Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Istina o Srebrenici: zločin koji je za svoje potrebe insceniralo vojno i političko rukovodstvo Alije Izetbegovića (2)

Naserov rat do poslednjeg civila

Novootkrivena dokumenta, od kojih tri potiču od Armije Bosne i Hercegovine, i jedan iz UNPROFOR-a, mogu da promene postojeću predrasudu u svetu, posebno onom zapadnom, da su Srbi u Srebrenici počinili genocid nad muslimanima. O poreklu ovih dokumenata ne možemo ništa da kažemo da ne bismo ugrozili osobu koja ih je iznela na svetlo dana, a redakciji Tabloida su dostavljena preko Nemačke, od gospođe Helge Fuks, koja već godinama istražuje ovu temu. U nekoliko nastavaka objavićemo njihove najinteresantnije delove

Priredio: Milan Malenović

Objašnjavajući kakvo je stanje vladalo u Srebrenici neposredno pred napad snaga VRS, načelnik Generalštaba Armije Bosne i Hercegovine (ARBIH) general Rasim Delić u svom izveštaju Skupštini BiH od 30. jula 1996. godine navodi na strani arhivski obeleženoj kao 01354596 i sledeće:

"Od unutrašnjih problema bih naglasio: nelojalnu borbu za vlast i podjele po tom osnovu, loš odnos MUP-a i ARBiH, ubistva neistomišljenika ili političkih suparnika (Vahid Šabić, Akif Huskić, Salihović Hamdo), ratno profiterstvo i kriminal, loša organizacija odbrambenih snaga ( TO pa ARBiH ) i međusobna borba za čelnu funkciju. Što se tiče Armije RBiH, prilika da se više učini propuštena je 1992.godine kada su b/d 2. Korpusa usmjeravana ka koridoru, a ne ka Srebrenici gdje su pozitivni rezultati bili realniji. Međutim, ni kada je to naređeno nije moglo biti realizovano (npr. slučaj Šabić Nedžada i 1. podrinjske brigade)."

U nastavku ovog izveštaja na istoj strani Delić daje podatke iz kojih se lako zaključuje da demilitarizacija enklave nikada nije bila iskreno planirana u vrhu vlasti tadašnje Republike Bosne i Hercegovine: "...Unutrašnje razmirice se nastavljaju i poslije 'demilitarizacije' Srebrenice. 'Demilitarizacijom' je uspostavljeno stanje koje je veoma otežavalo izgradnju Armije na tom prostoru." Otežavalo, znači, a ne sprečavalo. Demilitarizacija se stalno stavlja pod navodnike, a istovremeno se priznaje kako se radilo na izgradnji Armije na tom prostoru.

Ovo potvrđuje i Izveštaj Odeljenja službe vojne bezbednosti komande 2. korpusa Službe državne bezbednosti Sektor SDB Tuzla od 28. avgusta 1995, u kome se navodi na stranama 01354534 i 01354534: "Teže naoružanje, koje nije bilo predato UNPROFOR-u, je bilo u upotrebi u vrijeme borbi. Jedan brdski top je ostao na položaju, ali je gađao (dalji tekst nečitak) gađao iz lansera crvena strijela i nakon što je morao da se povuče bacio je taj lanser, sa tri rakete u neki potok. Preostalo naoružanje koje je bilo kod UNPROFOR-a je izuzeto i stavljeno u funkciju."

I sam general Rasim Delić u Izveštaju Skupštini RBiH iznosi zaključak kako su isporučena borbena sredstva Srebrenici premašivali količinu oružja kojim se Sarajevo branilo dve godine: 1992. i 1993.

Kako su bili dobro naoružani, a vrhovnoj komandi i vlastima u Sarajevu je odgovaralo da dođe do krvoprolića u Srebrenici, koji bi kasnije prikazali kao "masakar nad najmanje 5.000 nedužnih civila" (kako je od Izetbegovića tražio Bil Klinton) i time isprovocirali vazdušne udare NATO snaga na položaje Vojske Republike Srpske, pripadnici ARBIH u Srebrenici su krenuli u napad.

Shodno naređenju 28. d KoV, str. pov. br. 02/1-592/3 od 3. juna 1995. snage bosanske Armije su zauzele položaje na i oko osmatračnice u Zelenom Jadru koju su prethodno napustili pripadnici UNPROFOR-a u okviru redovne zamene trupa. Upravo preko ovog položaja je kasnije usledila ofanziva VRS-a, što znači da je ovaj postupak ARBIH-a jedan od glavnih razloga za napad srpskih snaga koji je kasnije usledio.

U svojim agresivnim postupcima ARBIH je očekivala snažnu podršku UNPROFOR-a i NATO snaga. U svom Izveštaju Rasim Delić navodi i sledeće: "Napominjem da smo pokušali da sa komandom UNPROFOR-a učvrstimo njihovu odgovornost spram stanja u Srebrenici, ali to nismo uspjeli." Nešto niže, u okviru odeljka o opštim razlozima pada Srebrenice u tačci 12 on piše: "Suviše očekivanja od UNPROFOR-a".

ARBIH ne samo da je očekivala pomoć UNPROFOR-a, odnosno NATO pakta, već je sa ovom vojnom alijansom najtešnje i sarađivala. U Izveštaju Odeljenja vojne bezbednosti na strani obeleženoj kao 01854535 piše i sledeće: "U šest sati ujutroj došli su u zgradu Pošte gdje je bio komandant 28. dKov dva britanska oficira, koji su tražili da im se daju ciljevi radi angažovanja aviona, jer se četnici nisu izjasnili oko ultimatuma. Pomoćnik za obavještajne poslove Salihović Ekrem, koji se sada nalazi u komandi divizije u Tuzli, je bio određen za vođenje ovih oficira na teren. Isti su imali mogućnost da vide ciljeve, tenkove i dr. u zoni zabrane."

Iz ovoga se vidi da su ciljeve koje će NATO da gađa određivali oficiri ARBIH shodno svojim vojnim potrebama. NATO je, faktički, služio kao avijacija ARBIH-a.

Ovog puta, međutim, do vazdušnih udara nije došlo. Za potrebe vlade u Sarajevu Srebrenica je morala da bude žrtvovana.

U potrazi za spasonosnim zločinom

Dve godine pre ovih događaja, Rojters je objavio kako je od vlasti u Sarajevu traženo da se evakuiše civilno stanovništvo iz Srebrenice, ali da je Alija Izetbegović to odbio.

U svom svedočenju pred Tribunalom u Hagu, francuski general Filip Morion, komandant snaga UNPROFOR-a u Bosni 1992.-1993, potvrdio je da je tražio da se civili evakuišu iz Srebrenice u Tuzlu. Pošto je to odbijala vlast u Sarajevu, Srebrenica je proglašena demilitarizovanom zonom pod zaštitom Ujedinjenih Nacija. U ime Vojske Republike Srpske dogovor o demilitarizaciji je 8. maja 1993. potpisao Ratko Mladić, a ispred ARBIH je to učinio Sefer Halilović. Potpisivanju je prisustvovao Morion.

Pred Tribunalom je Morion ponovio da je strahovao da će u slučaju ulaska u Srebrenicu srpski vojnici preduzeti strašnu osvetu za zločine koje su godinama unazad nad srpskim življem činili pripadnici 28. divizije ARBIH iz Srebrenice. Kao ilustraciju masakra nad Srbima, Morion je ispričao kako je prisustvovao iskopavanju tela srpskih civila pobijenih na Božić 1993. u selu Kravica. Ovaj zločin su počinile jedinice iz Srebrenice pod komandom Nasera Orića i njegovog zamenika Ramiza Bećirovića. Odmah posle ovoga UN je Srebrenicu proglasio demilitarizovanom zonom kako bi zaštito Orića i njegove ubice.

Već 1995. postalo je vlastima u Sarajevu jasno da je potreban novi zločin, kojim bi se isprovocirao napad na Srebrenicu. U 4 sata i 30 minuta ujutro 26. juna 1995. pripadnici ARBIH su napali malo srpsko selo kod Srebrenice, Višnjicu. Mesto nije imalo nikakav strategijski značaj ni za jednu stranu, tako da se u njemu nisu nalazili ni pripadnici VRS koji bi ga branili. Jedina odbrana je bila seoska straža koja je Orićeve jurišnike uspela da zadrži taman toliko koliko je stanovništvu bilo potrebno da pobegne u obližnje šume. Pošto nisu imali koga da ubiju, vojnici ARBIH-a su selo spalili, a stoku poveli sa sobom u Srebrenicu.

O ovom događaju piše i u Izveštaju Odeljenja Službe vojne bezbednosti na strani obeleženoj kao 01854534: "...Jedna grupa je ušla u selo Višnjica i zapalila nekoliko kuća". Na istoj strani se navodi i kako su diverzantske jedinice 28. divizije iz Srebrenice borbeno dejstvovale u okolini:

"Jedna grupa je išla u pravcu Kragljivode sa zadatkom da borbeno djeluje i oni su tada uništili jedno vozilo i tri vojnika su ubili. Jedan grupa je ubačena u prostor Rupovog brda, koja je također borbeno djelovala i ubila četiri četnika. Svi diverzantsko izviđaćki vodovi sa prostora Žepe su dobili zadatak da uđu u pravcu Han pogleda, Han pjeska i Sokoca na komunikaciju Han pjesak - Vlasenica. Po odluci komandanta 28 S.br. formirano je devet grupa koji su izvršavale ove zadatke."

Dva vremenski bliska događaja (zauzimanje položaja koje su napustili vojnici UNPROFOR-a i napad na potpuno nebranjeno srpsko selo) bili su razlog za otpočinjanje vojnih operacija Vojske Republike Srpske. U početku, međutim, plan nije bio zauzimanje cele Srebrenice, već samo potiskivanje Orićevih vojnika na položaje od pre 3. juna.

U "Hronologiji događaja" koju je 27. jula 1995. načelniku generalštaba ARBIH Rasimu Deliću predao Sead Delić o danima pred početak borbi za Srebrenicu navodi se: "05.07.1995.godine pristiglo 3 autobusa, 5 putničkih vozila, 1 kampanjola i 'S vojna kamiona sa ljudstvom i sredstvima u širi rejon Zelenog Jadra i oko njega.(Redovni borbeni izvještaj 2B.d KoV broj 01-161/95 od 05.07.1995.god.). Komanda korpusa dala komandi 28. divizije naređenje za pojačanje l/o (linija odbrane - prim. aut.), povećanje borbene gotovosti i budnosti, kao i angažovanje svih snaga jedinica i teritorije. 06.07.1995.god. u 03,00 sati četnici započeli artiljerijski napad na rejon Potočara pri čemu su gađali i sjedište - bazu snaga UN. U 04,30 sati artiljerijski napad na rejon Pribićevac, Javor, Zeleni Jadar, Kiprovo, Kostur i z/o 281. lbr. (Vanredni izvještaj 28. d KoV broj 11-31/95 poslat u 06,40 sati 06.07.1995.god.)

U popodnevnim satima započeo pješadijski napad u rejonu s. Blječeva i Čizmići koji je nešto kasnije odbijen. Dejstvovao tenk iz rejona Pribičevca po Srebrenici i z/o 28.divizije i u Zvorniku. Vraćena prva grupa snaga UN za smjenu u Srebrenici a samo pušteno osoblje UN-a za rad u bolnici i administraciji.

Komanda korpusa pozvala na sastanak pukovnika Brantza i generala pa im uručila protest i zahtjev za prekid dejstava i intervenciju str.pov.br. 02/1-701 od 06.07.1995.godine."

Komanda UNPROFOR-a, pošto je bilo jasno da do vazdušnih udara po srpskim položajima udara neće doći, predlaže Ramizu Bećiroviću, v.d. komandanta snaga ARBIH u Srebrenici, da kontaktira sa VRS i dogovori prekid vatre, ali on to odbija. Ne stoji objašnjenje, koje je dato dosta posle borbe za Srebrenicu, kako Ramiz u to vreme nije mogao da pribavi mišljenje nadređene komande, jer su linije komunikacija sa njegovom 28. divizija prekinute znatno kasnije.

Koga je lagao UNPROFOR?

Da je komanda 28. divizije bila u stalnoj komunikaciji sa nadređenima, pa da je čak odatle dobijala i naređenja, potvrđuje načelnih generalštaba Rasim Delić u svom Izveštaju Skupštini BiH na strani 5 gde piše: „Mi smo, na osnovu prikupljenih podataka o pripremi srpskih snaga za ofanzivu reagovali prema državnim organima, UNPROFOR-u i jedinicama 28. divizije stavovima, zahtjevima i naređenjima."

O vremenu prekida komunikacije sa 28. divizijom Rasim Delić na strani Izveštaja označenoj arhivskim brojem 01354600 piše: "Veliki problem je predstavljalo što je treći dan (10.07.) isključena veza prema nama tako da smo od tada o stanju u Srebrenici mogli procjenjivati samo na osnovu veza neprijatelja."

Ramiz Bećirović je u to vreme bio u odličnom i stalnom kontaktu sa komandom 2. Korpusa i samim Naserom Orićem koji se krio u Tuzli. On sam je doneo odluku da ne stupa u pregovore sa VRS, jer je u tom trenutku još uvek verovao u mogućnost NATO intervencije protiv srpskih snaga. U "Hronologiji događaja" Sead Delić na strani 01854505 jasno iznosi: "Ramiz iz Srebrenice dao do znanja da je UN predlagao pokušaj razgovora sa četnicima i da je isti odbio."

U prethodnom pasusu, na istoj strani, Delić navodi kako je Ramiz Bećirović radio vezom razgovarao sa Naserom Orićem koji mu je tom prilikom davao uputstva kako da postupa. Sve se ovo dešava 8. jula 1995, dva dana pre nego što su srpske snage postavile ultimatum o predaji Srebrenice.

Nakon što je Bećirović shvatio da ga je njegova komanda žrtvovala, a da NATO neće intervenisati, on pokušava provokacijama da ipak dovede do vazdušnih udara i tako spase živu glavu. O tome u svom Izveštaju Rasim Delić piše:

„Komanda UNPROFOR-a čak i u vrijeme napada na Srebrenicu je lažno informisala o situaciji, a na naše zahtjeve da izvršavaju svoje obaveze odgovarali su npr: 08.07.1995. godine akt sa potpisom generala Gobijara 'pripadnici ARBiH ubili jednog vojnika, povedena je istraga o tome i kazniti počinioce'; 09.07. slično pismo je potpisao general Nikolaj u kome piše da oni moraju obezbjediti samo sigurnost međunarodnih snaga, a da se udari NATO-a ne mogu izvesti zbog teškoća u indentificiranju meta."

Do ubistva vojnika snaga mirovnih misija došlo je pošto je Bećiroviću bilo naređeno da od UNPROFOR-a uzme oružje i preuzme njihove položaje. U "Hronologiji događaja" Sead Delić to opisuje na sledeći način (izveštaj za 8. jul 1995.): "UN se povukao sa osmatračnice Biljeg u rejonu Zeleni Jadar. Komanda 2.K poslala je naredjenje 28.diviziji da se preuzmu osmatračnice od UN-a, ne dozvoliti probijanje-preuzimanje naših l/o, ako neće da se bori UN, tražiti oružje od istih i da se bore jedinice 28.divizije."

Kasnije je krivica za smrt pripadnika holandskog bataljona prebačena na Srbe.

Nakon što su uvidele da vojnici ARBIH pokušavaju da preuzmu oružje i baze UNPROFOR-a, snage bosanskih Srba su krenule u opštu ofanzivu na Srebrenicu.

U Izveštaju Odeljenja službe vojne bezbednosti od 28. avgusta 1995. iznosi se o događajima 8. jula sledeće:

"...Taj dan četnici su napredovali prema Srebrenici. Civilno stanovništvo iz kamp naselja Slapovići i drugih naselja se povuklo u pravcu Srebrenice i Potočara. U toku noći izvršena je konsolidaciju snaga i odlučeno da se ujutru napadnu četnici u rejonu Bojne, iznad Pusolića, na njihovim novodostignutim linijama. Ujutro rano, je izveden taj kontranapad, gdje su četnici potisnuti na lijevom krilu na prethodne pozicije, a na desnom krilu zbog unakrsnog dejstva dva tenka i više ranjenih, napad je zaustavljen, jer desno krilo nije moglo da drži tempo napada kao lijevo krilo. U tom napadu je ubijeno više desetina četnika, a naši gubici su nepoznati, ali se pretpostavlja da nisu bili veliki. U ovom našem napadu učestvovalo je oko 600 boraca - dobrovoljaca iz svih jedinica 28. dKov. Ovim borcima je predsjedništvo opštine obećalo da će ih nagraditi u brašnu, a bila je obećana novčana nagrada i za uništeni tenk."

Uočljivo je da je već tada vladalo rasulo u redovima 28. divizije, čim Služba vojne bezbednosti skoro dva meseca kasnije nije u stanju ni približno da proceni gubitke sopstvene vojske. Komanda 2. Korpusa u "Hronologiji događaja" uopšte ne pominje nikakve borbe u rejonu Bojne tih dana.

Rasim Delić u Izveštaju Skupštini slikovito opisuje haos koji je zavladao tih dana u jedinicama ARBIH u Srebrenici: "Šta reći o otporu, ako i pored toliko protivoklopnih sredstava nije uništen ni jedan tenk? U jednom momentu od Zelenog Jadra ka gradu išla su tri tenka i uništenjem samo jednog četnici ne bi ušli u grad."

U strahu su velike oči, pa je komandant 2. Korpusa napisao u svom izveštaju kako mu je javljeno da iz pravca Zelenog Jadra napreduju četiri tenka i cela jedna brigada.

Prvi problemi sa međusobnim komunikacijama nastali su tokom tog dana, 9. jula, ali su bili otklonjeni. U izveštaju o 10. julu u "Hronologiji događaja" Sead Delić piše: "U 18.25 sati, Ramiz prekinuo započeti razgovor sa NS 2.K i javio da se zbog novonastale situacije izmješta na drugu lokaciju." Prodor jedinica VRS, očigledno, više nije mogao da se zaustavi. Istog dana snage bosanskih Srba dale su Srebrenici ultimatum da se preda.

Umesto da odgovori na ovaj ultimatum i spase što je moguće više civilnog stanovništva komanda 2. Korpusa u Tuzli daje ultimatum UNPROFOR-u da započne borbena dejstva i zaustavi dalje napredovanje VRS-a.

Plavi šlemovi vodili narod u Potočare

U međuvremenu je narod u Srebrenici shvatio da je napad VRS-a nemoguće zaustaviti i počeo je da beži iz grada. O tome u Izveštaju Službe vojne bezbednosti ARBIH stoji: "S obzirom da su četnici već tada bili prodrli u Zaboljinu, predgrađe Srebrenice, prethodne noći, narod je provalio u sve magacine u gradu, pokupio sve zalihe hrane, i u panici se kretao prema Potočarima, gdje su ih upućivali i vojnici UNPROFOR-a, pod izgovorom da i oni imaju namjeru da se prebace u Potočare."

Opisujući događaje od 11. jula 1995. Sead Delić u "Hronologiji" piše: "Pri razgovoru u 11.10 sati, Ramiz saopštio da je stanje dramatično, da su četnici na ulasku u grad, na početku kod stare džamije Petrića, k.424, avijacija NAT0-a nije još dejstvovala, snajperi dejstvuju sa Bojne po gradu i ne može se proći do Petrića, 9 poginulo i 30 ranjeno boraca."

Već sledećeg jutra Ramiz Bećirović obaveštava komandu 2. Korpusa u Tuzli da se ubrzano evakuiše iz Srebrenice sa svim vojnicima, jer će ona od 15 časova biti potpuno pod kontrolom snaga bosanskih Srba. U to vreme je 28. divizija bila potpuno obezglavljena: komanda je samo gledala kako da sačuva glave na ramenima u paničnom strahu da bi mogla da bude zarobljena od strane VRS-a i da će odgovarati za ranije zločine.

Služba vojne bezbednosti u Izveštaju stanje morala u ARBIH u Srebrenici tih dana opisuje i na ovaj način: "...Komanda divizije se nalazila u rejonu Starog grada i Lovačkog doma, i taj zadnji dan, 11.07.1995.g., bilo je nemoguće prići tom objektu, jer je bio pod stalnom vatrom četnika. Po izlasku tenka na prostor sa kojeg se vidio objekat doma, ljudstvo je napustilo objekat Lovačkog doma, te nisu, samoinicijativno, a ni po naređenju VD komandanta, zapalili i uništili objekat, odnosno dokumentaciju divizije. Cjelokupna dokumentacija divizije je vjerovatno pala u ruke četnika."

Ni civilne vlasti nisu bile ništa hrabrije ili bolje organizovane. U istom Izveštaju SVB-a stoji: "...U to vrijeme već nije bilo rukovodstva opštine u zgradi Pošte gdje su inače bili, te nije bilo nikoga od radio amatera, odnosno vojnici koji su dužili paket vezu, jer su svi već krenuli u pravcu sela Kutlić."

Potpuno je jasno da u takvim okolnostima niko nije vodio brigu o civilima, kojih je po procenama Armije BiH ispred UNPROFOR-ove baze u Potočarima u tom trenutku bilo oko 20.000.

Umesto da njihova sopstvena vlast brine o njima, brigu su preuzele snage VRS-a. U "Hronologiji događaja" Sead Delić o tome piše: "Oko 10.00 sati 12.07.1995. godine, od nekoliko predstavnika UNPR0F0R-a, na različitim funkcijama, kao i preko EI i PEB, saznali smo da agresor iz Potočara organizuje prevoz stanovništva Srebrenice ka Tuzli."

(Nastaviće se)

A 1.

Ultimatum sa mekim "č"

Strukture vlasti su se urušile u Srebrenici mnogo pre ulaska Vojske Republike Srpske. Već 10. jula vojnici ARBIH su radili šta je ko hteo, kako Odeljenje Službe vojne bezbednosti 28. avgusta 1995. obaveštava Generalštab, Upravu za bezbednost:

"Zajedno sa predstavnicima civilne vlasti , izvršene su priprema za ukopavanje ljudi na novoj liniji, a izvršene su pripreme za smjenu. Međutim, u toku popodneva, vojnici su se samostalno povlaćili prema gradu, tako da su četnici prilikom izvlačenja tijela svojih poginulih, ponovo došli na položaje na kojima su bili prethodni dan. Ponovo su u toku noći, 10/11.07.1995.g. pokušali konsolidovati snage radi izvršenje novog kontranapada, sa namjerom ubacivanjem ljudstva u pozadinu i dejstva po prednjoj liniji i pozadini istvovremeno. Negdje oko ponoći, komandant UNPROFOR-a je tražio sastanak sa komandantom 28. dKov i sa predstavnicima civilne vlasti. Na sastanku su prisustvovali Suljić Osman, predsjednik opštine, Salihović Adem, načelnik opštine, Hasanović Suljo, sekretar za narodnu odbranu, Hamdija Fejzić i Bećirović Ramiz, i tada ih je komandant UNPROFOR-a obavjestio da je četnicima dat ultimatum na koji su trebali da se izjasne do šest sati ujutro, kojim se od ćetnika tražilo povlaćenje na pozicije prije osvajanja osmatračnice."

A 2.

Ubistva i pljačke

„...Pripadnici holandskog bataljona koji su bili prisutni na terenu u to vreme, ocenili su da je nekoliko pohoda koje su Bošnjaci izveli iz Srebrenice izveli sa teritorije Srebrenice, imali malu ili nikakvu vojnu važnost. Ovi pohodi su često bili organizovani u cilju prikupljanja hrane, pošto su Srbi onemogućavali pristup humanitarnih konvoja enklavi. Čak i srpski izvori sa kojima se povodom ovog izveštaja razgovaralo, ocenili da bošnjačke snage u Srebrenici nisu predstavljale ozbiljnu vojnu pretnju. Najveći napad koji su Bošnjaci izveli iz Srebrenice je bio pohod na selo Višnjica, 26. juna 1995, u kojem je nekoliko kuća spaljeno, ubijeno do četvoro Srba i ukradeno 100 ovaca."

(Izveštaj Generalnog Sekretara OUN, Kofija Anana dostavljen kao materijal na 54. zasedanju Generalne Skupštine OUN 15. novembra 1999. - tačka 479)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane