Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Nemačka

Kako vlada u Berlinu upravlja Srbijom i onim što ona zove Zapadnim Balkanom

Bez iznenađenja, po listi naređenja

Mediji nemačkog govornog područja skoro da su svi, kao po dogovoru bojkotovali samit u Trstu između lidera EU i zemalja Zapadnog Balkana. Jedino su pojedini austrijski mediji bili nešto više spremni da se upuste u dublje analize i opširnije izveštavanje, ostali su smatrali da je skup priprema nekog događaja u dalekoj i neizvesnoj budućnosti. Stav zvaničnog Berlina prema svim zemljama Zapadnog Balkana, pa i Srbiji, ostaje za sada nepromenjen: samo bez buke i ratovanja, sve ostalo možemo nekako i da tolerišemo.

Fridrih Emke (dopisnik iz Frankfurta)

Samit Evropske Unije i zemalja Zapadnog Balkana, kandidata za članstvo, bio je i prošao u Trstu, a da mediji na nemačkom jeziku o njemu skoro da uopšte nisu izveštavali. Najveći broj njih je samo objavio šture agencijske vesti o početku i kraju skupa, bez ulaženja u dublju analizu onoga što se desilo i šta je obećano. Nešto govorljiviji su bili austrijski mediji, što je i razumljivo, jer je ta zemlja na „kapiji prema Balkanu" i tradicionalno taj prostor posmatra kao svoje dvorište.

Izostanak brojnijih i detaljnijih izveštaja u nemačkim i švajcarskim medijima na nemačkom jeziku pokazuje da tom skupu, čak ni u vreme letnje pauze kada urednici obično vapiju za bilo kakvim vestima, niko nije predavao bilo kakvu važnost. Radi se, kako smatraju urednici, ali i analitičari, o rutinskim sastancima i razmenama mišljenja, a što stoji u opisu posla svakog političara.

Upravo je ta razlika između izveštavanja samo o značajnim susretima sa značajnim partnerima i neselektivnog izveštavanja o svakoj, bukvalno svakoj, pa i najmanjoj i najbeznačajnijoj aktivnosti nekog političara, linija razgraničenja između demokratskog društva sa jedne strane i diktature sa druge strane.

U Nemačkoj je, bar što se ovog pokazatelja tiče, još uvek demokratija, pa mediji nisu videli nikakav razlog da o boravku kancelarke Merkel u Trstu javnost izveštavaju mnogo više od prenošenja obične informacije da je samit u toku. Čak su teme, kao što je poseta fudbalera, sada „gastarbajtera" u Čikagu, Sebastijana Švajnštajgera i njegove supruge, srpske teniserke Ane Ivanović Nemačkoj zauzimale više prostora od pomenutog razgovora Merkelove sa liderima zemalja Zapadnog Balkana.

Što se tiče samog stava vlade u Berlinu prema eventualnom ulasku Srbije u EU, tu je situacija jasna svima onima koji zaista objektivno prate ovu temu. Zvanični Berlin javno podržava ulazak Srbije u EU, ali...

Još je na Solunskom sastanku lidera zemalja Evropske Unije u leto 2003. tadašnji nemački kancelar Gerhard Šreder jasno poručio Srbiji kako njen ulazak u EU neće biti ni malo lak niti brz. Bez obzira na to, ondašnja DOS-ovska vlada u Beogradu je javnost zatrpavala lažima da će Srbija zajedno sa Hrvatskom ući u Uniju. Hrvatska je punopravni član postala 1. jula 2013. godine, a Srbija je sledeće godine tek započela zvanične pregovore o pristupanju.

Povodom započinjanja tih pregovora šef poslaničke grupe CSU-a u Evropskom parlamentu Markus Ferber je u intervjuu nemačkoj televiziji N-TV 21. januara 2014. preneo stav svoje stranke o tom pitanju, koji sažet u jednu rečenicu glasi: „Ne postoji razlog zbog koga bismo započinjali pregovore o pristupanju sa zemljom kao što je Srbija, koja još uvek generiše velike kolone izbeglica koje nam pristižu."

Ferber je tom prilikom podsetio na primere Rumunije i Bugarske, ali i Hrvatske, dodajući kako se tako nešto nikada više neće ponoviti. Ove države, na prvom mestu Bugarska i Rumunija, u EU su primljene mnogo pre nego što su za tako nešto bile spremne, posebno su ljudska prava u njima bila i ostala na nezadovoljavajuće niskom nivou. Od dana prijema, pa do danas u njima se po tom pitanju skoro ništa nije promenilo, jer politička elita više ne trpi pritisak zahteva za reforme radi pristupanja Evropskoj Uniji, pa ni ne žuri sa poboljšanjima.

Čak i u slučaju Hrvatske, Ferber je imao nekoliko konkretnih zamerki, kojima bi u međuvremenu trebalo dodati i narastajući revanšizam i nacionalizam.

Na kraju intervjua on je izneo svoju procenu kako će pregovori sa Srbijom trajati daleko duže od deset godina, računajući od dana njihovog započinjanja. U tome se slaže i nemačka radio-stanica „Deutsche Welle" (DW) koja je 2. marta ove godine iznela prognozu kako Srbija pre 2025. neće ispuniti uslove za članstvo, smatrajući istovremeno da je realni datum učlanjenja tek posle 2030. godine.

Pošto je to na „dugačkom štapu", zbog čega su i sami pregovori neinteresantni za nemačku javnost, a analitičari sumnjaju u iskrenu spremnost srpskih vlastodržaca da popuste po pitanjima koja su značajna za njihov opstanak na vlasti i dalje bogaćenje, mediji su samit u Trstu skoro potpuno ignorisali.

Kancelarka Merkel ima i previše unutarpolitičkih i evropskih problema kojima je posvećena ovog leta, tako da nema dovoljno ni vremena niti snage da se dublje pozabavi Zapadnim Balkanom, posebno jednom malom i neuređenom zemljom, kao što je Srbija. Zvaničnicima u Beogradu je lista naređenja odavno predata i ne treba očekivati od jedne države kao što je Nemačka da sagovornika redovno podseća na njegove obaveze. Berlin smatra da srpski zvaničnici moraju sami da budu svesni kako su dužni da ispune zahteve koji su stavljeni pred njih. Nemačka je ponovo evropska sila, svesna svoje uloge i snage i to rado pokazuje svima slabijima. A od nje su, po mišljenju nemačke vlade, slabiji svi osim SAD i Kine, dok Rusiju u međuvremenu Berlin posmatra kao ravnopravnog iako (u ekonomskom smislu) za nijansu slabijeg sagovornika.

Da bi nastavila svoj put u Evropsku Uniju, Srbija će odmah morati da se suoči sa dva za nju velika problema: priznavanje Kosova i prekid posebnih trgovinskih odnosa sa Rusijom.

O kosovskom problemu se svakodnevno govori, kako u Srbiji, tako isto i u zemljama Evropske Unije, dok se pitanje specijalnih trgovinskih odnosa Srbije i zemalja Evro-Azijske Unije, samim tim i Rusije ne spominje ni tako često, a ni tako glasno. Po svemu sudeći, Berlin i Brisel tu ne očekuju nikakve probleme, bar ne onakve kakve stvara otpor Beograda da prizna samoproglašenu „republiku" Kosovo.

Otvarajući poglavlje 29 Srbija je ušla u proceduru usaglašavanja svojih carinskih propisa sa onima Evropske Unije. Na kraju tog procesa biće ne samo ukinute sve međusobne carine i uvozne barijere između Srbije i EU, već će biti u potpunosti usaglašena spoljnotrgovinska politika. Samim tim, Srbija, kao ni bilo koja druga zemlja članica ili kandidat za članstvo, neće smeti da ima sopstvene trgovinske odnose sa trećim zemljama drugačije od onih koje ima celokupna Evropska Unija. Pod to spada i Rusija.

Iako je spoljna trgovina i carinska unija daleko manje značajno pitanje od, recimo, vladavine prava, Brisel je namerno ovo poglavlje otvorio među prvima, kako bi izvršio dodatni ekonomski pritisak na Srbiju da ispuni druga svoja obećanja, prvenstveno ona vezana za Kosovo i interese nemačke privrede u regionu (na prvom mestu u Elektro-privredi Srbije).

Da bi Srbija uopšte bila u stanju da prihvati carinsku uniju sa EU, morala bi odmah da nađe dodatni izvor finansiranja, jer će ovaj korak nju godišnje koštati oko milijardu evra. Ovo je samo direktna šteta, dok je ona posredna još najmanje tolika.

Ostale zemlje, članice EU, su godinama pre pristupanja počele da postepeno svoju privredu orijentišu prema Uniji. Srbija je, zbog različitih političkih kalkulacija stranaka na vlasti, išla cik-cak, lomeći se između Unije i Rusije. Zbog toga se ona godinama istovremeno približavala i jednoj i drugoj strani, tako da će nagli prekid odnosa sa Rusijom za nju sada biti veliki finansijski gubitak, koji će moći da pokrije jedino novim kreditima, do kojih može da dođe jedino ako Berlin ne bude bio protiv.

Konačno, i nemački politički analitičar Štefan Haderer u svojoj analizi od 11. aprila 2017. u austrijskom listu „Wiener Zeitung" opominje srpsku vlast kako danas „treći put", kako je to nekada izvodio Josip Broz Tito, pokušava da balansira, a to više nije moguć. Srbija će morati da se odluči ili za EU koja se raspada, ili za Evro-azijsku Uniju sa kojom do danas nije postigla nikakav novi napredak od dogovora o ukidanju carina na izvestan broj proizvoda.

A 1. Do evropskog proseka 2035. godine

Mediji na nemačkom jeziku, isto kao i veliki broj političara i analitičara u Nemačkoj i ostalim zemljama EU uopšte nema dileme o karakteru režima Aleksandra Vučića. Međutim, parafrazirajući poznatu američku izreku "on jeste kučkin sin, ali je naš kučkin sin", političarima u Briselu i Berlinu nije problem to što je u Srbiji na vlasti takav diktator, već to što bi on da se približi Evropi.

Markus Ferber (CSU poslanička grupa u evropskom parlamentu) ističe kako je stanje ljudskih prava u Srbiji i dalje nezadovoljavjuće i da je ona treća najveća zemlja porekla azilanata koji su u to vreme dolazili u Nemačku (istini za volju, najviše lažnih azilanata je poreklom sa Kosova, ali u Nemačku stiže sa srpskim dokumentima, pa se smatraju srpskim državljanima). On je zbog toga zahtevao da se prvo obezbedi vladavina prava pre nego što se nastave pristupni pregovori.

Radio „Deutsche Welle" (DW) je povezivanje EU i Srbije 2. marta 2017. nazvao „brakom iz interesa". Brisel želi da u tom delu kontinenta vlada mir, dok je vlast u Beogradu zadovoljna što na unutarpolitičkom planu ima odrešene ruke.

Kako bi obezbedila dalje političko prisustvo na Zapadnom Balkanu, Evropska Unija koristi staro, oprobano oružje: privredu. Kako prenosi DW u pomenutom članku, zemlje Zapadnog Balkana sadašnji evropski privredni prosek bi mogle da dosegnu najranije 2035. i to ako imaju svake godine rast bruto domaćeg proizvoda od šest odsto i ako EU ne bude dalje napredovala. Da bi se ovo ostvarilo, tim zemljama je potrebna obimna finansijska pomoć, a upravo nju Berlin i Brisel uslovljavaju političkim protivuslugama.

Pošto novac i dalje pristiže na Zapadni Balkan, a na planu poboljšanja ljudskih prava nema vidljivog napretka, jasno je da je protivusluga za trenutnu finansijsku pomoć nešto drugo. Šta je tačno u pitanju, saznaće jednog dana u dalekoj budućnosti neki novi istoričari.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane