Nismo mi od juče
Epizoda 118
Zoran Milojević
Sad, kad smo predali Albancima Kosovo
"čiju nezavisnost nikada nećemo priznati", mislim da je najvažnije
očuvati novu intelektualnu srpsku mladost, koja je prepuna znanja i nacionalnih
osećanja i učiniti sve da Republika Srpska učvrsti svoj temelj. Naša mladost i Republika
Srpska su kiseonik za Srbiju. Ako to ne učinimo, Srbija će nastaviti svoj život
na ivici vulkana.
Poznat sam kao čovek koji se baš ne
odlikuje svojim rusofilstvom, ali, promišljajući o onome što će se dešavati na
Balkanu, ja bih Rusima prodao štošta, od aerodroma preko rudnika, do puteva. Na
Balkanu ništa nije gotovo, tek je počelo. Balkan je naduvan balon koji svakog
momenta može da pukne.
Stalno se pitam hoće li se pojaviti Srbin
i zaustaviti senzacionalističke natpise u srpskim medijima, u kojima se oblici
američkog državnog zločina poturaju kao "sapunice", zapravo, patetične
priče u kojima zlikovci postaju omiljeni junaci srpskog TV gledališta. Takve su
i američke priče o još nedokazanom načinu ubistva Džona Kenedija, naslednika robovlasničke
porodice. To ubistvo porede sa tajnom ubistva Zorana Đinđića. Ustvari, i ja se
pravim nevešt: znam ja čemu sve te senzacije! Senzacijom se najlakše pridobija
svest malograđana.
-Za dom, vikao je Šimunić.
-Spremni, odgovaralo je trideset hiljada
Hrvata.
Mene to ne iznenađuje. A, kad su to Hrvati
na državnopravnom nivou osudili ustaštvo? Nikada. NDH je bila izraz hrvatskog domoljublja
i način da se oslobode Srba i kompleksa od Srba, jer govore varijantom srpskog
jezika, pišu varijantom srpske latinice i drže u okupaciji srpske zemlje. I tu
je početak i kraj! Ko ne veruje, neka se raspita.
Velika sala Narodnog pozorišta bi trebala
da nosi ime Branislava Nušića. Kao osnovac, čitao sam njegove
"Komedije" i naglas se kikotao, sve dok me otac nije upitao:
"Čemu se smeješ"? Odgovorio sam: "Nušićevim likovima i njihovim
manama". na to mi je otac odgovorio: "...Nije dostojno smejati se
manama svoga roda, one su uvek za brigu i ozbiljnost".
Otada, kad god se sretnem sa Nušićevim
"Komedijama", doživljavam ih sa primerenom ozbiljnošću.
Kad sam pisao i govorio protiv Broza,
napadali su me oni koji su znali dva naša padeža i sa oba znali da se služe.
Miloševića su od mene "branili" oni koji su vešto znali da se na
vreme smeste u južni deo tuđih leđa. Od mojih pisanija, Šešelja su branili
"patrijoti" koji su za mene govorili da sam "idijot". Zbog
Đinđića su se sa mnom svađali oni koje su komunisti isterali iz svojih redova.
Kad sam pisao i govorio o Tadiću, napali su me oni koji su mi saopštavali da
zaslužujem "podrume balkanske krčme". Zbog Draškovića i Koštunice sam
se "kačio" sa ljudima koji nose tuđu glavu na ramenima.
Četnički vojvoda Toma i komuno-socijalista
Dijete Ivica, ne uzbuđuju ljude. Ali, kad pišem o Bolani Vučiću, e, onda me
napadaju sa svih strana.
Pisao sam vojvodi Tomi Nikoliću: "...Gospodine
vojvodo, sin sam ravnogorca, profesora istorije, geografije i latinskog jezika,
tučenog i šikaniranog u mitrovačkoj opštini i ondašnjem komitetu i na kraj
izbačenog iz prosvete. Dobijao je batine jer je jasno i glasno govori šta će se
desiti sa Kosovom i Metohijom. Gospodine vojvodo, u ime batina moga oca, molim
Vas i preklinjem da zaustavite predaju Kosova i metohije zarad ulaska u
Evropsku uniju. Ukoliko to učinite, staviću se pod Vašu komandu. S verom u
Boga, za Kralja i otadžbinu, Ravna gora pobediti mora, učtiv u Hristu, Zoran D.
Milojević."