Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Vladan Dinić: Kako su ubijani srpski vladari (2)

Padale su i glave i dinastije

Mada je kroz dugu srpsku istoriju, sve do današnjih vremena, uvek ostajao krvavi trag obračuna naroda sa svojim vladarima (i još krvaviji tragovi njihovih međusobnih obračuna), iz tih iskustava ništa nije naučeno. Kao po pravilu, Srbijom vladaju autokrate. U knjizi poznatog srpskog novinara i publiciste Vladana Dinića, "Kako su ubijani srpski vladari", opisan je period od osnivanja srednjovekovne Srbije do danas, sa posebnim osvrtom na period od ubistva Karađorđa do ubistva Đinđića. Mada su u vremenu svoje vladavine prikazani, kako autor kaže, "... kao odlučni, beskompromisni i slavljeni kao principijelni i nezamenjivi", ipak su platili glavom. Magazin Tabloid u nekoliko nastavaka donosi odabrane delove iz ove knjige, počev od pojave dinastija Obrenović i Karađorđević

Vladan Dinić

Stariji sin kneza Miloša i kneginje Ljubice, Milan II Obrenović (1819-1839), bio je bolešljiv mladić. Postao je knez Srbije posle očeve abdikacije, početkom juna 1839, ali je preminuo već posle dvadesetak dana. Nasledio ga je mlađi brat Mihailo..

Zbog kratkoće vlasti, knez Milan II Obrenović gotovo je zaboravljen kao srpski vladar, pa se Miloševa smena često dovodi u vezu sa Mihailom, kao „direktnim" naslednikom starog kneza. Sam Miloš ovako je opisao svoje prepuštanje vlasti Milanu (koji je ime, najverovatnije, dobio po svom stricu, Miloševom bratu, rudničkom vojvodi Milanu Obrenoviću): „...Pun žalosti za sinom, kojeg već polumrtva ostavljam, skrhan i pečalan, sednem na lađu sa mlađim sinom mojim Mijailom i otplovim u Vlašku, na moja dobra, i do granice Vlaške budem pod stražom ispraćen." Doduše, između pada i povratka na presto morao je da provede nepunih 20 godina u emigraciji, a uspeo je, u dva navrata, da vlada Srbijom više od četvrt veka.

Konačno, Miloš je jedini srpski vladar koji je umro, u dubokoj starosti, na prestolu, prirodnom smrću...Rođen u siromašnoj porodici, 1780, u Srednjoj Dobrnji, Miloš je prezime Obrenović dobio po očuhu Obrenu, pošto se majka budućeg kneza Višnja preudala za ovog seljaka iz Brusnice.

U mladosti je Miloš služio kao momak kod marvenih trgovaca, a kasnije, najviše zahvaljujući pomoći starijeg brata Milana, za koga je bio posebno vezan, i sam se upustio u trgovinu stokom. Uoči Karađorđevog ustanka, kao mlad čovek, uspeo je već da stane na svoje noge, pa je mogao da se oženi devojkom iz imućne kuće, budućom knjeginjom Ljubicom.

U vreme Prvog srpskog ustanka, opet uz brata Milana, Miloš je relativno brzo ušao u red istaknutijih ustaničkih vođa. Naročito se istakao prilikom osvaj anja Užica 1807. godine, kada je bio teško ranjen. Karađorđe mu poverava na upravu Užičku nahiju, ali će Miloš doći u sukob sa voždom u vreme trvenja u unutrašnjoj politici, kada se svrstao na stranu pobunjenih vojvoda. I u ovom slučaju, izgleda, bio je presudan uticaj brata Milana koji je 18ll. godine morao da emigrira u Bukurešt, gde će ubrzo i umreti.

Katastrofa 1813. zatekla je Miloša, posle poraza na Ravnju, na Savi kod Zabrežja. Tada je doneo odluku da ne beži iz Srbije i predao se Sulejman-paši Skopljaku. Ovaj ga je, kao jednog od retkih vojvoda koji je ostao u Srbiji, učinio knezom. U dvogodišnjem periodu između dva ustanka Miloš, s jedne strane na usluzi Turcima, a s druge neprestano s narodom, pokazuje mnogo lukavosti da prevaziđe težak položaj u kome se našao. I kada posle Hadži-Prodanove bune 1814. godine Turci krenu sa silnim zulumima po Srbiji, Miloš počinje pripreme za novi ustanak...Pred takovskom crkvom, pod legendarnim grmom, Miloš na Cveti 1815., izgovara pred narodom odsudne reči: „...Evo mene, eto vas, rat Turcima!"

Veoma brzo, posle bitaka na Ljubiću, Paležu (Obrenovac), Požarevcu, Karanovcu (Kraljevo), Dublju, turska vlast bila je uništena u celoj Srbiji - osim u utvrđenim gradovima. U dvogodišnjem periodu između dva ustanka Miloš, s jedne strane na usluzi Turcima, a s druge neprestano s narodom, pokazuje mnogo lukavosti da prevaziđe težak položaj u kome se našao.

Baron od koza, markiz od ovaca...

Iako je veoma uspešno vodio ratne operacije, Miloš se prebacuje na diplomatiju. Pregovara sa Turcima i sa Marašli Ali-pašom sklapa sporazum o sređivanju prilika u Beogradskom pašaluku. Srbi od Porte dobijaju posebne povlastice, a njihov garant pred sultanom postaje sam Miloš. Posle uspešno izvedenog ustanka Miloš se počeo potpisivati kao „verhovni knez i upravitelj naroda Serbskoga".

Jačanjem svoje lične vlasti počinje i uklanjanje potencijalnih protivnika. Despot i autokrata, ne dozvoljava nikakvo posredništvo između „knjaza i naroda". Posle Karađorđevog ubistva 1817. godine Miloš definitivno preuzima kormilo na čelu srpskog naroda. Samu zemlju tretira kao svoj lični posed, pa ubrzo postaje i najbogatiji čovek u Srbiji...Nepismen i lukav, priseban i neobrazovan, Miloš od Turske uspeva 1830. godine da dobije pravo na naslednost kneževskog dostojanstva, što će reći da utemelji dinastiju Obrenovića. Istim hatišerifom, Srbiji je priznato pravo na unutrašnju samoupravu, a priključeno joj je i šest nahija iz Karađorđevog ustanka, koje Miloš nije uspeo da zauzme 1815. godine.

U moru anegdota koje su ostale iza knjaza Miloša, a koje dosta detaljno ocrtavaju njegov vladalački i politički karakter, ovde izdvajamo onu koja govori o sprečavanju uvođenja aristokratije u Srbiju...Na predlog istaknutih političkih ličnosti da Srbija, po ugledu na evropske zemlje, uvede aristokratsko dostojanstvo, odnosno da članovi znamenitih srpskih porodica dobiju plemićke titule, knez Miloš je, naslućujući da ga tu čeka neka nova opozicija, duhovito odgovorio predlagačima: „...Pa ti da budeš baron od koza, a ovaj markiz od ovaca!"

Knez je predlog, naravno, odmah odbacio. Prema nekim izvorima, odbacivanje tog predloga bilo je i povod za ljutnju Vuka Karadžića, koji je potom uputio, iz Zemuna, znamenito pismo u kojem kritikuje kneževu vlast. Vuk je, naime, očekivao da će od kneza Miloša dobiti Tršić u spahiluk, kao materijalnu podlogu plemićkog dostojanstva. Kasnije, u emigraciji Miloševoj, knez i Vuk su se izmirili, a kneževi dukati bili su materijalna osnova za štampanje srpskih knjiga u Beču.

Ustanak u Takovu

Da se nametne kao neprikosnoveni vladar mlade srpske države koja je, formalno, i dalje priznavala sultanovu vlast. No, upravo posle takvog učvršćenja vlasti Miloš doživljava sve češća osporavanja. Iako je u međuvremenu uspeo da uguši više buna, knez nije uspeo da izdrži borbu protiv budućih ustavobranitelja.

Konačno, 1835. godine Miloš je morao da pristane na tzv. Sretenjski ustav, ali nikada nije pokušao da ga primeni. Naprotiv, nastavio je da vlada na neustavan način, sve dok Porta 1838. godine nije donela novi hatišerif. Miloš ne prihvata ograničenje svoje vlasti, pa naredne, 1839, potpisuje abdikaciju. Na kneževskom tronu zameniće ga stariji sin Milan, a ovoga, već posle dvadesetak dana, Milošev mlađi sin Mihailo. Kao jedan od najbogatijih ljudi na Balkanu, Milošu tu emigracija, u materijalnom smislu, nije teško pala. Živeo je najčešće na svojim posedima u Vlaškoj, a povremeno i u Beču. Za vreme velike evropske pobune 1848. pokušao je da menja vlast u Srbiji, ali su ga austrijske vlasti uhapsile u Zagrebu. Nastavlja da radi protiv ustavobranitelja, ne krijući nameru da se vrati na presto. 1858. godine, Miloš je konačno dočekao ostvarenje svoje ideje o povratku na vlast. Kada je Svetoandrejska skupština donela odluku o smenjivanju kneza Aleksandra Karađorđevića, Miloš je primio poziv da preuzme kneževsku vlast.

Prema odluci skupštine, Miloš je trebalo da postane ustavni vladalac, ograničene vlasti, ali retko ko je u Srbiji verovao da je stari knez spreman na to. Mnogo više nade polagano je u njegovog obrazovanog naslednika Mihaila...

U emigraciji, Miloš materijalno pomaže veliki broj Srba, naročito pisaca, slikara, naučnika. Nezamenljivi savetnik u tim poslovima mu je Vuk Karadžić, a Miloševi dukati odlaze kao pomoć mnogobrojnim srpskim studentima. Istovremeno, Miloš održava i prisne veze sa svojim ljudima u Srbiji, uprkos mnogobrojnim ustavobraniteljskim pretnjama obrenovićevcima u zemlji.

Pod starost, 1858. godine, Miloš je konačno dočekao ostavarenje svoje ideje o povratku na vlast. Kada je Svetoandrejska skupština donela odluku o smenjivanju kneza Aleksandra Karađorđevića, Miloš je primio poziv da preuzme kneževsku vlast. Prema odluci skupštine, Miloš je trebalo da postane ustavni vladalac, ograničene vlasti, ali retko ko je u Srbiji verovao da je stari knez spreman na to. Mnogo više nade polagano je u njegovog obrazovanog naslednika Mihaila...

Miloš u Srbiju stiže tek naredne, 1859. godine i do svoje smrti, 1860, vladaće na isti način kao ranije. Njegovo neopraštanje osetio je, posebno, nekadašnji ustavobranitelj Toma Vučić Perišić, koji će, pod misterioznim okolnostima, umreti u zatvoru. Ni pred smrt Miloš nije oprostio svom nekadašnjem momku koji ga je, svojevremeno, lišio kneževske vlasti. Srpski istoričari beleže da je knez Miloš bio najveći političar devetnaestovekovne Srbije. Njegova bistrina, rečitost, ali i okrutnost, obezbedile su mu legendarno mesto u srpskom narodu. I danas ga mnogi uzimaju kao primer spretnog pregovarača, političara koji svoj naum lukavo nameće i najljućem protivniku.

Tajna kneza Miloša

Autokrata po načinu vladavine, a svestan činjenice da lukavstvom može postići mnogo više nego silom, knez Miloš je, u periodu između 1815. i 1817. uspeo da likvidira gotovo sve političke protivnike. Kao i ubistvo Karađorđa, čiju je glavu, posle zločina u Radovanjskom lugu 1817, poslao sultanu u Carigrad, Miloš je čitav niz tih političkih likvidacija pravdao nuždom da se u Srbiji izbegne građanski rat, odnosno da se, posle buna i nemira među Srbima, ne obnovi u punoj meri turska okupacija.

Vešt i uporan političar, iako neobrazovan, čak i nepismen, Miloš se narednih godina usredsredio da dobije ono za šta se izborio Karađorđe tokom Prvog srpskog ustanka - dostojanstvo naslednog kneza, odnosno proglašenje za rodonačelnika buduće dinastije. To mu je pošlo za rukom 1830. godine, kada je turska Porta, aktom zvanim Hatišerif, konačno priznala Srbiji samoupravu, a Milošu naslednost kneževskog dostojanstva.

U međuvremenu, knez Miloš uspeo je da uguši više buna svojih protivnika, a da istovremeno stekne zavidno bogatstvo, koristeći se zloupotrebama kneževske vlasti. Protesti su, međutim, bivali sve žešći, nezadovoljstvo naroda sve veće, pa je, posle tzv. Miletine bune, 1835, knez Miloš morao da pristane na donošenje ustava (poznat kao Sretenjski ustav) kojim se ograničava njegova vlast.

No, odredbe tog ustava nikada praktično i nisu stupile u dejstvo, jer je Miloš nastavio da vlada na stari, autokratski način. To je bio uzrok novih sukoba, pa je Porta 1838. zamenila Sretenjski ustav novim Hatišerifom. Miloš nije mogao da prihvati ograničenu vlast, pa je abdicirao naredne 1839. godine...

Na kneževskom prestolu zamenio ga je stariji, bolešljivi sin Milan II Obrenović (1819-1839), ali je vladao svega 25 dana! Posle smrti starijeg brata, presto preuzima mlađi sin kneza Miloša i kneginje Ljubice - Mihailo III Obrenović (1828-1868), koji je u tom času imao 16 godina.

Pošto je za vreme svoje vladavine postao jedan od najbogatijih ljudi na Balkanu, knez Miloš je krenuo materijalno obezbeđen u emigraciju, sklanjajući se, u prvi mah, na imanja koja je prethodno kupio na teritoriji današnje Rumunije. Borbe Miloševih pristalica i njegovih oponenata, koji će biti nazvani ustavobranitelji, nastaviće se i za trogodišnje vladavine mladog kneza Mihaila, koji će pasti sa prestola 1842. godine.

Pošto ga je Porta postavila ne za naslednog, već za tzv. izbornog kneza, za savetnike su mu postavljeni lideri ustavobraniteljske struje u srpskoj politici, Toma Vučić Perišić i Avram Petronijević. Već na početku vladavine, Mihailo dolazi u sukob sa Sovjetom, ali uspeva da protera iz zemlje svoje glavne protivnike. Zbog toga dolazi u zategnute odnose sa Portom koja, pošto ga je osumnjičila da je izazvao tzv. Nišku bunu 1841. godine, tajno naređuje amnestiranim ustavobraniteljima, sa Vučićem na čelu, da ga svrgnu sa prestola.

Vučić organizuje bunu u Kragujevcu, pa knez Mihailo biva prinuđen da se pridruži ocu Milošu i napusti zemlju...

Stižu Karađorđevići

Novi izborni knez Srbije postaje Aleksandar Karađorđević (1806- 1885), sin Karađorđa Petrovića. Posle godina provedenih u emigraciji, najpre u Rusiji, a potom i Austriji, Aleksandar se u Srbiju vratio tek posle pada kneza Miloša. Tada je i postao ađutant, u činu poručnika, mladog kneza Mihaila, što se sma- tralo prvim gestom ka pomirenju dve porodice, mada još ne i dinastije.

U prvim godinama vladavine tesno sarađuje sa ustavobraniteljima, pa čak i pomaže i podstrekava surove obračune sa obrenovićevcima. Kasnije će među njima doći do razlaza, a taj period srpske istorije zabeležen je kao „ustavobraniteljska vlada", pošto knez Aleksandar nikada nije uspeo da se nametne kao najkrupniji politički faktor u Srbiji svoga vremena. U vreme njegove vladavine Srbija je, ipak, napravila krupan politički korak ka ustrojstvu modernije državne vlasti: donet je Građanski zakonik (1844) čije je stvaranje započeto još pod Milošem, uvedena je stajaća vojska u Srbiji, osnovana prva artiljerijska škola, utemeljena topolivnica. Osnovano je dosta osnovnih škola, nekoliko gimnazija. Utemeljeni su Društvo srpske slovesnosti (buduća Akademija nauka), narodna biblioteka, narodni muzej...

Za svoju autonomiju Srbija je dobila garanciju velikih sila, a dozvoljena joj je i slobodna plovidba Dunavom, što je bilo presudno za razvitak trgovine (na „dunavskoj trgovini" obogatio se u knežev rođak, budući veliki zadužbinar, kapetan Miša Atanasijević).

Trvenja i rasprave između kneza i političkih prvaka, u čemu je znatan udeo imala i kneževa žena Persida, iz porodice valjevskih Nenadovića, gurajući u prvi plan svoje bliske rođake, posle 1856. ulaze u završnu fazu. Političku krizu prati i veoma teška privredna situacija, sa raspadom porodičnih zadruga i prodorom zelenaštva. Godine 1857. otkrivena je zavera protiv kneza (trebalo je da bude uklonjen atentatom), a zaverenike je predvodio stari obrenovićevac Stefan Stefanović Tenka. Porta koristi ovu aferu da se umeša u srpske sukobe, jedna njena komisija uspeva da nametne kneževe protivnike u Vladu i Sovjet, a kriza dostiže vrhunac na Svetoandrejskoj skupštini, u decembru 1858, kada knez Aleksandar biva prinuđen da pobegne iz Srbije.

Povratak Obrenovića

Skupština, zahvaljujući upornom, strpljivom, ali i odvažnom radu obrenovićevaca, bira za novog srpskog kneza - starog Miloša Obrenovića. Tako rodonačelnik dinastije Obrenovića drugi put seda na srpski presto, i po tome je jedini takav vladar među Srbima. I jedini koji je, dve godine kasnije, 1860, umro na prestolu, u svojoj zemlji...

Druga vladavina Miloša Obrenovića nije ostavila dubljeg traga. Stari knez, na pragu smrti, veći deo državnih poslova prepuštao je svom nasledniku, sinu Mihailu. Stigao je, ipak, da se obračuna sa svojim starim neprijateljima - ustavobraniteljima (oronuli Toma Vučić Perišić, bez nekadašnje moći da svrgava i postavlja vladare, udavljen je u beogradskom zatvoru).

Knez Mihailo počeo je svoju drugu vladavinu vrlo ambiciozno. Uglađen, spretan, a po obrazovanju daleko ispred drugih srpskih vladara 19. veka, postavio je sebi za cilj nacionalno oslobođenje Srba ispod turskog jarma i izgradnju Srbije kao moderne evropske države.

Međutim, za ostvarenje tih ciljeva izabrao je apsolutistički način vladavine, previđajući značaj liberalnih ideja u samoj Srbiji i neposrednom srpskom okruženju. Uspeo je da istera Turke iz srpskih gradova (1862) jednom smelom diplomatskom akcijom, ali taj krunski potez njegove politike nije rezultirao širom balkanskom saradnjom, kako su očekivali hrišćani u krajevima koji je još držala Turska. Odlaganje tih velikih nacionalnih ciljeva izazvalo je nezadovoljstvo u redovima kneževih ličnih i političkih protivnika.

Mihailove porodične neprilike - razlaz sa knjeginjom Julijom i čaršijske najave da namerava da se oženi svojom bliskom rođakom Katarinom Konstantinović, ćerkom ambiciozne Anke Konstantinović i unukom Miloševog brata Jevrema-ubrzale su njegov kraj...

Knez Mihailo ubijen je 29. maja 1868, prilikom šetnje, u Košutnjaku (tačno pedeset godina kasnije biće likvidiran i poslednji Obrenović, kralj Aleksandar, 1903).

Ako su dotle kneževi Srbije uklanjani sa prestola abdikacijama, odnosno odlaskom u emigraciju, knez Mihailo je prvi vladar u novijoj srpskoj istoriji koji je sa pre toga uklonjen surovom likvidacijom, atentatom u kojem se ne biraju sredstva - prilikom kneževe pogibije teže je ranjena i Katarina Konstantinović, a poginuo je, uz Anku Konstantinović, i ađutant Svetozar Garašanin, sin Ilije Garašanina.

Zločin u Košutnjaku uveo je, dakle, „novu praksu" prilikom smena na prestolu. Svi budući zaverenici, odnosno atentatori, nisu dozvoljavali, u svojim zamislima, šansu žrtvama da prežive. Tadašnja „evropska moda", da se vladari uklanjaju sa prestola metkom u čelo, prenela se, tako, i u Srbiju, ali je, u srpskom slučaju, bila opterećena jednom dodatnom dimenzijom-dinastičkim borbama između pristalica Obrenovića i Karađorđevića (naravno, i atentatori na kneza Mihaila bili su Karađorđevićevci).

Pad kuće Obrenovića

Presto Obrenovićima, uspeo je da sačuva ministar vojske Milivoje Petrović Blaznavac, moćni čovek tog vremena, za kojeg se znalo da je vanbračni sin starog kneza Miloša. On je, odmah po košutnjačkoj pogibiji, izvršio vojni udar, a potom obezbedio da Velika narodna skupština za novog kneza proglasi Milana IV Obrenovića (rođen 1854, umro 1901), inače unuka Miloševog brata Jevrema.

Kako je Milan bio maloletan - u Beograd je taj dečak doveden sa školovanja iz Pariza - uspostavljeno je trojno namesništvo (prvi namesnik - sam Blaznavac, druga dva člana: Jovan Ristić i Jovan Gavrilović), koje je vladalo do kneževog punoletstva. Vlast u zemlji, u naredne četiri godine, praktično je u svojim rukama držao Blaznavac. Pošto se oženio Katarinom Konstantinović, i time sebe učvrstio u klanu Obrenovića, Blaznavac je, čak, prema nekim izvorima, računao da će moći da se domogne i kneževskog dostojanstva.

Njegovi planovi, u tom pogledu, bili su osujećeni već onog časa kada je Milan, po punoletstvu, 1872, preuzeo kneževsku vlast. Blaznavac ubrzo umire, pod misterioznim okolnostima, a postoje sumnje da ga je lukavi Milan ucenio, odnosno naveo na samoubistvo trovanjem, kako ne bi pred javnošću otkrio Blaznavčeve paklene planove o preotimanju prestola. Knez, a potom i kralj, Milan Obrenović bio je kontroverzni vladar. U ratovima sa Turcima (1876-1878) uspeo je teritorijalno da proširi Srbiju za četiri okruga - niški, pirotski, vranjski i toplički, ali je, sa druge strane, pretrpeo poraz u ratu sa Bugarima 1885. godine (poraz na Slivnici), kada je jedva sačuvao presto. Posle Berlinskog kongresa (1878), pošto je Srbija postala suverena, samostalna država, knez Milan krenuo je u ekonomski razvoj zemlje, a kičma tog privrednog zamajca bila je izgradnja pruge Beograd-Niš. Razočaran u Rusiju, koja je u svojoj balkanskoj politici veću pažnju poklanjala Bugarskoj nego Srbiji, potpuno se vezuje za Austrougarsku, sa kojom 1881. godine sklapa i „Tajnu konvenciju", po kojoj se srpska država odriče prava na Bosnu i Hercegovinu, u ime obećanja da će joj biti omogućeno širenje na jug.

Zavodeći ličnu, autokratsku vladavinu i oslanjajući se na Naprednjačku stranku, Milan izaziva nezadovoljstvo među siromašnijim slojevima stanovništva, što će biti osnova za razvoj nove političke snage u Srbiji - Radikalne stranke.

Iskoristivši pobunu u istočnoj Srbiji (Timočka buna, 1883) Milan je pokušao da se obračuna sa radikalima i uništi stranku, ali ni to što je njene prvake osudio na smrt (Nikolu Pašića, koji je pobegao u Bugarsku), ipak nije dovelo do nestanka radikalskog pokreta.

(Nastaviće se)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane