Natrag

Feljton

Feljton

Slučaj Pukanić: Ubistvo sa potpisom države (21)

 

Laži Matanića sakrile ubice Pukanića

 

Koje su najmračnije tajne u poslednjih 20 godina na Zapadnom Balkanu? Ko je likvidirao Ivu Pukanića, vlasnika hrvatskog lista Nacional, i kakve veze njegova likvidacija ima sa ubistvom Zorana Đinđića? Kako je kriminalni klan Osmani preuzeo balkansko podzemlje? Ovo su neka od pitanja čiji se odgovori nalaze u knjizi "Slučaj Pukanića - Ubojstvo sa potpisom države" autora Domagoja Margetića, novinara iz Zagreba, a u nekoliko nastavaka prenosi ih Tabloid

 

Domagoj Margetić

 

 

Tako je, tog ponedjeljka, 22. decembra 2008. godine, u 13i10 sati u Istražnom centru Županijskog suda u Zagrebu, pred istražnom sudijom Ernom Dražančić, direktorom USKOK-a Dinkom Cvitanom i njegovim zamenikom Slobodanom Šašićem, te advokatom Zvonimirom Zebecom, započelo ponovno ispitivanje, četvrto po redu, osumnjičenog Roberta Matanića.

Dakle, sastav prisutnih na ročištu bio je takav da nije imao tko postavljati suvišna pitanja, kao na primer zašto nakon tri dana iskaza Matanić najednom mijenja svoja tri do sada dana iskaza i u ovom četvrtom iznosi potpuno nove navode koje do sada nije iznosio; o čemu su u tajnosti u zagrebačkom zatvoru razgovarali Cvitan, Zebec i Matanić; što je Zebec dogovarao sa USKOK-om, i tome slično.

Niko od drugih advokata angažovanih na odbrani u ovom postupku nije imao priliku da učestvuje u ovom prelomnom istražnom ročištu na kojem je Matanić izneo navodno krunska saznanja o slučaju, te se od toga trenutka nadalje cela konstrukcija slučaja Pukanić oslanjao upravo na ovaj, četvrti po redu, a kako je i sam priznao lažni iskaz Roberta Matanića, kojeg je dao pod pritiskom svojeg advokata i USKOK-a.

 

Maskiranje tragova ubistva

 

Naime, USKOK je jednostavno pod svaku cenu morao nagovoriti Matanića na lažno svedočenje 22. decembra 2008. godine, te je od ključnog značenja za celu konstrukciju Slučaja Pukanić bilo to da Matanić da iskaz u kojem će teretiti Slobodana Đurovića za učestvovanje u ubistvu Ive Pukanića, naprosto iz razloga što bi po dotadašnjim dokazima, Đuroviću 29. decembra 2008. godine istekao maksimalni dvomesečni pritvor za kazneno delo pomaganja u begu izvršiteljima kaznenog dela, te bi se bez Matanićevog lažnog iskaza Slobodan Đurović 29. decembra 2008. godine našao na slobodi.

To bi, dakako, značilo kraj SOA-ine konstrukcije Slučaja Pukanić, odnosno konstrukcije o srbijanskim naručiocima i organizatorima, jednostavno bi „pale u vodu". Matanićev iskaz praktički u zadnji tren spasao je Karamarkovu verziju Slučaja Pukanić.

U ponedjeljak, 22. decembra 2008. godine, u 18 i 40 sati na temelju novog Matanićevog iskaza, zamenik direktora USKOK-a Slobodan Šašić, traži od sudije Dražančić, neposrednim podneskom, proširenje istrage u odnosu na osumnjičenog Slobodana Đurovića.

Nakon izvanrednog i najverovatnije nezakonitog saslušanja Roberta Matanića, te večernjeg podneska Slobodana Šašića, sudija Dražančić već 23. decembra 2008. godine saziva novo istražno ročište na kojem ispituje Slobodana Đurovića, sada na okolnosti novog Matanićevog iskaza, te odmah po završetku ovog saslušanja, istog dana, u utorak, 23. decembra 2008. godine, istražna sudija donosi rješenje o proširenju istrage protiv Slobodana Đurovića za kazneno delo ubistva, te se istovremeno donosi odluka o novom pritvoru za Slobodana Đurovića, kako bi se sprečilo njegovo puštanje na slobodu 29. decembra 2008. godine.

Iako je tokom Đurovićevog ispitivanja, kako doznajemo, odbrana zahtevala suočavanje Roberta Matanića i Slobodana Đurovića, taj je dokazni predlog odbrane odbijen, kao i ispitivanje Roberta Matanića na istražnom ročištu pred advokatima Slobodana Đurovića, te je istovremeno odbijen i zahtev odbrane za telekomunikacijsko veštačenje, koji je predlog kasnije ipak prihvatila sudiji Ivana Kršul, odlukom o dokaznim predlozima odbrane na ročištu pred Županijskim sudom u Zagrebu, dana 4. februara 2010. godine.

Robert Matanić u svojem je iskazu od 3. februara 2010. godine ipak dao naznake kako se u slučaju njegovog ključnog iskaza od 22. decembra 2008. godine, na kojem se praktički temelji cela konstrukcija optužnice, radi o nezakonitom i lažnom iskazu, na koji su ga prisilili njegov tadašnji advokat Zvonimir Zebec i predstavnici USKOK-a.

„U jednom trenutku meni je advokat Zebec rekao da bih trebao svedočiti i protiv Sretena Jocića i to po uputi i nalogu USKOK-a, a kako sam ranije iskazivao u pogledu i u vezi Slobodana Đurovića, jer bi mi to pomoglo da se reši moj status o čemu sam već prethodno govorio.

Mogu reći da se osjećam jadno i bijedno zato jer sam dopustio da me se izigra, da me se nagovori da pristanem na iskaz ne govoreći istinu već ono što se od mene željelo čuti kao i onako kako se od mene tražilo", tvrdio je Matanić pred sudskim vijećem Županijskog suda u Zagrebu, u odnosu na njegov iskaz od 22. decembar 2008. godine, na kojem se praktički temelji celi Slučaj Pukanić, onakav kakav je javnosti kao „gotovu stvar" mesecima prikazivao osobno Tomislav Karamarko, tvrdeći kako je za njega „taj slučaj rešen".

Iskazi Roberta Matanića u slučaju ubistva Ive Pukanića, zapravo, predstavljaju najbolji dokaz kako je službena verzija Slučaja Pukanić za koju je Tomislav Karamarko celo vreme trajanja sudskog postupka javno ponavljao i govorio kako je „rešena stvar" obična montaža i konstrukcija nastala u Sigurnosno obaveštajnoj agenciji. Celi Karamarkov slučaj temelji se isključivo na lažnom iskazu Roberta Matanića od 22. decembar 2008. godine, kojeg demantuju čak tri ranija Matanićeva iskaza, kao i sadržaj Matanićeve obrane pred Županijskim sudom u Zagrebu, dana 3. februara 2010. godine.

„Nakon svega što sam doživio jasno mi je da nikoga ne zanima ubojstvo Ive Pukanića, istina o tome niti pravda, a da sam u celoj toj priči ispao ovca, a sve u dobroj veri i nameri verujući da će se ovaj slučaj razrešiti i da se istina želi utvrditi bez obzira što bi to dovelo zasigurno do još većeg skandala", rekao je Matanić 3. februar 2010. godine pred sudskim većem Županijskog suda u Zagrebu.

Nesporno je, naime, upravo to kako je Robert Matanić od samog trenutka hapšenja pristao na saradnju s policijom i istražiteljima, te je pristao policiji dati svoj iskaz u prisustvu advokata Zvonimira Zebeca, a o svim njemu poznatim okolnostima i činjenicama u slučaju ubistva Ive Pukanića.

 

Zidanje lažnih iskaza

 

Zanimljivo je da, iako policija tvrdi suprotno, te iako Tomislav Karamarko tvrdi kako su do saznanja o navodnoj povezanosti Željka Milovanovića i Bojana Gudurića sa Pukanićevim ubistvom, došli višednevnom istragom i kriminalističkom obradom, činjenice iz istražnog spisa govore upravo suprotno.

Iz dokumenata istražnog spisa više je nego očito kako je cela konstrukcija službene verzije Slučaja Pukanić složena i montirana tek nakon prvog iskaza Roberta Matanića pripadnicima kriminalističke policije, dana 30. oktobra 2008. godine, te tek u tom iskazu policija prvi puta doznaje o navodnoj povezanosti Željka Milovanovića i Bojana Gudurića s ubistvom Ive Pukanića.

„Dolaskom u Zagreb nakon nekog vremena putem telefona javio mi se Miloš Peruničić koji me je tom prilikom zamolio da pomognem Bojanu Guduroviću koji je u to vreme razmišljao da sa suprugom i detetom preseli u Hrvatsku, u okolicu Karlovca kod njenih roditelja, pritom navodeći da bi Bojan želeo trenirati borilačke veštine i da ga upoznam s određenim ljudima i uvedem u određene sportske klubove, a kako mi je i sam Bojan rekao, da bi istovremeno izbegao izdržavanje zatvorske kazne u Republici Srbiji zbog meni nepoznatog kaznenog dela.

Nakon kratkog vremena ne znam tačno o koliko se dana radi putem telefona na jedan od mojih mobilnih telefona kojem se ne sećam pozivnog broja kontaktirao me Bojan i rekao da bi došao u Zagreb, na što sam mu ja rekao da ću mu pomoći koliko budem mogao i da može doći u Zagreb. Tako je on nakon par dana redovnom autobusnom linijom došao u Zagreb gde sam ga na autobuskoj stanici dočekao i odvezao kod sebe u stan jer u tome trenutku nije imao iznajmljen stan u kojem bi stanovao.

Nedugo nakon što sam pomogao Bojanu i smestio ga kod sebe u Zagrebu preko Miloša Peruničića sa mnom je stupio u kontakt i Željko Milovanović kojem sam se osećao dužnim za pomoć koju mi je pružio u Srbiji dok sam se nalazio u zatvoru te sam mu obećao da će nekoliko dana moći spavati kod mene dok se ne snađe za stanovanje. Ne znam tačno na koji način je Željko došao u Zagreb, ali zasigurno znam da je u R Hrvatsku ušao ilegalno.

Dolaskom Željka Milovanovića i njegovim stalnim druženjem sa Bojanom Gudurovićem shvatio sam da su u Zagreb došli i radi nekih drugih meni nepoznatih razloga, a ne samo radi sporta i eventualnog druženja sa mnom ili selidbe Bojana sa suprugom i detetom k njenim roditeljima u okolicu Karlovca te sam iz toga zaključio da su njih dvojica u Hrvatsku došli i zbog nekog drugog razloga", navodi Robert Matanić u svojem prvom iskazu od 30. oktobra 2008, koji je dao u Sektoru kriminalističke policije Policijske uprave zagrebačke.

Upravo je Matanić u svojem prvom iskazu policijskim istražiteljima, nakon što je pristao na punu saradnju, opisao i detalje oko toga kako su Mafalani i on pomogli Milovanoviću i Guduriću u pronalaženju stana kojeg su ova dvojica unajmili za stanovanje, u samom centru Zagreba.

Tačnije, i taj detalj koji predstavlja jedan od ključnih poveznih elemenata USKOK-ove optužnice policiji je vrlo detaljno, još u svojem iskazu od 30. oktobra 2008. godine opisao upravo Robert Matanić, što jasno upućuje kako su i najbitniji detalji optužnice i Karamarkove konstrukcije Slučaja Pukanić nastali na jednom Matanićevom iskazu, na šta je SOA, očito naknadnim intervencijama nagovorila Matanića da tek četvrtim iskazom nadogradi priču kojom je s ubistvom, lažno kako je to i priznao pred Županijskim sudom u Zagrebu, povezao Slobodana Đurovića, Milenka Kuzmanovića i Sretena Jocića.

„Kako sam i obećao da ću im pomoći u svakom pogledu pa i u pronalaženju stana putem oglasa nazvao sam više osoba te sam, a i zajedno sa Željkom i Bojanom proveravao više stanova na području Zagreba koji su se meni tada činili prikladnim za njihovo stanovanje, ali njih dvojica nisu se mogli nikako usuglasiti oko stana te smo tek nakon nekog vremena preko mog prijatelja Amira Mafalanija pronašli stan u centru Zagreba, na raskrsnici Petrinjske i Jurišićeve ulice.

U navedeni stan odveo ih je lično Amir Mafalani i tom prilikom su pristali da isti unajme za stanovanje i koliko se sećam, mislim da je Bojan stan unajmio na svoje ime i prezime ali nisam siguran da li na lažno ime i prezime ili pravo.

Nije mi poznato na koji vremenski rok su unajmili stan ali mi je poznato i to da su prilikom traženja stana insistirali Željko i Bojan, da stan bude što bliže centru grada, ne navodeći mi pri tome razloge takvoga odabira. Tada Željka i Bojana nisam vodio u stan ali sam nakon nekog vremena i sam u dva navrata bio u stanu kod Željka i Bojana i navedeni stan znam gde se nalazi.

 

Za transport od tačke „A" do tačke „B"

 

Tokom povremenog druženja sa Željkom i Bojanom na području grada Zagreba u jednom trenutku Željko je mene pitao da li mu mogu nabaviti nekakvo lično vozilo ili da li ga mogu povezati sa određenom osobom ili osobama koje se bave autima na području grada Zagreba i koje bi mu mogle u tome pomoći, pritom navodeći da mu nije bitno da li je vozilo registrovano ili ne, ili da li je vozilo regularno ili ne, misleći pritom i na ukradena vozila s područja Zagreba", stoji u Matanićevom iskazu od 30. oktobra 2008. godine.

„Kako u tome trenutku nisam nikoga osobno poznavao sa područja grada Zagreba ko se bavi sa autima, prilikom jedne posete zajedno sa mojim prijateljem Amirom Mafalani jednoj privatnoj auto limarskoj i auto mehaničarskoj radionici na području Zagorja kod osobe po prezimenu Horvat, kod istoga smo sreli osobu s kojom me je upoznao Amir Mafalani, a koji mi se predstavio kao Žak Velimir, pri tome govoreći da je čuo za mene i da me poznaje, te mi se ponudio da mu se slobodno obratim ako mi zatreba bilo što u vezi automobila.

Obzirom da mi se prethodno Željko Milovanović obratio sa zamolbom za eventualno pronalaženje neregularnog auta, putem svojeg mobilnog telefona pozivnog broja 095/9108513 kontaktirao sam Žak Velimira čiji broj telefona imam memorisan u svom mobilnom telefonu marke „Motorola V8", da li ima kakav auto za jednog mog prijatelja i tom prilikom mi je on rekao da ima jedan automobil marke „Opel Corsa", bele boje, stariji model, koji je na sebi imao zagrebačke reg. tablic nepoznatog mi broja, te sam Žak Velimira i Željka Milovanovića međusobno upoznao gdje smo se svi zajedno sreli na parkiralištu u blizini pizzerie „Baschiera 2" na Horvaćanskoj cesti, gdje je Žak Velimir Željku ponudio napred opisani automobil, na koji je Željko odmah pristao, jer mu je Žak Velimir rekao da je auto sa papirima ispravan, a koliko je meni poznato auto je registriran na jedno preduzeće sa područja Zagreba, koje preduzeće nije prijavilo njegov nestanak.

Nakon što su njih dvojica dogovorili preuzimanje automobila, Željko je zamolio Žaka da isti lično odveze u zapadni dio centra grada Zagreba, u blizini Britanskog trga, što je isti i učinio i vozilo odvezao do jedne meni nepoznate ulice gde ga je parkirao u neposrednoj blizini meni nepoznate banke, dok smo se ja i Željko vozili iza njega, a nakon što smo došli do odredišta ja i Žak smo pomislili i komentarisali da Željko vrlo veroatno priprema pljačku navedene banke, a naknadno sam iz novina saznao da se nedaleko od mesta gdje je Željko tražio da Žak parkira vozilo, nalazi stan novinara Ive Pukanića", opisao je u svojem iskazu od 30.10.2008. godine Matanić Milovanovićevu kupovinu navedenog automobila.

Prema vlastitom priznanju, Robert Matanić posredovao je i u nabavci skutera kojim je izvršeno ubistvo, za koju su ga uslugu prema njegovim tvrdnjama iz prvog iskaza danog policiji odmah po hapšenju, zamolili Željko Milovanović i Bojan Gudurić.

„Isto tako tokom razgovora sa Željkom i Bojanom isti su tražili da im pribavim motocikl i da li znam da neko prodaje motocikl ne navodeći pri tome koju marku, kubikažu ili bilo što drugo vezano za motocikl, takođe ne navodeći ni razlog zbog kojeg su tražili da im pribavim takav motorcikl.

S obzirom da i ja vozim motore i ljubitelj sam istih bilo mi je lakše pronaći i raspitati se kod svojih poznanika da li netko prodaje motore, te sam između ostalog prilikom jedne posete restoranu „Europa" čiji je vlasnik moj prijatelj Vedran Rodić, a koji je takođe ljubitelj motora i bavi se kupoprodajom istih, istog upitao da li mu je poznato da neko prodaje motor na što mi je on preporučio jednog svog poznanika koji se bavi prodajom rabljenih i novih motora, a sa područja je Novog Zagreba, naselje Dugave.

Tom prilikom rekao mi je da se isti zove Tomica ili Tihomir te mi je dao njegov broj mobilnog kojeg se trenutno ne sećam ali ga imam memorisanog u jednom od svojih mobilnih pod nazivom „Dugave Moto" ili slično.

Nakon toga ja sam putem svog mobilnog nazvao taj broj te sam se raspitao kod te osobe rekavši mu da sam broj dobio od Vedrana, a kojom prilikom mi je on rekao da ima veći broj raznih motora među kojima i motor s četiri točka, a i manje skutere, a kojom prilikom sam ga ja pitao da li ima kakav jeftiniji motor koji bi bio za mojeg prijatelja i kojemu nije bitna registracija i osiguranje na što mi je on odgovorio da ima upravo jedan takav skuter kineski ili tajvanski međutim ne sećam se o kojoj se marci radi, ali je bio plavo sive boje.

Nakon toga ja sam mu rekao da ću se čuti sa svojim prijateljem koji traži motor i da ću mu se javiti. Navedeno sam preneo Željku te mu rekao da ima jedna osoba koja prodaje skuter za 500 evra, ali da bi ga trebalo prethodno videti i ukoliko se njemu svidi da ga uzme. Potom smo ja i Željko otišli u naselje Dugave prethodno se dogovorivši telefonom sa osobom po imenu Tomica ili Tihomir gde smo se sastali sa istim koji je tom prilikom Željku i meni pokazao skuter i kada je Željko utvrdio da mu skuter odgovara toj osobi je isplatio 500 evra.

Tom prilikom je Željko kupio i zaštitu protiv krađe motora koja se stavlja na točak u predelu diska ili vilice motora, a koju je dodatno platio 300 do 400 evra.

 

Takođe navodim da je prodavatelj Tomica ili Tihomir prilikom prodaje skutera rekao da isti nema papire, da preko godinu dana nije registrovan, da je promenio pet do šest vlasnika i da bi mu to eventualno mogao biti problem međutim Željko je rekao da to njemu nije problem te da pitam prodavaca da li bi njemu bio problem kada bi taj motor bio prijavljen kao ukraden ili zaplenjen od strane policije, na što je prodavac rekao da to njega nije briga i da to njemu nije problem", stoji u Matanićevom iskazu od 30. oktobra 2008. godine.

„Nakon kupovine skutera Željko me zamolio da ga otpratim do centra grada od kuda bi on znao dalje sam, a ja sam ga tom prilikom pratio u svom vozilu marke „Renault Megane", tamno plave boje, zagrebačkih reg. onaka nepoznatog mi broja, vozeći se ispred njega te smo se također dovezli u jednu ulicu u blizinu zapadnog kolodvora tj. blizinu banke gde smo prethodno u blizini parkirali i „Opel Corsu". 

Također navodim da sam Željka tom prilikom pitao za što mu točno treba motor i vozilo „Opel Corsa", na što mi je Željko odgovorio da mu treba za transport od točke „A" do točke „B", međutim nisam ga pitao gdje bi bila točka „A" i točka „B".

Na postavljen mi pitanje da li sam nakon toga još kada video motor i „Opel Corsu" navodim da mislim da nisam više video iste, te sam Željka naknadno pitao da li je koristio motor i vozilo i da li su mu bili od koristi na što mi je rekao da na nečemu rade ali mi nije rekao na čemu rade već mi je na svom mobilnom telefonu marke „Nokia N96" na displeju napisao „NA PUKIJU" i pitao me što ne znaš o kome se radi, a ja sam mu rekao da stvarno ne znam o kome se radi i da mi ne pada na pamet o kome bi se moglo raditi a on mi se nasmijao i rekao „Nema veze možda i bolje da ne znaš, ču će se i videti", tvrdio je u svojem prvom iskazu policiji Robert Matanić.

Verodostojnost ovog iskaza koji je uz prisustvo svog advokata Zvonimira Zebeca dao zagrebačkoj kriminalističkoj policiji, dana 30. oktobra 2008. godine, Robert Matanić potvrdio je i u svojem iskazu pred sudskim većem Županijskog suda u Zagrebu, dana 3. februara 2010. godine.

 

                                    Nastaviće se

 

                                                                                  

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane