Diplomatija
Kako žive porodični,
švalerski, partijski i prijateljski klanovi u srpskoj diplomatiji
Kućni ljubimci
srpskih diktatora
Ura, Pariz je najzad
dobio ganc novog ambasadora Srbije. Aplauzi i klanjanja do zemlje, trijumf
povratnika, kao ulazak Hrista u Jerusalim. Vratija se Rajko Ristić, i to na
velika vrata. Pre nekoliko godina zatvorili su mu konzulat u Lionu, kao
diplomatski višak, a sad se, evo, Rajko uselio u barokni dvorac na obali Sene.
Najlepšu rezidenciju među svim našim diplomatskim predstavništvima na planeti.
Na isti dan započeli su u Parizu i dani srpske kulture, pa je bila hitnoća da
diplomatija podupre kulturu.
Mile Urošević
Praznina u dvorcu
zvanom Tremoaj bila je nepodnošljiva. Otkako ga je njegova ekselencija
gospodin Dušan Bataković, skraćeno Batak, pre šest meseci napustio, ljudima se
učinilo da sve radi kao podmazano i da se ništa nije promenilo u
francusko-srpskim odnosima. Možda nam ambasador stvarno više nije ni potreban,
pomislili su. Pre svega, bila bi to ušteda u budžetu, i mnogo manje svađe u
političkim strankama oko naimenovanja.
A, pored toga,
Brisel nam je ionako već sažvakao celu spoljnu i unutrašnju politiku,
bilo ko može da odradi posao. Kažu da tek kada nekoga nema, ljudi uvide da taj
nije ni bio preko potreban. Pariski Srbi, koji imaju dugo pamćenje,
sećaju se da nam je taj isti naučnik, doktor, profesor, istoričar i ambasador,
već ranije dokazao da su diplomatske stolice vrlo simbolična radna mesta. Skoro
bespotrebna. Na početku svoga mandata, iako slabog zdravlja, on je radio za
dvojicu. Pored svoje ambasadorske glavobolje otaljavao je i dužnost direktora
kulturnog centra. Nakon dve godine upražnjavanja obe funkcije za jednu platu, stigao
je tatin sin iz akademske porodice Veličkovića. Vuk Veličković alias
Vidor, dečko koji obećava i čiji bi tata, kako su tvrdili zli jezici, mogao da
useli ambasadora u Knez Mihailovu 35.
Tako je KIC (kulturno informativni centar) u Parizu pomalo postao vučja
jama. Tu se nekada davno muvao Vuk Vučo, filmadžija, onda je u
ministarstvu zavladao Vuk Drašković, pisac, koji je na državne jasle
uguravao svoje ovčice i Danine prijateljice, a evo danas i Vuk Jeremić
buši mesto malog Vuka, slikara, ne bi li ubacio svoju crvenkapica Maju
Raković, novinarku i internet intelektualku. Doduše, ta Maja nije bilo koja
novinarka, ni običan diplomata, kao većina naših predstavnika po svetu. Maja je
završila kurs novinarstva na westmisterskom fakultetu, ali to nije bilo
presudno. Najbitnije je da je ona kuma bosanskom Kenediju iz familije Pozderac,
Vuku Jeremiću. Naš najpopularniji čovek u svetu je najverovatnije i naš budući
predsednik, samo ako bude hteo. Međunarodna zajednica već unapred nema ništa
protiv.
Kuma nije
dugme
Zbog čega pominjemo Vuka, tog svetski poznatog ambasadora, koji se
proslavio od kada je za himnu UN predložio "Marš na Drinu". Iz
prostog razloga što mnogi Srbi misle da direktora (ili kuma) Kulturnog centra u
Parizu bira ministarstvo kulture. Taman
posla!
KIC je naša ambasada
kulture i, kao takva, pada pod nadležnost ministarstva spoljnih poslova. E sad,
da li Vuk Jeremić lično gura malu Maju u veliku fotelju, to ne bi mogli da
dokažemo Vi i ja, ali je sigurno da je titula kume veća od svake engleske
diplome.
Kao što je sigurno i
to da se onima koji izmišljaju dobra radna mesta, zatresu gaće pred ovakvom
titulom. Ej, bre, ministarska Kuma nije dugme, ali zato odgovorni za
nadležnosti podobnih tako funkcionišu, na dugme. Treba samo da ih neko
pritisne, i, hop: najbolje radno mesto na svetu izvukla je kuma, zet ili
pašenog broj taj i taj.
Kuma bi uvek trebalo
da se piše velikim slovom. Mnogo dobrih tekstova bi trebalo da napišu naši
diplomatski novinari, ili novinarske diplomate, pa da nas razuvere. Pogotovo
što neki sitni detalji idu u prilog tezi da je diplomatska fotelja vrsta
nagrade za poreklo ili poslušnost, i da titula donosi izuzetno vredna prava.
Svima je još u
sećanju ambasadorka pri UNESCO-u Zoki, Zorule Tomić , Tadićeva
simpatija, koja je verovatno zaradila ambasadorsko mesto u Unesku svojim
epohalnom knjigom iz oblasti seksa, Poljubac u doba kuliranja. Takvoj
fatalnoj intelektualki imidž nalaže gajbu od bar osam somova evrića
mesečno.
Valjda Zoki toliko
vredi što predstavlja, ako ništa drugo, ono našu narodnu lepotu i tehniku onih
stvari. UNESCo lekcija nije nikome poslužila za primer. Danas padobranci padaju
po bašti ambasade. Nezvanični vršilac dužnosti direktorke centra, i zvanično prvi
sekretar za kulturu i informacije ambasade Srbije u Francuskoj, baštovanka za zaštitu naše baštine, gospođa Maja Raković, (sa titulom u dva reda),
smatra da vredi bar upola Zorice Tomić.
Kao dete, Maja
je maštala da kroz prozor vidi Trijumfalnu kapiju, i sad kako da neko odbije to
malo zadovoljstvo od bar četiri soma mesečno. Kirija od oka. Nije sigurno ni da
se neko usudio da joj ponudi besplatan stan ambasade predviđen za normalne
službenike. Maja je genije, zna sve da radi, a pogotovo ono poslove svojih
kolega.
Maja pravi raspored
ko treba da dođe, kao i ko treba da ode iz centra. Kao i obično, ali ono što je
stvarno razljutilo raju koja gravitira oko epicentra srpske kulture na zapadu
je upravo takvo dupliranje uloga i dohodaka. Pored žive sekretarice Marije
Radić, ministarstvo izmišlja novo radon mesto sa titulom prve sekretarice.
Koj će nama dve sekretarice za isti posao. Jedna obična i druga prva, kao što
potpredsednik i prvi potpredsednik. Budalaštine.
Šta po Vuku može da
znači to prva sekretarica, misli se na Vuka Karadžića a ne na bankara Jeremića.
Jel' to bolja, pametnija, sposobnija službenica ili je to samo žena sa jakom
zaleđinom. Dokle
bre da se samo socijalno razmnožavamo a da ljudi kojima su roditelji;
kafe-kuvarice, domari ili šoferi, ne mogu čak ni takva mesta da naslede jer su
potrebna za decu onih odozgo koji neće da uče školu ili su pomalo mongoloidi.
Ambasade,
srpske raspikuće po belom svetu
Treba znati da su mnoge mračne radnje sve vidnije u gradu svetlosti. Zato
se ova naša šnajderaj dijaspora od nekih 80 hiljada legalnih duša i okrenula,
pa sad gleda svoja posla i sve više izbegava etničko komunitarna
druženja. Prošlo je vreme bratoubilačkog rata, kad su se stvarala udruženja i
organizovala gostovanja naših političara prevaranata i pevača profitera.
Kada se slala humanitarna pomoć sa svih strana i davalo iz svog džepa za našu
stvar. Od potpisivanja dobrog sporazuma u Kumanovu kada smo
pobedili NATO, pa do ovog najnovijeg dobrog sporazuma made in Brisel,
kojim smo spasili Kosovo, po svim našim predstavništvima u inostranstvu su
defilovala razna oficirska deca, omatorele stjuardese, samohrane majke i druge
fatalne žene, propali pesnici, priučene diplomate, sitni prestupnici, šibicari,
alkosi i mnogobrojni rođaci sa sela ili kumovi iz grada kojima treba neko dobro
devizno uhlebljenje. Po nekom nepisanom pravilu u srpski politički biznis se
mahom ulazi "na zadnja vrata", preko novinarstva: steravši sve srpske
patriote i njihove francuske prijatelje u borbi protiv satanizacije, stjuardesa
je ukrasila izlog centra posterom BHL-ovog anti-srpskog filma.
Nakon Oktobarskog prevrata svim snagama je naš tandem sprečavao da za
direktora Centra dođe već imenovani na tu dužnost Komnen Bećirović, legenda
srpske dijaspore u Francuskoj, autor Kosovske trilogije i čovek lokalac
koji tu stanuje poznaje najviše ljudi u Parizu. Sve ostale novostvorene
države su za svoje predstavnike uzimali lokalne intelektualce samo smo mi slali
kume i rođake sa sela.
Samo prvih
sedam godina demokratskog guranja i izmicanja stolica protivnicima, u
Kulturnom centru se izređalo pet direktora! Posle je bila dvogodišnja pauza bez
ikoga. U tadašnjoj srpsko-crnogorskoj državi se po ključu slala u kulturološku
ambasadu izričito crnogorska čeljad. I kako ni đetići nisu mogli da se nagode
kojoj junačini pripada Pariz, v. d. direktorka je bila Jagoda Stamenković,
a onda je 2004. stigla dukljanka Branka Bogavac. Kad se govori o tom periodu, ne
treba ni pominjati kako se centar pretvarao u antisrpsko leglo.
Ta je
nameštena direktorka više bojkotovala pro srpske inicijative,
skpove i slično jer je za nju jedini bio važa njen prijatelj i idol Ismai
Kadare i njemu slični. Kako je bratska Crna Gora otišla iz unije, tako je
Branku Dukljanku zamenio vukov podanik Živadin Mitrović, koji je ostao
punih 18 meseci Kada je nakon Živadina Centar ostao bez glavešine, u
fotelju v.d. direktora najbrže je zaseo savetnik ambasade Mihailo
Papazoglu i tu ostao sve do dolaska Batakovića, koji je četiri godine
trenirao strogoću. Diplomatija je vrlo
prosta, skoro prostačka nauka i tehnika vladanja preko prijatelja I rodbine u
ove nedelje srpske kulture u Parizu.