Podsećanje
Politika genocida američkog imperijalizma- vidljivi i nevidljivi masovni
zločini (2)
Konstruktivna krvoprolića
Dvojica američkih
publicista, Edvard S. Herman i Dejvid Piterson, detaljno su razobličili
dvostruke i trostruke standarde svih savremenih vlada SAD, u pogledu genocida i
odnosa američkih imperijalista prema njemu. U knjizi "Politika
genocida" (sa predgovorom Noama Čomskog) koja je doživela i svoje srpsko
izdanje, Herman i Piterson nemilosrdno kritikuju brutalni militarizam dirigovan
iz centara moći u Vašingtonu, koji je doveo do toga da američki zločini nisu
zločini i da genocid koji sprovodi vlada SAD nije genocid. Sa druge strane, Herman
i Piterson, na konkretnim primerima govore o tome kako vlada SAD proizvodi i
krivce za genocid i žrtve genocida, kad ona to hoće i gde ona odabere. Tabloid
svojim čitaocima priređuje feljton u nekoliko nastavaka iz ovog vrhunskog
publicističkog dela koje su pohvalili nezavisna kritika i brojni slobodni
novinari širom SAD.
Edvard S. Herman
Dejvid Piterson
Tokom građanskih ratova koji su pratili razaranje
Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije devedesetih godina prošlog
veka - SAD, Nemačka, NATO i Evropska unija - svi su stali uz nacionalne manjine
koje su tražile da se odvoje od jedinstvene federalne države i svi su bili
protiv nacionalne grupe Srba koja je najduže istrajavala na očuvanju
Jugoslavije. To je svrstalo zapadni blok čvrsto iza Hrvata i Slovenaca, a onda
bosanskih Muslimana i, najzad, kosovskih Albanaca.
Ratovi u Bosni i Hercegovini (1992-1995) i na Kosovu
(1998-1999) privukli su ogromnu pažnju u Sjedinjenim Američkim Državama i na
Zapadu uopšte, potpomognuti osnivanjem Međunarodnog tribunala za bivšu
Jugoslaviju i njegovom odlučnom službom u ime NATO-a i njegovih jugoslovenskih
klijenata (bosanskih Muslimana, Hrvata, Slovenaca, i kosovskih Albanaca), a
protiv demonizovanih Srba.
Pošto su NATO sile podržavale, pa čak i vodile ratne
operacije, a kako je bilo značajnog etničkog čišnjenja i etničkog ubijanja -
prirodno je da su izrazi ,,etničko čišćenje", ali i ,,masakr" i
,,genocid" brzo bili primenjeni na ratne operacije Srba.
Američka obmana o Srbima
Primetna inflacija optužbi protiv srpskog nasilja i zla
(uz umanjivanje nasilja koje su vršili NATO klijenti), izmišljeni
koncentracioni logori, ,,logori za silovanje" i slične analogije sa
nacističkim logorima, naveli su potpukovnika Džona Sreja, bivšeg šefa
američke obaveštajne službe u Sarajevu, da još pre završetka rata izađe u
javnost sa optužbom da ,,Amerika nije tako patetično prevarena još od
vremena kada je Robert Maknamara pospešio eskalaciju Vijetnamskog rata.... Popularna
percepcija bosanske muslimanske vlade kreirana je pomoću plodonosne propagandne
mašinerije. Čudna kombinacija tri glavna spin-doktora, uključujući i PR
kompanije u službi Bosanaca, medijske stručnjake i elemente iz Stejt
departmenta - uspeli su da izmanipulišu iluzije i da potpomognu muslimanske
ciljeve".
Vođe bosanskih Muslimana počele su da šire optužbe za
200.000 mrtvih početkom 1993, godine,
dakle, samo devet meseci nakon početka ovog građanskog rata. Ova i veće cifre
brzo su ušle i u medije, podržavajući optužbu za genocid i pravdajući pozive na
stranu intervenciju u cilju zaštite bosanskih Muslimana.
Međutim, ova optužba je pala 2005-2007, kada su dve različite
studije, jedna koju je naručio sam Tribunal, a druga koju je naručila norveška
vlada, zaključile da je broj žrtava u bosanskom sukobu bio oko sto hiljada,
uključujući i vojne i civilne žrtve svih sukobljenih strana.
Zbog njihovih izvora, ovi nalazi se nisu mogli lako
odbaciti i ismejati kao ,,poricanje holokausta" ili ,,revizionizam",
ali su samo vrlo diskretno objavljeni u zapadnim medijama, sporo zamenjujući mnogo veće cifre od dvesta do dvesta pedeset hiljada, i to bez
analiza ili objašnjenja za prethodno lakoverno prihvatanje neverovatnih i
neproverenih tvrdnji bosansko-muslimanske propagande.
Naravno, ,,masakr u Srebrenici" iz jula 1995. često je navođen i mnogo puta ponavljan, i to sa najvećim zgražavanjem,
kako bi se pokazalo da se genocid u Bosni zaista i dogodio.
Ovome je doprinela činjenica da su i presuda i odluka o žalbi Tribunala za bivšu Jugoslaviju u slučaju generala Radislava Krstića navodile
da se genocid mogao dogoditi u ,,jednom malom geografskom području" (grad Srebrenica), čak i onda kada se zločinačka strana
potrudila da autobusima odvede na sigurno svu decu, žene i starce, dakle,
neosporno nisu nikog ubili osim ,,vojno sposobnih muslimanskih muškaraca."
Kao što
primećuje Majkl Mandel, ,,u ovoj presudi, genocid je
pretvoren ne u obično etničko čišćenje, već u
ubijanje potencijalnih vojnika tokom rata zarad sticanja vojne prednosti... U
slučaju Krstića,
koncept genocida, osim kao čista
propaganda, izgubio je svaku vezu sa holokaustom kao programom istrebljenja
celih naroda". Slučaj osam
hiljada ,,muškaraca i dečaka" ubijenih u Srebrenici izrazito loše je
potkrepljen, uglavnom se oslanjajući na teškoću razdvajanja egzekucija od ubijanja tokom bitke (kojih
je bilo mnogo tokom dešavanja u Srebrenici jula 1995), delom na sporne iskaze
svedoka (date većinom tokom
prinudnog pregovaranja sa Tužilaštvom) i na strastvenim težnjama da se misli najgore o
demonizovanim Srbima. Snimak bosanskih Srba kako ubijaju šest muslimanskih
muškaraca, daleko od Srebrenice i nepouzdanog porekla, prihvatili su i ugledni
zapadni analitičari
kao ozbiljan dokaz da je osam hiljada ubijeno u Srebrenici.
Čak i ako se takav jedan masakr u Srebrenici desio tako
kao što su prihvatile zapadne vlade, i dalje smo suoćeni sa anomalijom da ukupan broj mrtvih u Bosni (sto
hiljada na svim zaraćenim
stranama), i još više broj civilnih žrtava medu bosanskim Muslimanima tokom četiri godine ,,genocida" (ukupno oko trideset tri
hiljade) bledi u poređenju sa
brojem žrtava među iračkim
civilima tokom trinaestogodišnjih
,,sankcija ma sovnog uništenja" i, za sada sedmogodišnje, invazije i okupacije.
Uzevši u obzir procene od 800.000 do 1.000.000 žrtava u
slučaju Iraka,
odnos broja žrtava u Iraku prema broju mrtvih muslimanskih civila u Bosni je 24
prema 1, odnosno 30 prema 1, za period sankcija i period invazije i okupacije.
Međutim,
upotreba reči ,,genocid" za
Bosnu bila je šest puta češća nego za
period sankcija u Iraku, i čak
trideset sedam puta češća nego za period invazije i okupacije. Anomalija
nesaglasne upotrebe reči (kao i
selektivne pažnje i indignacije) može se objasniti adaptacijom medija i
intelektualaca na propagandne potrebe zapadnog političkog establišmenta. Vrlo su pažljivi i emotivni kada su u
pitanju zlikovačka, dakle ,,genocidna" krvoprolića, ali su previše ćutljivi
prema konstruktivnim krvoprolićima koja
pokazuju određenu "složenost":
Epohalne laži o Kosovu
U slučaju
va, planovi zapadnih sila za napad na Jugoslaviju i njeno
rasparčavanje, zahtevali su prethodnu demonizaciju Srba,
preuveličavanje njihovih zločina nad ,,vrednim" žrtvama i pripremu a priori
i a posteriori opravdanja za NATO bombardovanje, okupaciju i
neokolonijalnu upravu nad Kosovom. MTBJ je igrao ključnu ulogu u ovom procesu, pošto je od početka organizovan kao lažni sudski instrument NATO
politike koja je zahtevala rat, paralelno sa optuživanjem i sudskim progonom
ključnih NATO meta. Ovo je bio pravi ,,udruženi zločinački poduhvat" u ratovima na Balkanu, za šta su na
orvelovski način optuženi Srbi.
Kao što
se reć ,,genocid" veoma često koristi za ponašanje bosanskih Srba tokom ratova u Bosni, ona je često korišćena
i za ponašanje Srba na Kosovu (u Republici Srbiji), kako pre NATO bombardovanja
od 24.3.1999. do 10.6.1999. godine, tako i tokom i nakon ovog rata. Čitave godine pre NATO bombardovanja, dok se NATO
pripremao za napad, Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju takođe se pozabavio srpskim maltretiranjem kosovskih Albanaca.
Zapadni zvaničnici i mediji generisali su konstantan priliv optužbi i
publiciteta o srpskim gresima. Postoje čvrsti dokazi da su, tokom ovog perioda, Oslobodilačku vojsku Kosova (OVK) snabdevale i obučavale američke snage i da im je stavljeno do znanja da će se provokacije protiv Srba isplatiti dugo pripremanim
NATO i američkim napadom.
Zanimljivo je da je engleski ministar odbrane Džordž Robertson priznao
svojoj skupštini istog dana kada je NATO započeo svoj napad na Srbiju, da je do januara 1999. više ljudi na Kosovu ubijeno od strane OVK nego od strane
Srba.
Ukupni procenjeni broj ubistava na Kosovu od početka 1998. godine bio je dve hiljade, od čega se nekih pet stotina mogu pripisati srpskoj vojsci.
Zbog bombardovanja je nastao žestok vojni sukob između srpske vojske i OVK na Kosovu, sa mnogim ubistvima i
masovnim egzodusom stanovništva te pokrajine, kako sprskog i romskog, tako i
albanskog. Bilo je zvaničnih
tvrdnji punih zgražavanja u
SAD, Nemačkoj i Engleskoj o
masovnim srpskim ubijanjima i genocidu koji je bio u toku. Samo nekoliko dana
nakon početka NATO bombardovanja, nemački ministar odbrane, Rudolf Šarping, tvrdio
je da ,,ovde počinje
genocid" a predstavnik NATO-a Džejmi Šej da ,,smo na ivici ogromne
humanitarne katastrofe... kakvu nismo videli u Evropi još od poslednjih dana
Drugog svetskog rata.."
Histerične
NATO i OVK procene broja nestalih i verovatno pobijenih kosovskih Albanaca, s
vremena na vreme, dostizale su više od sto hiljada, pa i ćitavih petsto hiljada u jednom saopštenju Stejt
departmenta.Od nemačkih zvaničnika su procurile ,,obaveštajne" informacije o
navodnom srpskom planu nazvanom operacija Potkovica, da se očisti pokrajina od Albanaca i da se nastani Srbima, za šta
se ispostavilo da je obaveštajna izmišljotina. Komandant OVK, Hašim Tači, upozorio
je jednu nemačku televiziju da su
Srbi opkolili sto hiljada Albanaca na fudbalskom stadionu u Prištini i da je
njihova sudbina još uvek nepoznata, ali verovatno zapečaćena. Još jedna dezinformacija koju su objavili kao činjenicu: američki ministar odbrane Vilijam Koen rekao je na
programu Face the Nation, televizije Si-Bi-Es da je Milošević proterao
milion i po ljudi a sad vidimo da je nestalo oko sto hiljada vojno sposobnih muškaraca".
Ratna propaganda je bila održavana i par meseci nakon
njega, dok su stručnjaci za
sudsku medicinu i novinari doletali na Kosovo kao gladni lešinari, tražeći tela i
priče o masakrima". Potraga za pričama bila je sačinjena od mora nedokazivih tvrdnji i dokazivih laži. Međutim, udarac sudbine za kosovski ,,genocid" bio je
nedostatak tela. Na kraju je nađeno samo oko četiri hiljade tela, uključujući i Srbe i
vojnike, a do sredine 2007, samo je 2.047 i dalje bilo vodeno kao nestali.Iz
Tabele vidimo da je reč
,,genocid" upotrebljena da opiše srpske akcije na Kosovu 323 puta nasuprot
osamdeset za iračke
,,sankcije masovnog uništenja"
i trinaest za invaziju i okupaciju Iraka, dok je broj mrtvih u poslednja dva
slučaja nadmašio one na Kosovu 200 i 250 puta. Pristrasnost
teško da može da bude spektakularnija. Ali možemo biti sigurni da se zvaničnici, mediji i humanitarni intelektualci nikada nisu
izvinili za svoje laži i inflaciju broja mrtvih, niti su ikada dali objašnjenje
kako se sve to desilo.
Ko je stvarno počinio zločine u Ruandi
i Kongu?
Već smo
napisali da je raspad Jugoslavije ,,možda najlažnije
predstavljen niz značajnih
dogadaja tokom poslednjih dvadeset godina". Ali daleko krvavije i
destruktivnije invazije, pobune i gradanski ratovi koji su opustošili više
zemalja u oblasti Velikih jezera u Centralnoj Africi, bili su u istom
vremenskom periodu predmet još većih zlonamernih interpretacija.
Svi sektori zapadnog establišmenta u velikoj meri
progutali su propagandnu priču o
Ruandi koja je zamenila uloge zločinaca i žrtava.
U često citiranoj studiji iz 1999. godine o ,,Genocidu u
Ruandi", u ime Hjuman rajts voca i Međunarodne federacije za Ijudska prava u Parizu, Alison
de Forž piše ,,da su krajem marta 1994. godine, Hutu vođe bile odlučne da unište
veliki broj pripadnika Tutsi i Hutu naroda koji su bili protiv Hutu predsednika
Žuvenala Habjarimane", i da je šestog aprila 1994, posle atentata
na Habjarimanu, ,,mala grupa njegovih najbližih savetnika... odlučila da izvrši planirano istrebljenje". Lako je ,,odgovornost za
ubistvo Habjarimane ozbiljna optužba", ona bledi u poređenju sa ,,odgovornošću za genocid. Znamo malo o tome ko je ubio
Habjarimanu" - što je neistinit iskaz, kao što ćemo
kasnije videti - ,,ali znamo više o tome ko je iskoristio atentat kao izgovor
da se započne ubijanje koje je
planirano mesecima" - što
je sasvim tačno, ali u potpuno
suprotnom smislu od onog koji prenosi De Foržova.
Tokom svedočenja na glavnom suđenju četvorici
bivših Hutu vojnih oficira pred Međunarodnim tribunalom za
Ruandu, De Foržova je priznala da je do aprila 1992. godine, puna dvadeset četiri meseca pre nego što je ,,genocid" navodno započet, ,,vlada Ruande već postala višestranačka
vlada koja je uključivala i
predstavnike Tutsija, te je već
samo iz tog razloga nemoguće
zaključiti da je vlada planirala genocid".
Iako je De Foržova pokušala
da spase Hutu model zavere, navodeći planove pojedinih Hutu članova koalicione vlade da iskoriste svoja ,,zvanična ovlašćenja"
i izvedu prethodno planirani genocid, ovaj model se raspao na unakrsnom ispitivanju.
De Foržova nije mogla da objasni kako su Hutu ,,pojedinci" koristili svoja
,,ovlašćenja" bez znanja njihovih Tutsi kolega i kolega iz
Patriotskog fronta Ruande (PFR). Štaviše, bila je primorana da prizna da su
ministri iz Patriotskog fronta Ruande bili u dosluhu sa PFR i njegovim ratnim
planovima (koje ćemo
opisati kasnije), i da nakon atentata na Habjarimanu, PFR nije samo delovao u
samoodbrani od masovnih ubijanja koje su organizovali Hutui, već je započeo
sopstvena masovna ubijanja.
Drugim rečima,
dok Hutu članovi koalieione
vlade Ruande nikako nisu mogli da planiraju genocid protiv Tutsija, PFR koji su
vodili Tutsi bio je dobro pozicioniran da parališe bilo kakav odgovor vlade na
njegove planove - koji su bili i realizovani da izbegne pretnju slobodnih
izbora koje bi PFR sigurno izgubio, da ubije Hutu predsednika i da zemlju
preuzme vojnom silom. Ipak, dramatična priznanja De Foržove pred MTR nikada se nisu pojavila u zapadnim medijima,
a u svojim kasnijim izjavama, ona je do samog kraja nastavila da ponavlja zvaničnu propagandu o zaveri Hutua da izvrše genocid.
Da bi se prihvatio standardni model ,,genocida"
moraju se ignorisati masovna ubijanja i etničko čišćenje koje je nad Hutu plemenom izvršio PFR mnogo pre
perioda april-juli 1994, i koja su počela kada su snage Ugande pod predsednikom (i diktatorom) Joveri
Musevenijem napale Ruandu 1.10.1990. U svom začetku, PFR je bio jedno krilo armije Ugande, a njegov vođa,
Pol Kagame, bio je direktor vojne obaveštajne službe Ugande osamdesetih
godina.
Invazija koju je izvršila Uganda i borbe koje su usledile
nisu bile ,,građanski
rat", već čist slučaj agresije.
Ipak, ovo nije dovelo ni do prigovora ni do prekida američko-britanske podrške. Nasuprot iračkoj invaziji Kuvajta, samo dva meseca pre toga, kojoj se
Savet bezbednosti suprotstavio tražeći istog dana da Irak trenutno povuče svoje snage, u slučaju invazije Ruande od strane Ugande, Savet nije preduzeo
nikakvu akciju sve do marta 1993.
Nije čak
odobrio ni posmatraćku misiju
(UNOMUR) sve do kraja juna 1993. PFR je, u međuvremenu, okupirao veći deo severne Ruande i prognao više stotina hiljada Hutu
seljaka.
Jasno je da su Museveni i PFR doživljavani kao zaštitnici
američkih interesa a da je vlada predsednika Habjarimane bila
na meti za odstranjivanje...
Neaktivnost Saveta
bezbednosti UN bila je posledica ove političke pristrasnosti. U svojoj analizi godina koje je proveo
kao predstavnik američkih
interesa u Africi, bivši pomoćnik državnog
sekretara Herman Koen postavio je pitanje zašto su već
prvog oktobra 1990, ,,prvog dana krize", kako ga on naziva, ,,SAD
automatski isključile političku opciju obaveštavanja predsednika Ugande Musevenija da je invazija
Ruande od strane uniformisanih pripadnika armije Ugande potpuno neprihvatljiva,
i da će nastavak dobrih od- nosa između SAD i Ugande zavisiti od povlačenja PFR.
Pitanje je naivno, ali otkriva odgovor, kao onaj na
pitanje zašto su SAD lobirale za povlaćenje snaga UN iz Ruande dok se odigravao ,,genocid"
u aprilu 1994. godine. Odgovor glasi da su armija Ugande i PFR u Ruandi
sprovodili ono što je Amerika htela. SAD i njihovi saveznici su se veoma
trudili, ranih devedesetih, da oslabe vladu Ruande forsirajući napuštanje
mnogih ekonomskih i društvenih plodova socijalne revolucije iz 1959, učinivši
tako vladu Habjarimane manje popularnom i pomažući učvršćivanje
ekonomske moći Tutsi manjine.
Na kraju, PFR je
uspeo da postigne legalno vojno prisustvo unutar Ruande, zahvaljujući nizu prekida vatre i drugih sporazuma koji su doveli do
mirovnog dogovora u Aruši, avgusta 1993. Nametnut vladi Ruande od strane SAD i
njihovih saveznika, dogovor je zahtevao integraciju" oružanih snaga Ruande
i PFR i ,,prelaznu" koalicionu vladu dok se ne održe nacionalni izbori
1995. Ovaj dogovor je pozicionirao PFR za krvavo rušenje relativno
demokratske koalicione vlade i preuzimanje Ruande pomoću diktature manjine.S voja ,,zvanična ovlašćenja"
i izvedu prethodno planirani genocid, ovaj model se raspao na unakrsnom
ispitivanju.
Da bi se prihvatio standardni model ,,genocida"
moraju se ignorisati masovna ubijanja i etničko čišćenje koje je nad Hutu plemenom izvršio PFR mnogo pre
perioda april-juli 1994, i koja su počela kada su snage Ugande pod predsednikom (i diktatorom)
Joveri Musevenijem napale Ruandu 1.10.1990.
U svom začetku,
PFR je bio jedno krilo armije Ugande, a njegov voda, Pol Kagame, bio je
direktor vojne obaveštajne službe Ugande osamdesetih godina. Invazija koju je
izvršila Uganda i borbe koje su usledile nisu bile ,,građanski rat", već čist slučaj agresije.