Natrag

Dežurna

U kom pravcu ljudsku civilizaciju vode današnji stratezi obezljuđenih sistema odbrane?

Vojska, profesionalna ili narodna?

Ima već dve decenije kako je vodeća ideja u svetu vojnih poslenika postala dogma. Dogma nalaže potrebu za ograničenom, visokotehnološkom i strogo profesionalnom vojskom. Jedva da se ozbiljnije čuju glasovi onih koji bi da se sačuva narodna vojska i široka baza vojnih obveznika. Rezultat toga je da su čak i kod velikih sila vojske relativno male, a sami vojnici su plaćeni za svoj posao. U vezi sa tim posebno se ističe tehnološka spremnost, bolja obučenost i materijalna zainteresovanost. Gotovo sve vojske u Evropi su profesionalizovane. One još i mogu biti koliko - toliko brojne u većim zemljama, ali u onima koje broje manje od deset miliona žitelja, one jedva da su veće od stalnih policijskih snaga i ne mnogo bolje naoružane, zaključuje u svojoj analizi sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine, a povodom učešća desetkovane srpske vojske u odbrani od majskih poplava u Srbiji, koje su pokazale da je naša profesionalna vojska bez ikakve opreme, tehnike i bojeve spremnosti

Goranko Đapić

Koliko još do juče sve su vojske i u Europi i u svijetu bile popunjavane od vojnih obveznika koji su nakon kadrovske službe prevođeni u brojni sloj rezervista koji su sa vremena na vrijeme pozivani na vojne vježbe. Napori Izabranih da trećesvjetiziraju Europu u običnu dužničku koloniju nisu zaobišli ni oružane snage. Na šta one sada liče? Više na plaćenu policiju koju bi sutra bankarski financijeri lako mogli pretvoriti u svoju polugu sile. Protiv koga? Svakako protiv onoga većinskog građanstva protiv kojega su u minulim epohama bile suprotstavljene sve oligarhijske plaćene vojske. Ali ima tu još jedna čisto demografska komponenta...

Plaćena vojska neizbježno se često sastoji od najgorih, a narodna vojska znači mnogo širi prostor i ona bitno podržava i održava zdravu snagu mladosti. Jednom riječju, narod bez svoje vojske je narod u opadanju i bez one neophodne zdrave borbenosti i discipline koji čine vitalnu snagu naroda.

A, kako je to bilo kroz minula stoljeća? Odmah ćemo otkriti da su dileme - narodne ili profesionalna vojska, stare od kada je vojske i ratova. Ono što je najupečatljivije, jeste činjenica da se karakter oružane sile uvijek vezivao za karakter odnosnog društva. Tako je vojska grčkih polisa bila obavezna vojska svih slobodnih građana.

Doduše i u uslovima plemenske vojne demokracije koje je pretvorila ili opstajala paralelno sa antičkim svijetom, vojna je obaveza bila obaveza svih punoljetnih i za borbu sposobnih muškaraca, a počesto i mladih žena. U građanskoj vojsci grčkih polisa možemo reći da se radilo u osnovi o građanskoj miliciji. Ona je bila apsolutna obaveza svih slobodnih građana. Nismo li tu prvi put u pisanoj povijesti čuli za riječ demokracija?

Sve što danas znamo o demokraciji utemeljeno je u antičkoj Grčkoj. Građanska milicija bila je i u ratu i u miru važna politička činjenica koja je čuvala kolijevku demokracije ma kako ona nesavršeno izgledala. Kroz duge stoljeća sjećanje na nju nije nikada izblijedjelo. Čim su europski gradovi izašli iz mraka feudalnog svijeta slaba luč slobodne svijesti, buknula je kao vatra u požaru svjetskih tazmjera.

Ali pored građanskih milicija, morem na Istoku, već su počinjale da se rađaju plaćeničke vojske u raznim oblicima. U drevnom Egiptu generacije vojnika dobijala su zemlju, a njihovi su potomci služili faraonovu vojsku. U ahemenidskom carstvu, toliko raznorodnom, vojsku su služili i bili su plaćeni samo Perzijanci, dok su pokoreni narodi davali samo pomoćne odrede, a za saveznički stav (kao Feničani) često i borbenu flotu i određene povlastice.

U grčkom svijetu također je bilo plaćenih vojnika, novcem ili pravom na pljačku i na kopnu i na moru. Ali, u svakom od tih polisa, vladala je uska patricijska oligarhija i vlast je bila u potpunosti sastavljena od manjine, na štetu većine. Ovako ili onako; generalno možemo reći da su polisi sa demokratskim ustrojstvom ima oružanu silu u vidu građanske milicije, a polisi sa plaćenom vojskom obavezno su imali oligarhijsku vlast. Čak je i Sparta imala sistem građanske milicije izvanredno uvježbom i beskompromisom. Ali, ta narodna elitna vojska bila je dostupna samo spartijatima. Ostali nemoćno većinski slojevi uopće nisu služili vojsku, izuzev dijelova slobodnih prijeka koji međutim nisu imali nikakovih političkih prava. Zarana je bila očigledno da je izgled i struktura vojske apsolutno zavisila od prirode društva koja ju je iznjedrila.

Pa kako su izgledali sukobi narodne i profesionalne vojske u antičkom svijetu? Normalno bi se moglo smatrati da je građanski i patriotski duh nadmoćan nad plaćenom vojskom. Ali to je mnogo složenije pitanje. Najbolji primjer, gotovo školski primjer bili su ,,Punski ratovi". Radilo se o prvom velikom ratu na zapadnom Sredozemlju. Bio je to rat podijeljen u tri autonomna rata i trajao je sa prekidima gotovo čitavo stoljeće. Na jednoj strani bila je Rimska republika sa najorganiziranijom narodnom vojskom u dotadašnjoj povijesti koja je stvorila budući stroj za ubijanje-rimsku legiju.

Na drugoj strani nalazila se dinamička, trgovačko-pomorska sila, negdašnja fenička kolonija-Kartaga. Njen društveni sistem bio je čvrsto oligarhijski. Njom je vladala trgovačka, prebogata vlastela.

Čuvari novca i sveukupne moći plaćali su snažnu pješadiju i moćnu flotu, mahom sastavljenu od boraca raznih afričkih, ali i svih drugih naroda tog doba. Bila je to u ono doba odlično uvježbana i organizirana vojska. Disciplina je bila čvrsta, a sve službe oko opreme i logistike odlično su funkcionisale. Imala je elitnu pješadiju teško opremljenu i veliku veoma pokretnu konjicu. Jednom riječju Kartaga je bila velesila toga doba. Pa ipak rat nije išao u prilog Kartagi od samog početka. Rimska narodna milicija puna čvrstog duha i najviših borbenih vrlina brojem i borbenošću isticala se to vrijeme u toj mjeri da su rimske pobjede išle u nedogled. Moć Republike je rasla.

Temelji buduće svjetske Imperije bili su udareni. Možemo reći da je rimska vojska već tada bila najrespektabilnija sila toga vremena. Ali što se onda dešavalo u nastavku rata? Kakove će obrate i dileme biti izazvane? Hanibal je na čelu odlične kartaške vojske prešao Alpe i sišao u Lombardiju. Ostalo znamo. Već kod Trazimenskog jezera postradale su gotovo svih šest legija. U sukobima nisu bile dorasle kartaškim profesionalcima, pogotovo što je i samo komandiranje bilo mnogo centraliziranije, ali i elastičnije.

Zabrinuti i zbunjeni Rim, sakupio je 12 legija, sve što se moglo okupiti i ne bez samopouzdanja izašao 202 g.p.n.e. kod grada Kane, nedaleko od Jadranskog mora, na ravno polje koje je presjecala samo mala riječica. Pozornica velike svjetskohistorijske bitke bila je spremna.

Ma kako da se rimska narodna vojska uporno, tvrdo i mirno držala, bila je strategijski nadigrana od znatno manje kartaške vojske. Rezultat nije bila obična pobjeda Kartage i obični poraz Rima. Bila je to prva uništavajuća bitka u povijesti i Rim je doživio najveću mogućnu katastrofu. Od 75.000 Rimljana samo ih je 6.000 izvuklo živu glavu.

Kartažani nisu ima više od nekoliko tisuća žrtava. Put za Rim bio je otvoren...

Senat nije imao više od polovine sastava, gotovo sva rimska omladina je izginula. Činilo se da je koncept o nadmoćnosti kakova je rimska pao u vodu. Hanibal je imao u rukama cijelu Italiju. Činilo se da Republici nema spasa. Međutim, Rim se nije obeshrabrio.

Upornost i borbenost njegovih građana upravo se sada iskazala na najbolji način. Svi predlozi za mir koje je predložio bili su odbijeni. Počela je mobilizacija svih potencijala Republike. Godinama je stvarana nova vojska koja je učila na iskustvima. Borbeno građanstvo bilo je odlučno da se odupre neprijatelju. Godine su prolazile.

Rim je izgradio novu narodnu vojsku veću, jaču i bolje naoružanu nego ikada prije. Tako je veličanstvenim naporima građana osnovnog tkiva građanske vojske, Rim na kraju demonstrirao osnovnu prednost narodne vojske. U zdravoj građanskoj državi, građani - vojnici masovnim zajedničkim naporima i visokim vrlinama potpuno su anulirali svu prednost snažne i dobro organizirane i dobro vođene profesionalne vojske.

U potonjim imperijalnih vremenima u svjetskom carstvu punom suprotnosti, nakon iščeznuća Republike , Rim je izgradio veliku stajaću profesionalnu vojsku, čije će legije svuda prenositi moć i slavu Carstva. Ali sva potonja osvajanja za doba Carstva bit će znatno skromnija. Zapravo u građanskoj Republici stvorena Imperija. Uslijed mnogih okolnosti i rastućih suprotnosti iščezla je Republika. Doba Imperije u osnovi je bilo doba glamuroznog postepenog političkog propadanja.

Narodna milicije su svuda kroz Srednji vijek u Europi odbranile autonomiju gradova, a postale su i osnova da se u doba prosvjećenog apsolutizma formiraju prve moderne profesionalne armije. Rast građanske klase i veća njena duhovna i financijska moć eksplodtirati će u Revoluciji.

Vojska Francuske Republike bila je dijete francuskog naroda. Sve Bonapartine pobjede bile su posljedica ogromne moći i oslobođene energije građanstva i seljaštva. Posljedica njegovih ratova je da su u drugoj polovini devetnaestog stoljeća svuda preovladale masovne narodne vojske. To je bio slučaj u oba svjetska rata i dugo nakon njega.

Kako je pred kraj dvadesetog stoljeća u Europi i svijetu uznapredovala devastacije grčko-rimsko-krišćanska civilizacija od strane londonskih bankara i njihove podružnice u Njujorku, tako su stale padati osobito u Europi sve tekovine njene teško stvarane civilizacije.

"Čitajući" poruke današnjih profesionalnih vojski, poruke su više nego jasne: budite gej-momci, zaboravite na naciju i obitelj. Mlade žene budite sve samo nemojte biti majke. Dakle draga omladino budite bez životne snage. Vi više niste branioci svoje sudbine.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane