Nasilje
Vrh srpske policije štiti zelenaše iz
Crne Gore za velike pare
Mi smo Veskovi ljudi!
Borba protiv organizovanog kriminala
sprovodi se samo kada kriminalci ne žele da plaćaju zaštitu policijskom i
državnom vrhu. Grupa zelenaša na čelu sa Borivojem Baraćem i Goranom Kneževićem
iz Budve to je shvatila i luksuzne stanove u Beogradu poklonila načelniku
beogradske policije Veselinu Miliću i direktoru policije Miloradu Veljoviću.
Zauzvrat smeju nekažnjeno da rade šta hoće.
major Goran Mitrović
Preduzeće Belmostroj je
registrovano u mestu Adrani, u blizini Kraljeva, i bavi se izgradnjom stambenih
i poslovnih objekata. Jedna od zgrada koje ono zida je na beogradskoj adresi Pećka
ulica 13, opština Zvezdara. Kako bi dovršio ovaj objekat Bojan Gajović,
vlasnik i direktor Belmostroja, 2008. je na zajam uzeo 100.000 evra od Borivoja
Borka Baraća iz Leposavića i Gorana Kneževića, zvanog Top, iz Budve
za koga se veruje da je Šarićev čovek i drug Luke Bojovića. Prema krivičnoj
prijavi Ktr 252/12 koja od 26. aprila 2012. skuplja prašinu u Tužilaštvu za
organizovani kriminal, sa pomenutom dvojicom Gajovića je upoznao Dušan Čiplak
iz Kraljeva.
Kao i svi zelenaši, Barać i Knežević su dužniku
obračunavali kamatu od 10 odsto na mesečnom nivou, dobijali su po 5.000, 6.000
ili čak 12.000 evra mesečno, a u avgustu 2010. čak 48.000 evra. Ukupno su inkasirali
oko 250.000 i to samo za kamatu. Dužnik je novac naizmenično davao Baraću
i Dušanu Čiplaku, preko koga je upoznao ove zelenaše.
Pošto nije više imao para da plaća zelenaše,
a posle niza pretnji upućenih njemu i članovima porodice, Gajović pristaje na
"nagodbu" sa Baraćem i Kneževićem. Upriličen je tim povodom i
sastanak u kafiću "Moda", u Njegoševoj ulici u Beogradu 9. jula 2010.
godine. Barać i Knežević su bili u pratnji advokata Nenada Vojnovića. Tada je
Gajoviću otvoreno prećeno da će da nastradaju i on i članovi njegove porodice.
U skladu sa iznuđenim dogovorom, Gajović sledećeg dana odlazi u pisarnicu u
Palati pravde, gde overava punomoćje kojim Baraća i Kneževića ovlašćuje, da u
slučaju da im ne vrati dug od 250.000 evra do 20. decembra 2010, da mogu u ime
i za račun njegove firme da prodaju stanove u zgradi u ulici Pećka 13. Tada
potpisuje i dva blanko lista na koja će kasnije iznuđivači dopisati ugovor o
poravnanju i ugovor o jemstvu kojima su faktički celu zgradu prisvojili.
Očigledno se radi o klasičnom zelenašenju
čije su žrtve mnogi građani ove osiromašene države. Po već pomenutoj krivičnoj
prijavi iz aprila 2012. pored Gajovića novac su od Baraća i Kneževića, ali i
njihovih saučesnika Lazara Happla (pod ranijim prezimenom poznat i kao
Mali Lazo sa Lekinog Brda), Petrašina Šipčića, Dragoljuba Mijalačkovića iz
Vučitrna, Slavka Trikića i Saše Anovića pod istim zelenaškim uslovima
uzimali i mnogi drugi.
Kako sam nije mogao da se izbori sa ovom
dobro organizovanom grupom Gajović je pomoć potražio od policije. Jednom
prilikom, pre nego što je trebalo da preda veću količinu novca za kamatu, on je
otišao u policiju u Kraljevu i prijavio ceo slučaj. Ispričao je kako od
članova grupe on i članovi njegove porodice telefonskim putem dobijaju pretnje
i kako je pripremio nekoliko hiljada evra da isplati kamatu za taj mesec. Od
policajaca je tražio da zabeleže brojeve novčanica i da snimaju razgovor između
njega i iznuđivača.
Umesto toga, policajci su o postojanju
prijave odmah obavestili osumnjičene koji su se zatim sa još većim besom
obrušili na Gajovića. Njemu je postalo jasno da Barać, Knežević i njihova grupa
uživaju policijsku zaštitu. U to vreme jedino još nije znao ko iz policije
stoji iza ove kriminalne grupe, ali će i to ubrzo saznati.
Zloupotrebljavajući iznuđeno punomoćje iz
jula 2010, koje je Gajović pismenim putem otkazao 27. januara 2011, Barać i
Knežević su počeli da prodaju stanove u zgradi u Pećkoj 13 u Beogradu. Pošto
zgrada još nije bila završena, oni su sa oružanom pratnjom ušli na gradilište,
odakle su oterali radnike Belmostroja i počeli da dovode svoje
ljude i zgradu zidaju po nekim svojim projektima.Bespravno su se priključili i
na elektromrežu, ali ih niko ne dira, iako postoji opasnost da struja nekoga
ubije.
Gajović je na gradilištu imao čuvare koji
su ga redovno obaveštavali o upadu naoružanih ljudi i bespravnim radovima. O
svemu je obaveštavao policiju, ali iz obližnje policijske stanice Zvezdara nije
stizala nikakva pomoć - patrola najčešće nije ni dolazila, a i kada bi to
učinila prethodno je neko iz stanice obaveštavao Baraća i Kneževića da povuku
svoje ljude.
Konačno je Gajović na gradilištu postavio
kamere koje su snimile čoveka koji štiti kriminalce. Radi se o Veselinu
Miliću, načelniku beogradske policije, koji je sa naoružanom pratnjom
dolazio da nadgleda radove. Po rečima očevidaca govorio je kako je postao
vlasnik stana broj 14, veličine 275 kvadratnih metara. Bila je to mala cena
koju su Barać i Knežević morali da daju prvom čoveku beogradske policije da bi
zauzvrat nesmetano mogli da reketiraju svoje dužnike.
Kako su se zelenašenjem bavili i izvan
Beograda pomenuta dvojica su morala da imaju i zaštitu policije na celoj
teritoriji Republike. Po rečima očevidaca, jedan od stanova u pomenutoj zgradi
je iz tog razloga dat direktoru policije Miloradu Veljoviću koji se na
gradilištu još nije lično pojavio, pošto se trenutno tek završava stan za
Milića. Više puta osuđivani Happl ima i dozvolu za nošenje oružja koju može da
izda jedino direktor policije.
Shvativši da iza cele grupe stoje
najmoćniji ljudi srpske policije, zbog čijeg se autoriteta ništa ne dešava ni u
vezi krivične prijave u Tužilaštvu za organizovani kriminal, Gajović je o svemu
obavestio i sam državni vrh u nadi da će makar od deklarativno na borbu protiv
organizovanog kriminala spremnog Aleksandra Vučića dobiti neku zaštitu.
Do danas se ništa nije desilo, a Gajoviću
i njegovoj porodici redovno i dalje stižu pretnje, zbog čega se on oseća
izuzetno ugroženim i plaši se za svoj i živote najbližih