Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

RIMEJK RTV

Istorija se obično ponavlja ili kao tragedija ili kao farsa, a u slučaju RTV Vojvodine kao sopstvena humoristička serija "Specijalna redakcija". U tom satiričnom sitkomu, koji smo pisali Đole Balašević i moja malenkost pre 28 godina, anticipirani su događaji u ovoj Televiziji koji se upravo dešavaju. Specijalna redakcija, koncipirana je kao kadrovska deponija nesposobnih i nepodobnih novinara koji uredno prave program koji niko neće gledati. Sjajni glumci, Aca Berček, Bogdan Diklić, Mira Banjac, Lane Gutović, Enver Petrovci, Milan Štrljić, Ratko Polič i Emir Hadžihasanbegović, kreirali su karikature likova koje i danas, eto, prepoznajemo među glavonjama u politici i medijima. Tako je "Specijalna redakcija" postala stvarnost, a ono što se tada činilo smešnim postalo tragično, zaključuje kolumnista Magazina Tabloid Mile Isakov, dugogodišnji novinar, bivši potpredsednik u Đinđićevoj Vladi, a potom ambasador u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Baš sam bio ponosan kad je, komentarišući poslednje događaje u Radio televiziji Vojvodine, mladi pisac i filmski kritičar Dimitrije Vojnov, u emisiji "24 minuta", zajedno sa Zoranom Kesićem konstatovao da ga aktuelna situacija u ovom javnom servisu neodoljivo podseća na našu TV seriju "Specijalna redakcija", uz koju su obojica odrastali. Ne toliko što smo pogodili šta će s nama biti, koliko zbog toga što smo makar malo doprineli formiranju i takvih mangupa u našim redovima, kao što su Kesić i Vojnov.

Nažalost, uticali smo izgleda i na Vučića i trebalo bi da mu naplatimo autorska prava na budalaštine koje smo, zezajući se, patentirali u toj seriji, a koje on mrtav ozbiljan koristi u stvarnom životu. Pobogu, gospodine premijeru, nisu glupost, prevrtljivost, pohlepa, poltronstvo, podmitljivost i prostitucija svake vrste isticane u našoj seriji kao poželjne osobine, nego sasvim suprotno! Dobro, neki su od toga imali debele koristi, ali ne mogu to biti ni kulturni, ni politički, ni moralni obrasci. Odnosno mogu, kao što vidimo, ali je štetno. Za koga? Pa dobro, za vas nije, ali nije lepo da se tako rugate demokratiji i slobodi medija.

Kad smo već u "Specijalnoj redakciji", moram da kažem da su i pametni ljudi u njoj mogli pronaći inspiraciju , jer bilo je tu i značajnih inovatora i inovacija. Neprestano izumevajući, junaci ove serije izumeli su, recimo, i internet, mnogo pre nego što se zaista pojavio. A evo i kako. Lukavi i na sve spremni glodur Berček, predosećajući dolazak novih tehnologija, istrgovao je sa švercerkom Mirom Banjac, radno mesto u redakciji za nju pod uslovom da mu donese stranu investiciju u vidu kompjutera. Igrajući se sa tim čudom tehnike on je lično izmislio internet.

Naime, u toj sceni jednog jutra, kad su u redakciju tek počeli da pristižu prvi novinari i začuđeno ga upitali šta on tako rano radi u svom kabinetu, on sa ponosom odgovora da čita novine iz kompjutera! Kako? Jednostavno, poranim pa prekucam novine u kompjuter i onda čitam iz kompjutera!

Možda bismo ipak bolje prošli da autorska prava zatražimo od Gugla. Zvuči šašavo ali glava bi manje bolela nego od Vučića, koji ništa nije razumeo. Nije shvatio da se društvene teme i dileme kroz medije, kao i kroz politiku, uvek prelamaju dvostruko. I kao društveni fenomeni i kao lične frustracije gubitnika, koji na svaki način pokušavaju da se snađu, da prežive, zavaravajući i sebe i druge da nešto rade i da su važni. Nisu, doduše, to shvativši ni Pajtić ni Čanak, koji su takođe zaslužni što se istorija vojvođanske RTV ponavlja na tako ružan način.

Sudbina ove Televizije nije ni mogla biti drugačija posle svega kroz šta je prošla devedesetih, kada su posle otpuštanja svih slobodno mislećih novinara, nas preko pedeset, od nje napravili kadrovsku deponiju i najgoru ratno huškačku mašineriju. Do danas se nije osporovali od tog ubijanja zdravog razuma. Kada je dvehiljadite trebalo krenuti ispočetka predlagao sam da se to ne popravlja jer je nemoguće, nego da se državna RTV Novi Sad ugasi i formira nova kuća kao javni servis. Svi zaposleni našli bi se privremeno na zavodu za zapošljavanje, a onda bi oni koji zaista vrede bili ponovo zapošljavani u skladu sa novim uslovima i programom.

Tako bi bilo izbegnuto dugotrajno i mučno razračunavanje sa propagandnim novinarstvom i njegovim nosiocima, koje do danas nije završeno. Mada je promenila i status i ime, postavši RTV Vojvodine, ova medijska kuća nikako nije uspevala da se oslobodi balasta te sramne prošlosti, između ostalog i zbog toga što su joj za nove šefove postavljani takođe nekompetentni ljudi, po političkim vezama i kriterijumima, a ne profesionalnim. Zapravo, RTV se nikad nije ni oslobodila, tako da je ovo što se sada događa sa masovnim smenama urednika, samo prirodna posledica političkog tutorstva nad ovim javnim servisom i takve prakse koja neprekidno traje. Kako se menjala vlast tako su se smenjivali i oni koji su upravljali Televizijom, vežbajući se na njoj. To važi i za one koji su sad svrgnuti, ali to nikako ne umanjuje krivicu onih koji su ih oterali na tako bahati banalan način, bez ikakvih obzira prema slobodi mediji, pokazujući tako i šta misle o istinitom i objektivnom informisanju.

Prema tome, podržao sam proteste protiv nove političke uzurpacije RTV Vojvodine iz principa, mada ne žalim za onima koji su sad najureni. Jer, ako ćemo pošteno, ovo rukovodstvo RTV Vojvodine, otišlo je na isti način kako je i došlo, voljom trenutne političke oligarhije. Kao uostalom i sva prethodna. Samo što se niko od njih, kad su dolazili, nije zapitao da li je u redu da političkom voljom budu nametnuti, ali su zato svi uredno iznenađeni i uvređeni kad isto tako budu skinuti.

Tako je u ovoj kući bilo od osnivanja 1975, kada su na njeno čelo postavljeni partijski sekretari sa novinarskim iskustvom u nameri da RTV NS bude jedan od stubova autonomije upisane u Ustav 1974. Tako je bilo i posle jogurt revolucije 1989, kada je Miloševićev režim postavljao svoje poslušnike sa zadatkom da se autonomija izbriše i iz Ustava i iz kolektivnog pamćenja Vojvođana, ali i posle petog oktobra, kada je trebalo da doživi preporod a sve je nastavljeno po starom. U skladu sa kvalitetom i namerama aktuelnih režima, novosadska, odnosno vojvođanska televizija imala je kontinuitet u srozavanju profesionalnih, stvaralačkih i moralnih standarda. Komunističkim autonomašima bilo je stalo do afirmacije autonomije pa su ipak birali novinare za Televiziju koja je to trebala da reprezentuje i propagira, uglavnom mlade i obrazovane koji su zajedno sa njom odrastali. Sa negativnim odnosom prema pokrajini nastupila je i negativna selekcija kadrova u RTV NS, pa se tako uništavao profesionalizam i urušavao kvalitet programa, ugled i autoritet te medijske kuće. Taj proces devastacije nastavljen je i posle "oslobođenja" 2000-te, kada je teatralno pogažena tabla sa natpisom RTS, ali pokazalo se da gaženje nije bilo samo simbolično, jer dopalo se oslobodiocima pa je nastavljeno.

Svi režimi su, dakle, doprinosili provincijalizaciji vojvođanske Televizije, a dotukli su je upravo oni koji su trebali da donesu njenu renesansu, posle obaranja Miloševića. Pre svih Nenad Čanak koji je u raznim političkim brakovima najčešće dobijao Radio -Televiziju u miraz i bukvalno se iživljavao nad njom, postavljajući na njeno čelo svoje kontrabasiste, snimatelje, inženjere i bankare, koji se u novinarstvo i kulturu razumeju koliko i njegovo kafansko obezbeđenje u ljudska prava.

Kad je prvi generalni direktor mogao da bude Caki Kravić, kojem je najveća preporuka, osim što je Ligaš, bilo sviranje u orkestru Đorđa Balaševića, posle je svako mogao to biti. A kad imaš takvog direktora oni ispod njega moraju biti još manje sposobni i samostalni. Bilo je tu ponekad i nešto malo boljih rešenja, ali generalno sve je to slabo i neubedljivo, pa je zato bila i ostala lak plen vlastodržaca.

I ovaj prepad na RTV Vojvodine, nesumnjivo je izveden uz Čankovu saglasnost i asistenciju. U trgovini sa Vučićem, kao što je i ranije trgovao sa interesima Vojvodine sa svakom vlašću zarad svojih interesa, očigledno je prodao svoje akcije u Javnom servisu Vojvodine. To mu je sad najmanje važno jer u pitanju njegov opstanak na političkoj sceni i u kakvoj takvoj vlasti, bez čega on ne može i ne postoji. Treba se samo prisetiti kako je nedavno upravo Liga bila ta koja je zahtevala i bukvalno iznudila od Pajtića promenu izbornog zakona za Vojvodinu, koja najviše pogoduje upravo lideru Srpske napredne stranke.

Naime, ukidanjem izbora polovine pokrajinskih poslanika po većinskom sistemu, sa njihovim ličnim imenom i prezimenom, naprednjaci su mnogo bolje prošli jer se isključivo glasalo za Vučića i njegovu listu, a ne za pojedinačne poslanike njegove stranke koji nemaju ni tu popularnost ni taj autoritet.

Individualno, na svoj brk, oni su osvojili mnogo manje mesta u Banovini. Tako je Čanak ne malo doprineo ubedljivoj pobedi naprednjaka u Vojvodini, koja im je i omogućila ovaj blic krig u vojvođanskoj televiziji. Da tu nisu čista posla vidi se i po kooperativnosti Čankovog generalnog direktora, koji je najpre smenio direktora programa Arežinu a onda i sam podneo ostavku, bez mnogo zagvaždanja. Videće se to još bolje uskoro, kad budemo saznali šta je Čanak dobio za uzvrat.

Protesti koji su tim povodom održani u Novom Sadu, sa oko dve hiljade učesnika, pokazali su da građanska svest još nije sasvim anestezirana, ali i da nema snage da nešto ozbiljnije promeni. Nije to malo za početak, ali trebaće mnogo upornosti da bi bunt ojačao, a nisam optimista u tom pogledu.

Velika je apatija zavladala u narodu, čini mi se da ne bi više ljudi izašlo na ulice ni kad bi bila ukinuta, ne samo Televizija nego i Skupština Vojvodine. Pa čak i srpski parlament. Šta će nam, dovoljan nam je Vučić, koji i onako o svemu odlučuje. Samo troše narodne pare i grebu se u skupštinskom restoranu.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane