Pogled

 

Može li nesumnjivi kraj ovakve civilizacije kakvu znamo, dovesti do novog početka

 

Apokalipsa sada

 

Hoće li sunovrat tehnološke revolucije i islamska revolucija sa idejom povratka u srednji vek, sukobiti nepomirljive i dovesti do novog izgleda sveta, ako on uopšte preživi nastupajuću kataklizmu. O tome u svom autorskom tekstu piše sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine

 

Goranko Đapić

 

 

Kada izgovorimo riječ Apokalipsa, pomislimo na drevna vremena kada su harale bolesti, nerodne godine i uništavajući ratovi. Samo u srednjem vijeku u Europi je od kuge u nekoliko navrata postradalo gotovo polovina populacije. Ovaj užas međutim, nije bio samo golemo stratište, on je bio ishodište znatnih ekonomskih i društvenih promijena. Ma kako to paradoksalno zvučalo, nakon minulih epidemija kuge dolazilo je do takvih društvenih promijena za koje su ranije bila potrebna stoljeća.

Iščeznuće mnogih dovelo je do drastičnog pada radno sposobnog stanovništva, pa samim tim i do povećanja cijene rada. To je direktno dovelo do poboljšanja položaja kmetova na feudima i postepeno je klasična feudalna zavisnost zamenjivana arendom, pa je sam sistem počeo trpjeti promene.

Čitava historija pokazuje nam kako su ratovi, bolesti i vremenske promjene iznudili živu reakciju društva i ono se mnogo brže kretalo u koštac sa posledicama. Rezultat toga bio je i ubrzan tehnološki i društveni pomak. Danas kada živimo u tehnološko-informativnom dobu, čini nam se da se negdašnje nevolje više ne mogu ponoviti, barem ne u tako dramatičnom obliku. Saznanja, sve složenija fantastično se množe ne više svakih nekoliko decenija, već svakih nekoliko nedjelja. Pa ipak, daleko od toga da je to istina.

Pažljivijim promatranjem i još pažljivijom analizom, brzo ćemo ustanoviti da živimo u prividu i da nam našu najdublju konsternaciju četiri jahača apokalipse brzo stižu iz daljine, nikada brže i nikada surovije. Kako ćemo to preduprijediti? I možemo li to u potpunosti učiniti? To isključivo zavisi koliko ćemo biti svjesni svih oblika opasnosti i koliko ćemo biti spremni da joj se suprotstavimo, po cijenu ozbiljnih žrtava, jer bitka za opstanak bit će zapravo - Armagedon!

 

 

Politika jedne konfesije

 

 

Pogledajmo istini u oči, svi ključni parametri od značaja za planetarni razvoj, u potpunoj su krizi. Ima ih mnogo i međusobno su povezani, a navešćemo samo one koji su najznačajniji: resursi, klimatski faktori, demografske promjene, ekonomska i tehnološka moć...

Moramo naglasiti da bilo kakvo kvalitetno riješenje nije mogućno ako shvaćamo da je mogućno samo kao kompleksno, odnosno ako svi parametri budu zajedno uzeti u obzir. Ali ne manje je važno da shvatimo da uprkos tehnološkoj moći nigdje nećemo stići, ako ne budemo svjesni da to riješenje podrazumeva korjenitu promjenu čitavog društva od dna do vrha. Imperativ je da upravo rast tehnološke moći i mogućnosti koje iz toga proizilaze predstavljaju neodvojivu celinu sa dramatičnim društvenim promjenama koje se čine neizbježnim.

 Postoji, razume se, i druga mogućnost, ona fatalna koja će iz previranja i velike nesigurnosti odvesti izravno u potpuno uništenje. To uništenje ne pretpostavlja samo čovjekovo iščeznuće, već iščeznuće života uopće. Ubuduće, lako se može zbiti da naša matica Zemlja nastavi plovidbu svemirom kao mrtav kameni svijet.

Pitamo se u nevjerici, je li to moguće uistinu? Odgovor je da je vjerojatnije nego ikada, mnogo vjerojatnije negoli pad velikog meteora ili kakve komete iz dubine svemira. Autor ovakvog zastrašujućeg scenarija je i stvaralac ali i rušitelj. Dakle, čovjek.

Zašto su se zbivanja tako zaoštrila, uzimajući sve parametre kao cjelinu? Odmah možemo reći da je trošenje resursa izrazito neracionalno sa stanovišta neke potpuno racionalne ekonomije. Ako pod racionalnom ekonomijom smatramo ravnotežu energenata, sirovina i rada, moramo vidjeti da sa tog višeg stanovišta tržišna ekonomija nije uvijek racionalna ekonomija.

Ako pogledamo na demografska zbivanja, na enormni rast stanovništva, onda možemo reći da to nije racionalno i sa antropološkog stanovišta, te da ga dovodi u potpuni nesklad sa racionalnim korišćenjem energenata i sirovina, koje bi korišćenje posredstvom tehnologije i osobne kulture moglo biti dobro izbalansirano na značajnu društvenu dobrobit. Konačno, demografski faktor, ukoliko je kaotičan i van svake smislene kontrole, direktno će ugroziti i ono malo fine ravnoteže.

To čak iako znamo da najsiromašnije zemlje nisu nikakav pažnje vrijedan potrošač. Jer samo mnoštvo devastira šume, rijeke... uopće, sav okoliš. Rezultat toga je da se šire pustinje, a propast ekosfere gotovo je nemoguće zaustaviti. To dodatno utječe na klimatske promjene sa pratećim nesagledivim posljedicama.

Stvar je veoma komplicirana ako vjerske ili političke vođe dodatno potiču rast populacije radi zadobijanja privremenih političkih koristi ili čak sa namjerom da dalekosežno ostvare monopolizirano društvo samo jedne konfesionalne dimenzije. To bi bilo potonuće nezapamćenih razmjera, zaborav svih osvita civilizacije i život lišen bilo kakve budućnosti.

 

 

Ima li života nakon propasti?

 

 

Moramo znati da su takvi pokušaji sve samo ne stvar mašte. Svakog dana, svuda oko nas, događaju se stvari koje vrlo jasno upozoravaju na veliki dinamizam takovih kretanja. Ta kretanja su proporcionalna slabosti naše europske civilizacije da ispolji zdravu reakciju na veoma vidljive simptome našeg kolektivnog samoubojstva mine multikonfesionalizma, multietnicizma i multikulturalizma. U osnovi suvremeni trendovi nisu pozitivni i malo što obećavaju. Nikada do sad tehnološke mogućnosti nisu bile veće i nikada do sada nade većine nisu bile sumornije. Ovo svakako izgleda paradoksalno, ali u uslovima nerazvijenosti i uskopolitičkih ekonomskih interesa uz dinamičan rast srednjovjekovnih nazora sa kojima često budalasto koketiraju elite građanskih država, koje su velikim žrtvama kroz mnoga stolijeća stekle tekovine sa kojima žive, stvari će se nesumnjivo pogoršavati. Problem je u tome što europske elite poput noja drže glavu u pijesku, ponavljaju dogme kvazielitističke provinijencije, uprkos tome što svakodnevna zbivanja vrlo jasno pokazuju posledice takvog ignoriranja stvarnosti.

Ako bismo probali da izvršimo knjigovodstveni inventar onoga sa čim naš svijet raspolaže, vidjeli bismo da je to svijet uveliko u nevolji. Njegovi resursi su načeti, neki su sasvim pri kraju i većina ih je ipak dovedena u pitanje uključujući i sam zrak naš nasušni. On je sve više i više zagađen i taj se proces ubrzava suludom kulturom fosilnih goriva, ali nije to jedini problem. Znamo da su naše šume naša druga pluća. Bez njih nema ni života. Pa ipak upravo se one surovo i destruktivno uništavaju, naročito u zemljama trećeg svijeta. Razne raspojasane korporacije bez imalo stida i pameti uz asistenciju superkorumpiranih vlada godišnje unište na desetine tisuća četvornih kilometara šuma, gotovo prostor nekih osrednjih država i to baš u srcu svetskih pluća.

 Potom siromašno i neprosvijećeno stanovništvo krči šume primitivno ili obrađuje pa potom napušta krčeći nove šume koje će takođe biti napuštene. Ostaje pustoš. Potom snažne tropske kiše isperu zemlju i ponesu je u rijeke. Tako širenjem pustoši mijenja klimatsku sliku uveliko povezanu sa planetarnom florom i faunom, što stvara nove pustinje koje se šire a sušnih godina je sve više.

Konačno i ne tako dalekog dana neće biti velikih šuma pa onda neće biti ni kisika, bar ne toliko koliko nam je Tvorac namjenio. Samo je po sebi razumljivo da nestankom šume iščezavaju velike vodom bogate rijeke. Kuda će ljudi koji su živjeli u svijetu nekadašnjeg obilja? Zavisno od svog socijalnog statusa, neki će otići daleko a neki samo malo dalje, i vremenom će propasti jer će migracije izazvati sukobe tamo gde će dominantno stanovništvo štititi ograničene zalihe vode. Sa druge strane, stvaranjem uslova za funkcioniranje staklene bašte gomila se ugljični dioksid koji slabo propušta sunčevo zračenje, temperatura je u porastu a propratne poslijedice su mnogostruke.

 

Prvo dolazi do naglih razornih poplava koje za samo nekoliko dana prekidaju svaku funkcionalnost postindustrijskih i visokoorganiziranih društava. Velika je vjerojatnost da će vremenom imućnije stanovništvo, na primer Nju Orliensa polako početi da napušta grad i odlazi u sigurnija staništa. Ostaće mahom siromašno stanovništvo i doći će do opadanja grada. Budući nasrtaji orkana umilnih naziva bit će još razorniji a šteta trajna. Sigurnija staništa vremenom će biti sve manje, a kriza će biti sve veća.

Još veća opasnost je sve intenzivnije otapanje leda na polovima, naročito već alarmantno otapanje na Arktiku. Posledice otapanja vrlo skoro biće pogubne za sve priobalne gradove svijeta, a oni su ekonomska žila kucavica globalne ekonomije. Ti gradovi će postepeno tonuti. Količina proizvedene hrane biće sve nedovoljnija. Posledica toga je da će u porastu biti sukobi zbog posjedovanja sve manjih oranica i uopće plodnog tla. Komunikacije će biti destruirane i premještene, a to će biti privilegija samo tehnološki i finansijski jakih država. Šta će biti sa slabijima?

 

 

Poslednji obračun ili konačni preobražaj ljudske vrste

 

 

Sve ukazuje na mogućnost sukoba. Možemo li zamisliti takve sukobe kakav je moguć između Indije i Pakistana ili možda i Kine u nekoj mogućnosti? Nažalost, umnožavanje nuklearnih potencijala pomenutih zemalja izaziva zebnju. Ako bi samo Indija i Pakistan ušli u potpuni sukob, pitanje je vremena kada bi posegnuli za nuklearnim oružjem. Direktne žrtve bi bile milionske. Dodatni užas bila bi potpuna društvena destrukcija.

Kako jahači apokalipse uvek još jašu zajedno, razumljivo je da ne bi izostale ni epidemije, a za vjerovati je da obe zemlje imaju ABH naoružanje, pa bi užas bio apsolutan. Pogledajmo karakter sukoba u Africi. Gotovo svaki sukob imao je genocidno obelježje.

Ne zanemarujući miješanje velikih korporacija, zaostala tribalna društva uz pomoć suvremene opreme pokazala su zavidnu produktivnost. U samo nekoliko paralelnih sukoba od Sudana do Ruande palo je više žrtava nego u Aušvicu za cijelo vreme Drugog svjetskog rata. Hoće li sukoba biti više?

Ako shvatimo da je Afrika duboko zahvaćena rastom pustinja, onda ni najoptimističnije prognoze ne mogu reći ništa dobro. Usput, pritisak će da raste na Europu. Migracije će biti sve divljije i nasilnije i izazvaće dalekosežne posledice. Apsolutno, nezamisliv je izgled Europe kroz manje od jednog stoljeća. Hoće li uopće biti na način na koji je postojala kroz tri hiljade godina? Sukobi najprije niskog intenziteta, na mnogo mijesta biće samo početak. Kako okolnosti budu sve lošije, sukobi će rasti i biće sve ozbiljniji. Konačno, čini se da će sav svijet ući u veliku turbulenciju. Ovako ili onako, preživeće oni koji budu imali znanje i tehnologiju. Tko bi to mogao biti? Poglavito oni koji nastanjuju euroazijsku ploču. Zavisno od političkih odnosa, najveće šanse imala bi federacija od Atlantika do Vladivostoka. Tu leže najveća preostala bogatstva šuma, vode i svih mogućih ruda, minerala i ogromnih rezervi energenata. Za prvu priliku tu je more fosilnih goriva koje mogu stvoriti osnovu za njihovo naknadno ukidanje. Ali tu leži i ono najveće i neprocenjivo bogatstvo najveće od svih, visoka kultura naše grčko-rimsko-kršćanske civilizacije stvarane velikim naporima već tri tisuće godina. Ona nam u ruke daje najjače oružje, ona nam daje mogućnu osnovu za novi svijet, za novu Renesansu.

 

 

Na Marsu tehnološko čudo, a na zemlji robovski rad

 

 

Nažalost, naša matica je veoma bolesna. Ta bolest nije slučajna, ona je posledica stoljetnih napora londonskih bankara i njihove podružnice u Volstritu. Ona je vječno razdirana i cijepana. Kako je ona ipak napredovala, tako su se radikalizirala i društva. Kad god bi se neka zemlja izdigla, odmah su bankari zazirali, svjesni da im moć počiva na tuđoj slabosti i nemoći. Tada bi počinjale kolonije i ratovi u kojima su bankari odlično zarađivali. Oni su i spasioci Turske, zahvaljujući njima Konstantinopolis je postao Istanbul. Za vjekove bezmjerne zločine nitko im nije sudio. Sudili su oni drugima, zajedno sa gomilama petokolonaškog ološa koji se danas razuzdao očekujući vječni svijet pljačke, nasilja i bestijalnog života. Europska žena je pretvorena u koštunjavu nerotkinju.

Uvedena vječno u velike ratove, Europa je izgubila stoljeća u nastojanju odabranih da je slomi i drži na niskoj ljestvici kulture i civilizacije. Ta strašna borba traje i danas, i s pravom možemo reći da je agresivnija nego ikada. Stari svijet je temeljno islamiziran, nosioci mogućne goleme moći naša matica treba odmah urgentno baciti na koljena. Tako će naš novi svijet prestati da bude mesto kulture i napretka, a za manje od dvije generacije će ostati i rasno neprepoznatljivo, gotovo bez traga njenog ponosnog arijevskog porijekla. Tihi rat za uništenje europskog tkiva značajno je napredovao. Agresivniji i nekontrolirani i tragični Konstantinopolis, čiji sumorni ostaci i mučenička Sveta Sofija već šest stoljeća upozoravaju Europu kakva je sudbina očekuje, zbog grijeha odricanja od sebe same. U doba svakojakih izuma dok istraživačka stanica "Kjuriositi" šeta Marsom i dok djeca pričaju preko Interneta sa vršnjacima širom svijeta, prava njihovih očeva stečena u istrajnoj borbi kroz cijeli XIX vijek, danas su predata rastućoj moći korporacija.

Radno vrijeme više nije ograničeno, kakav-takav standard ostvaruje se sve drskijom uzurpacijom prava ostvarenih tokom minula dva stoljeća. Europa je s pravom bila ponosna na svoju sindikalnu tradiciju koja se danas prepoznati ne može. Moć korporacija počiva na civilizaciji fosilnih goriva i ogromnom količinom u osnovi vještačkih potreba. Da bi očuvali poziciju, naftna oligarhija satanizira nuklearne centrale uprkos činjenici da je broj žrtava uslijed njihovih kvarova nemjerljivo manji nego svjetska šteta uslijed grandomanske potrošnje fosilnih goriva.

 

 

Bauk Uredbe kruži

 

 

Iz prirode takvog društva proizilazi potpuna neracionalnost u korišćenju svjetskih resursa. Za rješavanje sve veće gomile problema, biće potrebna korijenita promjena sadašnjeg svijeta u svijet koji će moći i znati kako da u uslovima nove društvene demokracije uspostavi pravu ravnotežu. Ta ravnoteža podrazumijeva racionalan odnos u upotrebi sirovina i energenata isključivo za potrebe obrazovnog slobodnog građanina čija će znanja i tehnologija omogućiti rješavanje ma kakvog siromaštva i omogućiti da se svijet oslobodi anahronih diktatura, kvazitržišta i iz divljaštva pređe u društvo slobodnih i dostojanstvenih. Tek tada će prahistorija početi da biva historija.

Daleko od toga, uprkos Jeremijama, da će ona stati. Tek će se stvoriti prostor za najveća ljudska dostignuća o kojima danas možemo samo maštati. Takav spas bio bi dijete prevrata nakon Armagedona i naših iskušenja nakon njega. Tihi i stalni rat protiv grčko-rimsko-kršćanske civilizacije vodi se ne samo u Europi već i u Americi,  Australiji, pa čak i u citadeli katoličanstva, Latinskoj Americi.

Svuda su povučene zelene linije, i svuda se sukobi, čak i u Kini. Da bi izabrani vladali potrebno je da svi ostali budu neobrazovani i primitivni konzumenti sa lokalnim oligarhijama odanim izabranima, pravi treći svijet bez ikakve nade. Tako će izabrana manjina moći da vlada nad barbariziranom većinom. Sve što je kulturno i umno bit će istrijebljeno, a umjesto kulture bit će podvaljena jeftina konzumentska kultura. Kopiranje pod potpunom vlašću izabranih i njihove banke, kopije Jerusalimskih, stalnim kreditima gde je kamata za samo nekoliko godina višestruko veća od glavnice, načinit će svijet ringišpilom gdje je zapravo povijest stala.

Svjetska kriza u potpunosti je dio ovog veličanstvenog zločinačkog plana čiji zločin sjaji nad svim zločinima u povijesti, upravo zato što jetako dugo planiran. Svaki dan svijet gubi jednu po jednu civilizacijsku vrijednost, od sindikalnih do kulturnih i pravnih. Užasavajuće je da SAD pokušavaju da donesu uredbu kojom bi omogućile državnim organima da bez rješenja suda neograničeno drže u pritvoru osobu koja se sumnjiči za teroristički poduhvat.

Recesija ne prolazi a odricanje postaje način života. Zamalo čovjek počinje shvatati da mu je život osakaćen zauvijek, da ga čeka samo siromaštvo i briga. Sa druge strane je moć i bogatstvo, oligarhija izjednačene sa krugom izabranih naraslo je do svemirskih razmjera. Tko se usudi da se buni, čeka ga Uredba. Brzina kojom se kriza pogoršava i spremnost na užasavajuće Uredbe jasno ukazuju na to da je projekat konačnog riješenja vlade izabranih ušao u završni stadijum. Svijet je pred ambisom.

Očigledan primjer je barbarsko ubojstvo američkog ambasadora u Libiji. Mnogima je ovo samo jedan u nizu incidenata islamističkih aktivista, ali to nije običan događaj. Ubojstvo diplomate je manje ili više izbegavano i u mnogo starijim vremenima i smatralo se izuzetnim i sramnim događajem. U novim vremenima to je pravno sankcionisano i toga su se pridržavale i diktatorske oligarhije kakvi su bili Staljin ili Kim Il Sung. Ubojstvo američkog ambasadora pokazuje da je američka politika arapskog proljeća i vjera u demokraciju u islamskom svijetu zasnovana na potpunom nepoznavanju prirode islamskih društava.

 Amerika nikad neće imati iskrenu podršku u bilo kojoj islamskoj zemlji. Islam je taj koji ima božansko pravo na moć i to islam isključivo. Drugačije je nemoguće jer bi se time islam odrekao svoje suštine, konačne pobjede jedine prave vjere. To praktično znači da ideje o demokratskim izborima u islamskim zemljama znači slobodno izabran islamistički pokret.

To nije mala stvar, to je staro koliko i islam. Sekularno društvo je po zapadnom uzoru nemoguće u islamskom svijetu. Štaviše, ne samo da su nespojivi već i radikalno suprotni, sve do dovođenja u pitanje prava Zapada na postojanje!

Rastuća kriza proizvedena sa ciljem da se ostvare strategijski ciljevi pretpostavljeni mnogo ranije, ima globalni oblik i cilj njene upotrebe je da se svijet dužničkom krizom potčini izabranim bogovima novca, i to za sva vremena. Taj projekat je ozbiljan i u dobroj mjeri ostvaren. Pa ipak zadnja riječ još nije rečena. Otpor nije nemoguć, sredstava ima. Još uvijek ima i tko. Moramo se izdići i ujediniti u presudni boj u kome je zaloga naša civilizacija, a sa njom i naši vlastiti životi.