Natrag

Pogledi

U senci neuspele rezolucije o Srebrenici: istina o stvarnom genocidu u američkom građanskom ratu

Krvave ruke lažnih pravednika

Ovih dana se pred Savetom bezbednosti Ujedinjenih nacija, umalo desilo da Srbija bude prva zemlja u istoriji koja bi bila proglašena genocidnom, voljom Velike Britanije, SAD i grupe njihovih zapadnih satelita. Srećom, zbog ruskog veta, to se nije desilo. Britanska deklaracija o Srebrenici, trebala je zauvek da izdvoji Srbiju iz konteksta građanskog rata u BiH, i da joj pripiše genocidnu nameru koja nije postojala. Ali, kad je reč o građanskom ratu, treba reći da je pravi, veliki etnocid i delimično genocid od strane jednog "civilizovanog društva", izvršen u američkom građanskom ratu, vođenom drugom polovinom XIX veka, a smišljen je od strane tadašnje vlade u Vašingtonu. O poreklu zločinačke suštine današnje vlade SAD-a, koja je naslonjena na krvoločne tradicije građanskog rata, piše sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine.

Goranko Đapić

U petak, 10. jula ove godine, skinute su zastave Konfederacije postavljene ispred parlamenta u saveznoj državi Južna Karolina. Progon zastava Konfederacije kojih je sve više na Jugu, dobija oblike histerije u Vašingtonu. Uslijedili su protesti koji sporadično i danas traju. Također, animozitet moćnog Teksasa prema starim neprijateljima iz građanskog rata i danas postoji. Mnogi sa pravom smatraju da se Jug sa Sjeverom nikada nije pomirio te da bi novi obračun u ovom vijeku, bio poguban za SAD, više nego svi ratovi zajedno koje je ova imperija vodila diljem svijeta.

Ipak, američki građanski rat, jedini koji je vođen na tlu Amerike i jedini koji Amerikanci imaju u svom kolektivnom sjećanju, bio je kamen temeljac za velika zla koja će nakon njega činiti sve vlade SAD do danas. Etnocid i djelomični indirektni genocid, prvi počinjen u tome ratu od strane jedne industrijske zemlje, smišljeno je djelo vlade u Vašingtonu.

Posljedice toga, zakucat će ponovo na vrata američkog naroda. On će jednog strašnog jutra saznati tko uistinu vlada njegovom zemljom i bit će prisiljen da se bori kao i 1785. godine, za svoju nezavisnost. Zato je važno znati, što se, uistinu, zbivalo drugom polovicom XIX stoljeća na tlu Amerike, kako je sve počelo i kako se u krvi završilo...

Davne 1861. godine, otpočeo je unutarnji sukob u SAD, jedini i najveći te vrste na američkom kontinentu do sada. Godinama prije tog sukoba, postalo je očigledno trvenje između agrarno - robovlasničkog juga i agresivnog industrijskog sjevera. Kakova - takova ravnoteža je održavana sve dok je postojeće stanje bilo tolerirano.

Još prije izbora Abrahama Linkolna za predsjednika, bilo je očigledno da je Sjever riješen da ukine ropstvo i prodre kapitalom na agrarni Jug. Problem je bio u tome što su južne države Unije bile ekonomski samodovoljne. Veliki plantažeri koristeći robovski rad izvozili su na europska tržišta ogromne količine kvalitetnog pamuka i još drugih proizvoda. Domaće bijelo stanovništvo proizvodilo je hranu i snabdijevalo plantažere.

Iz priliva od uvoza, namicala su se sredstva za sve druge potrebe. Jug je imao pet milijuna bijelih farmera i četiri milijuna robova. Treba naglasiti da je svjetska trgovina crnim robovima bila ukinuta međunarodnim konvencijama, pa se robovi nisu više mogli kupovati sa strane. To je znatno povećalo njihovu cijenu i tjeralo je plantažere da robove mnogo bolje hrane i vode računa o njihovim životima.

Druge godine građanskog rata u SAD nastupila je nestašica novca. Jednostavno postalo je jasno da Konfederacija neće biti ekspresno uništena, te da će za rat trebati dosta novca.

Britanija je sa jedne strane naizgled iskazivala simpatije za stvar Juga, a zapravo je tajno učestvovala u pohodu Unije. Rusija je pomislila, uprkos tradicionalno usporenim Romanovima, da to Britanija pokušava definitivno pocijepati Ameriku, pa iz te priče izaći veoma ojačana. Shvativši kako su prošli sa Britanijom 1812. godine, požurili su da se nađu Abrahamu Linkolnu. Dali su mu kredit od 300 milijuna dolara u zlatu, nezamisliv novac u to vrijeme. Ta financijski moćna injekcija uveliko je oporavila Uniju i najvjerojatnije bila uzrokom propasti Konfederacije.

Tijekom 1864. godine, general Grant je rušio i palio sve oko sebe. Konjički komandant Unije general Pol Šeridan protestirao je protiv tih strašnih akata. Veliki ,,humanista" Abraham Linkoln odmah je smijenio generala Šeridana!

Bankari sa Sjevera dobro su se etablirali u Njujorku, Baltimoru i Filadelfiji. U Vašingtonu, gdje nije bilo niti jednog simbola na javnim institucijama kršćanske vjere ili ma čega što bi podsjećalo na nju, bankari su dobrano kontrolirali privredni život.

To je bio trenutak, kada je mlada Američka republika počela prelaziti u ruke financijskih oligarha, da bi 1913. godine i Federalne rezerve (FED) prešle u privatne ruke. Ta godina se u historiji smatra kao godina potpunog pretvaranja SAD u servis društva iz FED.

Kada je bilo jasno, još prije izbora, da će Abraham Linkoln uvesti Zakon o aboliciji, postalo je jasno da su bankari posegli za tržištem Juga i njegovom poljoprivredom, a osobito za jevtinom crnom radnom snagom koja je ,,oslobođena" imala pohrliti na Sjever i oboriti cijenu rada u tvornicama.

Jasno je da financijsku oligarhiju nimalo nije zanimala nečija sloboda. Uskoro će crno stanovništvo postati najniži dio industrijske radne snage, a imat će dosta vremena za razmišljanje koje je ropstvo bilo ,,bolje".

Američki građanski rat, počeo je onoga momenta, kada je jedanaest južnih država organiziralo Američku konfederaciju, a u Uniji je preostalo 17 država. London je naizgled podržavao Konfederaciju sve dok nije preuzeo sve novčane rezerve Juga prodajući mu oružje, a potajno je londonski Siti u punoj mjeri stao iza svog mlađeg brata u Njujorku, gdje će pred njom biti veliku budućnost.

Poslije pune četiri godine herojske odbrane Jug je položio oružje. Odnos snaga i financije, superiorno su išli u prilog Uniji. Taj rat je koštao zemlju ukupno 650.000 poginulih vojnika. Ali što je bilo sa civilima? Kako se rat uglavnom odvijao na teritoriji Konfederacije, riječ je o ogromnoj većini u njenom stanovništvu, a te žrtve nikada nisu doživjele da budu prebrojane niti priznate od strane Sjevera.

Posjedi plantažera su destruirani i sva crna radna snaga se rasula, a mnogi su otišli na Sjever. Za njih nije više bilo kruha u svojim radnim domovima. Privreda Juga je uništena. Ali pobjednička Unija nije imala namjeru da povede politiku pomirenja kroz jedan bolan period. Niti jedan jedini napor nije ozbiljnije uložen u tom smislu.

Zapravo, Unija je uvela vojnu upravu na Jugu tretirajući ga kao okupirani teritoriju! Ono što izaziva zaprepašćenje je skandalozna trajnost te okupacije - čitavih dvadeset godina! Oni koji su u ime slobode ukinuli ropstvo za crnu radnu snagu uveli su potpuno okupaciono ropstvo za svoje negdašnje bijele susjede sada lišene osnovnih građanskih prava.

Vlada Unije je još 1864. godine, kada je general Grant ušao duboko na Jug, izdala naređenje da se svi južnjački gradovi u potpunosti unište, a stanovništvo rastjera za kaznu, bilo kuda. Nastala je glad.

Bilo je jasno da će takova politika rezultirati masovnim umiranjima. Bijelo stanovništvo nije bilo samo lišeno građanskih prava, već i prava da bilo kakovim privrednim životom očuva počesto i goli život. Primjer je osvajanje i rušenje glavnog grada Konfederacije - Ričmonda. Grad je temeljno srušen artiljerijskom vatrom, ostaci su spaljeni, a civili prepušteni sami sebi.

Bio je to prvi i na državnom nivou smišljen etnocid sa elementima genocida u jednoj industrijskoj državi. Kažemo u ,,industrijskoj", jer već do kraja devetnaestog stoljeća, jedva da je bila šačica preživjelih indijanskih domorodaca smještenih u rezervate, čija sličnost sa konc-logorima nije slučajna i čije je uništenje počelo sa prvim počecima Američke republike. Jedva nekoliko stotina tisuća je preživjelo od ukupno pet milijuna za koje se pretpostavlja da su živjeli 1620 godine, od zapadne do istočne obale SAD. Sviđalo se to nekome ili ne, nije pretjerano reći da je genocid u temeljima rođenja mlade republike.

Od omiljenog etnocida i terora na Jugu prošao je vijek i pol. Da li je praksi genocida na organizirani način SAD dala novi doprinos?

I te kako je dala. Kada je loše prikriveni imperijalizam počeo tretirati Latinsku Ameriku kao puku koloniju malo je bilo decenija da nije bilo krvavih društvenih sukoba u režiji SAD.

Samo u Srednjoj Americi, po zbacivanju Arbenesove demokratske vlade u decenijama poslije, u Gvatemali je postradalo između trista ili četiri stotine tisuća ljudi. Gotovo svaka latinoamerička zemlja ima prošlost ispunjenu krvavim zločinima, koji su proistekli iz surove politike svake vlade SAD-a..

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane