Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

Nedovršene ličnosti u politici

Politikom vlada generacija bez životnog i radnog iskustva, obrazovana u duhu marksističkog pogleda na svet, obučavana za lidere totalitarnog režima, koja je sad prinuđena da samouka otkriva smisao politike u demokratiji liberano kapitalističkog sistema. Logično da su rezultati katastrofalni. Ali, nisu samo oni tako zbrkani, takva je i većina novinara, koji bi trebalo sve to da prenose i objašnjavaju javnosti, većina nastavnika koji bi trebalo da vaspitavaju mlade i većina sudija koji bi trebalo da brane slobode i prava. Takva je onda, prirodno, i većina birača kod kojih sve to prolazi, tvrdi Tabloidov kolumnista Mile Isakov, potpredsednik u Đinđićevoj vladi, a potom ambasador u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

U prošlom broju sam analizirao "Utisak nedelje" na B92 u izvedbi Aleksandra Vučića, ali u međuvremenu je u istoj emisiji četiri ugledna novinara žedne preko vode preveo Ivica Dačić. Ne kažem, nisu bili ponizni ni blagonakloni, postavljali su i neka vrlo neprijatna pitanja, ali su na tome i ostali. Nisu tražili odgovor, niti su reagovali kad im je ovaj mangupski prodavao muda za bubrege.

Perjanice srpskog nezavisnog novinarstva, urednici dnevnika "Danas", nedeljnika "NIN" i spoljnopolitičke rubrike "Politike", pokazali su ne samo da su nezavisni, nego i operisani od politike. Umesto da insistiraju na pravim odgovorima, dozvolili su Dačiću da ih izbegava đilkoškim dosetkama i još pride da im na osnovu toga održi predavanje o politici kao sportskom takmičenju, a niko da ga priupita makar za sportski moral i fer plej. Pretvorila se tako emisija u propagandu jednog potpuno nakaradnog poimanje politike, koje je na delu i koje će nam doći glave.

Na primer, povodom sve češćih špekulacija o tome da bi Vučić rekonstrukcijom vlade ili prevremenim izborima mogao da izbaci SPS iz vlasti, voditelj Miladinović je upitao Dačića da li se u takvoj situaciji u njegovoj stranci razmišlja o samostalnom povlačenju. To sasvim logično pitanje, toliko je iznenadilo prvog potpredsednika vlade i ministra spoljnih poslova da je, da bi dobio na vremenu da se sabere, najpre uzvratio pitanjem: Kako to mislite? Pa da vi sami napustite tu vladu, pojasnio je mladi i zato valjda naivni novinar. A onda sledi dovitljiv odgovor u maniru estradnih radnika uhvaćenih na delu u emisiji "Paparaco lov". "Pa znate šta, ja još nisam čuo da je neki klub samovoljno napustio prvu ligu".

Sad su i novinari bili zatečeni i odgovor koji to nije, ostao je bez komentara. Niko od prisutnih bardova novinarstva da priskoči u pomoć kakvim potpitanjem, recimo, da li to znači da je u ovoj zemlji samo vlast prva liga, a sve ostale delatnosti druga, svi građani drugog reda.

Znamo mi da je to zaista tako, ali u najmanju ruku nije pristojno da potpredsednik vlade to javno reklamira kao normalan red stvari. To što on tako i misli bio bi samo njegov problem, kad to ne bi tako lako prolazilo i pored najistaknutijih predstavnika javnosti. Jer kako onda da očekujemo od građana, koji su mnogo manje upućeni, da veruju da je Narodna skupština najvažnija, da je to sportskim žargonom naša prva liga, a ne vlada. Da su sve parlamentarne stranke prvoligaši, koji u ravnopravnoj utakmici doprinose većem kvalitetu i regularnosti takmičenja. Zar nije to prva liga u politici, zar nije to najvažnija institucija u državi. A šta je tek sa biračima, zar oni glasanjem ne odlučuju o tome koje će ekipe biti u prvoj ligi, a koje ne. Zar oni nisu prva liga? Šta su narodni poslanici? Ako poslanici nisu prva liga, šta su tek odbornici? Beton liga?

Onda su građani ona liga iz koje se ispada samo u kanal Dunav-Tisa-Dunav.

Umesto bilo kakve reakcije, na to sasvim neumesno poistovećivanje politike sa sportom, svojim ćutanje prisutni urednici su kod Dačića stvorili utisak odobravanja, pa je nastavio da razvija čitavu teoriju o politici kao takmičenju partija i njihovih lidera, a ne takmičenju ideja i programa. Kada mu je pomenuta često spočitavana izdaja Borisa Tadića, koji je SPS vratio iz mrtvih, uzevši ih za partnera u vlasti, Dačić je dalje eksplicirao svoju pogubnu političku filozofiju rečima: Ja sam glasao za Tadića, ali on je izgubio. A ja nisam Kuberten da kažem, važno je učestvovati, ja hoću da pobeđujem!?

Čekaj, ako je Tadić izgubio, zar nije izgubio i onaj ko je sa njime dotle radio. Izgubila je valjda politika koju su zajedno gradili i sprovodili. Ako je Tadić izgubio zar nisu izgubili i svi koji su podržavali njegov program i glasali za njega? I šta uopšte znači pobeda u politici? Zar je pobeda ući u vlast tako što posle poraza pretrčiš kod pobednika? Kako to pobeđuje šef Socijalističke partije koji pristaje da sprovodi program desnice, da zdušno radi na uvođenju najsurovijeg kapitalizma? Kakav je pobednik onaj ko sedi u vladi, a ništa se ne pita? Kakva je to pobeda? Ko je pobedio? Da li je pobedio on ili njegova politika? Njegova partija ili njen program? Koga su pobedili?

Najpre, da se razumemo, ni osvajanje najviše glasova na izborima nije nikakva pobeda, to je samo prilika da se nešto uradi za dobrobit naroda i države. O pobedi bi se moglo govoriti tek kad predizborna obećanja postanu realnost, kad građani počnu bolje da žive, država bolje da funkcioniše, a privreda više da proizvodi i zarađuje. O kakvoj pobedi je reč kad osvojiš jedanaest posto glasova, zajedno sa još dve partije, a onda sa time istrguješ nekoliko mesta u vladi za sebe i svoje partijske kadrove, pa počneš da hvališ i sprovodiš tuđu politiku. Dakle, aktuelna politička filozofija je sledeća, nije važno samo učestvovati u procesima odlučivanja, važno je učestvovati u vlasti. To je pobeda, bez obzira šta ta vlast radi i kuda vodi zemlju. Za koga je to važno gospodo iz prve lige? Za građane? Čak ni oni koji su za vas glasali od toga nemaju ništa jer ništa od programa koji im je obećan neće biti sprovedeno. Za državu? Državi ni u džep, ni iz džepa od vašeg statiranja u vlasti, jer će joj se isto događati i bez vas. Samo za vas je to važno. Samo za vas je to pobeda.

Naglašavam ovaj slučaj jer to nije prvi put ni Dačiću, a ni Vučiću, da se koriste sportskom terminologijom sugerišući sličnosti politike sa sportom. Dačić je ovog puta samo to elaborirao i čak razvio teoriju o tome kako je politika zapravo takmičenje, kao i sport, što je ne samo džiberska škola mišljenja, nego i uvreda za sportiste, koji još jedini stvaraju privid da ova zemlja drži korak sa svetom.

Na srpskoj političkoj sceni, dakle, domonira jedna politička škola sa potpuno nakaradnim shvatanjem politike, jedna hibridna generacija političara nastala ukrštanjem nedovršenog socijalističkog obrazovanja i na to nakalemljenog kratkog kursa liberalnog kapitalizma. Rezultat su zbrkani pojmovi ideologije i interesa, taktike i strategije, principa i pragmatizma, morala i demagogije, realizma i populizma, marketinga i propagande. Odbacujući sve vrednosti socijalističkog sistema, ostali su bez ikakvih vrednosti. Odbacujući sve što su učili u marksističkim školama, ostali su i bez političkog obrazovanja. U takvoj situaciji nije im preostalo ništa drugo nego da posle pada Berlinskog zida prihvate antikomunizam kao logično opredeljenje, ne shvatajući da kad više nema komunizma, antikomunizam postaje potpuno besmislen.

Najbolji učenici Miloševića i Šešelja, ali i DOS-a, školovani u duhu marksističko-lenjinističkog pogleda na svet, preko noći preobraćeni u demokrate liberalno kapitalističke orijentacije, nedovršene su ličnosti, pa naravno i političari. Uključujući se u politiku veoma mladi, bez ikakvog radnog iskustva i bez predstave o realnom životu koji nisu ni okusili, postali su političari bez ideje i programa, pa se njihov politički angažman sveo na ogoljeni karijerizam. Za njih je politika svedena samo na borbu za vlast, pri čemu političke stranke mogu da potpuno promene svoju orijentaciju i čak pobede na izborima preuzimajući programe drugih partija. Sve je samo takmičenje političara i političkih stranaka, a svi ostali su publika i navijači. Oni imaju svoje interese, da pobeđuju, da budu prvi ili da bar uđu u prvu ligu. A birači samo zadovoljstvo što su pogodili. Tako gledano, to zaista ima sličnosti sa sportom, jer šta navijači imaju od toga kad njihov omiljeni klub pobeđuje, kad postane prvak. Igrači se posle prodaju za velike pare, klub takođe profitira, a navijačima ostaje samo zadovoljstvo što su dobro odabrali i što su i oni svojim navijanjem doprineli pobedama. Lažan osećaj uspeha i lažno osećanje pobednika.

Nije onda čudo što od naših političara sve češće možemo čuti parafraziranje prvog zakona engleske diplomatije, da ne postoje večiti prijatelji, ni večiti neprijatelji, nego da su samo interesi večiti. Razlika je, međutim, u tome što ta krilatica podrazumeva interese Velike Britanije, dakle države, dok se u prevodu na naš politički jezik to odnosi isključivo na interese političke elite. Otud praksa da svako može sa svakim, jer postoje samo njihovi lični interesi i njihovo pogubno tumačenje politike kao takmičenje među onima koji se njome bave. A samo vlast je pobeda.

Nije Dačić ni jedini, ni najgori, samo se najčešće osmeli da propagira takvo poimanje politike, jer je odnekud umislio da je kompetentan pošto se, kako on to voli da kaže, za to školovao. To je takođe dokaz elementarnog nerazumevanja politike.

Ne postoji fakultet za političare. Ne prozvodi političare fakultet političkih nauka, koji je on završio, kao što ni fakultet za književnost ne stvara književnike, a onaj za sport sportiste.

Jedina škola za političare je život, a najbolji političari postaju ljudi koji su decenijama radili neki realan posao, živeli kao sav normalan svet, deleći sudbinu svih zaposlenih. Oni koji su zahvaljujući svojim rezultatima, svojoj stručnosti, organizacionim i liderskim sposobnostima, kao i moralnim i ljudskim kvalitetetima, stekli poverenje i uvažavanje saradnika i sugrađana. Tu počinje politika.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane