Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi
Posdemokratija
Treći čovek
Dok se dvoje svađaju...
Dok se Vučić i Dačić bore za premoć u vlasti, a Tadić i Đilas u opoziciji,
Srbija je prepuštena na milost i nemilost Mlađanu Dinkiću i njegovoj interesnoj
grupaciji URS. O sudbini Srbije, ne odlučuju ni DS, ni SNS, pa čak ni trećeplasirana
SPS, koja ima premijera, nego Ujedinjeni Reketaši Srbije, na čelu sa Dinkićem,
koji je čitavu deceniju, vodio finansije i ekonomiju, a sad otkriva rupu na
saksiji. Jadna li nam majka, ako od njega ponovo zavisi privredni oporavak i naša
svetla budućnost, zaključuje Tabloidov kolumnista Mile Isakov, dugogodišnji
novinar, bivši potpredsednik Đinđićeve Vlade, a potom ambasador Srbije u
Izraelu.
Piše: Mile Isakov
Dok se celokupna javnost bavi teorijama
zavere, da li je to Dačić odobrio prisluškivanje Nikolića i Vučića, da bi ih držao
pod kontrolom, ili obrnuto oni to žele da iskoriste da bi njega oslabili i
posmenjivali mu sve ljude u policiji; da li je Đilas zaista nadjačao Tadića,
ili je naprotiv, Tadić, u taktičkom povlačenju, zapravo nadmudrio Đilasa; iza
scene se nastavlja istinska zavera koja podriva same temelje na kojima počiva
svaka država, a to je ekonomija i lova. I to je prepušteno jednom čoveku, čoveku
za kojeg svi veruju da je najkrivlji za katastrofalno stanje u kojem su se uopšte
našli i naša privreda i državne finansije.
Bivša je vlada, u nastojanju da zadrži
vlast, trošila nemilice i preko svake mere opljačkala i zadužila državu.
Mlađan Dinkić je to navodno otkrio tek kad je iz nje privremeno izašao, a onda
kada se vratio, ne samo da nije sa time prekinuo, nego je nastavio još žešće, i
državnu potrošnju i spoljno zaduživanje. Tako privremeno stvara privid poboljšanja,
a kad ti računi dođu na naplatu, po već oprobanom receptu, rasprodaće i ono
malo preostale državne imovine, tek da zapuši rupe. Kad i to potroši oboriće i
ovu vladu i optužiti je za sve, od izgubljenog boja na Kosovu, do ispadanja
fudbalske reprezentacije iz kvalifikacija za svetsko prvenstvo.
Ko je
gazda u kući, najbolje se vidi na primerima iz sporta. Slično kao i u državi, i
u sportu imamo sukobe dva najveća kluba, Zvezde i Partizana, koji se hvataju za
gušu u živom blatu dugova i tako zajedno tonu, dok Radnički iz Kragujevca iz
senke izrasta u sportsku velesilu. Tako je u vaterpolu, košarci, pa i fudbalu.
I niko se ne pita, kako je to moguće da nepostojeći vaterpolo klub iz
Kragujevca, gde je inače najjače Dinkićevo uporište, kupi celu reprezentaciju
Srbije, uzme selektora za trenera i sve naše najbolje igrače dovede iz
najbogatijih evropskih klubova, a onda po kratkom administrativnom postupku,
bez borbe dobije mesto u prvoj ligi, koja je po vanrednom postupku zbog toga
proširena. Kako to da i košarkaški i fudbalski klubovi Crvene zvezde i
Partizana, u čijim upravama sede brojni političari iz DS, SNS i SPS, grcaju u
dugovima, a samo Radnički iz Kragujevca ima para. Bilo bi za pohvalu, kada bi
to bio rezultat decentralizacije i demetropolizacije Srbije, kada bi to bio znak
da se moć i pare sele iz prestonice i ravnomerno raspoređuju po svim regionima
koji cvetaju, ali svi znamo da to nije tako, da je to slučaj samo sa
Kragujevcem. Inače, Dinkić i URS, koji su u izbornoj kampanji ucenama iznudili
zakone kojima se više novca ostavlja regionima i lokalnim samoupravama, sada
kada su ponovo u republičkoj vlasti, gledaju kako da se ta sredstva ipak
centralizuju i kontrolišu iz Beograda. Svuda, osim u Kragujevcu. Tamo ni državna
policija ne može da radi svoj posao, jer je formirana partijska policija da čuva
gradsku vlast i građane od nenarodne milicije.
Korupcija i Kosovo se ne jedu
Lepo
je to što Vučić ganja korupciju, a Dačić Kosovo, ali od toga se ipak ne živi.
Sudbina Srbije se rešava u privredi i finansijama. Krucijalna pitanja su, hoće
li se i kako pokrenuti proizvodnja, podići BDP i povećati izvoz, ili ćemo se
samo i dalje zaduživati i na kraju zapasti u dužničko ropstvo. Suzbijanje
korupcije može značajno pomoći, kao i rešavanje Kosovskog problema, i to
svakako treba odlučno i još konkretnije nastaviti, ali se glavna tema
privrednog oporavka i razvoja ne sme prepustiti jednom čoveku i takozvanim
ekspertima, koji su nas i uvalili u tako dramatičnu krizu. Stoga bi trebalo da
se okanu demagoškog smanjenja broja ministara, i prepuste ministarstva odbrane
i policije drugima. Neće država propasti zbog dva-tri ministra više, kad je već
sve ostalo i onako ostalo isto i niko nije otpušten. Ali će dobiti mnogo više
kad dobije pravog premijera i njegovog zamenika, koji će se posvetiti pre svega
najvažnijem pitanju, strukturnim reformama privrede, investicijama i izvozu. A
onda i borbi protiv korupcije, jer to znači stvaranje boljeg privrednog
ambijenta, sa većom sigurnošću poslovanja u zdravijoj tržišnoj utakmici, bez
monopola i privilegija. Kao i rešavanju Kosovskog pitanja, jer to znači brže
evropske integracije i veća ulaganja iz EU i sveta u Srbiju.
Takođe,
treba razdvojiti i ministarstva privrede i finansija, i zbog toga što oba drži
baš Dinkić, koji tako postaje najmoćniji u vladi i državi, ali i zbog toga što
je jedan ministar na te dve funkcije zapravo u permanentnom sukobu interesa.
Ministar privrede bi po prirodi stvari trebalo da uporno zahteva veća ulaganja
razvoj, u proizvodnju i infrastrukturu, uz što veća rasterećenja privrede, a
ministar finansija upravo suprotno, treba da insistira na štednji i što boljem
punjenju budžeta. Država, dakle, treba da ima svog ministra koji se stara o
njenim interesima i obavezama, a privreda svog koji će neprestano tražiti i
iznalaziti načine da joj država što više pomogne. Jedan isti čovek, prosto ne
može da istovremeno brine o obe strane, a onda ne može ni o jednoj kako valja.
Privredi je svejedno da li je guši i dere ova ili ona vlada, ovaj ili onaj
ministar, ona to jednostavno više ne može da izdrži.
Šta će Đilasu to
Posebna priča su događanja u Demokratskoj stranci, gde je Dragan Đilas naprasno
odlučio da se ipak kandiduje protiv Borisa Tadića, mada se zakleo da to nikad
neće uraditi. A i Tadić, koji je tvrdio da partiju nipošto neće prepustiti Đilasu
i tajkunima, odjednom odlučuje da se ipak povuče i čak podrži Đilasa. U međuvremnu,
sve lokalne vlasti u Srbiji su prekomponovane po volji SNS i ugledu na njenu
koaliciju na republičkom nivou, osim prestoničke. Činilo se očiglednim da Vučić
ostavlja Beograd Đilasu, kako bi ga osnažio za obračun u stranci, ali sa ciljem
da je pocepa i razbije, a ne preuzme, sa sve Tadićem, i da je ojača. Sad kad je
sve izvesnije da se u DS upravo to sprema, da se prostom rokadom sačuva i ojača
najveća opoziciona stranka, Naprednjaci kreću da preuzmu i glavni grad, kako bi
razvlastili Đilasa i njegovoj partiji uskratili finasiranje iz njega. Zašto Đilas
to radi? Koja mu je to računica?
Umesto da kao gradonačelnik Beograda i praktično treći-četvrti čovek u državi,
sa potpuno novom i čistom strankom, otvori novo poglavlje u političkoj istoriji
Srbije, on preuzima gubitničku partiju, sa debelo narušenim ugledom i teškim
optužbama za korupciju i kriminal. Osumnjičena je većina njenih vodećih ljudi,
pa i onih koji su mu pomogli da baci Tadića na kolena, pa će mu upravo ti
tradicionalni prevrtači biti najaveći balast i opasnost, jer uvek spremni da
zabiju nož u leđa, kao što su to već uvežbali svojevremeno na Živkoviću, a
usavršili sada na Tadiću. Šta će mu ofucana polovnjača, zbog koje će još
izgubiti i autoritet i moć gradonačelnika glavnog grada, kad je mogao da dobije
mladu, lepu i nevinu, koja u miraz donosi upravo sve to što zbog stare
prostitutke gubi. Zar ne zna staro pravilo da je graditi novu kuću, uvek bolje
i jeftinije nego renovirati staru, pogotovo ako je još i nakrivo nasađena. Novo
je ipak novo. Eto i SNS je k'o nova.
A
nije da nema novaca, stečenog i pre politike i vlasti. Jasno je da pravljenje
nove partije poprilično košta, i para i vremena, ali još je skuplja rabota čišćenje
taloga koji se nakupio svuda po krvotoku kompletne partijske infrastrukture,
otplata njihovih dugova i kasnije vraćanje usluga svima koji mu sada u tome
pomognu, radi prikrivanja sopstvenih greha i zaštite od istrage, koju od njega
očekuju. Za razliku od većine u DS, Đilas ima sopstvenu biografiju, sopstveni
stav i novac, a ima i revolucionarno prezime, pa treba tako i da se ponaša.
Njemu bi najviše priličilo da, po ugledu na Berluskonija, formira sopstvenu
partiju „Forca Srbija", a ne da se jebava sa lažnom levicom sastavljenom
od gologuzovića koji su se iznenada i naglo obogatili i postali pametni i važni.
Njihova jedina veza sa radničkom i srednjom klasom je njihovo svekoliko napredovanje
u njihovo ime i na njihov račun.
Šta Đilas
uopšte traži u tom društvu i šta očekuje. Da li ga je to Tadić, ipak, nadmudrio
ili mu je neko naredio? I ko? Ili je u pitanju nešto treće. Opet neki treći čovek,
kao Mišković, naprimer.