, barbarizacija najrazvijenijeg materijalnog i kulturnog svijeta i pravi El Dorado za vladavinu Izabranih. Vladavinu koja počiva na slabosti gotovo svih, a zahvaljujući novcu i ekskluzivnoj vojnoj moći sa osnovom u potpuno preuzetim Sjedinjenim Američkim Državama. Vladavina dugovima i vječitim kamatama osigurala bi takvu sliku svijeta u kome bi vladavina izabranih ukinula i samu historiju.

Veliki državnik njemački, „Željezni kancelar" Bizmark, stvarni tvorac mod i prosperiteta Rajha, smatrao je obaveznom konstantu njemačke politike sa osloncem na Rusiju. Da carstva ni po koju cijenu ne smeju ratovati, već naprotiv da moraju surađivati ili u najmanju ruku da druga strana u ratu bude makar neutralna. Bilo kakav sukob, ma kako izgledao dobitni, predviđao je propast oba carstva.

I u samoj Rusiji, nasuprot kvazipolitičkih bukača, grof Stoplin, otac ruskog privrednog buma, čvrsto je smatrao da je suradnja sa Njemačkom najbolja ruska šansa da Rusiji treba vrijeme i da je neutralnost u budućem europskom sukobu optimalno rješenje za Rusiju.

U protivnom, Stolipin je smatrao, a u tome nije bio usamljen, da za rat nepripremljena Rusija reskira nemire, pad porodice Romanovih i uništenje svih potignuća uz napore najboljih, klizeći u potpuno barbarsko rasulo moguće revolucije.

Britanska diplomatija je dva puta za jedno stoljeće uvukla Rusiju u rat, i to ovoga puta ne bilo kakav rat, već u onaj sudbinski u kome je u pitanju sve, od države do samog opstanka naroda.

Opsenarska obećanja Bosfora i Dardanela i samog Konstantinopolisa plaćena su oceanom ruske krvi i svekolikog stradanja, loma države i najzad pod boljševicima, zastrašujućim terorom kojim je usmrćeno više ruske populacije od svih dotadasnjih ratova. Od toga gubitka Rusija se ni do danas nije ozbiljnije oporavila i trebaće joj mnogo muke, napora i pameti da se vrati tamo kamo joj je mjesto, u red vodećih respektabilnih ekonomskih, vojnih i duhovnih sila.

Kako je Prvi svjetski rat završen, poznato je. Njemačka i Rusija su strahovito uništene i potpuno bačene na koljena. Versajskim ugo- vorom Njemačkoj su uništene industrija i trgovina, beznadežno je bačena u jadno vegetiranje i sve to uz nesumnjivo licemerje kao parlamentarna građanska demokracija sa isto tako demokratskim ustavom. Teško da je moguće zamisliti opstanak demokracije u zemlji sa razorenim institucijama i privredom potpuno razorenom, uništenom srednjom klasom pretvorenom u prosjake čije su se že- ne u Berlinu prostituisale na Aleksanderplacu za goli dnevni obrok. Čitavih deset milijuna njih, uglavnom porodica, postale su puki lumpenproleterijat. Konačno, na to očajno stanje došle su bezobzirne reparacije, te nimalo ne čudi da je inflacija bila najveća moguća zamisliva. Na političkom planu potpuno je zamisliva bila pojava populističkog spasioca koji je na kraju i došao i izazvao kaos čije posledice opstaju do današnjih dana.

 

Izabrani narod na novim obalama

 

Rusija je ipak doživjela nezamislivu golgotu u svakom smislu. U zadnjoj godini rata pred revolucijom, Rusija je bila vojno razbijena. Njeni gubici do 1917. godine iznosili su 8 i pol milijuna mrtvih i nestalih, a još je toliko bilo fizički osakaćenih. U samom rasulu koje je nastalo u privredi, u transportu, odmah je po nastanku revolucionarnog kaosa i naročito po dolasku boljševičkog državnog udara cijela zemlja utonula u sami pakao. Na taj pakao nadošao je i nemilosrdni građanski rat bez zarobljenika, uz zgarišta i nebrojene civilne žrtve raznoraznih terora, ali i glad i smrzavanja. Te žrtve bez preterivanja iznose i do 15 milijuna ljudi. Potom dolazi glad i nove smrti, te Rusija gubi novih 5 milijuna ljudi. Samo što je ta kosidba smrti utihnula, počeo je teror na selu. Izveden je sumanuti eksperiment preseljenja seljaka u kolhoze i sovhoze, ostavljajući po opustelim selima 20 milijuna nasilno umrlih.

Ni to nije bilo dosta, nego su nastala pljačkanja po selima, a ljudi su ostavljani da umiru od gladi. Procvjetalo je kanibalstvo, štaviše i po gradovima ljudi su prodavali djecu da bi ostali preživjeli, pa ni to nije bilo dosta. U novom talasu terora tridesetih godina gotovo pet milijuna ljudi svih socijalnih slojeva stradalo je nasilnom smrću.

Kad je 1941. godine izbio rat sa Trećim rajhom, desetkovana sovjetska armija čijim je bataljonima komandirao potporučnik, a divizijama kapetan, izgubila je samo u zarobljenima pet i po milijuna ljudi, a do povla- čenja Njemaca stradalo je smrtno, što vojnika što civila, gotovo 25 do 30 milijuna ljudi. Nakon rata još je nekoliko miljuna ljudi zbog loših žetvi i mrazeva ili opće iscrpljenosti umrlo.

Dakle, samo što se tiče nasilno umrlih Rusa od 1914. do 1948. godine, palo je 80 milijuna ljudi, a možda i znatno više. Ovakav porazni saldo tragedije jednog naroda ne pamti se u vremena historija, niti historija uopće. Posledice takvog demonizma tegobno se osjećaju u Rusiji i danas, ne samo u svakodnevnim posledicama već u samoj svjesti nacije. Tako je domovina najbrojnijeg arijevskog naroda postala njegova najveća grobnica.

Bankari su mogli zaista biti zadovoljni. Umoreni Židovi samo su bili Aškenazi, a izabrani su bili Sefardi koji su za svoju novu prijestonicu izabrali Menhetn u Njujorku. Da li je ovakav ishod bio historijska neminovnost?

Recimo da rat uopće nije izbio. Kako bi izgledala slika Europe i cjeloga svijeta? Njemačka bi ekonomski i dalje grabila napred. Njeno vrijedno i disciplinirano stanovništvo brzo bi se pretvorilo u jaku i srednju klasu, a društvo bi bilo na tom nivou i politički i materijalno. To bi, u to nema sumnje, utjecalo na veću demokratizaciju života i političke moći. Konačno bi utjecaj svemoćnije države počeo da se osjeća na europskoj podjeli moći i bogatstva. Drugim riječima, Njemačka bi povećala utjecaj i ekonomski i politički u Eu- ropi, a posledica bi bila sve veća povezanost europske ekonomije, slabljenje nacionalnih elemenata i sloboda protoka za ljude i kapital, integracija kolonijalnih carstava u Europski ekonomski milje. Uz to bi došlo do fuzije ruske moći, sve veće i sve profiliranije. Njeni neizmerni resursi, sirovinski i energetski, sve prosvjećenije stanovništvo učinili bi je djelom europskog ekonomskog i političkog miljea. Ravnoteža koja bi postojala iza dva dinamič- na carstva blagotvorno bi djelovala na još ve- ći i kvalitetniji ekonomski i kulturni polet Staroga svijeta. Bila bi to svojevrsna nova renesansa, matice civilizacije sa ogromnim bogatstvom na radost ostatka svijeta.

 

Moglo je biti i drukčije...

 

Kako bismo nazvali takvu Europu? Nazvali bi je Europskom unijom, od Atlantika do Vladivostoka! Tako bismo dalekih godina dvadesetog stoljeća imali uniju, ali na daleko većem nivou nego što možemo zamisliti. Možemo reći da bismo bili sada na početku 22. stoljeća samo znatno kvalitetnije ustrojeni.

Recimo da je rat izbio. Rusija proglašava neutralnost i Srbija sa njom. Austrougarska nije u poziciji da napadne Srbiju, jer bi to srušilo Rusku neutralnost.

    Recimo da Njemačka slama front na Marni i ulazi u Pariz. To još ne znači da je rat na Zapadu gotov. Francuzi se povlače na jug, možda i u zemlje Magreba, okosnice svog kolonijalnog carstva. Britanija poziva Sjedinjene Američke Države da ekonomski i vojno intervenira sa osnovicom na Otoku. Njemačka u osnovi ovladala cijelom Europom, izu- zev Rusijom. Recimo da je zaboravila riječi starog kancelara da sruši Rusiju i preko Srbije i Turske ovlada Bliskim istokom. Ali dio snaga mora držati prema Britaniji. Američka sila stiže na Otok, koncentrira snage, a flotom apsolutno nadmoćno prijeti da u dogledno vrijeme izvrši desant na Francusku. Rusi- ja već i od prvih naznaka mogućeg sukoba koristi vrijeme da pojača napore na programu za modernizaciju vojske i njene obuke.

   Poduzima na miru ozbiljne fortifikacijske radove na mogućim pravcima napada poglavito na pravcu prema Moskvi. Konačno kongres SAD izglašava Zakon o zajmu i počinje naoružavanje Rusije kao ključnog faktora koji će da slomi moć Njemačke. Takav obespokojavajuđ scenario djeluje, pa dolazi do neslaganja u njenom vojnom i političkom vrhu. Ipak, zamislimo da takva avantura počinje, prodor Njemaca je brz i širok, ali već posle prvih mjeseci rata počinju teškoće za napadače. Rusija je mnogo jača i pripremljenija, a njena vojska operativnija. Njemci su sve uznemireniji, a pretnje Francuza sa Magreba i Engleza iz Britanije je sve očiglednija. Nadmoćna anglosaksonska flota blokira Njemačku u Europi. Moguća solucija je poraz Njemačke na dva fronta i njena kapitulacija. U tom slučaju Rusija dobija nagradu i izbija na granice Njemačke. Sve austrougarske zemlje postaju njen plijen, a zemlje nastale iz njenog sloma ruske saveznice. Europa je podijeljena, a Rusija kao nova parlamentarna monarhija postaje neraskidivi dio moći prisutne na svim njenim dijelovima. Na kraju, ta varijanta nakon mira na zapadu znači Njemačku djelomičnu dominaciju u ravnoteži sa Rusijom. Zapad ni tu nema izbora i prihvaća Europu pod dominacijom dva carstva.

 

U vjeri je spas

 

     Drugi svjetski rat, nastavak Prvog rata za samo četvrt stoljeća temeljno je obogaljio Stari svijet, vrativši ga unazad za cijelo stoljeće. Demografski, Europa je osakaćena kulturno, jer je izgubila samosvojnost, ona jednostavno nepovratno otišla u samouništenje.

     Židovski magnati, vlasnici Amerike i sjeverne i južne, mogli su da za pola stoljeća, islamizirajući Europu, slomiti njena osnovna načela bez kojih je ona nezamisliva. Oni znaju da pravo na život imaju samo izabrani narod, slijedbenici boga na koga samo oni imaju pravo, a njihov ideal nije antički temelj Europe, već mjenačnica novca u jerusalimskom hramu.

     Smisao vladavine izabranih je posjedovanje novca i vjera u njegovu svemoć. Nema ničega, niti jedne slike, pjesme ili ljubavi koja bi se poredila sa sjajem novca. Kada je to pravilo načelo i sam novac, sve je moglo da se kupi i sve može da se kupi, i duša, i tijelo, i nema nikakvih moralnih normi u toj vrsti vladavine. Svekolika smrt, patnje, ratovi i uništenja, sve radi novca, samo je osnova jednog demonskog načina vladanja.

     Ova demonska igra sada je u svom zenitu. Tajne večere suština su stvaranja historije. Njena zbilja, prekrštena je otpadom, svekolikom korupcijum i službi demonskom svetu u usponu. Zasto su žrtve izabrane među indoevropskim narodima? Recimo, iz sasvim praktičnih razloga. Uza sve mane, Europa kao matica kroz tri tisuće godina, uz sva isključenja, padove i uspone, mučna uzdizanja, uz mnogo žrtava, izgradila je svoju kuću u kojoj je ljudsko pravo i samosvojnost pravo na ži- vot dostojan čovjeka dominantno načelo.

    Generacija Arijevaca, uvijek buntovne, uvijek u borbi za slobodu, pretpostavljajući svoj život smrti bas zbog ovog života, potpuna su prepreka Levantskoj predaji novcu kome se robuje do danasnjih dana.

što valja učiniti za spas nasega doma i naše tako ugrožene civilizacije? Prije svega mora se imati energije za pobunu, za slamanje okova finansijskog kapitala. Taj kapital sa svojim neprekidnim kamatama, prevazilazi glavni temelj ljudskog, i postavljanje na tro vanju i robovanju, što može rezultirati iščeznućem ovakve civilizacije.

SAD i Britanija, Siti i Volstrit, simboli su ovog demonskog poduhvata. Te zemlje su i stub i matrica razornog djelovanja koje kroz proces islamizacije i trećesvjetizacije svekoliko bankarstvo nastoji da ostvari san o gospodarenju izabranom narodu. To ne znači da je židovski svijet milje za monolitan slijed svih njegovih pripadnika. Danas je država Izrael enklava europske civilizacije naroda, despotskog mentaliteta Levanta. Nitko razuman ne želi isključiti ili osporiti židovski narod u cjelini. O njima ovdje i nije reč.

      Ali i same SAD su dovedene u pitanje. I one se pretvaraju u Treći svijet. Skoro svaki žitelj je u zavisnom položaju, tako da nema ni traga od nekadašnje legendarne individualnosti i slo- bodoljubive Amerike. Izabrani su već podugo cijelu zemlju pretvorili u jerusalimski hram mijenjača i švercera.

      Možemo očekivati pojačane pritiske na Stari svijet, najpre kroz favorizaciju islamizacije i rastuću moć Turske kao kvaziumerene islamske zemlje. Potom će se izazvati kriza kao u Grčkoj. Na istoku Europe možemo očekivati da se zabode klin kroz Egejsko-vardavsko-moravsku dolinu kroz srednju Europu preko kriminalnih režima.

Nakon Njemačke uništenjem Rusije bila bi ostvarena ideja izabranih da čitav svijet postane jedan Zimbabve. Historija će stati.

      Nije uzalud Madlen Olbrajt izjavila kako je nepravedno da Rusija kontroliše toliki prostor i uskraćuje ga drugima. Ta izjava jasno kazuje što je briga izabranih. Oni znaju da je Rusija još u krizi, oni takođe znaju koliko su fantastični resursi tog golemog prostora. Oni strahuju da će Rusija napredovati sa 145 milijuna stanovnika i da ona nema kritičnu masu za sigurnu kontrolu tog prostora. Rusija još nedovoljno ulaže kapital nastao prodajom energenata, Rusija je svjesna da joj je potreban jak i pouzdan saveznik, a upravo je takav saveznik Njemačka. U tom savezu obje velike europske zemlje mogu naći svoj interes na korist cijele Europe. Ovakav savez imao bi i poboljšanu sigurnost. Uz neizmjerna bogatstva tog velikog prostora postali bi gospodari ogromne moći na prostoru staroga svijeta u srcu zajedničke civilizacije. Europa bi doživjela novu renesansu. Tako zamišljena brana od Izabranih srušila bi mnoge ambicije tog strasnog udruženja čiji cilj nije bila dobrobit svijeta.

Biće to veliki dan kada gradovi kao Berlin i Moskva budu poznati po tome što ponovo daju nadu u spas civilizaranog čovječanstva.