Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Na nišanu

Kako je smišljen i kako u praksi deluje duhovni i kulturni genocid nad Srbima

Kad zaboravimo ko smo, zauvek odosmo...

Političko i državno rasulo u današnjoj Srbiji, proizvedeno je dugogodišnjim, planskim ubijanjem duhovne i kulturne baze, bez koje nijedan narod na svetu ne može da opstane. Nalogodavci ovakvog zatiranja Srba i Srbije su iste one imperije koje su 1999. godine bombardovale ovu zemlju i nebranjene civilne ciljeve u njoj. Ipak, narod je preživeo i te strahote. Ali, ubijanje duha, vere, kulture, pisma, jezika i celokupnog stvaralaštva, neće niko preživeti. Duhovni genocid i zatiranje naše kulture, deo je anglo-američkog plana temeljnog uništavanja svega što je srpsko. Ovu zločinačku zamisao danas sprovodi i vlada Aleksandra Vučića koja je ostvarila puni kontinuitet sa prethodnim, takođe izdajničkim i antisrpskim vladama, kojima je stanje duha i kulture bilo na poslednjem mestu. Zadnji je čas da se Srbija probudi i nađe snage da se odupre duhovnom genocidu kome je brutalno izložena. U suprotnom, uskoro nećemo znati ni ko smo ni odakle smo, ni u kakav pakao nas guraju, tvrde urednici Tabloida Milan Malenović i Nikola Vlahović

Milan Malenović

Nikola Vlahović

Duhovnost i kultura u Srbiji su skoro usmrćene. U najvišoj naučnoj ustanovi, Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU), sede 184 akademika, a prosečna starost im je 72 godine. Njihov učinak je ravan nuli, a šteta koju su proizveli u poslednjih dve decenije, nemerljiva je. Danas ćute kao zaliveni dok Vučićev režim redom likvidira sve što ima veze sa srpskom naukom, duhovnošću i kulturom. A, trebali bi da dignu glas do nebesa. Ova najvažnija naučna ustanova za 115 godina svoga postojanja, nije uspela da napiše ni polovinu planiranih tomova Rečnika.

Srpska pravoslavna crkva, takođe nekadašnji bastion duhovnosti srpskog naroda, već godinama je leglo kriminala, razvrata i mafijaških interesa. Udruženje književnika Srbije na nekada čuvenoj adresi Francuska 7 (gde je osamdesetih godina sve grmelo od protestnih okupljanja, vatrenih govora najviđenijih intelektualaca), danas predstavlja mizernu jazbinu, pribežište protuva i poluinteligenata. I mnoge druge, nekada velike i važne naučne, filozofske i književne organizacije u Srbiji, umukle, su, ćute ili više ne postoje.

Shodno tome, na predlog bankarskih poverilaca o drastičnim merama štednje, režim Aleksandra Vučića, doneo je odluku da najpre krene na kulturu i tako zatre svaku primisao o Srbima kao civilizovanom narodu, sa velikim kulturnim i duhovnim nasleđem. Čim se dokopao apsolutne vlasti, prvi mu je zadatak bio da izda hitno naređenje: iz državnog budžeta u kulturu da ni slučajno ne bude uloženo ni jedan odsto sredstava! Tačnije, reč je bila o pola jednog procenta, koji ne podmiruje ni potrebe za platama zaposlenih u preostalim ustanovama kulture. A, država i narod bez kulture, predstavljaju običan zabran za polupismene robove, koji za mizernu nadnicu rade za strane porobljivače koji ovde dolaze kao na safari. Bio je to prvi veliki udar na ono što nam je još preostalo i po čemu se prepoznajemo kao narod.

Da je to zaista tako i još gore, potvrdio i jedan, na prvi pogled beznačajan čin potpisivanja sporazuma između Ministarstva kulture i informisanja i Britanskog saveta (12. i 13. juna ove godine u Beogradu) - koji je ministar kulture Ivan Tasovac okarakterisao kao "važno ulaganje u budućnost". Čiju budućnost? Sigurno ne srpsku, jer je ovde reč o politici druge zemlje i druge kulture.

Naime, Britanski savet već godinama ima zacrtnu politiku širenja anglofilije i kolonijalnu politiku širenja engleskog jezika, bez koga, recimo, ni naša vojna lica ne mogu biti unapređena u čin oficira, jer u suprotnom imaju tretman kao pripadnici niže vrste. Sastanci i predavanja u komandnim centrima Vojske Srbije često su isključivo na engleskom jeziku!

Ali, dok se Tasovac bavio širenjem britanske kulture i duhovnosti, albanska separatistička vlada u Prištini, predala je, preko administracije UNMIK.a predstavku UNESCO. u, u kojom izričito zahteva da manastiri Srpske pravoslavne crkve (SPC) na Kosovu postanu deo kulturne baštine te "države". Cilj je da se zatre svaki trag postojanja Srba, i to na prostoru gde je srpska kultura i duhovnost i nastala.

Na albanskim web-sajtovima separatisti već uveliko reklamiraju turističku ponudu: obilazaka "Kosovarskih pravoslavnih manastira"! Na ovo niko iz Vlade Srbije ne reaguje, nego postupa isto kao i nekadašnja vlada DOS-a, kada je posle 2000. godine, međunarodnom predstavniku na Kosovu, Karlu Štajneru, iz Narodnog muzeja je izvađena i predata neolitska figurina, koju su srpski arheolozi iskopali na Kosovu i Metohiji, a koju je on kasnije trijumfalno doneo u Prištinu i predao zločincima iz OVK, rekavši kako "vraća kulturno blago Kosova nazad"!

Prema tvrdnji dr Darka Tanaskovića, ambasadora Srbije pri UNESCO i Tabloidovog saradnika, pokušaj arbanašenja srpskih manastira na Kosovu otišao je predaleko. Naime, sastav Izvršnog komiteta UNESCO povodom ovog neverovatnog nasilja nad srpskim duhovnim nasleđem je nepovoljan po Srbiju. Sreća je samo što je moć Ruske federacije i ovde odlučujuća, pa će, ako kosovska molba prođe Izvršni komitet, onda ona ići na Generalnu konferenciju u novembru mesecu, gde je potrebna dvotrećinska većina glasova, a tu je opet Rusija sa svojim saveznicama. Ipak, Srbiju bi i u tom slučaju čekala velika borba sa namerom albanskih separatista da prisvoje srpsko nasleđe u pokrajini. Međutim, Vučićevoj vladi ne pada na pamet da se bavi ovim pitanjem u pregovorima sa Albancima. To nije tema. Ali, kao i obično, umesto Vlade Srbije, i ovde treba računati na Vladu Rusije!

Kakav je odnos srpskih vlastodržaca prema kulturi, duhovnosti i nasleđenom nacionalnom umetničkom blagu, govori i događaj prilikom stupanja na dužnost ministra kulture, Ivana Tasovca, kada je neko od novinara pitao za datum okončanja obnova zgrade Narodnog muzeja u Beogradu (jer, eto, prođe 15 godina, a ova kuća strave i užasa na Trgu Republike u Beogradu, i dalje je prekrivena nekakvom zaštitnom mrežom i ništa se ne dešava). Tasovac je krajnje drsko odgovorio kako građevinski radovi nisu u njegovoj nadležnosti. Tako smo stigli do dna: Srbija je jedina evropska država koja drži zaključan čak i svoj nacionalni muzej!

Jedna generacija mladih ljudi u Srbiji koja je već odrasla, još nije videla Narodni muzej, niti će ga videti u skorije vreme! Ne mogu čak ni da vide mesto gde je bio Karađorđev komandni logor u Prvom srpskom ustanku, koji se nalazio u današnjem Studentskom parku u strogom centru glavnog grada, jer na tom mestu, nema nikakvog obeležja, već godinama postoji javni WC! Ima li jasnijeg odgovora na pitanje, kako su se sve srpske vlasti do današnjeg dana odnosile prema svojoj istoriji i svojim velikanima?

Udžbenik za šesti razred: Srbi divlji doseljenici, a Albanci starosedeoci!

Težnja novih evropskih nacista da izbrišu svaki pomen srpske kulture i nasleđa, poklopila se sa pljačkaškim apetitima ovdašnje mafijaško-političke elite, jer novac za obnovu Narodnog muzeja, već godinama odlazi u džepove raznih ministara državnih sekretara, kriminalaca i partijskih mešetara.

Najnoviji slučaj zatrpavanje ranohrišćanske bazilike na Koridoru 10 i seča hrasta starog 600 godina na budućem Koridoru 11, pokazali su prave razmere banditskog odnosa države prema istoriji, kulturi i tradiciji Srba.

Pod vlašću današnjih, odrođenih vlastodržaca, srpska istorija je postala najjeftinija roba, najlakše se rasprodaje i krivotvori u korist srpskih neprijatelja.

Tako se radi i sa kulturnim blagom od neprocenjive vrednosti. Recimo, planski uništeno arheološko nalazište nikada više ne može da bude obnovljeno i sa njim u nestanak odlaze i svi dokazi o poreklu ili kulturi naroda iz perioda kada je nalazište bilo naseljeno.

Na primer, da bi se spasila ova bazilika iz 4. veka u blizini Bele Palanke, bila su predložena dva rešenja: pomeranje trase autoputa, ili iseljenje bazilike. Za "kulturne delatnike" iz Vučićeve vlade, najjeftinije rešenje je bilo da se sve ponovo zatrpa peskom i prepustiti zaboravu! Za ministre koji ni sami nisu sigurni u svoje poreklo, ovo je rešenje i najprihvatljivije. Jer, posao zatiranja Srbije ne sme da stane.

Kakve su posledice kulturnog i duhovnog genocida, objasnilo jedno istraživanje Beogradskog univerziteta, koje govori da je od kraja devedesetih do danas Srbiju napustilo preko pola miliona najobrazovanijih mladih ljudi u najboljim reproduktivnim godinama. Svi oni danas žive širom sveta, dobri su radnici i stručnjaci, ali se nalaze u procesu asimilacije. Njihovi unuci Srbiju će imati samo u porodičnim predanjima. Novi talas odlaska najškolovanijih ljudi odlazi. Ni to sadašnje vlastodršce ne zanima.

Uostalom, za ministre ove Vlade, isto kao i za sve one prethodne, finansijsku sigurnost obezbedile su administracije iz Vašingtona, Londona, Brisela...Mnogima od njih obezbeđena su i strana državljanstva i pasoši kad dođe vreme za bekstvo.

Zato danas tako lako prolaze restauracije teza kako su Srbi-Sloveni, obični divljaci koji su se tek u 6. i 7. veku iz nekih močvara na istoku doselili u Evropu i poubijali sve na koga su naišli. Ali, na našu nesreću, i u školskim udžbenicima u Srbiji već se pojavljuju neki koji sebe smatraju istoričarom, a lažira istoriju. Jedan od njih je Rade Mihaljčić, koji ne samo da je napisao knjigu pretenciozno nazvanu "Udžbenik istorije za 6. razred osnovne škole", već je 2009. godine i štampana od strane Zavoda za izdavanje udžbenika.

U tom "udžbeniku" autor kao da dokazuje Hitlerovu teoriju o Slovenima, pa samim tim i Srbima, kao nižoj rasi.

Na jednom mestu on navodi: "...Albanci vode poreklo od starosedelaca na Balkanskom poluostrvu, najverovatnije Ilira, romanizovanih u manjoj meri . Sa njima su se mešali stari Grci, Sloveni i drugi narodi ...".

Ako ovde i nije bio apsolutno siguran o poreklo Albanaca, na drugom mestu Mihaljčić tvrdi čak kako su Albanci, daleko pre nego što su ih Austrijanci i Nemci u to ubedili postojali kao narod: "...Međutim, starosedeoci koji su živeli zajedno i čija su naselja grupisana u veće skupine nisu slovenizirani. Običaje, jezik, i druga narodna obeležja sačuvali su Albanci. Deo doseljenih Slovena primio je jezik i običaje Albanaca i stopio se sa njima...".

Ima još raznih Mihaljčića po Srbiji, u svim institucijama, koji tvrde da nismo ni narod ni ljudi, nego nekakav poludivlji hibrid koji se nakalemio na ovu balkansku pitominu. I za te laži, dobijaju debele pare, što iz inostranstva, što od Vučićeve marionetske vlade. Na žalost, mnogi od njih sede i u nekada slavnim institucijama nauke, kulture i duha, kakve su bile Srpska akademija nauka (SANU), Udruženje književnika Srbije (UKS), Srpska pravoslavna crkva (SPC)...

Umesto duha i plemenitosti, Sodoma i Gomora

Licemerje, sebičnost i nemoral, glavne su odlike većine današnjih akademika koji na državnim jaslama provode svoje pozne godine, baveći se "uzvišenim" poslom intriga, mračnih podmetanja pa i čistim kriminalom, dok Srbi polako nestaju a Srbija se ubrzano pretvara u islamski kalifat. Sramno je da SANU ni u ovom trenutku, dok zemlja gori pod najezdom imigranata a narod gladuje zbog Vučićevih lažnih reformi, ne nalazi način da digne svoj glas i prozove tiranina da siđe sa vlasti.

Umesto da makar jednim gestom podsete na važnost i ulogu koju je nekada imala, SANU se ove godine bavila izborom svoga predsednika.

Tako su još u martu mesecu, akademici Ljubiša Rakić, Vladimir Kostić i Jovan Hadži Đokić, kao kandidati za novog predsednika SANU, trebali da iznesu svoj program rada. Od njih trojice, samo je Hadži Đokić izneo svoj programa rada, ali baš on nije prošao prilikom izbora. Jer, u današnjoj Srbiji, ni akademicima ne treba nikakav program, dovoljna je podrška iz nekog političkog ili finansijskog centra moći.

A, kakva je to Akademija nauka koja izbegava da organizuje naučni skup povodom 200 godina Prvog srpskog ustanka? Kakva je to "najveća naučna institucija", koja nijednom rečju neće da odgovori na brutalne optužbe da je baš ona kriva za stvaranje "velikosrpske hegemonističke politike", ili odbija da organizuje skup o daljem opstanku Kosova i Metohije? Kakva je to Srpska akademija nauka i umetnosti koja danas većinu skupova službeno vodi na engleskom, a ne na srpskom jeziku?

Čak 184 akademika sede u SANU, a prosečna starost im je 72 godine. Kad je SANU osnovana, njen prvobitni zadatak bio je izrada Rečnika. Taj posao je započet pre 116 godina i još nije gotov! Kažu, stiglo se do 18. toma, ali da bi bio završen, moraće da pomre barem još nekoliko generacija akademika, jer će Rečnik imati 30 tomova. Ogorčeni poznavaoci ove sramote, malo u šali malo u zbilji, kažu da do tada neće biti ni Srba ni srpskog jezika, nego će se to njihovo delo izučavati kao davno izgubljeno egipatsko i sumersko pismo.

Mesečni dodatak za redovne članove SANU iznosi 85.402 dinara. Tu se ne ubrajaju njihove redovne i nacionalne penzije i razni autodrski honorari.

Svojevremeno je Stevan Dedijer, diplomac Prinston univerziteta, bivši dopisnik američkog magazina "Newsweek" i nekadašnji direktor instituta "Ruđer Bošković" za SANU rekao da je to "skup ostarelih zalutalih starijih ljudi, na koje niko ne obraća pažnju", koji se bave „tumaranjem po smetlištu istorije, čeprkajući neumorno po jamama i starim ranama da se slučajno ne bi zacelile".

Ali, prava istina o slugeranjskoj ulozi SANU, počela je dolaskom Slobodana Miloševića na vlast, koji je odmah na čelo ove ustanove postavio izlapelog Dušan Kanazira, koji je savršeno poslužio diktatoru da sprovode u delo kontrolu nad ovom ustanovom. Istine radi, Dušan Kanazir je 1977. godine ušao u najuži izbor za Nobelovu nagradu za hemiju, ali kad je Milošević došao na vlast već je bio u stanju mentalne letargije i bio je pola-čovek pola ameba. To ga pred istorijom ne opravdava što je služio na dvoru najvećeg srpskog diktatora koji je odveo ovu zemlju na samo civilizacijsko dno, zbog čega će još mnoge generacije da pate.

Od Kanazira pa sve do današnjih dana, na čelu Akademije smenjivali su se ljudi sličnih ambicija (da što duže potraju tu gde su se zatekli). Smenjivale su se i kriminalne vlasti i prolazni vladari, ali ne i smrtonosni zagrljaj vlastodržaca i SANU. Ta ljubav nema granica. Para za ovakvu SANU, biće sve dok političkoj mafiji bude trebala ovako poslušna naučna ustanova. Ovom ocvalom kupleraju, poklonio se i vrh naprednjačke vlasti. Nema danas toga akademika koji će da kritikuje Aleksandra Vučića ili, ne daj bože, traži njegovu smenu.

Ništa bolja nije ni Srpska pravoslavna crkva, "sestrinska ustanova", čiji episkopi na čelu sa sadašnjim patrijarhom Irinejom, otvoreno žive u pljački i razvratu. Ali, novija prošlost SPC, govori i o tome kako je i koliko ona uticala na politički život i na slamanje duha svoga pravoslavnog "stada".

Naime, pred kraj krvavog građanskog rata, SPC se uključila i u finalni dokument, potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma. Tako su krajem avgusta 1995. patrijarh Pavle i vladika Irinej Bulović u ime SPC, a bez prethodno obezbeđene saglasnosti na Sinodu, stavili svoje potpise na takozvani Dobanovački sporazum između Miloševića i Karadžića o formiranju zajedničke srpske delegacije za buduće mirovne pregovore, za koje se tada još nije znalo da će biti održani u Dejtonu, i o Miloševićevom pravu da u delegaciji presuđuje u slučaju preglasavanja. U daljem razvoju događaja su, kao što je poznato, muslimansko-hrvatske snage vojnički zauzele neke teritorije koje su do tada držali Srbi, a dejtonski sporazumi su tim gubicima "olovkom" dodali još i deo Sarajeva koji je (bio) pod srpskom vlašću.

A, tadašnji patrijarh Pavle (Stojčević), izabran je na prevaru, po volji Slobodana Miloševića, i savršeno se uklapao u "starački orkestar", zajedno sa tadašnjim čelnikom SANU, Kanazirom. Pričalo se, na dan izbora, u kuloarima oko Patrijaršije, da je "na sva tri papira pisalo ime Pavle!". Istina, i pokojni Pavle je često govorio: "...Nisam ja za patrijara, ali su me izabrali!". A izabran je jer je bio školski drug Svetozara Miloševića, oca Slobodanovog.

Jadna i čemerna kakva je danas, Srpska pravoslavna crkva među vodećim sveštenstvom (u kome godinama glavno kolo vode sveštenici iz Bosne i Hercegovine, te ih je Karlovačka mitropolija prepuna) ima dosta krupnih bogataša, dolarskih multimilionera, nekadašnjih ratnih profitera, građevinskih magnata, vlasnika banaka, visokoškolskih ustanova, hotela...Sve ovo je dobro došlo i Aleksandru Vučiću kad se dokopao najviše vlasti i kad je 31. maja 2013. godine, prvi put u istoriji Srpske pravoslavne crkve, na redovni godišnji Sabor SPC, nepozvan upao, da očita lekciju i patrijarhu i episkopima.

Odmah, na licu mesta, zatražio da mu se patrijarh Irinej pokloni, pa skoro i ruku poljubi!

Irinej, proverena udvorica, preljubnik, vlastohlepac, srebroiljubac i grešnik, nije se mnogo dvoumio nego je blagosiljao Vučićevu nečastivu pojavu. Novi vođa je zatražio od prisutnih episkopa da mu ni slučajno ne protivreče kad bude otišao na Kosovo i Metohiju da sludi tamošnje Srbe i nagovori ih da prizanju albansku državu u sred srpske kolevke.

Vodeći računa o tome da se ne zameri režimu, Irinej do današnjih dana vešto izbegava da neko ime slučajno ne pomene i da ne izusti nešto što bi sadašnjeg Vođu uvredilo. Razloga za to ima dosta...

Naime, tri godine nakon izbora Irineja za patrijarha SPC, izbila je afera oko umešanosti Borisa Tadića u samu proceduru njegovog izbora. Snimak (audio i video) razgovora trojice nekada najbližih i najmoćnijih sveštenika do patrijarha Pavla, našao se u rukama Irinejevih protivnika.

Tabloid je u broju 225 od 2. februara 2012. godine, objavio i pismo koje je bilo pre više od jedne decenije upućeno tadašnjem protomajstoru hrama svetog Save Bogdanu Pešiću, a u kome se nekadašnji episkop a sadašnji patrijarh Irinej, opisuje kao "kontroverzni biznismen" i ženskaroš. Između ostalog, autor u tom pismu piše da je Irinej imao i vanbračnu ženu po imenu Ivanka, inače rođenu sestru kaluđerice Nedelje iz manastira Jovanje kod Čačka, te da je sa njom izrodio sina i kćer o kojima se brinuo tako što je trošio i svoje pare, i pare "iz crnog fonda eparhijskog". Autor kaže da je u tome imao dosta pomagača.

Ali, ovaj svoj tajni život patrijarh Irinej je krio na svaki mogući način, između ostalog i tako što je zamolio monaha Savu u manastiru Sukovo, da ovaj prizna njegovog sina za svoga, što je Sava morao da učini!

Dok je bio Episkop niški, 2003. godine, predvodio je jednu tajnu komisiju Sinoda SPC, koja je bila određena da ispita sve slučajeve pedofilije (i pederastije) među nekim visoko pozicioniranim sveštenicima. Došao je tom prilikom do skandaloznih podataka, ali je sve činjenice sakrio i čuva ih do današnjih dana.

Sa takvim "kapitalom" je i izabran za patrijarha 2010. godine, jer se još nekoliko vladika našlo u nezgodnoj situaciji, zato što je Irinej bio u posedu njihovih bludničenja. Mnogo kasnije, saznalo se da su u toj Irinejovoj komisiji bili još i Episkop zahumsko-hercegovački i primorski, Grigorije i Milutin Timotijević, rektor Prizrenske bogoslovije na Kosovu. Sa njima je Irinej napravio "trijumvirat" koji je doveo do novih momenata u SPC. U prilog tome ide i činjenica da se Episkop zahumsko-hercegovački, Grigorije, finansijski i medijski razmahao tek kada je Irinej izabran za patrijarha. Ali, ne samo Grigorije, nego i mnogi drugi.

Još krajem leta 2010. godine, povodom rezultata "Irinejeve komisije", jedna grupa istraživača je od informativne službe SPC pismeno zatražili razgovor sa patrijarhom Irinejem, ali do njega nikada nije došlo. Irinej je uvek vodio računa o "prljavom vešu" svoje braće u Hristu, što mu je ojačalo pozicije i dovelo ga do mesta na kome se danas nalazi.

Šta nam brišu iz istorije i pamćenja

Potpuno u duhu proglašenja Srba genocidnim divljacima, iz istorije se briše sve što bi moglo da ukaže na to da je na ovom prostoru bilo neke civilizacije, makar ona i nesporno ne bila srpska. Zubu vremena i pljački belosvetskih kolekcionara prepušteno je skoro sve na ovim prostorima što ima neke veze sa civilizacijom.

Ispod Beograda, najviše u delu oko Kalemegdana, postoje brojna nalazišta građevina iz antičkog vremena. Može se reći da postoji čitavo jedno podzemno naselje sa sve kućama, javnim kupatilima, sakralnim objektima...

Jedan takav deo je i Rajićeva ulica kod Kalemegdana. Ovaj plato, nekadašnja okretnica autobusa i trolejbusa, jedno je od najvrednijih arheoloških nalazišta srpske prestonice. Tu ima dobro očuvanih ostataka ne samo iz rimskog, već i iz predrimskog perioda kada su ove prostore naseljavali Kelti. Umesto da se to ispita i rekonstruiše, čime bi centar Beograda bio oplemenjen antičkim gradićem, zemljište je bukvalno poklonjeno privatnom investitoru sumnjive reputacije, koji već godinama bezuspešno pokušava da tu sagradi neki objekat različitih namena (govorilo se da će biti hotel, tržni centar, luksuzni apartmani...).

Kada je pravljen put od Niša do Niške banje uništen je dobar deo Medijane, rodnog mesta Konstantina Velikog, a još više je uništeno kada je građen pogon "EI Niša". Posle su se vlasti u zadnjem momentu dosetile da će upravo tu biti organizovana proslava 17 vekova od Milanskog edikta, pa su brže-bolje napravile 17 česama (?!) i digle vašarske šatre. Ovako važan datum svetske istorije na našem tlu je obeležen neorganizovano, bledo, neprimetno - jednom rečju: jadno.

Kompletna srpska istoriografija je usmerena ka tome da dokaže ono što je sve manje moguće dokazati, a to je da su Srbi od pamtiveka genocidni narod, koji tu tradiciju, prirodno, nastavlja i danas. Zbog toga se izmišlja nepostojeći kontinuitet masovnih zločina nad drugim narodima, a zataškavaju tragovi stvarnih zločina nad srpskim narodom.

Nebojša kula u Beogradu poznata je uglavnom po svom najčuvenijem zatvoreniku iz turskog doba, grčkom patrioti i revolucionaru Rigi od Fere koji je tu kratko tamnovao pre nego što će biti zadavljen. Prostor oko kule je omiljeno šetalište vlasnika pasa. Malo ko zna da je tu i najveće groblje jasenovačkih žrtava izvan teritorije današnje Hrvatske.

Ubijene Srbe i druge logoraše ustaški zlikovci su bacali u Savu koja ih je nosila do ušća u Dunav, gde su ih iz vode vadili građani ondašnje Nedićeve Srbije i sahranjivali na prostranoj livadi u blizini Nebojša kule.

Posleratne komunističke vlasti su zarad "bratstva i jedinstva" prećutkivale postojanje ovog groblja, a tako je i danas, u vremenu nove kvislinške vlasti. Jer, davaocima para iz Zapadne Evrope nikako ne odgovara da se Srbi predstave kao žrtve genocida - oni moraju da budu predstavljeni isključivo kao ubice i zlikovci!

Gotovo udvorički vlast izbegava da bilo kom visokom zvaničniku iz Nemačke predloži da se prilikom posete Srbiji pokloni senima streljanih đaka u Kragujevcu. Pa zar da se javno prizna kako su "civilizovani" Nemci pre samo neku deceniju ubijali nevinu decu "divljih" Srba?!? Neće biti čudno, ako iz nekog budućeg udženika istorije potpuno nestane i ovaj zločin.

Ionako se više ne pominju stravični zločini albanskih kačaka na Kosovu u periodu od 1912. do 1924. Beogradske "Radničke novine" su tada pisale da vlada tendenciozno piše o kačacima i „pušta kroz listove fabrikovane telegrame o arnautskim napadima koji će se tek dogoditi". Razlog tome vide u težnjama za osvajanjem Albanije: „Pogradec, na južnoj obali Ohridskog jezera, bio je i pre i sada prvi cilj naših osvajača, a krajnji cilj je osvajanje severne Albanije do Škumbe".Komunistička partija Jugoslavije je izjavljivala "solidarnost revolucionarnih radnika i seljaka ostalih nacija Jugoslavije, a pre svega Srbije, s Albanskim nacionalno-revolucionarnim pokretom u licu Kosovskog komiteta" i pozivala radničku klasu da "svestrano pomaže borbu raskomadanog i ugnjetenog albanskog naroda za nezavisnu i ujedinjenu Albaniju".

Kao tada komunisti, ni sadašnji kvislinzi na vlasti u Srbiji nisu hteli da vide ubijanje potpuno nevinih srpskih civila na Kosovu, koje su najviše sprovodili Azem Galica i njegova banda. Za Azemovu ženu Šotu priča se kako je uhvaćenu živu srpsku decu bacala u vatru i igrala i pevala dok su ona u mukama umirala.

Potpuno u duhu ovog nazovi bratstva i jedinstva, vlasti komunističke Jugoslavije su zabranile povratak na Kosovo Srbima koji su izbegli pred krvožednim fašističkim odredima albanskih balista, koji su nastavili da se bore do 1952. U jednom trenutku je čak pet divizija JNA bilo angažovano na gušenju ove pobune, ali se radi "mira u kući" ovo u posleratnoj i današnjoj Srbiji uopšte ne spominje.

Umesto da u istoriji budu prikazani kao zlikovci, albanski pobunjenici, kako kačaci, tako i balisti, prikazuju se lažno kao nevine žrtve koje su nenaoružane stradale od strane srpske i jugoslovenske vojske. Čak se i neki srpski kvazi istoričari, kao što su urednici opskurne srpske verzije Wikipedie, trude da izjednače pokret Draže Mihajlovića sa balistima.

Srbima mora da se izbriše svako sećanje na slavu predaka. Srbi, smatraju kreatori Novog svetskog poretka (izraz koji je koristio i Adolf Hitler) ne mogu da imaju nikakvu, a ponajmanje slavnu i kulturnu prošlost, jer jedino narod bez istorije ne može da ima budućnosti.

Na veliku žalost ovog naroda, čak su i neki istaknuti predstavnici Srpske pravoslavne crkve, što neznanjem, a poneko i za novac, postali eksponenti ove politike.

Srpski političari, posebno sadašnji vlastodršci, poznati su po tome da "veru menjaju za večeru", pa je savršeno jasno zbog čega se u poslednje vreme masovno uništavaju ili skrivaju mnogi artefakti iz daleke, ali i bliske prošlosti.

Iz kompletne istorije su tako izbrisani Srbi katolici Dubrovnika i primorja. Ruđer Bošković je jedan od njih. Rođen je 18. maja 1711. godine kao sedmo dete trgovca Nikole Boškovića (Srbina iz Orahova kod Trebinja u Hercegovini) i majke Pavle (italijanskog porekla, iz porodice Bara Betere, poznatog dubrovačkog pesnika). U to vreme je pravoslavnima bilo strogo zabranjeno da žive u Dubrovniku. Postojala je odredba prema kojoj se nakon 10 godina boravka na području Republike sticalo pravo državljanstva, a to se odnosilo samo na rimokatolike i judaiste. Pravoslavci nikad nisu mogli da postanu državljani Dubrovačke Republike

Zbog toga Nikola uzima katoličanstvo, a mladi Ruđer je odrastao uz svoju majku koja ga je učila italijanskom jeziku. SPC ga je zajedno sa svim drugim katolicima proglasila nesrbinom, a Hrvati jedva dočekali da ga prisvoje.

Sporno je i hrvatstvo drugog po redu hrvatskog kanonizovanog sveca, Svetog Leopolda Mandića (1866. - 1942.), koji je na rođenju dobio ime Bogdan. Postoje brojni dokazi da su Mandići izvorno bili pravoslavci, ali da je Bogdan kao puki siromah, da bi se prehranio otišao u kapucinerski manastir, pošto u Boki-Kotorskoj tog vremena nije ni bilo pravoslavnih manastira. Za SPC on, kao katolik, nije Srbin.

Pošto do ruske intervencije početkom 19. veka niko u Dubrovniku nije smeo da bude pravoslavac, a katolici po mišljenju SPC-a nisu mogli da budu Srbi, Hrvatima su prepušteni i oni Dubrovčani koji su jano tvrdili da su Srbi katolici, kao što su: Nikola i Medo Pucić, Baltazar Bogišić, Matija Ban, Lujo Adamović....

Srbi katolici Dubrovnika bili su okupljeni oko svog glasila "Srđ" (vlasnik i urednik Antun Fabris) koji se čitao i u ostalim primorskim gradovima u kojima je bilo Srba katolika. Pokret je javno i oštro 1901. kritikovao odluku pape Lava XIII da Zavodu sv. Jeronima u Rimu oduzme atribut "ilirski" i doda "hrvatski", ističući kako nisu samo Hrvati katolici u tim krajevima, već da ima i dosta Srba.

Potpuno u duhu proglašenja Srba genocidnim divljacima, iz istorije se briše sve što bi moglo da ukaže na to da je na ovom prostoru bilo neke civilizacije, makar ona i nesporno ne bila srpska. Zubu vremena i pljački belosvetskih kolekcionara prepušteno je skoro sve na ovim prostorima što ima neke veze sa civilizacijom.

Još većem zaboravu je prepušteno jedno drugo nalazište - Vinča.

Pre oko 7.000 godina tu je cvetala civilizacija koja ne samo da je odlično poznavala tajnu topljenja i obrade bakra, već je imala i višespratne kuće i prvo pismo u istoriji čovečanstva. Vinča je deo beogradske prigradske opštine Grocka, ali umesto po ovom nalazištu, uglavnom zatvorenom za posetioce i u izuzetno lošem stanju, poznata je široj javnosti, ako uopšte, po "Institutu za nuklearnu fiziku".

Ova civilizacija, koju naši istoričari pežorativno nazivaju "kulturom", prostirala se vekovima, čak milenijumima, na teritoriji koja danas obuhvata skoro celu Srbiju, delove Hrvatske i BiH, veći deo Makedonije, delove Bugarske, Rumunije i Grčke.

Iako su i mnogi priznati svetski autoriteti, među kojima je bila i Marija Gimbutas, tvrdili kako znaci nađeni u Vinči nisu samo obični simboli, već u pravom smislu te reči slova, Srpska akademija nauke i umetnosti je to energično odbijala do pre nekoliko godina.

Pošto zahvaljujući izvanrednim radovima profesora Radivoja Pešića više niko nije sumnjao u to da je to zaista pismo, SANU je pribegla novoj taktici zataškavanja.

U međuvremenu su se pojavili radovi raznih paleolingvista koji su tvrdili da je vinčansko pismo u suštini današnja srpska ćirilica. Zatim je profesor Srboljub Živanović sa londonskog fakulteta "Sveti Bartolomej" i pisac antropološkog udžbenika čije su metode danas prihvaćene u celom svetu, utvrdio kako antropološki nema razlike između stanovnika iz onovremene Vinče i današnjeg većinskog življa u Srbiji. Konačno je Rus, Anatolij Aleksejevič Kljosov, profesor na Harvardu, utvrdio kako su Sloveni nastali pre nekih 10.000 godina upravo na području koje obuhvata Vinčanska civilizacija i da su odatle krenuli na svoj daleki put koji ih je kao Arijevce odveo čak do Indije.

Nikako nije smelo da se dozvoli da se Vinča u Srbiji zajedno sa svojim pismom dovede u vezu sa "primitivnim Slovenima", pa je SANU za pare dobijerne od stranih sponzora organizovala "naučni skup" koji je sve ovo trebalo da dovede u red.

Interesantno je da je upravo SANU, čiji su članovi nekada bili najglasniji u poništavanju svih Pešićevih pokušaja rada na Vinčanskom pismu, na inicijativu jednog svog člana (B. Brukner), a u saradnji sa Ministarstvom kulture Srbije, u Novom Sadu organizovala simpozijum na ovu temu, čije su glavne gostujuće "zvezde" bili M. Vin iz Amerike koji je doktorirao na temi "Znaci iz Vinče" i H. Harman iz Finske, autor nekoliko knjiga na temu pra-pisma. Jedan od sponzora ove akcije bila je gospođa Džoana Marler, učiteljica plesa iz Amerike i direktorka Arheo-mitološkog društva koje su osnovale feministikinje!?! Glavni koordinator celog ovog okupljanja bio je izvesni Marko Merlini iz Italije, čija je najveća glavobolja bila kako da od Evropske zajednice dobije sledeću donaciju za nastavak "proučavanja na vinčanskoj pismenosti", pa je na ovom zvaničnom skupu predložio da se ime za Vinčansko pismo (do sada već u nauci usvojeno i poznato) promeni u Staro-evropsko pismo ili Podunavsko pismo, što su svi prisutni zdušno podržali i usvojili. Da stvar bude još gora, Merlini je ćerki Radivoja Pešića u nastupu iskrenosti priznao kako sumnja da će se buduća istraživanja više uopšte obavljati u Srbiji, jer kako sve finansira Evropska zajednica, a Srbija nije u njoj...

Hrvati su se već preporučili sa nekoliko lokaliteta na njihovoj teritoriji, koji su naslednici Vinčanske civilizacije, pa neće čuditi ako jednog dana neko ispred SANU-a objavi naučni rad na temu "prvog povijesnog pisma nastalog na tlu Hrvatske". Pare kod naših akademika čine čuda.

Hrvatska televizija je pre par godina napravila izuzetno skup projekat pod naslovom "Hrvatski kraljevi", bez obzira što je istih u srednjem veku bilo za izbrojati na prstima jedne ruke i to šake radnika za cirkularom. U celoj seriji dominiraju izrazi: "veruje se", "smatra se", "moguće je" i slično, jer u istorijskoj građi ima i suviše malo sigurnih podataka.

RTS nikada nije ni pokušala da napravi sličan projekat o srpskim srednjovekovnim vladarima o kojima ima i više nego dovoljno istorijskih dokumenata, makar se radilo i samo o onima iz dinastije Nemanjića i kasnije, do pada despotovine u 15. veku. Da je uradila nešto ovako i da je, makar, između redova nagovestila mogućnost autohtonosti Srba na ovim prostorima, kao i dokazala postojanje jedne visoko razvijene srpske kulture u srednjem veku, RTS bi izgubila donacije iz inostranstva od krugova koji upravo zahtevaju prećutkivanje ovoga.

Iz istih razloga i srpski istoričari i arheolozi izbegavaju da tvrde kako su Srbi imali sopstvenu civilizaciju na ovim prostorima i pre 6. veka, jer ko u nekom svom radu tako nešto utvrdi doživotno gubi pravo na strane donacije iz EU i SAD-a.

O tome ko će biti izabran da radi na nekom dobro plaćenom projektu finansiranom od Soroša i sličnih, odlučuje vrh SANU-a. Posebna pažnja da slučajno neko od protivnika bečko-berlinske izmišljotine o dolasku "divljih" Slovena u 6. veku ne dobije neki iz inostranstva plaćeni projekat, obraćana je za vreme predsednikovanja Nikole Hajdina. Malo je verovatno da će novi predsednik Akademije, neurolog Vladimir Kostić, želeti nešto da menja po ovom pitanju. Bolje reći, on je najavio da će ceo mandat da oćuti!

A 1. Nema mesta za velikane

U toku samo jedne godine, među skoro osamdeset stalno izloženih knjiga Narodne biblioteke Srbije, nije bilo ni Svetog Save ni Miroslavljevog Jevanđelja, nijedne antologije narodnog stvaralaštva, nijedne antologije ni starog ni modernog srpskog pesništva, Njegoša, Petra Kočića, Miloša Crnjanskog, Borislava Pekića, Slobodana Jovanovića...

A 2. Potapanje i zatrpavanje srpskih svetilišta, nekropola i istorijskih mesta

Uskoro će, izgradnjom u stručnoj javnosti kao nepotrebnom proglašene brane kod Stublina i nastajanjem akumulacionog jezera biti potopljena crkva svetog arhangela Mihajla iz 15. veka, nazvana i "valjevska Gračanica". Ova država je i inače postala svetski šampion u potapanju istorijskog nasleđa.

Prava kataklizma nastala je izgradnjom brane na Đerdapu, kojom je nivo Dunava uzvodno podignut za nekoliko metara. Tako je pod talasima ove reke nestala Ada Kale sa odlično očuvanim gradićem iz turskog perioda. Još i danas, kada je reka čista, mogu da se vide srednjovekovne kuće u turskom stilu, magaze i ulice na ovom nekadašnjem ostrvu na kome je junak Prvog srpskog ustanka Milenko Stojković 27. jula 1804. pogubio četiri turske dahije zbog kojih je ustanak i podignut.

Potopljeno je i arheološko nalazište Lepenski Vir, čija je kultura prethodila Vinčanskoj civilizaciji. Do tada pronađeni artefakti su sklonjeni u muzej u Donjem Milanovcu, ali niko ne zna koliko ih je još ostalo u dunavskom mulju. Najpoznatija kamena figura, danas zaštitni znak Lepensklog Vira, po mnogim istoričarima predstavlja materijalni dokaz tvrdnji iz "Karlovačkog rodoslova" kako je srpstvo u davna vremena slavilo Dagona, izvorno istočno-semitsko mesopotamsko božanstvo, koje je kasnije postalo rečni demon.

A 3. Karađorđevići protiv istorije

Još je kralj Aleksandar I Karađorđević počeo sa rušenjem srpskih starina. Na vrhu planine Avale kod Beograda nalazili su se ostaci srednjovekovnog srpskog grada Žrnova, srušenih po volji kralja. Istoričar Radovan Damjanović je jedan od retkih koji je istraživao drevni grad i tvrđavu Žrnov, a svoja saznanja pretočio je u knjigu "Žrnov, srpski Avalon". Tada se u javnosti pojavilo saznanje, kako Avala ne potiče od turske reči "havala" (prepreka), već da je keltskog porekla, jer svuda gde su bili Kelti postoji i ovakav ili sličan toponim. A Kelti su boravili više puta na ovim prostorima. Zidine Žrnova su bile sa temeljima grada iz antike i bedemima iz ranog srednjeg veka, kada se celo utvrđenje sastojalo od Malog grada, sa dvema kulama, i Gornjeg grada, sa velikom kapijom koje su Turci kasnije ojačali dodatnim zidinama i bedemima sa jarkovima, da bi osigurali prilaze Beogradu i njegovu odbranu. U putopisima Evlije Čelebije, Žrnov je važio kao jedno od šest najznačajnijih utvrđenja u Srbiji.

A 5. Šta ne zna patrijarh Irinej o značaju "zapisa"

Patrijarh srpski Irinej ne samo da nije imao ništa protiv seče hrasta starog 600 godina, već je to i blagoslovio. Ništa drugo nije ni moglo da se očekuje od čoveka koji je sve drugo samo ne monah i pravi velikodostojnik Srpske pravoslavne crkve.

Nekada je u gotovo svakom srpskom selu postojalo jedno drvo - svetilište. Takvo drvo se zvalo "zapis", zbog toga što je na njemu bio urezan ili zapisan krst i bilo je osveštano. Drvo-zapis nalazilo se u centru sela i bilo je glavno kultno mesto. Njegova uloga posebno je istaknuta u vreme obeležavanja seoske slave -zavetine, kada su se na tom mestu okupljali seljani kao u crkvi.

Zapis, dakle, nije nikakav ostatak predhrišćanskog perioda ili relikt praznoverja, već potiče iz hrišćanskog vremena kada nije bilo crkvi u svakom selu i kada su Turci branili narodu okupljanja u crkvama.

Verovanje da će svako ko oskrnavi drvo-zapis biti kažnjen i da ga čeka veliko zlo i dalje je veoma prisutno u Srbiji. Istraživanja etnologa na terenu su pokazala, da seljani i danas znaju koje je drvo obeleženo kao "zapis" i gotovo svi se pridržavaju pravila da ono ne sme da se ošteti. Koliko je prisutno poštovanje svetog drveta pokazuju i istraživanja u istočnoj Srbiji, gde se ne dira čak ni otpala kora sa drveta. U jednom selu kod Zaječara zabeležen je slučaj da drvo koje se srušilo i palo na put nije pomerano zato što je "zapis". Seljani iz tog mesta su čak izgradili novi put, da sveto drvo ne bi pomerali.

GLOSA

Književnik Marinko Arsić Ivkov o srpskim intelektualcima: "...Bez ponovnog vrednovanja literature, umetnosti i svih drugih oblasti stvaralaštva, nema stvarnih promena, nema istinskog preobržaja društva, o kojem toliko svi govorimo. Intelektualci su, na žalost, za njih najmanje spremni. A njihovu nespremnost podržava i sadašnja vlast....".

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane