Govoreći otvoreno

Uloga Velike Britanije na balkanska zbivanja od 1860. do 2015. godine

Talambasi engleskog ambasadora Kifa

U vikend izdanju dnevnika ,,DANAS" ( br.25-26 juli 2015g.) pod ,,ekskluzivnim"objavljen je intervju sa ambasadorom Velike Britanije gospodinom Denisom Kifom. Najvećim dijelom riječ je bila o Srebrenici i o integracijama Srbije u EU, kroz prizmu, razumije se i britanskih interesa. Ističe se da su ti interesi u nastojanjima V. Britanije za potpuniji pristup Srbije eurointegracijama, njenim društvenim i ekonomskim reformama, koje će je vremenom učiniti integralnim dijelom Europskog zapada. Normalno, u tom kontekstu je istaknut značaj Kosova, i kako bi postojeći problemi mogli biti uspješno riješeni politikom kompromisa i međusobnog razumijevanja. Ambasador je naglasio kako je britanska politika na Balkanu i Srbiji uvijek bila konzistentna. Stavove ambasadora Kifa osporava naš saradnik Goranko Đapić, podsećajući Njegovu ekselenciju na zločine koje su vlade Ujedinjenog Kraljevstva počinile širom sveta, a naročito prema Srbiji, podsećajući ga da se ta zločinačka politika i dalje održava.

Goranko Đapić

Ono sa čim sam se odmah složio to je stav gospodina Kifa o konzistentnosti Britanske politike na Balkanu, i prema Srbiji posebno. Dodao bih da je ta konzistentnost izuzetno trajna, evo već čitavo stoljeće i pol, a svi su izgledi da će još dugo trajati.

Da li je tolika trajnost donijela dobra ili štete narodima Balkana? Najkraće - britanska politika je što se tiče Balkana, a osobito Srbije, donijela toliko nesreća i pravih tragedija pred kojima gotovo da blijede sve nevolje kroz pet stoljeća osmanske vladavine. Posljednje stoljeće srpske povijesti slobodno se može reći bez ostatka je potpuno unakaženo konzistentnošću britanske politike, i ta strahota se i dalje nastavlja uz naglasak na značajan doprinos mlađeg brata iz Vašingtona.

Još ćemo se malo baviti samim intervojuom, a onda ćemo se vratiti malo šire, ne samo teškim posljedicama politike VB u odnosu na Srbiju, već i mnogo šire..Ambasador ne štedi na pohvalama u odnosu na tekućeg premijera Vučića, osobito u pogledu njegovog negativnog stava prema Dodiku i njegovoj namjeri da organizira referendum o preuzimanju pravnih instrumenata iz ruku Federacije BIH. Republika Srpska se tretira kao remetilački faktor, ne samo u odnosu na Federaciju BIH, već i na cijeli Balkan.

Tobože, Dodik sprečava veće integracije u Federaciji čije bi jačanje navodno vodilo smirivanju stanja na Balkanu. Zapravo se radi o pokušaju kao relativno nezavisnog entiteta u BIH, čime bi se ostvarila vrata reviziji, ili čak ukidanju Dejtonskog sporazuma, uspostavljanjem unitarne Bosne. Rezultat toga bila bi puna prevlast muslimanske većine sa mogućnošću da uz pomoć islamskog fašizma vrlo brzo postane kalifat od Jadrana do Save, a poslije i dalje. To su solidni uslovi da Srbe iz Bosne pređu Drinu u novom izbjeglištvu. Razumije se da Vučićev režim to nimalo ne želi, najbolje bi bilo da iščeznu, i da se izgube u mnoštvu islamskih podanika.

Ambasador Kif ne propušta da pokaže sav jed i bijes zbog propasti rezolucije o Srebrenici u Savjetu sigurnosti OUN. On nije ljut na rukovodstvo u Beogradu, on veoma dobro zna na šta su oni spremni; ljut je razumije se na Rusijum, i kako se samo usudila da uloži veto na nju. U toj borbenoj rezoluciji koja je podnijeta kao da se Srebrenica zbila prošle nedjelje, a ne prije 20 godina, iznova se Srbija i Srbi optužuju za genocid. Ne treba zaboraviti da je Međunarodni sud u Hagu po tužbi Federacije BIH odbacio optužbu za genocid, pozivajući se na samu suštinu onoga što bi se smatralo genocidom. Ako pogledamo što se zbivalo nakon Srebrenice 1995 g. vidjet ćemo da je za vladu SAD to bio ,,casus belli" (uzrok rata) za uplitanje u bosanski sukob isključivo na strani muslimanskih vlasti, bez ikakove povijesno validne osnove. Loši momci su označeni onda kao i danas, jer je dabogme, i politika ista. Ni do danas nije potpuno istražen zločin u Srebrenici, broj žrtava paradoksalno raste, svaka mogućna istraga je pretvorena u političku kampanju, daleko od ozbiljnog ispitivanja. I, o kakovom pomirenju gospodin Kif govori kada stalno mahanje Srebrenicom, sve većim brojem žrtava, može izazvati samo nove mržnje i nove sukobe. Možda, recimo negdje 2039. godine. Pritom, nitko ne govori o srpskim ili hrvatskim žrtvama, kao da je zločin činjen samo nad muslimanima. Pa, čudan neki rat!

Gospodin Kif, govoreći o najboljim namjerama Britanije, rezoluciju stavlja u kontekst srpskog primjera kao nečega što nitko nikada ne smije počiniti, kao upozorenje svijeta, a osobito Srbiji. Svakoga 11. srpnja svijet se ima zgražavati, a Srbija klanjati i do besvijesti ispričavati bar još dva - tri stoljeća. Da bi donekle anulirali neuspjeh proistekao iz ruskog veta, Britanci su gurnuli srpskog tekućeg premijera na put u Srebrenicu. Taj ,,divni" gest služio je samo kao satisfakcija za značajan neuspjeh. Potom je delegacija iz BIH došla u Beograd, najvjerojatnije po još značajnu porciju izvinjavanja tj ,,unapređenje suradnje".

Gospodin ambasador naglašava kako ,,tabloidna" štampa piše besmislice o stalnim ,,teorijama zavjere" (direktno misleći valjda na britansku politiku koja mu je razumije se veoma poznata). Iako je prvo to naglasio, nije propustio da kaže kako ga to ne zanima. A onda stiže pravi biser. Kaže kako nažalost i ozbiljna štampa piše na taj način, pa dodaje: ,,To je još jedan razlog zbog kojeg govorimo da situacija u medijima u Srbiji nije perfektna".

Blagi bože, da li je g. Kif svjestan što je rekao!

Pa, štampi treba ,,pomoći" da bude perfektna?! Toliko o tome. Iskreno razonodilo me je.

Najposlije, riječ je o Kosovu. Ono što je mimo OUN izveo NATO pakt, i oteo dio jedne zemlje ispod njenog suvereniteta, uz ispriku da je time omogućeno legitimno pravo nacionalne manjine na svoju neovisnu državu, nije ništa više od uličnog razbojništva. Da taj novopečeni princip svugdje važi, svijet bi bio u vječitom haosu. Pa, dobro sili se može. Onda je to upravo to. I kako onda g. ambasador može govoriti o kompromisima i približavanju stavova? Neko kaže najjednostavnijim riječima slijedeće: ,,Tekuća vlada Srbije i njen tekući premijer moraju odmah priznati Kosovo kao neovisnu državu i čak požuriti da prvi traže u OUN njeno mjesto kao država"

Ambasadore Kif, nikada se nikakovo pomirenje nije postiglo stalnim povređivanjem rane i novim ranjavanjem, a ponajmanje rezolucijama kojima se i nerođene generacije imaju smatrati genocidalnim.

A sada da vidimo kakovu je to politiku vodila VB na Balkanu i osobito u Srbiji. Kakove se posljedice te politike?

Od dana moderne srpske države pod knezom Mihajlom, VB je odista konzistentno podržavala interese posrnule Osmanske imperije na Balkanu. Britanski interes je bio da preko Turske spriječe Rusiju da preko Bosfora i Dardanela izađe na otvoreno toplo more. Usput Srbija, ali i ostali Južni Slaveni brinuli su London, kao mogućni ruski saveznici. Zato je po svaku cijenu valjalo očuvati osmansku vlast. Turska se zastava morala vijati nad Savom i Dunavom. Štaviše, kada je 1863 paša predao ključeve Beograda knezu Mihajlu, britanski je ambasador insistirao da turska zastava ostane na Kalemegdanu. Još će mnogo žrtava pasti da 1912. godine Srbija konačno oslobodi sve svoje povijesne zemlje. Kada je oronulo carstvo na Bosforu gubilo Bosnu, britanska je birokratija učinila sve da Srbija ne oslobodi niti jedan pedalj Bosne i da napokon cijela Bosna doprije u posjed Austrougraskog Carstva. Srbija je naprosto teško oštećena zbog legendarne britanske rusofobije i uopće slavenofobije. Kada je još prije dvadesetog stoljeća družina londonskih bankara odlučila da povede svjetski rat, predviđeno je stvaranje Antante. Njen cilj je naizgled bio da okupi Francusku, Rusiju i naravno Britaniju u borbu za obuzdavanje rastuće moći Njemačkog Carstva. Svakome je sve obećano. Rusiji je tobože dat Konstantinopolis (okupacioni naziv - Istambul) sa moreuzima, Francuskoj garancija za njeno kolonijalno carstvo i Alzas i Lorena.

Ali pravi cilj Antante u funkciji britanske politike ostao je onaj stari britanski interes. Dakle, što slabija Europa, jača Britanija. Ta maksima urgentno je podrazumijevala, da Europa mora biti politički i ekonomski rascijepkana. Nikakova veća europska sila ne može biti tolerirana. Ukoliko se i pojavi, odmah se sklapao savez europskih zemalja pod britanskim vođstvom sa ciljem povratka na staro. To je Britanija nazivala ravnotežom snaga. I tako je Antanta imala ispuniti tri cilja VB. Prva je morala biti uništena Njemačka, potom oslabljena Francuska i ono što je najvažnije morala je potpuno biti uništena Rusija.

Zapravo su Nijemci i Rusi uništavajući se međusobno završili posao za Britaniju. Novac za Lenjina i i kaos boljševičke revolucije potpuno je bacio Rusiju na koljena. Za svega tri ratne godine, nekada zahuktala ruska privreda još od Stolipina, sa rastom od 12,8% godišnje pretvorena je u ruševine. Strašna posljedica bila je golema demografska katastrofa Rusije. Do Drugog svjetskog rata, što u Prvom ratu, što u Revoluciji, što u kolektivizaciji, što u teroru koji je neprekidno divljao, život je nasilno izgubio 50 milijuna etničkih Rusa i Ukrajinaca.

Gospodine Kif, Vi ćete ovo proglasiti ,,teorijom zavjere", a ja ću dodati - da, to su zaista njeni užasni rezultati, čije su posljedice najveće dotadašnje nasilne smrti u povijesti Europe, koje se čak mogu mjeriti sa najvećim epidemijama , kuge u Srednjem vijeku. Te nezamislive žrtve posljedica su politike Vaše vlade. Tada , ali i stoljećima ranije. Slična tragedija je Britanska intriga kojom su uspjeli ruskog cara Aleksandra nagovoriti da izbuši na Baltiku kontinentalnu blokadu. Ostalo, znamo, Napoleon je ušao i izašao iz spaljene Moskve, sva ruska zemlja je spaljena do Torutina. Godinama nakon ovoga usljedile su gladne godine za Rusiju. Ali Britanija je postigla cilj; - Napoleon je otišao na Svetu Jelenu, a Rusija se udaljila od Petrovih reformi, pretvorivši se u Meternikovog žandarma. Žrtve? Ma, vrlo važno, sada je Europa opet bila u ravnoteži.

Kada je pedesetih godina kineski car zabranio uvoz opijuma u Šangaj, Britanija i Francuska, na njen nagovor objavili su Kini rat. Bez milosti bezbrojni Kinezi su ubijani i sakaćeni. Car je najzad posustao. Opijum je uveliko krenuo, velike zarade sa njim, a milijuni Kineza su doživjeli ponižavajuću i dugu smrt. Nema sumnje i u ovom zločinu ubojica je bila britanska vlada, tačnije bankari iz londonskog Sitija, njihovog carstva, odakle će otići dio kapitala u podružnicu u Njujorku.

Vrhunac cinizma, ogledao se u irskoj tragediji. A 1871. godine u Irskoj, inače britanskom posjedu tretirani kao okupaciono područje, pojavila se krumpirova zlatica. Kako je krumpir za ogromnu većinu Iraca bio osnovna namirnica, nastala je strahovita glad. I što je London učinio povodom toga?. Ništa. Irci su umirali kao snoplje, a tko je mogao bježao je u SAD i Australiju. Da li je VB imala resurse da spriječi tragediju. Imala je svjetsko Carstvo i jamačno dovoljno izvora da spasi osam milijuna Iraca. Nije učinjeno baš ništa. London je poslovao, štampa je pisala o kazališnim predstavama za rastuću srednju klasu, a daleko od grada na Temzi umiranje je nastaviljeno. Napokon je i žetva smrti minula sama od sebe. U Irskoj je nadalje živjelo tek 5 milijuna ljudi.

Ipak, moramo se vratiti na godinu u kojoj će početi najveća srpska tragedija. To je 1914. Pitat će te se gospodine Kif kako bi Britanija mogla biti, i kako za to krivcem. Ta, zar to nisu Austrougari, a Srbi naši saveznici. Ustvari, taman koliko i za Ruse, ista sudbina je predviđena i za Srbe. Rusija 1914. godine nije željela rat. Njena modernizacija vojske nije još ni upola bila završena. Kako je industrija bila u poletu predviđalo se u stavki da bi rat bio moguć za Rusiju tek 1917g.

A onda je nastupila Crna ruka, koju srpska vlada nije kontrolirala. Organiziran je atentat na Franca Ferdinanda i suprugu pride. Što i za koga i pod čijim nadzorom je Crna ruka izvela ovaj po Srbiju opasan poduhvat. Tko je imao koristi iz njega? Mislit će se Beč ili Berlin. Ali oni su bili također izmanipulirani. Najzad izbio je rat. Tu je bila Antanta, a sa njom njen pravi cilj, dakle cijenjena Velika Britanija kojoj su spletke, podmetanja, atentati i izazivanje ratova tako strani!!

Kako su Srbi prošli? Demografska katastrofa bila je najveća mogućna. Od 4 milijuna stanovnika Srbije u ratu je nasilno izgubilo život 1,2 milijuna žitelja. I to ne baš kakovih. U prvom redu nastradalo je muško stanovništvo u najboljoj radnoj i reproduktivnoj dobi, a tifus je pokosio cijelu generaciju tek rođenu. Privreda je gotovo uništena. Činilo se da će proći generacije da se uz uslov da izostane ma kakav rat Srbija jedina oporavi.

Ali, gospodine Kif, Vaša vlada nije marila za to. Kada je 25 marta 1941. godine Jugoslavija pod pritiskom nevoljno potpisala pristup Trojnom paktu, taj pristup najprije je nalikovao na položaj neutralnosti. Tajnim preambulama bilo je utanačeno da niti jedna vojska Trojnog pakta ni kopnom, ni vodom, ni zrakom ne može prolaziti kroz Kraljevinu Jugoslaviju. Najposle, njena vojska nije bila obavezna na bilo kakovo učešće u ratnim operacijama na strani Osovinskih sila.

Vi, gospodine Kif, vjerojatno najbolje znate kako je vaša obaveštajna zajednica u Beogradu poduprla suludi prevrat i svrgavanje kneza Pavla. Direktno vođeni iz Londona pučisti su izbacili Jugoslaviju na vjetrometinu. Ostalo znamo. Stigao je rat, Beograd je bio bombardiran, zemlja se raspala. Čitav Srpski narod našao se apsolutno nezaštićenim, baš kao u lovu u kojemu nema lovostoja. Gospoda pučisti su se ukrcali u avione i odletjeli ostavljajući Jugoslaviju, a napose Srbiju nezaštićenom. Cijena koju je tek pomalo oporavljena Srbija platila je opet bila velika. Najmanje milijun života platio je srpski narod i još više intrigama sa Titom i britanskom likvidacijom JVO, našao se u poziciji da izgubi ono što je tek tako teško stekao - slobodu. Sve do sadašnjih dana, za Vašega mandata, u novom ratu za njegovo uništenje uz pomoć petokolonaša koje Vi tako zdušno hvalite.

Očigledno je da je Rezolucija što ju je Britanija podnijela u OUN pred Savjetom sigurnosti samo još jedna nova cigla u zidu srpskog stratišta i koje - gle paradoksa, treba da pogodi ostatke naroda čijoj ste tragediji Vaša politička doktrina, tekuća Vlada i Vaše konzistentne namjere toliko doprinijeli.

Krucijalno pitanje je zašto? Zašto sve to nekada, danas, a sigurno i sutra. Ma samo zato što u dnu duše britanske politike obitava strah da se preko ,,nepouzdanih" Južnih Slavena, Rusija domogne najzad toplog mora. Oni koji još sva mora i debela i mala i na sjeveru i na jugu smatraju svojom legitimnom ostavštinom; čine sve da jedna velika zemlja i veliki narod nikako ne može izaći preko Bosfora i Dardanele niti preko Skageraka i Kategaka na bilo koje debelo more.

Usput, Vaša podružnica u Njujorku vrlo je dobro učila u londonskom Sitiju. Za rana je još 1913. godine tajnim spletkama i ubojstvima zadobila kontrolu nad Federalnim rezervama, te je privatno posjedovala i posljednje i emisionu banku. Moć bankara leži u FED. Ostatak američke republike je samo farsa i čist je servis sa svim svojim institucijama. Kakav je krajnji cilj te politike Vi vrlo dobro znate. G. Kif, Vi sigurno vrlo dobro znate koliko su tajne zavjere fikcije, a koliko stvarnost. Oni koji uistinu vladaju Britanijom svoju moć duguju dugoj tradiciji tajnih urota. Zapravo čitava britanska politika je priča u Parlamentu, a stvarne odluke donose se daleko od javnosti.

Kada je stigao sredinom šesnajestog stoljeća u London, Menašek Ben Izraeli, iza njega je već postojala tradicija tajnog rada još iz Babilona. Usavršena, i kao politička i kao financije obilježila je tisuću i šest stotina godina. Tajni rad išao je u više pravaca, od slobodnih zidara do iluminata i drugih, ali svi putevi završavali su na jednom mjestu. U trezoru. Tu su donošene sve prave odluke i po njima je disciplinirano postupano.

Bezbrojna su zlodjela, kada korporativno organizirana manjina nastoji tajnim radom vladati nad većinom. Uopće, ideja vladavine manjine nad većinom u potpunosti isključuje, po definiciji, bilo kakovu demokraciju, a po svojoj prirodno uključuje tiraniju.

Gospodine ambasadore, nikakova britanska politika ne postoji, a da u svojoj prirodi nije tajna. O tajnama Vi znate sasvim dovoljno. Pa iako ne marite kako kažete, za tabloidnu štampu, sasvim smo dobro razumjeli što to znači, kako kažete, da ni ozbiljna štampa nije još u Srbiji perfektna. Bojim se da je prava meta Vaše misli upravo ta ,,tabloidna štampa". Jer ako treba stegnuti ,,ozbiljnu" štampu, što treba činiti prema onoj za koju ne marite. To je opasna izjava.

Gospodine ambasadore, koliko god je Srbija pod presijom, a još joj je namijenjena i islamizacija, jer, samo mi nemojte reći kako je ova poplava islama čista slučajnost, kao što su čista slučajnost svi IDIL - i i SIS - i; i uprkos toj presiji Vi i Vaši petokolonaši možete uvijek biti iznenađeni. Poslovi još nisu posvršavani i rano je za trijumfalizam. Za inspiratore tajnih urota, bit će sve više i više nevolja. Svijet je previše složen za samo jednu silu i jednu opciju. To je sve očiglednije. Možete do besvijesti tajno sastančiti i smišljati kao Lucifer sve muke svijeta, ali prošlo je vrijeme,,izuzetnog dolara". Stiže vrijeme za BRIK - a. Razumije se da bi suradnja i nužni kompromisi bili najbolje rješenje za sve. Samo na taj način mogu se korektno rješavati nasušne brige ovog svijeta.

Ali, ja znam gospodine ambasadore da Vaši nalogodavci neće tako učiniti.

Iskreno, nije mi poznat primjer iz povijesti da je jedna država nanijela i nanosi toliko nevolja i šteta svekolikom čovječanstvu. Pogađate - to je Velika Britanija. U istoriji ona nije ratovala još samo sa 21. zemljom na planeti.

(Nastavak u sledećem broju)