Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Do koske

 

Do koske

 

Konačan spisak preostale srpske državne imovine oko koje kruže lešinari

 

Šta je još ostalo za pljačkanje?

 

Sprema se završna pljačka preostalih srpskih kompanija. Za poslednju veliku otimačinu veka, srpske vlasti spremaju PKB, JAT, IMT, RTB Bor, EPS.... Oko njih, kao hijene oko leševa u pustinji, vrte se domaći tajkuni i političari koji bi rado uzeli velike provizije od stranaca koji bi još radije, sve kupili za male pare. Vlastodršci hoće brze pare, a pljačkaši laku zaradu.   Zato su već počela obaranja stvarnih vrednosti ovih preduzeća, kako bi kupac što manje platio, a za korumpiranu vlast što više ostalo

 

Igor  Milanović

 

Epohalna otimačina nastala posle petooktobarskog prevrata 2000. godine, odnela je skoro sve što je vredelo u Srbiji. Preživela su samo retka preduzeća. Među poslednjim ostacima velike srpske u jugoslovenske industrije, ostala je Industrija mašina i traktora (IMT) koja je ovih dana po ko zna koji put ponuđena na tenderu. Prethodni postupci privatizacije IMT-a bili su neuspešni, jer nije bilo zainteresovanih kupaca.

  Slična je situacija i u više puta gigantina, Železari Smederevo, RTB Boru, JAT-u...Ostala su već uništena i opljačkana preduzeća čija bi revitalizacija koštala više nego stvaranje novih firmi iz temelja.

  Ono što bi investitore još moglo da interesuje su preduzeća koja imaju dominantan ili čak monopolski položaj na tržištu. Tu se na prvom mestu misli na javno-komunalna preduzeća čija se privatizacija najavljuje već duže vremena.

Već je na snagu stupio novi Zakon o javnim preduzećima kojim će osnivači morati da urade procenu i definišu udele u vlasničkom odnosu osnivača i preduzeća, koji će biti iskazani ili kroz udele, ili kroz akcije. A ovo je samo prvi korak ka privatizaciji tih preduzeća.

Za sada još uvek zakon ne dozvoljava privatizaciju lokalnih vodovoda, ali se ista uveliko priprema, a evo kako to izgleda na primeru JKP Beogradski vodovod i kanalizacija (BVK). Pošto je na jednim skorašnjim pregovorima o novom aranžmanu delegacija Međunarodnog monetarnog fonda insistirala na tome da država proda BVK, odmah se pristupilo realizaciji, i to na klasičan balkanski način.

  Prvo je izrađena studija za koju je iz državne kase plaćeno čak 4,1 milion evra, zatim je nađen "transakcioni savetnik" koji naplaćuje 1,3 miliona evra, pa je obećana provizija od pet odsto (oko 25 miliona evra) onome ko dovede kupca, da bi na kraju, pošto su pare tako lepo izdeljene, projekat privremeno bio stavljen na led dok se ne stvore povoljni zakonski okviri.

Scenario po kome se već radi privatizacija javnih preduzeća je uvek isti. Pod firmom smanjenja troškova direktori JP-a otpuštaju radnike, pa zatim za poslove angažuju preduzeća čiji su vlasnici povezani sa njima i ljudima na vlasti. Pošto se preko naduvanih računa isprazni lokalni budžet počinje kuknjava kako je jedini spas u dokapitalizaciji ili privatizaciji, što je u suštni jedno te isto. Na tenderu obavezno pobeđuje upravo navedeni podizvođač, ili neko sa njim povezano preduzeće, tako da ispada da je javno preduzeće sebe samo otkupilo.

Idući opisanim putem 136 JKP je samo u 2010. iskazalo ukupni gubitak od 6,5 milijardi dinara.

Na republičkom nivou se krade na nešto drugačiji način, kako se vidi ne samo iz ranije privatizacije Sartida, već i iz predstojeće JAT-a. Privatizacioni plan za jedinog srpskog avio-prevoznika predviđa osnivanje nove kompanije na koju će biti preneta JAT-ova imovina, dok će dugovi da ostanu starom JAT-u koji ide u stečaj. Uprkos tom planu, država je odlučila da već sada obnovi JAT-ovu flotu kupovinom na kredit, te će tako novi JAT da dobije i nove avione, dok će stari, koji ostaje u državnom vlasništvu, morati da otplaćuje kredite.

Trenutno jedini eventualno zainteresovan za JAT je preduzeće iz Ujedinjenih arapskih emirata, koje planira da preuzme samo 49 odsto nove avio-kompanije, ali da istovremeno, iako manjinski vlasnik, postavi svoj menadžment! Još se predviđa i da arapski partneri svoj angažman oroče na pet, najviše deset godina, pa se postavlja pitanje da li je ovo uopšte privatizacija ili davanje u najam, odnosno uzimanje kredita.

Ništa nije drugačije ni sa Telekomom, večitim izvorom para svih vladarskih struktura u Srbiji. Umesto da prvo privatizuje ovo preduzeće, pa da onda dozvoli konkurenciju na tržištu fiksne telefonije, Srbija je uradila suprotno, tako da za Telekom ne može da se pronađe kupac zainteresovan da plati onoliko koliko bi vlastodršci hteli da uzmu.

U Srbiji se najvažnije privatizacije i odigravaju tako što se kandidat za prodaju prvo temeljno upropasti i opljačka, a onda se budzašto proda od početka poznatom kupcu.

Upravo iz tog razloga država uporno odbija da revitalizuje agrarni sektor, jer baš tu postoje zainteresovani "kupci" koji ne bi mnogo da plate. Poljoprivredna kompanija Beograd (PKB) bila je prvo preuzeta od strane grada Beograda, zatim su otuđeni njegovi najvažniji delovi, preduzeće gurnuto na rub propasti i konačno obećano firmi iz Ujedinjenih arapskih emirata. I pored silnih obećanja do danas ni jedan jedini dinar nije plaćen ni za ovo, kao ni za bilo koji drugi agrarni kombinat obećan Arapima.

Predstojeća privatizacija Elektroprivrede Srbije za narod bi mogla da predstavlja pravu katastrofu, jer ovo preduzeće trenutno služi za održavanje socijalnog mira držeći cene struje ispod onih koje važe u okruženju. Privatizacioni kupac, međutim, neće biti zainteresovan za očuvanje standarda građanstva, već za povećanje profita. Ovakav razvoj događaja malo koga na vlasti interesuje, jer i njih zanima samo lično blagostanje.

U slučaju prodaje EPS-a sigurno će doći do drastičnog povećanja cena struje, što će pokrenuti lančanu reakciju poskupljenja skoro svih proizvoda i usluga. Kako već danas po zvaničnim (ulepšanim) statistikama milion stanovnika Srbije gladuje, dok je dvostruko više onih koji su na samom rubu egzistencije, pitanje je ko će uopšte preživeti taj talas poskupljenja.

Da je privatizacija EPS-a već sa nekim dogovorena svedoči i nedavno priznanje direktora Elektrovojvodine kako mu je naloženo da vrednost popisane imovine preduzeća umanji za 18,63 odsto. Ova brojka nije slučajno odabrana, jer uobičajena provizija (mito) u Srbiji pri ovakvim transakcijama iznosi upravo 20 odsto.

 

 

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane