Natrag

Stvaraoci i dela

Iz predgovora knjige prof. dr Kaplana Burovića "Enveristički sudski procesi"

Svedok i žrtva zlih vremena

Fridrih Engels, poslije dr Karla Marksa glavni teoretičar pokreta radničke klase, pisao je da, poslije prve kazne jedne osobe za neprijateljsku agitaciju i propagandu, ne treba da se iznova kazni. Akademika, prof. dr Kaplana Burovića su kaznili ne jedan put, već pet. Šta više, ne svršivši sa prethodnom kazn- om, ne dozvoljavajući mu da izađe iz zatvora i da vidi kakve su promjene učinjene u zemlji duž njegovog čamenja u zatvor. I ko, ko ga kaznio?! Upravo oni konji su se busali u prsa više od ma koga drugo za marksizam-lenjinizam, upravo oni koji će se busati u prsa više od ma koga drugo za antikomunizam! I zašto su ga kaznili?! Zato što je činio neprijateljsku agitaciju i propagandu protiv narodne vlasti i komunizma, ili zato što je branio narodnu vlast i komunizam?! Marks, Engels i Lenjin, da su dopali u ruke Staljina, Josipa Broza Tita i Envera Hodže, kao Kaplana Burovića bi ih sredili. Ali i oni, kao Kaplan Burović bi im odgovorili

Suad Sulejmanagić

(„Ko hoće nešto da uradi nađe način, ko neće nađe izgovor" Pikaso)

Po prvi put, akademik Burović je kažnjen u Jugoslaviji Josipa Broza Tita, autora specifičnog socijalizma, tobože zato što je, braneći Ustav, pravo manjinaca da uče na svom maternjm jeziku, činio agitaciju i propagandu protiv onih koji su gazi- li Ustav. Dodajte ovdje i njegovu neobjavljenu pripovijetku književnik, gdje kaže da vodnik vojnog odreda, odgovoran za magazin hrane,potražio je od jednog književnika, koji bješe kod njega na odsluženju vojne obaveze, da mu napiše jednu pripovijetku, sasvim istiniti događaj, ličan doživljaj. Ovim aktivnostima on je tobože pravio neprijateljsku agitaciju i propagandu prema narodnoj vlasti i socijalizmu, za što je zaslužio ne samo da mu se razori porodica, već i da se okupa u krvi, pa i da se fizički eliminira.

Za jugoslovensku istoriju ove monstruozne kazne akademik Burović je već napisao i objavio djelo sa dokumentima iz državne arhive, koje nosi naslov titoistički sudski proces, Beograd 2014.

Akademik Burović, još 1952. godine, objavio je disidentnu poemu Bojana, gdje Jugoslaviju J.B.Tita naziva ništa manje već GOLGOTA. Ali ovo djelo nisu mu ni spomenuli, jer se titoistička klika spremala da proglasi za disidenta Br. 1 Jugoslavije člana Politbiroa C.K. Saveza komunista Jugoslavije - Milovana Đilasa, na koga je sigurno ovaj Kaplan i uticao upravo tom Bojanom da se disidentno suprotstavi svom dotadašnjem kolegi Josipu Brozu Titu. Ovo je i bio jedan od razloga što su eliminirali Akademika Burovića i pokrili sa ćutnjom: da ne konkuriše M. Đilasu.

U Albaniji, gdje je stigao na putu za SSSR, iako su mu priznali status političkog emigranta i objavili su mu tri disidentna djela, kojima, sa pozicija disidencije, demaskira titoističku izdaju stvari radničke klase, hapse ga i kažnjavaju isto tako to- bože za neprijateljsku agitaciju i propagandu prema narodnoj vlasti i socijalizmu-komunizmu, iako su znali sasvim dobro da, ne samo što nije činio jednu takvu propagandu, već i da je činio, kao stranog državljanina nisu imali pravo da ga kazne za agitaciju i propagandu.

I ovde ne spominju mu disidentna djela, jer su se spremali da kao disidenta Br. 1 Albanije, Evrope i svijeta proglase njihovog čovjeka - Ismaila Kadarea. I ovdje, jedan od razloga njegovog eliminiranja bješe da ne konkuriše Kadareu, rođaku i mazi Envera Hodže, koga - još sa romanom Izdaja - Akademik Burović ga svakako eklipsirao kao književnika.

U ovim najkriminalnim pripremama i za fizičko likvidiranje Akademika, kliki Envera Hodže dolazi i potražnja Josipa Broza Tita za likvidiranje Akademika, kao uslov za uspostavljanje diplomatskih odnosa na rang ambasada (A ovo znači:da se Enver Hodži skine sa vrata kineska svilena vrpca !). Sigurno da eliminiranje Akademika povlači za sobom i eliminiranje njegovih djela, povlačenje iz cirkulacije i zabranjivanje sva njegova tri djela, kojima je on demaskirao titoističku izdaju i bješe se afirmirao u Albaniji kao najveći savremeni književnik. Njegov roman IZDAJA smatrao se kao chef-d'oeuvre albanske književnosti u prozi.

Pošto su im propali pokušaji da ga živog predaju Josipu Brozu Titu, da bi imali čime da opravdaju njegovo hapšenje i fizičku likvidaciju, provocirali su ga da ubije ne samo ženu, već i svoju maloljetnu djecu.

U međuvremenu, Enver Hodža - kao kakav Neron našeg vremena, koji spali Rim da bi se nadahnuo poetski - spremao je njegov govor, sa planom da ga ispjeva javno, a protiv muževa, koji ubijaju svoje žene iz „ljubomore", sasvim bezrazložne, jer njihove žene bjehu mnogo-mnogo „poštene ", jer su i onu stvar stavile u službi njegove partije i sigurno bjehu postale problem i za društvo, a da ne govorimo za svog muža i njegovu porodicu.

Nije ni najmanje slučajno što albanski Neron odabra da mu za ovo nadahnuće posluži kosovski književnik (kako su bili afirmirali Kaplana Burovića!). Zločin ubistva žene, pa i djece, Enver je bio predvidio da objesi oko vrata Akademiku Buroviću u znak njegove veeelike ljubavi, neobično velike, prema junačkim Kosovcima, koji su i umirali za njega. Ovako, predstavljajući ove Kosovce kao divljake, mislio je da će se svideti još više i njegovom dilberu Josipu Brozu Titu, ali da će i njegovim robovima tu, u Albaniji, povećati njihovu tradicionalnu mržnju prema njima, Kosovcima. Sećajte se samo Đerđa Fište: „Dobro je Kosovo, ali bez Kosovara-Albanaca!"

Na žalost Envera Hodže, iako Akademik Burović nije znao ništa što mu ,,drug" Enver policijskom preradom sprema, nehotice, spalio mu je tu poemu u ruke!!! Pošto su im propale sve najmonstruoznije provokacije, znači - pošto im Akademik nije izašao na meti, gdje su ga očekivali, uhapsiše ga i insceniraše mu jedan sudski proces tobože za neprijateljsku agitaciju i propagandu protiv njihove vlasti, „narodne " i „socijalističke". Ili nije bila i ,,narodna" i ,,socijalistička"?!

U početku su ga poslali u Kocentracioni logor uhapšenika u Spa Mirdite, gdje su ga uveli da radi kao rob u rudniku bakra, 3.000 metara pod zemljom, sa ciljem da ga tamo eliminiraju fizički.

Čim je shvatio ovo, Akademik prekida posao i izjavljuje štrajk rada, a sa pozicija stranog državljanina, koji nije dužan albanskoj državi ništa i, preko svega, i uhapšen je, osuđen potpuno nevin. Onda su njega izolirali kao nepokoran elemenat. Akademik im na to odgovori sa štrajkom glađu.

Treba znati da su u Albaniji zabranili zakonom sve vrste štrajkova. Akademik Burović je prvi uhapšenik u Albaniji koji izjavljuje štrajk rada i glađu.

Komanda logora odmah poziva svoje agente i instruira ih da i oni izjave štrajk rada i gladi sa istom motivacijom: jer su strani državljani, Jugosloveni, i nevini u zatvor, pošto kao strane državljane nisu imali pravo da ih kazne za neprijateljsku propagandu. Cilj je bio da istaknu Akademika Burovića kao in- inicijatora i vođu tog štrajka i tako da opravdaju njegovo fizičko likvidirane. Akademik je ovo shvatio odmah i, kad su ga osuđeni Jugosloveni pozdravili kao svog vođu u tom štrajku, on potraži komandanta logora i izjavi mu da prekida štrajk glađu, jer neće da ima nikakve veze sa štrajkom uhapšenih Jugoslovena.

Ovako im propade i ova provokacija da ga likvidiraju.

Čim je izjavio Akademik da prekida svoj štrajk glađu, komanda logora zapovijedi da se puste iz izolacije svi jugoslovenski štrajkači. Tada i oni prekinuše svoj štrajk, što nani dokazuje da taj ,,štrajk" bješe insceniran od vlasti i sa najflagrantnijim ciljem da eliminiraju fizički Akademika Burovića!

Akademik Burović nije prekinuo štrajk rada, zato njega i nisu pustili iz izolacije. Poslije nekoliko dana, Akademika su izveli iz izolacije i premjestili ga u mostruozni zatvor u Burelju, gdje, čim je prešao prag vrata dvorišta - kaže mu jedan oficir komande:

-Kaplan Resuli, ovo mjesto se naziva Burelj, što znači: uđeš, ali ne izlaziš !

Zatvor Burelja je bio stratište bez suda onih osuđenika, koji se nisu slomili.

Poslije koje godine, uhapšeni Albanci Logora u Spaču su izjavili štrajk rada. Cetiri od njih su streljali i preko 20 su kaznili sa preko 300 godina zatvora. Da su imali i oni jednog Kaplana, sigurno ne bi pali u zamke kriminalaca Envera Hodže. U zatvor u Burelju, akademiku su uredili jedan takav tretman, ili da umre, ili da poremeti umom, da bi ga premjestili u koju ludnicu i tamo da ga fizički likvidiraju, kako su to činili i sa mnogim drugima.

U ovom okviru njemu čine jednu punu izolaciju: ni da sa- zna da li su mu nedorasla djeca živa, od 6 i 4 godina, nisu mu dozvolili, kamoli i da vidi koga od njegovih ljudi, ni sestru, koja mu je bila tu, u Albaniji, sačuvaj bože i roditelje, koji su mu bili u Jugoslaviji. U analima zatvora se beleži da je Car Rusije kaznio jednog običnog osuđenika da, za 5 godina, ne vidi djecu, ali ne i da im ne piše i ne prima pisma od njih.

Akademiku Buroviću Enver Hodža nije dozvolio ne samo da ih vidi, već ni da im piše, ne za pet godina, već za 20 i kusur godina, za svo vreme njegovog tamnovanja. Sve je ovo učinjeno da se ne bi saznalo da je u zatvor potpuno nevin, kao i da bi ga eliminirali fizički. Za to, njega i tu, u zatvor Burelja, češće su ga držali izoliranog po posebnim ćelijama, bez odela i bez hrane, posebno zimi, kad su bile najveće hladnoće. Ovako, jednom prilikom, njemu su se smrzle noge i, kad mu dođe dan da izaće iz izolacije, nije mogao ni da mrdne s mjesta. Dovedoše dva zatvorenika da ga dignu i odnesu u sobu.

I u takozvanim sobama, koje nisu bile sobe, već štale, gdje su bili desetinama zatvorenika, Akademiku Buroviću su uredili izolaciju od drugih. Njemu su postavili u sobi, uopšte, one zatvorenike koji se bjehu slomili i stavili u službi vlasti, tako da ovi ne samo što ga nisu pomagali kojim zalogajem hljeba, već i onaj zalogaj, što mu je davala vlast, grabili su mu ga i jeli. A da i ne govorimo o stalnim uvredama, najprljavije, i udarima do krvi, čime su činili sve moguće i nemoguće da mu dovedu život na vrh nosa, očekujući tako da učini samoubistvo, kao toliko drugih.

Ako bi ga koji zatvorenik branio i pogotovo ako bi mu dodao zalogaj hljeba, odmah su mu ga udalili iz sobe.

U isto vrijeme, još ne svršivši sa prvom kaznom za ,,ne- prijateljsku" agitaciju i propagandu, albanska „narodna" i „socijalistička" vlast njega je kaznila četiri puta uzastopno i tako, početnu kaznu od 15 godina, podigla mu je na 43 godina zatvora, nadajući se da će ga to primorati ili da se slomi, ili da izludi. Ovom kaznom on je šampion svijeta, jer ne vjerujemo daje još ko drugi kažnjen ni toliko, kamo li i više za agitaciju i propagandu. Ali on, svjestan zašto mu se čini taj tretman, niti se slomi niti izlude.

Naprotiv, borio se protiv njih odlučno i samopregorno, bez presedana, superherojski, demaskirajući ih kao zločince koji ne poštuju nikakve zakone, pravila i principe, kao krvave bandite, kao što ih nije demaskirao niko drugi od zatvorenika, ni oni koji bjehu proklamirani za narodne heroje od Narodne Skupštine Albanije. Ni od zatvorenika, niti od slobodnih! Upravo zato, ne samo zatvorenici, već i službenici zatvora, počeše da ga nazivaju Đorđe Dimitrov i Mandela Albanije. Po izlasku iz zatvora, pošto je nastavio njegovu borbu protiv staljinističko-titoističkog i enverističkog socijal-fašizma, njega su nazvali i Mandela Balkana, pa i Evrope i, poslije smrti Nelsona Mandele, počeše da ga nazivaju i Novi Mandela svijeta.

Nema na svijetu ličnosti koja je demaskirala i borila se protiv staljinizma (i njegovih varijanti: titoizma i enverizma), kako se to borio i nastavlja da se bori Akademik Burović! Nema na svijetu ličnosti koja se borila i nastavlja da se bori protiv šovinizma i rasizma, fašizma, kao On! Nema na svijetu ličnosti koja se borila i nastavlja da se bori za slobodu i demokratiju, kako se borio i bori se Akademik Burović !

Nisu bile dovoljne permanentne torture glađu, za što je jednom prilikom pretrpio i kliničku smrt, niti najkriminalnije fizičke i psihičke torture, već - duž godina 1974-1975 - deset (10) puta redom Akademika Burovića su i odrali živog, u punom smislu ove riječi, na najprljaviji i najdivljiji način, najkri- minalnije, onako kako se do danas nije odrao niko nigdje na svijetu, ni u najdivljijem srednjem vijeku, tražeći od njega da se odrekne svoje djece, da im porekne očinstvo, da porekne svoju partijnost, pa i nacionalnost i državljanstvo, i da se izjavi za Albanca i neprijatelja komunizma, da bi se tako oni mogli busati u prsa za sebe da su komunisti i da su njega osudili s pravom za antikomunizam.

Ali 'se desi ono što se nije desilo ni u kojoj drugoj ,,komunističkoj" zemlji na svijetu: umjesto da prizma Akademik Burović da je neprijatelj komunizma, ipsissimus Enver Hodža priznade usmeno i pismeno da on. sa rukovodstvom države i partije ne samo što nisu komunisti, već i da su jedna crna banda, kriminalna i omražena od sveg naroda.

Paradoksalno i nevjerovatno, ali - istina !

Izvolite provjeriti! Vidite njegovo djelo Raporte e fjalime 1981-1982, Tirana 1983, str. 388. A, da bi priznao ovo Enver Hodža, glavna zasluga je Akademika Burovića, koji je porekao sebe da bi tresnuo u njušku Enveru Hodži istinu monstruozne stvarnosti, koju je stvorio u Albaniji. Sve iz ćelija zatvora u Burelju!!! Da, iz ćelija zatvora u Burelju, svezan, okovan u gvožđa i beton, pljunuo ga: Pička vam materina, albanska socijal fašistička bagro!!!

Upravo ovako, srpski. Sa sabljom zločinca nad glavom!!! Ovo nisu uzeli smjelost da učine drugi ni iz emigracije, slobodni i pod zaštitom svjetskih supersila. Šta više, ni dan-danas nemaju smjelosti da to učine. Svi urlaju protiv Envera Hodže, nazivajući ga komunistom. A Enver Hodža sebe kako je nazivao?! Zar se i sam on nije busao u prsa za komunizam?! Samo je Akademik Burović taj koji nam reče istinu za Envera Hodžu, da on ne samo što nije bio komunista, već je bio i bandita, koji nije poštovao nikakve zakone, pravila i principe.

Pa šta drugo da kažemo?! Izvolite pročitati ova dokumenta, da biste se uvjerili za istinu o Enveru Hodži i za stvarnost koju je stvorio on u Albaniji, da biste se ubjedili i za istinu u vezi akademika, prof. dr Kaplana Burovića, o ovom Novom Mandeli svijeta, o ovom bardu, koji je branio i brani nacionalne manjine, koji je rušio i ruši lažne idole, koji je za naučnu istinu žrtvovao i žrtvuje ne samo sebe, već i porodicu, i njegovu maloljetnu djecu.

Zato njegov narod, i pored silnih prepreka koje mu se čine od titoističkih vlasti, s pravo ga proglasio ne samo za Viteza borbe za slobodu i demokratiju, već i za Svetog Ratnika, dekorišući ga i sa zlatnom krunom. Ovih dana saznajemo da su mu i iz Rusije stigle i dvije druge dekoracije, između kojih i plaketa „Aleksandar Nevski", potpisana od kozačkog atamana, pukovnika Vojislava Vidakovića.

Od albanskog naroda, koji nastavljaju da vuču za nos Enverovci, Akademiku Buroviću-Resuli učinjen je najmonstruozniji mobing i najkriminalnija satanizacija, bez presedana do danas u istoriji čovječanstva, stvar ova koju istorija neće oprostiti Albancima dok bude života. Ime Akademika Burovića porediće se pored imena austrijskog pukovnika De Bronjar (ubijen od Albanaca pošto im je predao sanduke sa zlatnicima za naoružanje i borbu za oslobođenje od turskog ropstva !) i italijanskog podoficira Đovani Valencio (ubijen u Albaniji pošto im je predao magazin sa municijom i ujedinio se sa njima u borbi protiv "svojih" italijanskih okupatora Albanije !), koji su kroz vjekove optuživali, optužuju i optuživaće albanski narod kao jedan od najnezahvalnijih naroda na svijetu, najnevjernijih. Otrovan do srži muslimanskim fundamentalizmom, šovinizmom i rasizmom bez presedana.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane