Kosovo
Domagoj Margetić: "Operacija Durres"-Kosovo
i novi balkanski poredak (2.)
Putevima islamizma i droge
Poznati zagrebački
novinar-istraživač Domagoj Margetić, objavio je knjigu "Operacija Durrse"-Kosovo
i novi balkanski poredak, čiji je izdavač magazin Tabloid. Knjiga je izašla
neposredno uoči besramnog "kompromisa" koji je srpsko rukovodstvo
potpisalo, praktično predajući Kosovo u ruke dojučerašnjih terorista, koji su,
uz pomoć Amerike i NATO pakta, nasilno uspostavili narko-državicu na delu
teritorije Republike Srbije. U svojoj knjizi, Margetić detaljno opisuje
ekstremni islamizam i vehabizam među Albancima, njihove klanove i porodične
zadruge, i upozorava da ratovi na Balkanu još nisu završeni i da će se Kosovo
tek pretvoriti u veliki međunarodni problem, ravan onome n Bliskom istoku.
Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najvažnije delove ovog izuzetno važnog
istraživanja, jer mnogim lažnim autoritetima u Srbiji ni danas nije jasno šta
je albanski ekstremizam.
Domagoj Margetić
Kada se komunizam počeo raspadati u
vrijeme Gorbačova, niz bankara i obavještajnih voda na Zapadu je uhvatila
panika da bi režim u Jugoslaviji mogao pasti i da bi se tajne o krijumčarenju
droge mogle otkriti. Osim toga, padom režima je mogao pasti tada jedini, i tada
nezamjenjivi "strateški" pravac trgovine drogama, a što je moglo
ugroziti niz financijskih institucija, ali i međunarodne odnose u pojedinim dijelovima
svijeta, te niz režima u zemljama u razvoju. Stoga se medu širim krugovima na
Zapadu stvorio konsenzus da se komuniste iz Jugoslavije mora pod svaku cijenu
spasiti. Način da ih se spasi naden je u metodi "libanonizacije"
Jugoslavije, tj. oružanog raspada uz mjestimične pokolje i etnička cišcenja, te kontrolirani
rat, kojeg će kontrolirati jedan te isti centar obavještajnih službi.
Pri tome je
bilo bitno da je Jugoslavija u krijumčarenju usko surađivala sa Sirijom, a da
je Sirija imala u svim fazama građanskog rata u Libanonu ne samo ogroman utjecaj,
već je zapravo vodila procese kontroliranog kaosa u toj zemlji. Tako su
"prenesena" sirijska iskustva, te je po uzoru na Libanon, provedena
"libanonizacija" Jugoslavije. Albanska mafija projektirana u
Zagrebu...
Pri tome je devastacijom
tog prostora stvoren niz malih i neuspješnih država u kojima su komunisti ostali na vlasti, i to prerušeni u poduzetnike, bankare,
nacionaliste, liberale. Centrom tog prostora, nametnuo se, u financijskom i krijumčarskom
smislu Zagreb, i to zato što je sve do 1986. godine, u njemu živio vrhovni autoritet
jugoslavenskih obavještajnih službi Stevo Krajačić, kojem su sve do smrti redovito
vozili svježu morsku vodu u njegov bazen u vili, koji je imao dnevne posjete obavještajnih
vrhova iz jugoslavenske narodne armije, te obavještajnih centara po republikama
i pokrajinama, te stalne kontakte sa međunarodnim krijumčarskim vrhom, kako sa
Bliskog istoka, tako i sa predstavnicima obavještajnih i financijskih baruna sa
Zapada.
Pri tome je jugoslavenski režim, naročito tijekom
1980-tih godina, stvarao tzv. albansku mafiju, i to iz redova albanskih
muslimanskih klanova, a pod kontrolom obavještajnih centara jugoslavenske
narodne armije, te Steve Krajačića i uske grupe njegovih suradnika iz Zagreba.
Pri tome su najvažniju ulogu imali
pripadnici šijitske sekte Bektašita, koja je srodna sekti Alevita koji su inače
na vlasti u Siriji, dakle tadašnjem glavnom jugoslavenskom partneru u
krijumčarenju droge. Dok su za vrijeme hladnog rata, te neposredno nakon njega,
tadašnja Jugoslavija, odnosno postjugoslavenski pseudokomunistički režimi bili nezamjenjivi,
razvoj događaja je postepeno izgrađivao druge putove droge, te su stvaranjem
novih putova mijenjani odnosi u međunarodnoj trgovini drogama, te je Zagreb,
koji je zbog uloge Jugoslavije u međunarodnom krijumčarenju za vrijeme hladnog
rata, te uloge Steve Krajačića u jugoslavenskim tajnim službama, imao središnju
ulogu,
postepeno gubio na značaju.
Albanska
ruta: Durres - jug Italije
Tako su
Albanci postepeno razvijali putove nezavisne od Hrvatske, pri čemu se nametnula
veza Durres - jug Italije. Na taj način su se u posao s drogama, ovaj puta bez jugoslavenskih
komunističkih posrednika, uključile grupe sicilijanske, kalabreške i ostalih talijanskih
mafija, te se droga iz Albanije sve više krijumčari izravno u Italiju, te preko
Italije u Ameriku, Australiju, pacificku Aziju itd. Pri tome se i sve više
novca od droge pere u Durresu, koji se tako umnogostručio u roku nekoliko
godina. Projektirano iseljavanje vjerskih manjina iz Albanije.
Ovakvom
razvoju događaja pogodovao je i kaos u Albaniji 1997. godine, za kojeg mnogi
kažu da je bio organiziran upravo u interesu trgovine drogama, te iseljavanje kršćanskih
manjina iz Albanije, i to katolika u Italiju, te pravoslavaca u Grčku, čime se
Albanija naglim demografskim promjenama islamizirala.
Ovome je također
doprinio i kaos u Makedoniji, čime je faktično stvorena zona pod albanskom -
muslimanskom vlašću na zapadu Makedonije (što uključuje i polovinu njenog
glavnog grada), poraz Srba na Kosovu, te stavljanje Kosova pod protektorat
Zapada, i kasnije proglašenje nezavisnosti, koje većina međunarodne zajednice
nije priznala, čime je Kosovo dugoročno stavljeno u međunarodnopravnu nedefiniranu
situaciju.
Stvaranje
jedinstvenog albanskog, islamističkog područja u Albaniji, Kosovu i zapadnoj
Makedoniji Međutim, ovime su se etnički Albanci sa Balkana međusobno povezali,
tako da danas Albanija, Kosovo (s izuzetkom malene srpske enklave na sjeveru),
te zapadna Makedonija, faktično funkcioniraju kao jedna cjelina. Osim toga,
Albanci su se i homogenizirali, budući da su se kršćanske manjine iz Albanije
većim dijelom iselile.
Medu
Albancima i dalje postoje, ne baš beznačajne, podjele na Sunite (vecinu) i Šijite
(bogatu i utjecajnu manjinu), ali zona muslimanskog albanskog područja u
Albaniji, Kosovu i zapadnoj Makedoniji faktično postoji. Centar te zone je Durres,
kičma te zone je trgovina heroinom, a glavna poslovna veza više nisu narodi i
tajne službe bivše Jugoslavije, već sicilijanske mafije iz Italije i SAD.
Slabljenje
pozicije Zagreba u međunarodnom organiziranom kriminalu
Ovo je
postepeno dovodilo do slabljenja pozicije Zagreba u međunarodnom kriminalu, što
je naročito došlo do izražaja 2008. godine, kada se pokazalo da albanski
klanovi potpuno kontroliraju situaciju u Zagrebu, te da su ga voljni u svakom
času uništiti i žrtvovati. Tako su na inicijativu albanskih klanova, prilikom posjete
predsjednika SAD-a Zagrebu, na predsjednika
SAD, strukture obavještajnog podzemlja pripremale atentat. Atentat nije uspio
jer su atentatori provaljeni, i to iz svoje same logističke jezgre, tj. iz
krugova oko šefa hrvatske tajne službe Karamarka. Kad ovo nije uspjelo,
Hrvatskoj su ti isti klanovi naredili da prokrijumčari svoje raketne sustave
S-300 u Iran, što je, uz pomoć libijske ratne flote i učinjeno, a u čemu je sudjelovao
glavni čovjek predsjednika Republike Amir Muharemi, inače
pripadnik kriminalnog klana Osmani.
Obračun sa dosadašnjim hrvatskim elitama
Ovime je znatno narušena stabilnost na
Bliskom Istoku, ali je i stvorena odlučnost na Zapadu, ali isto tako i u
Rusiji, da se u Hrvatskoj obračuna sa njenim dosadašnjim elitama, i da se uvede
red u tu zemlju. Ovdje je važno da je lokalna javnost u Hrvatskoj izuzetno neaktivna
i infantilna, te nesposobna da sama u ovom odlučnom času brine za svoju
budućnost, pa na nju nitko na Zapadu ne računa, te se sve više spominje nužnost
uvođenja svojevrsnog protektorata, u nekom "blažem" i
"manje intenzivnom" obliku od protektorata kakvi postoje u Bosni i
Hercegovini i na Kosovu. Važno je također i to da su prilikom pokušaja atentata
na predsjednika SAD-a atentatori trebali biti Srbi, i to da bi se izazvala
odmazda nad Srbima, i da se u sukob uvuku Rusi, i to kao zaštitnici Srbije.
Stoga su Rusi, čija uloga u međunarodnoj zajednici uopće, te napose na Balkanu,
stalno raste, ozbiljno zainteresirani za sređivanje stanja u Hrvatskoj.
Što sve zna Franjo Gregurić?
Osim toga, padom sadašnje kriminalne nomenklature
u Hrvatskoj više ne bi bili ugroženi vitalni putovi droge na Zapad, budući da
su se oni vec preorijentirali na albanski Durres. Stoga se zadnjih par godina u
Hrvatskoj čuju i takve informacije da je moguće čak i procesuiranje i uhićenje
šefa mafije, bivšeg premijera Franju Gregurića, te špekulacije da
bi ga neke zapadne obavještajne službe radije vidjele mrtvog, i to zato da neke
njihove "doajene" ne kompromitira, ako počne pričati što sve zna. Isto tako se u sustavu vlasti u
Hrvatskoj, koji je u vrijeme HDZ-ovog režima bio potpuno podređen organiziranom
kriminalu, sve više čuje da pojedine strukture u sustavu državnog odvjetništva,
policije, pa i same vlade, otkazuju poslušnost predsjedniku i premijeri, jer se
očekuje da će se obojica, zajedno sa šefom tajne službe, uskoro naći na tjeralicama
u inozemstvu, i da će Zapad, i to u suradnji sa Rusijom, krenuti u obračun sa njima.
Njemacka
mijenja dosadašnju „hrvatsku orijentaciju"
Stoga je Njemačka
još prije par godina najavila zaokret svoje politike na Balkanu, te je, nakon
više od stoljeća konstantnog oslonca na Hrvate u ovom dijelu Europe, najavila
definitivno odustajanje od više od stoljeća stare "hrvatske
orijentacije", te je diplomatskim kanalima najavila moguću podršku ideji
nezavisnosti i odcjepljenja Istre, te definiranju Istre kao svojevrsnog njemačkog
protektorata, vezanog na Sloveniju i Austriju, odnosno Bavarsku, kojim bi Njemačka
osigurala svoj izlazak na "toplo
more", odnosno na Mediteran.
Značajno je da nitko na Zapadu, a isto
tako ni Rusi, nisu pokazali nikakvo protivljenje ovoj ideji. Stoga se već nazire redefiniranje
stanja na Balkanu na način da bi se, nakon burnih događaja kraha udbaške,
mafijaške definicije Hrvatske, stvorila dva područja; o Njemačkoj potpuno ovisna
Istra, te Hrvatska pod faktičnim starateljstvom
SAD-a, EU-a i Rusije.
Preokret u BiH: Preorijentacija
međunarodne zajednice na
Republiku Srpsku i Hrvate
Ovome idu u prilog i događaji u Bosni i
Hercegovini, gdje se muslimanski dio te zemlje sve više radikalizira, te se dugoročno
očekuje da će isti biti trajna prijetnja stabilnosti i miru na jugoistoku
Europe. Stoga se u Bosni i Hercegovini, kako zbog jačanja islamističkog
ekstremizma i radikalizma, a tako i zbog općeg jačanja pozicije Rusije na
Balkanu, govori o preorjentaciji politike međunarodne zajednice, od politike oslonca na muslimane, ka
politici oslonca na Srbe i Republiku Srpsku (uz sve veću ulogu Rusije u Banja
Luci), te oslonca na Hrvate u BiH, koje je Zapad sada "otkrio" kao
svoje prirodne saveznike u novoj definiciji odnosa na Balkanu.
Budući da će
Zapad i Rusija na Balkanu izbjegavati sukobe, te da će islamistički ekstremizam
u BiH rasti, očekuje se da će i Srbi i Hrvati u BiH, uslijed takvog okruženja,
biti upućeni na usku međusobnu suradnju, kakvu do sada nisu razvijali ni
očekivali.
Ruski
interesi u regiji
Isto tako se
smatra da je Rusija u suštini "zacementirala" svoj dugoročni utjecaj
na Srbiju, Crnu Goru, istočnu Makedoniju i Bugarsku, te na Republiku Srpsku u
Bosni i Hercegovini, te na malenu srpsku enklavu na sjeveru Kosova. Rusi su izbjegli
da vlada u Beogradu u trenutku međunarodnog priznanja Kosova ima obilježje
"proruske", što je simpatije prema Zapadu dodatno oslabilo u Srbiji,
dok su pri tome osigurali faktične pozicije i simpatije raznih frakcija od
kojih je faktično sastavljena sadašnja vlast. Pri tome su osigurali i potpuno prorusku
orijentaciju opozicije, čime je Srbija trajno definirana u ruskoj utjecajnoj
zoni, a sa njom i srpska područja u Bosni i Hercegovini i na sjeveru Kosova.
Buduci da su
Rusi osigurali faktični utjecaj u Bugarskoj i to usprkos ulasku te zemlje u EU,
preko Bugarske i Srbije se osigurava i ruski utjecaj na istočnu Makedoniju, a
ta zemlja, premda nominalno nepodijeljena, nastavlja funkcionirati sa dva jasno
odvojena područja, albansko - povezano sa Kosovom
i Albanijom na zapadu, te kršćansko i slavensko; upućeno na Srbiju i Bugarsku,
a preko njih Rusiju, na istoku.
Crna Gora pod značajnim utjecajem
radikalnog islamizma
U pogledu državice Crne Gore, istu su,
paradoksalno, "spasili" muslimanski ekstremisti, i to najekstremniji
od njih - Vahabiti (Vehabije). Naime, demografski trendovi su Crnu Goru definirali
kao zemlju sa sve većim postotkom muslimanskog stanovništva, te se tijekom
1990.-tih uglavnom očekivao raspad i kaos u toj zemlji, i to zbog očekivane
dugoročne prevlasti muslimana, u čiju korist su radili demografski trendovi.
Medutim, na
širem području Sandžaka, koji se dijelom nalazi u Crnoj Gori, a dijelom u
Srbiji, muslimanska se zajednica podijelila, te su na desetine sela prešle sa sunitskog
Islama u vahabitski Islam. Tako su počela "obrezivanja" žena, a što
tradicionalni i umjereniji Islam na Balkanu nikada nije poznavao ni prakticirao.
U Vahabitskim
selima, u kojima "obrezuju" žene, lokalni vahabitski "šeici"
i "emiri" proglašavaju "smrt nevjernicima", što se uglavnom
svodi na obračune sa suseljanima - muslimanima, koji nisu prihvatili taj
ekstremizam. Ta sela se izoliraju od vanjske civilizacije, te postavljaju
naoružane "straže", a napadaju
i nemuslimane - Srbe i Crnogorce, te (na Prokletijama) i albanske katolike.
To ideološki inducirano divljaštvo
uzrokuje ekonomski kolaps, a nasilje prema ženama uzrokuje i fenomen bijega djevojaka
iz tih sela, što u suštini dovodi do samouništenja muslimanske populacije
Sandžaka, te bijega umjerenijih muslimana. Od reduciranog broja muslimana
uglavnom ostaju ekstremisti, koji svojim postupanjem legitimiraju nasilje prema
sebi samima, odnosno legitimiraju politiku iseljavanja kojom će ih srpska i
crnogorska država na kraju, najvjerojatnije, iseliti.
Zapad
će podržati politiku raseljavanja ekstremista i
pripadnika
radikalnih skupina
Budući da ti Vahabiti,
odnosno konvertiti na vahabitski (vehabijski) Islam, iritiraju Zapad svojom
podrškom medunarodnom terorizmu, politiku iseljavanja tih muslimana će Zapad
podržati. Tako da se više ne očekuje da bi muslimani postali većina u Crnoj
Gori, već se očekuje da će muslimani u Sandžaku sebe uništiti, i da ce Crna
Gora imati izrazitu većinu kršćana. Tim više što ovaj fenomen prijelaza na vahabizam
zahvaća i dio Crnogorskog primorja, gdje žive Albanci (Bar i Ulcinj). Tamo su
Albanci katolici izmiješani sa Albancima muslimanima, te prijelazi Albanaca
muslimana na vahabizam usmjeravaju Albance katolike na usku suradnju sa vlašću,
te na sukob sa Albancima muslimanima, pa se očekuje da će muslimani s tog
područja biti iseljeni, kao i iz Sandžaka, dok preostali Albanci katolici više neće
podržavati ideju odcjepljenja.
Problem
velike Albanije
Najzad, na
Balkanu će, osim o Njemačkoj ovisne Istre, "ruskih područja" Srbije,
Crne Gore, istočne Makedonije, te
međunarodnih protektorata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ostati i šire
područje islamske velike Albanije, nominalno podijeljeno u tri države: Albaniju
(ih koje će se do kraja iseliti katolici i pravoslavci), Kosovo (bez krajnjeg sjevera
koje će ostati Srbima), te zapadna Makedonija (nominalno ujedinjena sa ostatkom
Makedonije, a faktično sa velikom Albanijom).
To područje će nastaviti suradnju sa obavještajnim
podzemljem Zapada i Bliskog istoka u trgovini heroinom, te će osiguravati
strateške vitalne putove droge (koji su do nedavno prelazili preko Zagreba).
Medutim, odnosi na tom području će ovisiti o odnosima izmedu muslimanskih
sekti.
Tako ce tu faktičnu veliku Albaniju obilježavati
tradicionalni sukob Sunita i Šijita. Njihovi odnosi su momentalno najzaoštreniji
u zapadnoj Makedoniji, tako da je područje od sjevernog kraja Gostivara pa do
granice sa Kosovom, pretežito Sunitsko, a od sjevernih predgrađa Gostivara, pa
do Struge, pretežito Šijitsko. U Albaniji postoji veća Šijitska enklava u
središnjem dijelu oko grada Elbasana. Međutim, iseljavanje kršćana sa juga
Albanije, koji uglavnom sele u Grčku, vodi do širenja Šijitskog stanovništva,
koje je u većem broju manjih enklava živjelo na jugu. Tako da se iseljavanjem kršćana
s juga šire Šijiti.
Libanonizacija tzv. velike
Albanije-jedan od mogućih scenarija
S druge strane, razne sufijske sekte sa sjevera
i sjeveroistoka šire se na područja Prokletija na sjeveru Albanije, gdje žive
Albanci katolici, koji se sve masovnije sele u Italiju. Stoga se sve više
govori o Šijitskom jugu Albanije od Elbasana do Grčke, te Sunitskom, odnosno Sufijskom
i Sunitskom sjeveru. Za razliku od zapadne Makedonije i Albanije, gdje su Suniti
i Šijiti podijeljeni po područjima (sa Šijitima uglavnom na jugu), na Kosovu su
Suniti i Šijiti potpuno izmiješani. Osim toga, na Kosovu se šire i ekstremni Vehabije,
koji napadaju i Sunite i Šijite. Za razliku od Sandžaka i Crnogorskog primorja,
gdje Vahabiti osvajaju brdska sela, na Kosovu se Vahabiti šire po predgrađima,
npr. u notornom prištinskom Vranjevcu. Stoga je budućnost Albanaca na Balkanu
vrlo upitna, te je libanonizacija ove nove, faktične muslimanske velike
Albanije, i to između Sunita, Sufija, Šijita i Vahabita, jedna od mogućih
opcija tog prostora.
(Nastaviće se)